Newyorčanka: The Blog

*cvatem*

(PS Nemojte nikome reći, Helene i ja smo se iskrale na jedan brzi liquid lunch…)

Ovo je jedan od onih postova bez glave i repa. Ali, vrijeme je tmurno, vikend se čini jako daleko, dosadnog posla koji najmanje volim i kojeg moram raditi samo dva puta godišnje je preko glave. Pa ne može ni post biti drugačiji nego što bude.

Dijete je kod bake i djeda tri dana ovaj tjedan. Dobro se zabavljaju i lijepo provode pa sam ja odlučila da je i na meni red da se malo opustim i zabavim. Ponedjeljak je bio jedan od onih dana na poslu koji se vuče kao kišna glista. U 4 smo kolegica i ja odlučile da je vrijeme da se iskrademo kroz stražnja vrata i uputimo u omiljeni Irski pub preko ceste. Lijepi mladi bartender Seamus radi tjednom smjenu za ručak pa ga je trebalo uhvatiti prije nego u 6 zbriše doma.

Helene i ja smo iskusne žene, osobito što se posjeta barovima tiče. Mi znamo da se ne smije alkohol konzumirati na prazan želudac. Pa smo analizirale meni da vidimo što se nudi. I za oko mi je odmah zapela Shepherd’s Pie. Ilitiga Pastirska pita. Moj omiljeni recept naučen u Engleskoj!

Kako se u pravom Irskom pubu mora kuhati autentična hrana, s veseljem sam pitala mladog Seamusa koriste li Marmite kao što to pravi recept traži. S razočaranjem moram konstatirati da je odgovor bio ne. S veseljem moram konstatirati da smo idućih sat vremena raspravljali o vrijednostima i nedostacima ovog izuzetno Britanskog dodatka jelima. Koje samo oni mogu jesti namazanog na kruh.

Što je Marmite?

Marmite je extrakt kvasca, namaz, gust i slan. Prema njemu ne možete biti indiferentni: ili ga volite ili mrzite. Ja spadam među ove druge. Ali, iz meni nekog nepoznatog razloga, Pastirska pita ga mora imati jednu žličicu. Inače to nije to.

Nisam Marmite vidjela ni okusila od Engleske, ima tome sad više od 15 godina. Mladi Seamus bio je jako potresen kad je to saznao. Pa mi je obećao donijeti jednu flašicu. Čemu ja nisam davala previše pažnje. Sve dok me jutros nije dočekala telefonska poruka na poslu. Idući put kad odlučim ranije pobjeći s posla na zasluženi Absolut&Cranberry, za šankom me čeka i Marmite. *cvatem*

Stavila sam već post na FB, ali da pitam i ovdje: jel ima tko video snimku barem djelića koncerta od neki dan da podijeli sa mnom da si na trenutak barem zamislim da sam tamo? Unaprijed zahvaljujem. *trepće okicama*

- – - – -

I <3 Zvjezdana!

- – - -

A, Sanja mi je na FB stavila Prvu ljubav i ja se sva raspekmezila i rasplakala. Što samo po sebi ne bi bilo problem, ali izlazim večeras poslije posla, a nisam stavila vodootpornu maskaru…

Ovo je sve skupa trajalo zadnjih mjesec dana.

Zvoni mi telefon u pet do pet jedan ponedjeljak. Radim ljeti do 6 da mogu biti petkom slobodna i samo zato sam se javila jer inače takve pozive čiste savjesti puštam u voicemail.

