newyorčanka: the blog

Naravno, i opet se radi o poklonu koji sam odabrala za Mimi kojem se ja veselim vjerojatno više nego ona.

Ne, moram biti iskrena o prizati da dijete već dugi niz godina žica kuću za lutke. Kad je bila sasvim mala, nisam mislila da je to prava igračka za nju i odlučila sam pričekati da bude dovoljno velika da je zna cijeniti i paziti jer sam joj htjela odabrati zaista lijepu kuću.

Kad je počela potraga za nekretninama, brzo mi je postalo jasno da su kuće za lutke uglavnom u dvije kategorije (1) plastični kič i (2) drvene starinske viktorijanske. Sad, sve ima svoje prednosti, no ni jedna od te dvije kategorije nije zadovoljavala naše (naravno, to zapravo znači moje!) estetske kriterije. I zato sam bila beskrajno sretna kad sam otkrila Plan Toys.

Ova predivna kuća sastoji se od dva dijela koji se mogu pomicati po želji. Napravljena je od organskog recikliranog drveta, jednako kao i sav namještaj u njoj:

Naravno, što je kuća za lutke bez lutaka? Lutke su također od organskog recikliranog drveta, mogu im se micati ruke i noge i idealne veličine za kuću i namještaj u njoj:

Jedna od meni najdražih stvari jest da postoji brdo dodatnih dijelova koji se za ovu kuću mogu kupovati kasnije. Tako su nam na listi za budućnost:

* kućni ljubmici

* beba i soba za bebu

* pribor za kuhinju

* igračke za djecu

I dalo bi se to tako nabrajati do unedogled.

Najbolje od svega, ja sam to sve lijepo isplanirala. Naručila kuću i lutke da budu dostavljene u utorak kad je Mimi kod tate tako da ne vidi kutiju. Naime, kutija je velika i na njoj je napisano/nacrtano što je unutra i Amazon ne može sakriti sadržaj.

Hm, da, ali jučer je iz meni nekog nepoznatog razloga dostava odgođena za danas. Kad Mimi dolazi navečer sa mnom doma.

I, ne lezi vraže, kuca Lidija susjedu (koji nam je i gazda) da mu objasnim moj problem i zamolim ga da danas uzme kutiju kad je FedEx dostavi i sakrije u podrum da dijete ne vidi. Srećom pa nas on i njegova cura obožavaju i drage volje su prihvatili sudjelovanje u akciji “Neka Amelija još bar ove godine vjeruje u Djeda Mraza.”

I to jako naglo.

Kao prvo, ujak Frank je dobro podnio operaciju. Danas su ga vec izvukli iz kreveta, a cak sam i pricala s njim par recenica. Na zalost, jos uvijek nije sve gotovo jer ceka nalaze biopsije, ali ja sam odlucila da je najvaznije pozitivno razmisljati.

Moj glavni klijent kojeg totalno obozavam bio je nedavno na konferenciji. S njim je bio i jedan decko s kojim ja dosta blisko suradujem. Danas sam pricala s tim deckom oko njegovih web stranica koje redizajniramo i na kraju razgovora mi je rekao da mi mora reci komentar mog klijenta sa sastanka petorice poprilicno impresivnih likova. Naime, kod analize posla koji radimo na nasem najvecem racunu, moj je klijent spomenuo da je veliki dio toga moja zasluga. I nadodao da sam ja vjerojatno duplo pametnija od svih njih zajedno. I da ce svi oni jednog dana raditi za mene. 

To me razveselilo.

Ne radim ja za pohvale i za tapsanje po ramenu (ne, jer ja radim za nofce!!), ali povremeno je lijepo cuti takve stvari.

Brinem ovih dana oko ekonomije i oko posla, tesko je ignorirati recesiju oko nas. Trenuno je sve bas kao sto je i bilo ljetos, prije nego nam se zemlja otvorila pod nogama, ali stalno sam u nekom strahu da to nece potrajati.

Izgleda da nema straha.

Od klijenta sam dobila jedan novi account.

