Newyorčanka: The Blog

Ovo je sve skupa trajalo zadnjih mjesec dana.

Zvoni mi telefon u pet do pet jedan ponedjeljak. Radim ljeti do 6 da mogu biti petkom slobodna i samo zato sam se javila jer inače takve pozive čiste savjesti puštam u voicemail.

- Zovem iz računovodstva. Imam tvoj zahtjev za stipendiju, ali ne mogu izdati ček studentu jer nedostaju formulari.
- Joj, ispričavam se. Znam da sam ih sve popunila, ali valjda sam nešto zabrljala kad sam ih kopirala. Koji nedostaje?
- Pa, nedostaje onaj *nikad-prije-u-četiri-godine-otkad-ovo-radim-nisam-čula-za-njega* formular.
- Koji?
- Znaš onaj koji uvijek treba priložiti zahtjevu za isplatu stipendije.
- Nemoj se ljutiti, ali ja taj formular nemam niti sam ikad čula za njega. To je nešto novo?
- Ma, da, to je novo. Nakon 9/11 smo ih počeli koristiti.
- Prije 9 godina?? Ja tu radim već četiri i nikad do sad nisam ispunjavala taj formular.
- Stvarno? Pa bez toga ne možemo izdati ček. Možeš ga ispuniti.
- Ja nemam uopće taj formular. Da dođem gore do tebe u ured pa da vidimo o čemu se radi.
- Može, dođi.

Idem ja na osmi kat i putem mozgam kako to da mi već četiri godine izdaju čekove za stipendije, njih na stotine, a ja nikad do sad nisam ispunila fatalno neophodan formular.

- Bok, došla sam vidjeti koji mi to formular fali.
- E, bok. Vidi, to je ovaj *postavljena-pitanja-totalno-neprimjerena-i-neprikladna* formular.
- Joj, pa to ne može biti formular za naše studente. Mi te informacije o njima nemamo niti ih imamo pravo te stvari pitati.
- Ma, da, to moraju oni svaki semestar sami ispuniti i poslati ti original s potpisom i onda ti za svakog napišeš pismo da su dobili stipendiju, ispuniš ovaj i ovaj i ovaj formular i priložiš ovaj i onda doneseš nama i tek onda mi možemo izdati ček.
- Ma dobro otkad to?
- Pa već godinama!
- Kako misliš već godinama, mi u programu za to do sad nikad nismo čuli!
- Oprosti što vas nitko nije obavijestio, ali tako morate ispunjavati zahtjeve.
- Znači, za svaki ček za svakog studenta ja moram ispuniti taj, taj, taj i taj formular i napisati pismo. Svaki student mora ispuniti taj formular. I onda tako svaki semestar?
- E, da, tako je.
- OK.

Vraćam se ja u ured i putem mi žila glupača nabrekla do pucanja. Marširam ravno direktoru u ured.

- Ne budeš vjerovao što su mi sad rekli u računovodstvu!

Ukratko mu ja prepričam sadržaj razgovora s najnovijim nesposobnjakovićem kojeg su po nekoj vezi zaposlili u računovodstvu. Gleda direktor mene, gleda formular. Gleda opet mene, gleda formular.

- Jesi ti sigurna da on zna o čemu priča?
- Ja nisam, ali on je siguran.
- Ali mi te informacije nemamo. Niti možemo studente tražiti da ispune takav formular!
- Znam! Ali bez formulara mi ne daju čekove za studente.
- Jel on zna da nas već 16 godina nas nitko nije pitao za takvo što?!
- Zna.

Odlučimo kontaktirati šeficu odjela. Na pismeno. Nakon skoro dva tjedna me nazove.

- Da, čuj, morate ispuniti taj formular sa sve studente koji su dobili stipendije.
- Stvarno?
- Da, to su novi propisi, samo vas do sad nismo htjeli s tim mučiti jer imate puno stipendista.
- I znači svaki student mora svaki semestar isponova ispuniti taj formular?
- Ma, ne mora svaki semestar. Možda je samo jednom dosta, kad dobije prvi ček.
- A-ha. I onda mi moraju poslati kopije svih ovih dokumenata koji su navedeni na formularu?
- Ma, pusti, ne moraju to.
- Ali piše na formularu da su to popratni dokumenti?!
- Čekaj da provjerim pa ti se javim.

Nekoliko dana kasnije stiže mi od nje mail s nekim biltenom iz 2008. U kojem lijepo piše za koga treba ispunjavati te formulare. Što se na naše studente ne odnosi. Napišem joj mail da potvrdim da se to na nas ne odnosi. Zove ona mene.

- Kako to misliš da se to na vas ne odnosi?
- Pa, piše da to treba ispuniti za te i te studente, koji studiraju tako i ovako, u koji dobijaju stipendije ovakve i onakve.
- A to se na vaše studente ne odnosi?
- Ne.
- Čekaj da provjerim pa se javim.

Par dana kasnije zove ona mene natrag.

- Znaš onaj formular koji ste morali ispuniti da izdamo čekove za stipendije?
- Da, znam.
- Ma, ne morate vi to. To se na vas ne odnosi.

Ugh!!!!

Pa dobro tko tu koga?!

Ranije ove godine, svečano sam najavila kako ću početi manje raditi. Naravno, iako sam taj plan odmah pokrenula, neke su se stvari malo odužile. Pa sam u srpnju konačno pozavršila sve moguće projekte, velike i male. U kolovozu sam čak i na poslu odradila sve one male zadatke koji su mi mjesecima stajali na To Do listi.