- Zovem iz računovodstva. Imam tvoj zahtjev za stipendiju, ali ne mogu izdati ček studentu jer nedostaju formulari.
- Joj, ispričavam se. Znam da sam ih sve popunila, ali valjda sam nešto zabrljala kad sam ih kopirala. Koji nedostaje?
- Pa, nedostaje onaj *nikad-prije-u-četiri-godine-otkad-ovo-radim-nisam-čula-za-njega* formular.
- Koji?
- Znaš onaj koji uvijek treba priložiti zahtjevu za isplatu stipendije.
- Nemoj se ljutiti, ali ja taj formular nemam niti sam ikad čula za njega. To je nešto novo?
- Ma, da, to je novo. Nakon 9/11 smo ih počeli koristiti.
- Prije 9 godina?? Ja tu radim već četiri i nikad do sad nisam ispunjavala taj formular.
- Stvarno? Pa bez toga ne možemo izdati ček. Možeš ga ispuniti.
- Ja nemam uopće taj formular. Da dođem gore do tebe u ured pa da vidimo o čemu se radi.
- Može, dođi.

Idem ja na osmi kat i putem mozgam kako to da mi već četiri godine izdaju čekove za stipendije, njih na stotine, a ja nikad do sad nisam ispunila fatalno neophodan formular.

- Bok, došla sam vidjeti koji mi to formular fali.
- E, bok. Vidi, to je ovaj *postavljena-pitanja-totalno-neprimjerena-i-neprikladna* formular.
- Joj, pa to ne može biti formular za naše studente. Mi te informacije o njima nemamo niti ih imamo pravo te stvari pitati.
- Ma, da, to moraju oni svaki semestar sami ispuniti i poslati ti original s potpisom i onda ti za svakog napišeš pismo da su dobili stipendiju, ispuniš ovaj i ovaj i ovaj formular i priložiš ovaj i onda doneseš nama i tek onda mi možemo izdati ček.
- Ma dobro otkad to?
- Pa već godinama!
- Kako misliš već godinama, mi u programu za to do sad nikad nismo čuli!
- Oprosti što vas nitko nije obavijestio, ali tako morate ispunjavati zahtjeve.
- Znači, za svaki ček za svakog studenta ja moram ispuniti taj, taj, taj i taj formular i napisati pismo. Svaki student mora ispuniti taj formular. I onda tako svaki semestar?
- E, da, tako je.
- OK.

Vraćam se ja u ured i putem mi žila glupača nabrekla do pucanja. Marširam ravno direktoru u ured.

- Ne budeš vjerovao što su mi sad rekli u računovodstvu!

Ukratko mu ja prepričam sadržaj razgovora s najnovijim nesposobnjakovićem kojeg su po nekoj vezi zaposlili u računovodstvu. Gleda direktor mene, gleda formular. Gleda opet mene, gleda formular.

- Jesi ti sigurna da on zna o čemu priča?
- Ja nisam, ali on je siguran.
- Ali mi te informacije nemamo. Niti možemo studente tražiti da ispune takav formular!
- Znam! Ali bez formulara mi ne daju čekove za studente.
- Jel on zna da nas već 16 godina nas nitko nije pitao za takvo što?!
- Zna.

Odlučimo kontaktirati šeficu odjela. Na pismeno. Nakon skoro dva tjedna me nazove.

- Da, čuj, morate ispuniti taj formular sa sve studente koji su dobili stipendije.
- Stvarno?
- Da, to su novi propisi, samo vas do sad nismo htjeli s tim mučiti jer imate puno stipendista.
- I znači svaki student mora svaki semestar isponova ispuniti taj formular?
- Ma, ne mora svaki semestar. Možda je samo jednom dosta, kad dobije prvi ček.
- A-ha. I onda mi moraju poslati kopije svih ovih dokumenata koji su navedeni na formularu?
- Ma, pusti, ne moraju to.
- Ali piše na formularu da su to popratni dokumenti?!
- Čekaj da provjerim pa ti se javim.

Nekoliko dana kasnije stiže mi od nje mail s nekim biltenom iz 2008. U kojem lijepo piše za koga treba ispunjavati te formulare. Što se na naše studente ne odnosi. Napišem joj mail da potvrdim da se to na nas ne odnosi. Zove ona mene.