Od dizajnera s kojim suradujem na cisto freelance osnovi sam dobila tri projekta samo za prosinac.

Od agencije za koju prevodim dobila sam raspored projekata za prvu polovicu 2009. i nema straha da bude mi dosadno.

Najbolje od svega, malo prije me nazvao jedan tata iz djetetove skole koji je impresioniran mojim radom na skolskim web stranicama i ponudio mi je dva projekta za njega i jos nekoliko mogucih projekata za neke njegove suradnike i kolege.

Sad kad ja sve to skupa zbroji, posla bude, para bude, a spavati se ionako ne treba previse. Sva sreca da obozavam Starbucks!

Nije mi tjedan počeo spektakularno. Uz brdo gluposti od danas ujutro, loše vijesti iz obitelji. Amelijin kum i pra-ujak (?), brat njene bake, je jutros imao srčani udar. Trenutno ga pripremaju za hitnu otvorenu operaciju na srcu. 

Ujak Frank je meni jedan od najdražih ljudi na svijetu. Ne vidimo se puno, češće razmjenjujemo mailove. On je umjetnik, fotograf, učitelj i jedan od onih ljudi čija dobrota je potpuno neshvaćena u našem svijetu. On sve što radi, radi iz ljubavi i uvjerenja, bez nekih skrivenih motiva.

Želim mu da ozdravi sa svakom trunčicom sebe. I rado bih da imam neku svemoćnu pomoć.

Ovo je doba godine kad i inače bogat društveni život postane još i malo bogatiji. Em je hladno pa su ljudi više doma, em su stalno neki blagdani. Kod nas je sve lagano počelo eksplodirati. Jedva da stignem spavati. Zato, u kratkim crtama:

• Dijete je s bakom bilo o nekoj robnoj kući. Bio je i Djed Mraz. Čudna li čuda i totalne nevjerice, dijete se slikalo s Djedom Mrazom. Skoro pa da bez nagovaranja. Ja sam još uvijek u šoku.

• Odgledale smo Bolt. Meni je Madagascar 2 ipak bio puno bolji. (Volim 3D, ali to samo po sebi mi nije dosta.)

• Jučer su nam susjedi imali predprazničnu zabavu. Mi smo se samo na brzinu namjeravale pokazati jer smo imale drugog posla, ali Mimi si je našla dvije prijateljice i jednog malog prijatelja i odjednom je tulum bio gore kod nas. Igralo se, crtalo, bojalo, plesalo. U jednom trenu su mame došle tražiti djecu, a oni su svi skupa na našem plesnom podiju đipali na Y.M.C.A. Zabava je bila definitivni hit. Na kraju su klinke razmjenjivale brojeve telefona. Moje dijete je naravno prvo pitalo za e-mail adresu na što su je dvije sedmogodišnjakinje blijedo pogledale. Čula sam jednu kad su odlazili kako pita mamu: “Mama, kad budeš ti meni kupila moj kompjuter?” Mislim da me mame mrze.

• Kupila sam najdivniji kašmir da djetetu naštrikam Božićni poklon. Jedini problem je da sam ja alergična na vunu. Sad jadna štrikam, imam osip po licu, u nosu mi je prometni krkljanac i teško dišem. Što ti je ljubav…

• Imalo je dijete neki dan prvi roditeljski sastanak. Mislim, roditelji su imali roditeljski sastanak. Za dijete. Koje je sve testove prošlo s više od 95%. I koje je krasno i pametno i društveno. Sve pet. Jedini je problem da nikad ne prestaje klepetati. Čak i kad ju se opomene, ona veli: “Znam, znam da moram prestati pričati, ali ovo što imam za reći je jako važno i ne može čekati.” Hm, pitam se na koga je.

• Vani je hladno za suze roniti. A tek je studeni. Ne želim ni razmišljati o siječnju. Nije mi fora kad je hladno, a nema snijega. Ni malo.

