Newyorčanka: The Blog

Znate da sam nedavno odlučila da je vrijeme malo manje raditi, a malo više uživati.

Ne mogu reći da baš sve ide po planu. Projekt kodnog naziva “Noćna mora” nikako da završi, ali kao mantru si ponavljam da je platio za iPad i novi MacBook Pro pa mi je onda možda malo lakše. Mislim da je pitanje dana kad ću konačno taj omraženi InDesign dokument poslati u štampariju i više ga nikad ne želim vidjeti.

No, mi smo u međuvremenu odlučile svaki vikend provesti barem jedan dan s prijateljima tako da ih pozovemo da nam dođu u posjetu. Mimi uživa u društu, ja uživam u kuhanju, a ni gostima nije baš loše. Dapače, svi jedva čekaju novu priliku.

Tako smo imale u posjeti moju prijateljicu s bivšeg posla koja mi je sad opet kolegica i na novom poslu. Ne znam jesu li ona i zaručnik bili više oduševljeni s Mimi, mojim kuhanjem ili mojim orhidejama, ali to mi je bila jedna od ljepših nedjelja u dugo vremena.

Prošli vikend nam je u posjetu došla moja prijateljica s tog istog posla koja mi je sad isto opet skoro pa kolegica na novom poslu. Ima kćer malo mlađu od Mimi, a i blizanke na putu. S obzirom da joj je termin u srpnju, morale smo iskoristiti priliku. No, kupili su kući nedaleko od nas (s bazenom!) pa smo se mi dobrovljno ponudile da po ljetu dolazimo paziti curice kad god zatreba.

Ovaj nas vikend čekaju izlasci. Prvo pravi damski s bakom Ritom, onda na rođendan Amelijinom prijatelju iz škole, a u nedjelju mene Mimi vodi van na ručak za Majčin dan. Odabrala je jako lijepi restoran u kojem smo već jednom bile na ručku, a kako jako dobro poznajem vlasnikovu suprugu, dobile smo ekstra specijalan tretman.

Znam da je smiješno, ali zaboravila sam radeći cijele dane sve ove godine koliko je lijepo uživati u vikendima i slobodnom vremenu.

Kad smo već kod vikenda, svi su nam trenutno bukirani do početka srpnja. Kad nam na dva mjeseca dolaze Teta Đ. i Lucija. Pa su već rezervirani dugi vikendi u Washington DC i Philadelphiji. Sad još ako negdje uspijem ugurati Niagara Falls i tjedan dana u prijateljičinoj kući uz Acadia National Park, nitko sretniji od mene!

Ne znam koliko vas zna o novom zakonu u Arizoni koji policiji daje pravo da zaustave “sumnjive” i pitaju ih za imigracijski status. Arizona graniči s Meksikom i ima veliki problem s ilegalnom imigracijom.

Po čemu su sumjivci sumnjivi? Vele da će policajci to znati.

Meni ne pada na pamet ni jedan drugi kriterij osim po tome što su Meksikanci.

Neki dan je jedan kongresmen iz Californije izjavio da bi iz Amerike trebalo izbaciti i svu djecu američke državljane ako su im roditelji ovdje ilegalno.

Da, više nije problem samo što su ilegalci. Sve dok su Meksikanci, čak i ako imaju državljanstvo ih treba protjerati.

Ma koga više briga za bedastoće kao što je Ustav.

Amerika svakako treba reformu imigracijskih zakona, ali ovo definitivno nisu rješenja.

Najžalosnije od svega, jedna cura koju znam i koja je godinama bila ovdje ilegalno dok se nije udala za državljanina (a ja sam i dalje sigurna da je to napravila iz ljubavi prema zelenoj karti, a ne prema njemu) sad komentira da podržava zakon iz Arizone radi svega što je ona prošla da bi dobila državljanstvo.

Racionalizacija je krasna stvar.

Diskriminacija je super. Sve dok se odnosi na nekoga drugoga.

Ja stvarno ne znam što nam sve te rampe za invalide trebaju.

Prošle godine, kao i svake druge, imali smo u veljači rok za prijavu za stipendije. To je uvijek u petak. Mnogi studenti prijave pošalju mjesecima unaprijed, ali velika većina njih dođe zadnji dan. Ili žicaju produžetak do ponedjeljka. Kako ja zaista volim pravila, a mrzim ljude koji ih ne poštuju, produžetaka i suosjećanja nema. Kome nije bilo dovoljno tri i pol mjeseca da napiše esej i prikupi par papira, taj nije zaslužio stipendiju.

