newyorčanka: the blog

Idući  tjedan počinje škola i nas očekuju još dvije orijentacije za male i velike. Prvu smo imali još u lipnju kad su nas dočekale ravnateljica, koordinatorica za roditelje i predsjednica PTA.

PTA ili parent-teacher association je sastavni dio svake škole u Americi, bila ona javna ili privatna. Najbolje i najuspješnije škole razlikuju se od ostalih najčešće baš zbog toga jer imaju jaku udrugu roditelja koja pomaže radu škole.

Jedna mama iz škole koju slučajno znam me upozorila da je PTA u ovoj školi zaista jaka, ali da su uvijek u igri isti roditelji, a da nikoga novoga ne šljive pola posto. Ta žena je jedna od onih koju svi mrze (bar to ona tvrdi), a bez razloga (to isto ona tvrdi.)

Predsjednica nam je svima podjelila papire s kontakt informacijama na kojima je između ostaloga pisalo da joj se javimo mailom da nam pošalje adresu za blog udruge, a da će krajem ljeta biti gotove i nove web stranice.

Ja sam na to sasvim zaboravila i prošli sam joj tjedan poslala mail da se predstavim, da je zatražim adresu bloga i da se ponudim ukoliko trebaju pomoć s izradom web stranica, kad se već sve više i više bavim web dizajnom (ne znam čisto na koju foru.)

Žena mi je iskreno priznala da bloga nema, ali bi ga rado imali. A, ni web stranica nema, a oni bi ih rado imali. I ako bi ja ikako mogla pomoći, oni bi mi svi billi beskrajno zahvalni. I, kaj sam ja onda mogla reći?! Samo ovaj tjedan sam napravila dva nova bloga za klijente, kak’ da onda odbijem pomoći djetetovu novu školu.

Uglavnom, predjednica me s puno veselja i entuzijazma zamolila da se ovaj vikend nađemo na kavi u kvartu (yay! moja prva fensi prijateljica u selu!), a pozvana sam i na prvi sastanak PTA u rujnu.

A, dijete još ni u školu nije počelo hodati.

(BTW, prije nego si netko pomisli da ja to radim iz nesebičnih razloga - jok, malo! Sve te mame žive s druge strane pruge, u bogatom dijelu grada. Imaju velike kuće. S bazenima. I jahte. I članstvo u lokalnom country club. Nisam ni ja toliko bedasta da se družim s bokcima koji nemaju ništ’ od toga kak’ ni ja. )

Mimi (već to i vrapci na grani znaju!) je jako pametna i predivna djevojčica. Jos dva mjeseca joj nedostaje da napuni pet godina (i, ako se nju pita, ona sad ima četiri godine i pet šestina, ali ponekad se ipak prešverca i veli da već ima pet.) Za tjedan dana kreće u skolu (Kindergarten), već pomalo čita i pomalo piše. Na engleskom.

Sad, iako se ja svih ovih godina zaista trudim s njom pričati na hrvatskom, čitam joj knjige, gledamo fimove, pričamo na Skype, imamo prijatelje koji pričaju hrvatski, ona je jednostavno odbijala priznati da razumije (”Mommy, please speak so I can understand you.“) i odbijala je progovoriti riječ na hrvatskom. Iako sam joj postavljala pitanja na hrvatskom i bilo je apsolutno jasno da me bez ikakvog problema razumije, redovno je tati i baki i djedu prodavala priču da ona uopće ne zna hrvatski.

Da čovjek poludi.

Onda je došlo ovo ljeto. U posjetu nam je dosla baka. I njih su se dvije lijepo cijele dane družile kad sam ja radila. I pričale hrvatsko-engleski. I Mimi je i dalje furala svoju spiku. “I don’t understand Croatian,” kategorički je tvrdila. Da bi Mimi konačno priznala da bi ona rado naučila hrvatski. Nekako je u jednom tjednu u njenoj malog pametnoj glavi konačno kliknulo. I onda je počelo.

“I need u pomoć.”

“Moja beba spava. Tvoja beba spava. Sve beba spava.”

“Gdje je lutka?”

“Mama, dođi. Igru.”

“Ide morski pas!”