• S obzirom na cijelu financijsku krizu, nije ni čudo da je i moja banka malo pokleknula. Globalni financijski div, Citigroup, jučer je odaslao mailove u kojima mi daje do znanja da iako je FDIC podigao iznos osiguranih pologa, kao sudionici u federalnom programu oni sad imaju garanciju na sve pologe, neovisno o iznosu. E, sad mi je odmah lakše. Jer onih samo $250K me malo brinulo.

• Skoro pa da sam zaboravila spomenuti, pao mi je po ne znam koji put iPhone na cement i ovaj put je staklo puklo. Tuga je bila velika. No, tjedan dana kasnije, on i dalje radi bez ikakvog problema. Kakav je to stroj, ha?!

Ja ne znam zbog čega sam uvijek inspirirana pisati post ujutro prije posla. Jer onda je poslije frka panika da se stigne u školu. Jel’ budem ja ikad išta naučila?!

Jučer je bilo uzbudljivo.

Jedna osoba, koju zbog interesa istrage neću imenovati, imala je prije nekoliko tjedana saobraćajnu nesreću. Skrivila ju je je vozačica (Kineskinja) kojoj je sunce zasmetalo i skrenula je u krivu traku. Došla je policija i ova je priznala krivicu.

Kad je osoba kojoj se to dogodilo kontaktirala osiguravajuće društvo vozačice za naknadu štete, rečeno joj je da vozačica tvrdi da nije kriva i da oni ne namjeravaju platiti štetu. Štoviše, vozačica namjerava tužiti osobu jer tvrdi da je osoba kriva za nesreću.

Osoba je bila ljuta. Osoba ima bratića, umirovljenog policajca, koji je sad privatni detektiv. Pa ga je angažirala radi skupljana dokaza jer je osoba odlučila dići tužbu protiv vozačice. Privatni detektiv je išao do vozačice, koja je kvazi-doktorica (akupunktura) i koja je nakon što je čula tko je on počela glumiti da ne zna engleski. Njena advokatica tvrdi da vozačica na mjestu nesreće nije priznala krivicu jer ne zna engleski.

Osoba je bila još ljuća. 

Onda sam ja na internetu iskopala da država New York za izdavanje licence akupunkturistima između ostalog traži da pokažu znanje engleskog. I poslala link bratiću privatnom detektivu.

I onda me angažirao!!!!

Jučer navačer, poslije posla, sačekao me na stanici vlaka naoružan opremom za snimanje. Ja sam dobila mikrofon (iako je on inzistirao da mi ga zaljepi ispod košulje, ipak sam ja to napravila sama!). Direktiva je bila jasna: dobiti je na snimci da potvrđuje da je ona doktor ta-i-ta i porazgovarati s njom o problemu s vratnim kralješkom. Na engleskom. 

Ušla sam u ordinaciju. Pričekala na red. 

Bila sam uzbuđena. Jako. Ufurala sam se u neki svoj film. Lidija, na zadatku da raskrinka opasne kriminalce, u životnoj opasnosti. Bilo je uber cool.

Obavila sam razgovor u tri minute. Sve mi je lijepo objasnila. Na engleskom. Napravila prvi appointment za akupunkturu. Šteta da nemam problema s vratom.

Ponosno sam izašla iz ordinacije. Bratić me pohvalio na uspješno izvršenom zadatku. Ja sam se već ponadala da mi slijede novi angažmani. Vidjela sam se već kako po NYC lovim dokaze.

Ona mi je bratić rasplinuo mjehurić. Navodno sam previše upečatljiva da bih bila privatni detektiv. Mislim da se on to meni samo upucavao, ali rekao je da lijepe žene kao ja nitko ne može zaboraviti jednom kad ih vidi. Što ih čini lošim privatnim detektivima.

Darn.

Ja sam već imala ideju za knjigu koju bih preradila u scenarij i prodala Hollywoodu. Sad ništa od toga.

U ovih par tjedana sto je proslo od izbora, prateci administraciju na izlasku i opcenito diskusije u medijima, ne mogu se ne vratiti na neke od tema koje sam vec spominjala. Naime, iako je na izborima glasove ipak dobila liberalna opcija (koliko god da je to moguce za Ameriku gdje ionako postoje samo centristi, neki malo lijevo, neki malo desno…), konzervativne struje i religijski fundamentalisti i dalje promoviraju svoje ideje pokusavajuci ih nekako nametnuti kao “moralne” i “prave” vrijednosti.