Došao je taj petak. Negdje oko 10 ujutro zove me tajnica da me traži student. Usput mi na Google Chat šalje poruku da je to “onaj fotomodel.” Naime, gotovo svake godine imamo novog studenta koji je model ili glumac ili općenito super zgodan i onda sve cure izgube pamet.

Ja sam otišla preko puta u glavni ured da vidim što je sad za problem. On mi je objasnio da je donio formular neki, nije bitno koji, i da sad misli da je ispunio sve uvjete za stipendiju. Ja sam malo ostala bez teksta iz dva razloga.

Razlog prvi: taj forumular nema skoro pa nikakve veze s prijavom za stipendiju.

Razlog drugi: mali je nehumano lijep.

Lijepo sam mu objasnila da je nešto krivo povezao i da za prijavu za stipendiju treba (a) esej u kojem objašnjava svoj akademski plan, (b) preporuku mentora, (c) ispunjenu prijavu za stipediju, (d) transkript sa svim predmetima. I još sam dodala da su šanse male da sve prikupi u jedan dan, ali da sam ja u uredu do 5 i da slobodno donese sve kad skupi.

Nisam imala pretjerano puno vjere. Kao da netko tko ne može shvatiti upute za prijavu uopće može konkurirati za jednu od akademskih stipendija. I ostala sam s nekakvim unaprijed formiranim stavom da je mali sasvim sigurno lijep, ali ne previše bistar, a definitvno ne pretjerano pažljiv student. Jer ako je lijep onda zaista ne može biti i pametan, ne?

Dečko je prvo otišao doma u Brooklyn i isprintao prijavu i napisao esej. Onda je otišao na faks koji je na Upper East Side da zatraži pismo od mentora. Mentora nije bilo. Pa je otišao na faks koji je u Midtown i zatražio pismo od drugog mentora. (Ima interdisciplinski smjer pa srećom ima dva mentora.) Onda je otišao na treći faks, gdje je upisan, i zatražio transkript. Pa se vratio na drugi faks da pokupi pismo. Pa otišao natrag na treći faks, po transkript.

Oko 4:40 zazvonio mi je telefon. “Lidija, ja sam. Upravo sam pokupio transkript i sjedam u taksi. Obećajem da ću doći do 5.”

U 4:59 utrčao je u moj ured. Sav zapuhan dao mi jer kovertu u ruke i onda zatražio stolicu da sjedne. Sve je obavio u jednom danu.

Tjedan nakon toga dobila sam od njega pismo. Ne mail. Ne faks. Ne poruku na FB. Pismo. Pisano rukom. Na lijepom papiru. Zahvalio mi se za strpljenje i pomoć i ispričao zbog toga što nije unaprijed dovoljno pažljivo proučio materijale.

Kad smo birali dobitnike stipendija bio je među prvih 5. Od skoro 100 kandidata.

Ovo mu je zadnji semestar. Diplomirati će Summa Cum Laude. S prosjekom 4.0.

Nazvao me jutros da me pita hoću li biti na promociji jer mi želi osobno zahvaliti. Jer su mu moja susretljivost i pomoć puno značili.

A meni je ostalo da se sramim što prebrzo sudim o ljudima.

Opce je poznata moja opsesija s Gossip Girl. Bili su nekoliko mjeseci na pauzi od snimanja pa sam si morala naci novu razbibrigu.

Ako jos niste imali prilku, ovo morate poceti gledati:

Prema Ustavu SAD-a još od 1790 se u Americi svakih deset godina provodi popis stanovnika. Cijena popisa se ove godine procjenjuje na više od $11 milijardi. Ovo je moj prvi popis stanovnika koji sam popunjavala pa sam ga jako ponosno ispunila.

Na formularu je samo nekoliko pitanja: ime i prezime svakog člana domaćinstva, datum rođenja, spol, dob, rasa i žive li u vlastitoj ili iznajmljenoj nekretnini.

Proteklih nekoliko tjedana reklamna kampanja a i razni dužnosnici u svim medijima promoviraju važnost sudjelovanja u popisu stanovnike. Naime, na osnovu broja stanovnika iz popisa odrešuju se brojevi zastupnika i glasovi na predsjedničkim izborima, a dodjeljuje se i federalna pomoć.