Jučer sam navečer došla doma s posla i nisam imala ništa za raditi.

Šok.

Nevjerica.

Onda sam konačno namontirala četvrtu vješalicu za ogrlice koja mi je mjesecima stajala na dnu ormara i čekala da na nju obratim pažnju:

Evo, sad mi se ogrlice više ne moraju gužvati i stalno zaplitati. A ja znam da kad popunim kapacitet ovih vješalica, onda ih definitivno imam dovoljno.

Da mi dugo ne bi moralo biti dosadno, dijete si je naručilo novi pokrivač za krevet. Naravno, kojeg bude ručno naštrikala Mommy Dearest. Prvo joj je trebalo tjedan dana da odabere boju konca:

Onda je išla tati na jedan dan. Na odlasku mi je rekla, “Mama, pokrivač bude gotov sutra kad se vratim, jel’ da?!”

… Lidija o Macintoshu.

Iako sam prvobitno odlučila ne kupiti za $30 nešto što je po svim kriterijima *moralo* biti u kutiji s uređajem koji košta $500, brzo sam shvatila da tim inatom neću postići ništa drugo nego naštetiti sebi. Pa sam teška srca odvojila iznos koji bez ikakvog problema zdrobim na dva odlaska u Starbucks i s veseljem mogu konstatirati da je Apple iPad Camera Connection Kit jako korisna bedastoća koja mi je stvarno trebala.

Ovog ljeta sam već isprobala putovanje bez laptopa i samo s iPadom i osim što su mi i torbe daleko lakše, ova se igračka pokazala kao dostojna zamjena za računalo za svakodnevne turističke potrebe. Sad kad imam adapter za skidanje fotki s aparata, navečer kad se vratim u hotel i stavim dijete spavati, ništa me ne spriječava da avanture tog dana podijelim s vama. Hercig, kaj ne?!

PS
Veliki umjetnici su uvijek tugu i bol koristili za inspiraciju. Ja sam mali umjetnik pa moram biti sretna da bih bila kreativna. Vraćam se uskoro u punom sjaju.

Priznajem, ne odlazim na koncerte više često kao nekad. Pa me puno lakše impresionirati. No, The National prošli četvrtak bili su mi prema svim kriterijima totalno super.

Otkrila sam ih prije više od dvije godine kroz jedan meni od najdražih postova na blogu: Trebam ideje. Od onda ih slušam bez prestanka. Imam sve albume, a nakon ovog koncerta postoji i dobra šansa da im postanem groupie.

Za vaše uživanje, a meni za podsjećanje: Mr. November.

Dijete je već u nekoliko navrata bila s tatom u Color Me Mine i uvijek mi priča kako i mi moramo jednom ići. Nikad se još nismo spremile jer uvijek imamo nešto drugo u planu. No, ovaj vikend nas je naša gazdarica izvela na cjelodnevni izlet u Bronx i Westchester. Bilo je opako vruće, ali ipak divno.

Prvo je na redu bio ručak na Pelham/Split Rock Golf Course. Da, to je Bronx. Stvarno.

Nakon toga smo se zaputile na bojanje keramike. Iako sam prvobitno bila neodlučna, na kraju mi se iskustvo toliko dopalo da jedva čekam da idemo opet. Sistem je jednostavam: odaberete nezavršeni komad keramike (pločicu, tanjur, zdjelicu, figuricu, kutijicu…) i odaberete boje. Obojite komad po vlastitoj želi i umjetničkom nadahnuću. Oni nakon toga komad polakiraju i ispeku u peći za keramiku. Za tjedan dana dođete po gotovo remek djelo. Naravno, ovaj post će trebati jedan popratni kad budem imala slike gotovih komada. U međuvremenu, možete pogađati tko je što ukrašavao.

Da dan ne bi prebzro završio, na putu u Queens smo navratile na City Island, majušni otok usred Long Island Sound. Otok kao da je iz nekog sasvim drugog vremena, a desert u Black Whale restoranu je bio za čistu peticu.

Ovo nam ljeto nevjerojatno brzo prolazi. Uživamo i super se zabavljamo, skupljamo fotke i materijale za postove da nas griju cijelu jesen i zimu.

Više volim skitati nego raditi. A, kako i ne bi kad me prijatelji vode da vidim ovakve divote:

Ja ili imam vremena za pisanje postova ili imam vremena za prikupljanje materijala. I jedno i drugo? Hm. Ne baš.

Bile smo jučer poslijepodne na jedrenju s Amelijinim tatom, bakom i djedom. Baš na vrijeme za malo roštiljanja za večeru i zalazak sunca. Došla sam opet do zaključka da bi nam moglo biti i teže u životu…

Malo s jedrenja Album

Idem svake godine, slikam svake godine, uživam svake godine. Svake godine imam jednu fotku koja mi je favorit. Ove je godine to ova:

Vatromet Album

U nedjelju je Dan nezavisnosti.

Sutra nam dolaze cure. (Moja sestra i necaka.)

Imale smo dvije opcije za vatromet:

(1) Na East Riveru s djedovog broda.

(2) Na Avenue D s prijateljevog krova.

Jedini problem?

VATROMET JE OPET NA HUDSONU OVE GODINE.

Na zapadnoj strani Manhattana.

Sto znaci da budemo ih na istocnoj strani slabo vidjele.

Ugh.

Pa je nakratko zavladala panika.

Srecom je nas omiljeni hotel u Jersey City imao sobu za nas. Ove godine gledamo vatromet u Hobokenu.