Nemam namjeru ulaziti u diskusije je li homoseksualizam bolest i je li pobacaj ubojstvo jer sam naucila da se oko toga nije vrijedno svadati jer ljudi se drze svojih stavova kao pijan plota. Ja se s nekim misljenjima ne slazem, neki se s mojim misljenjima ne slazu. Cica mica, gotova je prica.

Je, bas i niti ne.

Meni nije jasno (1) zasto je istospolni brak prijetnja instituciji braka i (2) zasto svatko od nas nema pravo odluciti sto raditi sa svojim zivotom.

Svatko tko smatra homoseksualizam devijacijom, za Boga miloga, nek’ se ne zeni za nekoga istog spola! Jednako tako, svatko tko smatra pobacaj ubojstvom, nek’ ga ne radi. Jednostavno. Zbog cega potreba da se nekome drugome namecu nekakve moralne vrijednosti koje su ionako subjektivne.

Ako jos uvijek nije sasvim jasno, ja osobno podrzavam pravo svih odraslih ljudi da se zene s drugim odraslim ljudima koje vole. Bili oni istog spola, rase, boje ociju ili duzine palaca na nogama. Sasvim mi je to OK. Ja sama nisam bas zainteresirana za druge cure, ali ne vidim zasto bih nekome drugome branila nesto sto se mene uopce ne tice. Jednako tako, apsolutno podrzavam pravo zena na pobacaj. Ja sam rodila jedno predivno i krasno dijete koje volim najvise na svijetu, ali zato i samo zato jer sam ja odlucila da sam na to spremna i da to zelim. I bila bih jako ljuta da mi je netko rekao da moram roditi dijete koje ne zelim. Za mene je to grijeh. Ali ne hodam okolo i prisiljavam zene na pobacaj jer su to moje moralne vrijednosti.

Zasto sam sad ljuta radi toga? Jer Bush pokusava pruziti zastitu zdravstvenim djelatnicima koji su protivnici pobacaja do te mjere da ne zele ni prepisivati kontracepciju jer je i to ubojstvo. I mean, seriously…

Nisam ove godine općenito previše raspoložena za nadolazeće blagdane. Cijela ova financijska kriza me nekako počela plašiti i trošenje novca je prestalo biti užitak, a postalo opterećenje. Ne sviđa mi se to. Shopping mi je uvijek bio najdraži sport.

Nisam jedina ja takve volje, većina američkih kupaca razmišlja slično kao i ja, svi ekonomski pokazatelji to potvrđuju. OK, čeka nas jedan od manje rasipnih Božića. Nije to kraj svijeta. Čeka nas jako duga godine iduće godine, mene osobno to daleko više brine nego broj poklona ispod bora. No, to sam ja.

Svi dućani, lanci, prodavači znaju da ljudi imaju novaca. I znaju da će ljudi manje kupovati za blagdane. I, što su oni odlučili? S Božićem započeti već sredinom studenoga. Čak i ona barijera od čekanja da prođe Thanksgiving ove godine se nimalo ne poštuje. U svim dućanima Božić, na svim radio stanicama Božić, sve oko nas Božić. Samo u novčanicima siječanj.

Dijete je u petak došlo doma is škole s dva pisma. Jedno za nekakav sajam knjiga u školi. Drugo za donaciju hrane centru koji se brine o siromašnim obiteljima. Odlučila sam da je vrijeme da popričamo o tome da dolaze nešto ozbiljnija vremena. Nije čak ni bilo teško djetetu objasniti da možemo odabrati samo jedno. I koje jedno ćemo odabrati. Jedini problem je bio kad sam u vrećicu s hranom spakirala i par kutija njenih najdražih Mac&Cheese. K’o da je i jedan dan u životu gladna bila…

Danas je vani magla.