Nema toga što Mimi napravi, a da me ne razveseli. Svaki njen uspijeh je i moj. I svakom se veselim. Ali, kad se ujutro probudim i prve riječi koje progovori su baš one na hrvatskom, oko srca mi bude još i malo topllije nego inače. Možda napredujemo puževim korakom, ali važno je da napredujemo!

Ovaj tjedan mi je sav neki u znaku “Uradi sam” projekata.

Pisala sam prije neko vrijeme da sam se pocastila s novim sudem, All-Clad. Najbolji dio je da je doslo u sanduku. (Zapravo, sude je fantasticno i odusevljena sam!)

Naravno, nije se samo meni dopao sanduk. Cim ga je dijete ugledalo, zaiskrile su joj okice i pozeljela si je ona sanduk za toy chest.

Koliko god da mi je sanduk bio drag, dijete mi je draze, pa se mama odsetala u Home Depot po boju za drvo. Nafljackala nekoliko slojeva. Skocila u ducan po dodatne ukrase. I, jos jednom… voilà…

Svi vi koji imate skolarce, sad znam kako vam je kad pocinje skola! Jupi!!! Pripreme su se naveliko zahuktale za jesen i nisam sigurna je li vise uzbudena mala skolarka ili njeni mama i tata. Zapravo, jesam sigurna: mama i tata.

Dobili smo nedavno veliki paket za nasu novu skolarku koja na jesen krece u Kindergarten ili prvu godinu formalnog obrazovanja. Paket sadrzi sve informacije o skoli, brojeve telefona, e-mail adrese. Sadrzi sve dodatne formulare koje moramo popuniti i donijeti u skolu do pocetka nastave. Izmedu ostalog, svako dijete svake godine mora na sistematski pregled svom pedijatru. U Amelijinom slucaju to znaci i posjetu okulisti i otorinolaringologu jer i oni moraju dati svoje odobrenje da je zdrava za skolu, odnosno ako nije, koje posebne potrebe ima.

Osim toga, dobili smo listu s potrepstinama koje treba donijeti u skolu. Knjige ne kupujemo, dobijaju ih u skoli, ali moramo kupiti pastele, flomice, ljepilo, fascikle i takve stvari. Svako dijete mora donijeti i svoju sliku i slike clanova obitelji.

Ja sam se, naravno, totalno uzivila u ovu nabavku i kupila sve sto je bilo na listi i onda jos tri puta toliko za doma. Nek’ joj se nade…

Kupili smo i torbu i lunchbox. S obzirom da je ona birala, komplet je naravno hot pink. Sa srcekima.

Skola pocinje prvi utorak u rujnu jer je ponedjeljak praznik, Labor Day, sluzbeni kraj ljeta. Prva dva dana je skracena nastava (ali im ipak treba spakirati snack!), a skolu imaju i mame i tate. Naravno, svaki posebno.

Amelijina nova skola ima fokus na citanju, sto mi se jako svida. Vec smo dobili materijale o phonics, metodi ucenja citanja engleskog jezika kod koje se uci prepoznavanje glasova sa slovima, odnosno grupama slova. I tu se mama vec pobrinula i narucila brdo flashcards svih vrsta i oblika.

Uskoro nam stizu informacije o skolskom autobusu, na koji Mimi ima pravo. Iako mislim da bude mi doslo vremenski na isto, ona je jako uzbudena da ce moci ici na yellow school bus pa mislim da budemo barem na pocetku skolske godine to isprobale.

Nastava traje od 8:20 do 2:30, s tim da bude Mimi vjerojatno tri dana u tjednu ostajala u after-school programu od 2:30 do 5. Srecom, ja sam uspjesno izorganizirala raspored i dogovorila na poslu i s klijentima ranije odlaske tako da mogu po nju. Nekoliko dana u tjednu ce i opet uskakati Grandma & Grandpa.

Imamo velikih problema s odabirom programa poslije skole jer Mimi a izbor ima spanjolski, kompjutere, gimnastiku, ples, glumu, prirodu, umjetnost… Kak’ da se moje jadno dijete odluci kad je ista mama, ona bi sve!