- Kako to misliš da se to na vas ne odnosi?
- Pa, piše da to treba ispuniti za te i te studente, koji studiraju tako i ovako, u koji dobijaju stipendije ovakve i onakve.
- A to se na vaše studente ne odnosi?
- Ne.
- Čekaj da provjerim pa se javim.

Par dana kasnije zove ona mene natrag.

- Znaš onaj formular koji ste morali ispuniti da izdamo čekove za stipendije?
- Da, znam.
- Ma, ne morate vi to. To se na vas ne odnosi.

Ugh!!!!

Pa dobro tko tu koga?!

Priznajem, ne odlazim na koncerte više često kao nekad. Pa me puno lakše impresionirati. No, The National prošli četvrtak bili su mi prema svim kriterijima totalno super.

Otkrila sam ih prije više od dvije godine kroz jedan meni od najdražih postova na blogu: Trebam ideje. Od onda ih slušam bez prestanka. Imam sve albume, a nakon ovog koncerta postoji i dobra šansa da im postanem groupie.

Za vaše uživanje, a meni za podsjećanje: Mr. November.

(1)

Odrasle žene koje nose odjeću primjerenu za djecu do 2 godine.

(2)

Japanke koje su ujedno i čizme. Ili čizme koje su ujedno i japanke?

(3)

Na pola obrijana glava. Još mi je draže kad je izrast na obrijanom dijelu izblajhan ili pofarban na narančasto.

Jučer sam se nakon posla šetala od Union Square do Penn Station i kako se nisam žurila imala sam vremena malo gledati oko sebe. Nije mi se dopalo što sam vidjela.

Je li ovaj post konačni dokaz da sam ostarila?

Nije mi ovo baš neki tjedan. Kuhaju mi se u glavi neke velike promjene, ali još nije vrijeme. Još malo.

U međuvremenu, pripremam se za posjetu iz Hrvatske. Cure nam dolaze za dva tjedna i moram im kupiti mobitele da imaju za ovo ljeto jer mi nemamo ni kućni telefon pa kad me nema doma da nisu odsjećene od svijeta.

Imam jednu Nokiu od prije par godina, isto je bila za ATT GoPhone (prepaid.) Htjela sam je ponovno aktivirati i kupiti bon. Za to su mi htjeli naplatiti $25 za aktivaciju i $25 za bon.

Ako kupim Nokiu i s njom bon za $25, onda me to sve skupa košta $24.99.

Pa tko je tu blesav?

Tako ja sad kupujem dva telefona. Za istu cijenu koliko bi me koštalo aktiviranje onog jednog.

Imam kaos na poslu, nemam vremena disati, a kamoli što drugo.

No, dvije stvari su me ovaj tjedan oduševile do bola.

(1)
Flička bez ikakvog formalnog obrazovanja u financijama dobije posao u banci za $70K na godinu. Dobije otkaz jer je nesposobna. Da ne spominjem da engleski niti zna govoriti, niti pisati. Tuži banku i tvrdi da su joj dali otkaz jer je previše lijepa. To da se, kao i većina drugih portorikanki, oblači kao jeftina prostitutka uopće ne budemo razmatrali. Niti to da s plaćom od $70K ima ormare pune dizajnerske odjeće i cipela. I to kao samohrana mama. Ako već lovi muža na silikonske sise, onda da barem bude iskrena pa prizna. Nije to grijeh. Da ima kaj u glavi ne bi joj trebao frajer da joj kupuje krpice.

(2)
U ponedjeljak imamo promociju. Pošaljem zahtjev u zgradu gdje se održava da trebam radnike iz održavanja da mi postave zastave (koje su od nekih 5 metara visine) na baze (koje su teške barem 20 kila svaka.) Odgovore mi da sindikalni ugovor zabranjuje radnicima da postavljaju zastave. Kao da sam ih tražila da postavljaju zastave Irana, Iraka i Sjeverne Koreje. A ne grada i države New York.