Ove godine ulazu se posebni napori da se u popis ukljuše i ilegalni stanovnici. Naime, informacije prikupljene popisom stanovnika smije koristiti samo Census Bureau i tajnost rezultata štiti Title 13 of US Code.

Amerikanci moji, jeste se svi popisali već?

Ova je brojka previše depresivna da bih uopće mogla pisati o njoj. Kad sam prije proživjela već pola života?!

BTW, da ne bi ispalo da sam za rođendan dobila samo čir na želucu, evo i malo sličica poklona koji su me stvarno razveselili i uljepšali ove tmurne dane. Volim vas sve po redu!

PS
Da me nitko preozbiljno ne shvati, jest’ da mi se ovih 35 čini kao oveća brojka, ali najviše radi toga je bi ljudi u mojim godinama morali biti odrasli  i onako nekako ozbiljni. No, ja se nikad nisam povodila za većinom pa nemam namjeru ni sad.

35 Album

Bila jednom jedna princeza. Radila je za međunarodnu organizaciju i živjela u jednoj europskoj metropoli.

Kao i svake godine, princeza je pozvana na bal. Izvadila je iz ormara svoju najdražu haljinu za bal i odnijela je u kemijsku čistionu. Kad je princeza otišla po haljinu, saznala je da je slučajno uništena. U kemijskoj čistioni su se ispričavali, ali princeza je bila zabrinuta jer sad nije imala haljinu za bal.

Onda je princeza potražila haljine u trgovinama njene metropole, ali su je njihove cijene spriječile u naumu da kupi novu. (Jer je princeza radila na tome da svijet učini boljim, umjesto da je otišla u Goldman Sachs…)

Princeza je razmišljala i razmišljala i konačno smislila! (Da, princeza je moguće bila u rodu s profesorom Baltazarom…)

Poslala je email prijateljici u New York i objasnila joj situaciju. “Danas je srijeda, a bal je idući petak. Našla sam predivnu haljinu za bal, ali ne znam ako mi je možeš poslati da stigne na vrijeme.” (Njena dobra vila je bila dala otkaz jer joj nisu plaćali zdravstveno i prekovremene sate…)

Haljina je naručena u četvrtak u jutro. Stigla u petak. Poslana u subotu. Dostavljena princezi u srijedu. Princeza je mogla na bal u najljepšoj novoj haljini. I svi su živjeli sretno. (Jer sve bajke moraju dobro završiti…)

Pouka: Moderne princeze ne trebaju dobre vile. (Treba im samo American Express i Global Express Mail.)

Ali, stvarno bez pretjerivanja, jedan od najgorih.

Stavljena sam u poziciju, radi odluke meni nadređene osobe, da su moje prošle radnje u najmanju ruku neetičke.

Moguće čak i gore od toga.

Bez da sam ja išta napravila.

No, postoji svijetlo na kraju tunela.

Jer i nadređenoj osobi ima nadređenija.

Ali mene to ipak grize.

I ne mogu vam reći o čemu se radi.

I ne možete mi pomoći.

Ali se moram izjadati…

No, i to smo dočekale…

Školu su zatvorili još jučer. Svi smo držali palčeve da zaista padne snijeg jer 1.1 milijun razočaranih klinaca zaista nije nikome nije trebalo.

Danas su zatvorili i moj ured, po prvi put da se itko od nas sjeća. Naime, lokacija kakva je, na 34, ulici i 5. aveniji, preko puta Empire State Building, je vjerojatno najpristupačnija u cijelom gradu pa baš nemamo izgovora.

Mimi i ja smo od 5 ujutro kraj prozora, gledamo snijeg kako pada i kalkuliramo kad više ne bude prerano za ići van na grudanje. U međuvremeno malo otvaramo prozore i guramo van glave, ruke (a jedna od nas i noge) od nestrpljenja.

Dobila sam brdo poruka, svi pitaju koliko je snijega kod nas. Izgleda da nas je ovaj put postedilo…

* * * * *

Ne za vjerovati! Odem se tusirati i niti dvadeset minuta nakon sto sam ovo postala: POCEO JE PADATI SNIJEG. Mogla sam bas tiho biti…