S druge strane, upravo sam skuzila da s WP applikacijom za iPhone mogu na blog postati slike. Svako zlo za neko dobro…

Slusam i citam zadnjih dana da je magla omotala Hrvatsku. I pokusavam se sjetiti kad je zadnji put kod nas bila magla. I ne mogu.

Prosli tjedan je jedno jutro bilo malo magleno, ali jedva da se vidjela magla. Skoro kao ljetne sparine kad se vidi vlaga u zraku. Koliko god da se trudila, ne mogu se sjetiti ni jedne prave guste magle kao one kojih se sjecam iz Hrvatske.

Za vrijeme rata, kad su bila zamracenja na snazi, mi smo ipak isli u skolu i kretali rano ujutro. (Isla sam u skolu u Varazdin.) Obicno sam se nalazila s prijateljem ispred njegove zgrade, a u ta maglena jutra prepoznavali smo se tako da smo se zvali u mrklom maglenom mraku. Brrrr. I danas kad se sjetim toga malo me uhvati jeza.

Amerikanci, tocnije njujorcani, jel’ ima kod nas magle?

Sve od Jonove …I’m literally afraid that someone on the street is going to invite me over for pie… u nosu mi je miris pite od jabuka. Prave, americke. Jer, odjednom je OK zivjeti u Americi. Bar za nas koji smo tu!

Kao prave domacice, mi doma nismo imale pie pan u kojoj bi to cudo mogle ispeci. Imale smo davno jednom jednu, ali izgubila se valjda u jednoj od sto selidbi. Pa smo nakon Madagascara 2 kupile novu. I dale se, premijerno, u pecenje pite! 

Pie Crust
3 c Flour
1 Egg; beaten
1/2 ts Salt
1 tb Vinegar
1 1/4 c Shortening
5 tb Water

Cut shortening into flour and salt. Beat egg; add vinegar and water; add to flour mixture. Divide into 3-4 equal portions. Roll each pie shell on floured surface. Can be stored in balls in refrigerator for a week or rolled out and placed in pie pans and frozen for several months. Makes 3-4 shells.

(btw, ja nikad ne koristim shortening jer mi je to bljak, nego umjesto toga stavim margarin, za svaku mjericu shortening, 3/4 mjerice margarina)

Apple Pie
8 Apple Pared, cored and thinly sliced
1 dash Ground nutmeg
1 cup Sugar
2 tablespoon Butter
3 tablespoon Flour
1 sprinkle Lemon juice
1 1/2 teaspoon Cinnamon
1 pinch Salt

Line 9-inch pie pan with pastry.
Layer 1: Place a third of the apples in pie shell, sprinkle with 1/3 cup sugar and 1/2 teaspoon of cinnamon.
Layer 2: Place another layer of apples in pie pan, sprinkle with 1/3 cup sugar, 1/2 teaspoon of cinnamon and dash of nutmeg.
Layer 3: Place final third of applies in pie pan, sprinkle with 1/3 cup sugar, 1/2 teaspoon of cinnamon, pats of butter, lemon juice and pinch of salt.
Place top of crust on apple filling, crimp edges and cut slits in crust to allow steam to escape.
Bake in 400 oven for 50 minutes or until bubbly in the center.

Naravno, kljuc svega je da se na tijestu koje stavite na vrh naprave prorezi u obliku cvjetica. Jer inace to nije to. Martha ima drugih ideja, ali za to nismo imale strpljenja. 

Ovo je odlican kolac za pripremati s klincima jer je pita jednostavna za napraviti, a ima brdo posla za malce (valjanje tijesta, posipavanje jabuka secerom…)

Kako servirati pitu? Moze se lagano posipati secerom u prahu i posluziti topla ili hladna. Meni najdraza opcija je svakako à la mode (topla, s kuglicom sladoleda od vanilije.) No, kad je pita ovoliko mljac, nema razloga ne servirati je bez ikakvih dodataka.

Yummy!

(NB Ja ovu pitu, naravno, nisam mogla probati, ali iz prve ruke vam mogu reci da sam cula da je sasvim savrsena…)