Da mi glava eksplodira sad ili kasnije??

Danas je Memorial Day, državni praznik kad se sjećamo svih poginulih vojnika. Tradicionalno je ovaj produženi vikend (praznik je uvijek zadnji ponedjeljak u svibnju) i službeni početak ljeta. A, ima li boljeg načina za započeti ljeto nego roštiljada i puno alkolola (osobito za neke od nas koji uživaju u slobodnom vikendu bez djeteta i bez posla)?

Ne hvalim se često, nemam se puno s čim, većinu stvari u životu prihvaćam takvima kakve jesu, ali s jednom se moram pohvaliti.

Imam jednu prijateljicu, mama u Amelijnoj školi. Družimo se skoro od kad je dijete krenulo u školu i zaista mi je draga. Jednom sam tražila adresu za njene web stranice jer je fotograf i guglajući je sam naišla na njenu wedding announcement u NY Timesu. Kad sam je pročitala, skoro sam pala sa stolice. Naime, tata gospođe Nascimento-Deluca je nitko drugi nego… da, gospodin Edison Arantes do Nascimento. Nešto poznatiji kao Pelé.

(Najbolje od svega je da se ONA s tim ne hvali. Ja bih nosila natpis, onaj sandwich board, da sam na njenom mjestu.)

Jučerašnji roštilj bio je kod nje (i njenog muža, presimpatičnog pedijatrijskog pulmologa.) Kako je običaj, svatko je donio nešto, bilo jelo ili piće. Okupilo se internacionalno društvo, što prve, što pete generacije, tate su se redali na grill-dužnosti, mame su servirale sva nevjerojatna jela, a klinci su se igrali u dvorištu s vodenim igračkama svih vrsta. U jednom trenu, sjedeći na terasi i slušajući oko mene žubor glazbe, razgovora i dječje cike, osjetila sam neopisivu sreću.

Kako to obično bude, cool prijatelji imaju svoje cool prijatelje pa sam jučer, između ostalog, upoznala kolegicu blogericu, Formerly Hot. Stephanie, čija knjiga The Formerly Hot Life izlazi krajem ljeta, blog je počela pisati kad je jednog dana, negdje u svojim tridesetima, odjednom shvatila da više nije ona mačka koja je nekad bila, da ne može više računati na svoj izgled da joj pomogne u životu i da je Spanx neizostavni dio ladice s donjim rubljem. Blog je odličan jer nam pokazuje da nismo same, ali nije dramatičan. Upravo suprotno, izuzetno je zabavan!

Mimi je, na žalost, propustila BBQ jer je bila s tatom i njoj omiljenim tatinim stricem i sestričnama na plaži. Gotovo nevjerojatno, ali i treći zub je ispao na tatinom dežurstvu! Zvala me i rekla da se ništa ne brinem, iako je zub ispao kod tate, lovu koju joj ostavi Tooth Fairy bude donijela meni.

Nisam planirala i očekivala da ću ga pogledati već drugi dan od dolaska u kino dvorane. Prvi sam isla gledati valjda dva mjeseca nakon što je počeo igrati. No, tako se poklopilo, zakašnjele rođendanske proslave dvaju jubilarnih rođendana morale su se nadoknaditi, a kako sam ovaj dugačak praznični vikend bez djeteta, nije mi moglo bolje leći.

Sex and the City 2 je fluff. Eye candy. Zabava i razbibriga. Lijepa odjeća, luksuzni interijeri, egzotične destinacije. Priča kakva je, humor znatno bolji nego u prvom dijelu. I seksa i grada zapravo jako malo. Što nikako nije bilo nedostatak. Za mene.

Nemam uvijek potrebu za čitanjem duboko intelektualnih knjiga ili gledanjem duboko intelektualnih filmova. Nemam potrebu nikome nešto dokazivati. Imam potrebu da se opustim i zabavim. SATC2 je bio baš ono što mi je trebalo. Čista preporuka.