Često dobijam upite o tome kako sam se našla ovdje gdje jesam. Kako nikada nemam vremena odgovarati na pojedinačne takve mailove, odlučila sam konačno jednom napisati post o tome i od sad na dalje uvijek mogu poslati link ako nekoga zanima. 
Rođena sam u Čakovcu 1975. godine. Moji mama, tata i starija (i ljepša!) sestra, živjeli smo u kvartu zvanom Globetka. Išla sam u Treću osnovnu školu (kad se još zvala MPO ilitiga Međimurki partizanski odred) i bila pravi štreber.
U srednju školu sam krenula 1989. i to u Varaždin u tadašnji Školski centar za obrazovanje naftnih, geoistraživačkih, rudarskih i metalskih kadrova. (Danas su to dvije škole: Kemijska i Stojarska.) Kako sam oduvijek voljela matematiku i fiziku, strojarstvo se činilo kao dobar odabir. Činjenica da smo bile dvije cure i 30 dečki u razredu je samo pomoglo! Kad sam bila u drugom razredu srednje škole umro mi je tata, a te je godine počeo i rat u Hrvatskoj. Nesigurnost i neizvjesnost su vjerojatno zauvijek na meni ostavili traga, ali ja čvrsto vjerujem da i negativna iskustva mogu imati pozitivne rezultate.
U trećem srednje sam se počela pripremati za Cambridge First Certificate u privatnoj školi engleskog u Čakovcu u kojoj sam i radila da zaradim nešto novaca. Tako sam se zagrijala i za au pair program. Nakon mature, otišla sam na godinu dana u Englesku. To je bila predivna godina u kojoj sam shvatila koliko je svijet veći od Hrvatske. Položila sam i Cambridge Advanced i Proficiency i po povratku u Hrvatsku radila u onoj istoj privatnoj školi Barbare Močnik dvije godine. Prije nego što sam se zaposlila kod Barbare išla sam na prijemni na Filozofski u Zagrebu i pala ga s (navodno) jednim bodom ispod praga. U tom trenu mislila sam da je to najgora stvar koja mi se dogodila u životu. Sad mislim da je jedna od boljih.
Nakon dvije godine rada u školi odlučila sam da se još uvijek nisam spremna skrasiti pa sam se spakirala u Italiju kao au pair. To je neslavno završilo jer je meni u Italiji bilo grozno živjeti. Vratila sam se u Hrvatsku i pokušala naći posao u Zagrebu. To baš i nije išlo po planu, ali sam u međuvremenu prevodila i davala instrukcije i snalazila se. Onda sam negdje oko Božića 1996. vidjela oglas u Večernjaku za au pair u Americi. Iako sam uvijek Ameriku smatrala manje vrijednom od Europe, kao i vecina Europljana, odlučila sam da vjerojatno ipak ne bude totalno gubljenje vremena.
U travnju 1997. sam se spakirala i otputovala. Na prvi pogled sam se zaljubila u New York. Bila sam smještena u krasnu obitelj s troje klinaca u unutrašnjosti New Jerseyija. Nakon nekoliko mjeseci, zbog nekih problema između obitelji i agencije, morala sam se premjestiti u novu obitelj u Jersey City. Oni su imali dvije kćeri i bilo nam je predivno. Na završetku godine ponudili su mi da ostanem. Ja sam htjela na fakultet. Pa su mi oni ponudili da će mi platiti dvije godine studija ako ostanem kod njih. I jesam.
Upisala sam City University of New York, pobrala sve moguće stipendije za koje sam se prijavila. Prevela knjigu kao independent project. Dobila posao u uredu dekana kao asistentica direktorici za odnose s javnošću. Radila sam još i kao konobarica, na početku u nekoj pizzeriji, a na kraju u restoranu Danny Meyera. Nakon tri i pol godine redovnog studija uz tri posla, diplomirala sam summa cum laude, a u zadnjem semestru studija sam počela s radom na najvažnijem projektu mog života zvanom Amelia.
Kad se Mimi rodila bila sam mama i domaćica. Neko je vrijeme to tako funkcioniralo, a onda sam ja odlučila da bih ja ipak nešto više. Njen tata i ja smo se sporazumno razišli i ostali u relativno korektnim odnosima. Ja sam počela doktorat iz političkih znanosti, radila sam kao akademski savjetnik na faksu. Počela sam raditi i s klijentima, koristeći urođeni talent, sposobnost i ambicioznost. Nakon godine dana na doktoratu, počela sam se dvoumiti je li to stvarno smjer kojim želim nastaviti pa sam uzela pauzu da se proanaliziram i odlučim što mi je činiti. Doktorat je, naime, jako teška i jako skupa diploma i nema smisla trošiti vrijeme na nju osim ako za to postoji stvarni razlog i želja.
Za vrijeme te pauze počela sam sve više raditi s klijentima i sasvim slučajno shvatila da mi zaista leže financije. S vremenom sam učila sve više i postajala sve bolja pa sam time našla i bolje klijente sa zahtjevnijim poslovima. Tako sam u neko doba prošle godine shvatila da je vrijeme za povratak na studij, ali ne na doktorat već na poslovnu školu pa sam upisala MBA/CPA. Na faksu sam dobila ponudu da preuzmem bolju poziciju, ovu u kojoj sam sad, kao koordinator za stipendije i specijalne događaje.
Tako stižem do danas, studeni 2007. Imam 32 godine, kćer od 4, krasan novi stan, posao koji volim, zapravo dva posla koje volim, studij koji me zanima, život koji je zaista ispunjen. Što mi nedostaje? Auto, stol za dnevnu sobu, još dvadesetak pari cipela, vila u Toskani i jedrilica. A, što mi stvarno nedostaje? Baš ništa!
| 
| 
| 
| 
| 
| 