Soba je gotova. Dijete je cijeli vikend kod tate i vraca se veceras. Molim vas, nemojte joj pokazati slike da ne pokvarite iznenadenje.

Zidovi vise nisu ove boje…

… nego su lijepi bijeli.

Dijete je dobilo i novu policu (IKEA) sa ladicama i kutijama i dovoljno mjesta za sve trenutno zanimljive igracke i knjige.

Od sad na dalje je novo pravilo da nove igracke kupujemo samo ako stanu na policu ili ako je voljna nesto s police pospremiti u podrum/darovati siromasnoj djeci. (BTW, ako netko zna nekoga ovdje u Americi kome treba odjeca za djevojcice, javite mi se na mail. Ako su blizu, mogu si doci po robu, ako su dalje, mogu im poslati paket.)

Kako Mimi voli biti uciteljica, dobila je novu plocu na zidu:

Ne samo da je ploca za kredu, nego je i magnetska i sad sma ja jos narucila jedan komplet Magnetic Poetry.

Naravno, mala skolarka ima i radni kutak:

Racunalo, stampac, polica s knjigama i priborom, sve je pri ruci.

Akcija je bila naporna, ali je relativno brzo prosla. (Osobito zahvaljujuci Bakinoj asistenciji pri ciscenju.)

Prvobitno sam namjeravala nekoga angazirati da mi oboji zidove. Onda mi je od kolegice decko ponudio da ce mi on to napraviti — ako ja kupim boju i ispraznim sobu — za “samo” $500. Onda sam si ja izracunala da ja kantu od 5 galona boje kupim za $40, a jedan viked si dam truda i to radije lijepo napravim sama, a za razliku od $460 nam nesto lijepo kupim.

Naravno, ja kakva jesam, nisam se mogla zaustaviti samo na njenoj sobu nego sam “usput” kad sam vec imala i boju i pribor prebojala i hodnik koji je bio neutralno institucijski svijetlo zuti i izludivao me. Sad sjedim za bijelim stolom, na bijelo stolici, kraj bijele police i gledam u bijeli zid. Sretna k’o bug in a rug. Jedino me muci da mi je MacBook Pro aluminijski. A, da ja i na njega nabacim sloj bijele boje?

Dijete je vec sad drugi tjedan na tecaju plivanja. Intenzivni tecaj, dva tjedna, svaki dan ujutro. Samo ih je cetvero u grupi, svi malci kao ona. Uziva i sve joj bolje ide. Upisali smo je prvenstveno da bude sto sigurnija u vodi s obzirom da je vjecito ili na tatinom ili na djedinom brodu.

Neki dan sam i ja isla ujutro s njima da je vidim i bas taj dan su prvi puta plivali u velikom bazenu dubokom 6 metara i sva je bila ponosna. Jucer je plivala samo s onom plutajucom daskom, bez bubbles oko struka. S obzirom da ima tek cetiri i pol godine (pardon, cetiri i tri cetvrtine…), napredak me ozbiljno iznenadio.

Koliko sam citala i istrazivala, pisu strucnjaci da vecina djece pocne plivati izmedu pete i seste godine, bez obzira kad su poceli uciti.

Ja ne znam kad sam ja naucila plivati. Bas kao i voziti bicikl, imam osjecaj da to znam oduvijek.
Kad ste vi naucili plivati? A, vasi klinci (ako ih imate)?

Zamolilo mene moje dijete jucer navecer kad se kupala da joj kupim pogo stick.

Ja sam te naprave vidjela, nikad ju kao dijete nisam imala i zaista ne znam je li kao igracka primjereno njenom uzrastu. Pa sam poslala mail njenom tati, baki i djedu da ih pitam za misljenje.

Prvo je stigao odgovor od djeda. Ne, nikako, to je opasno.

Onda je stigao odgovor od bake: Pa, mozda ne bas taj pogo stick, ali kao sigurnija alternativa, mozda moze ovo.

Na kraju je stigao odgovor od oca: Da, naravno, ali mora imati kacigu i stitnike.

I, kaj je sad meni za ciniti?!

Naravno, sve ovo dolazi na krilima opceg kaosa koji su mi priredili prosli tjedan. Naime, tata je odjednom objavio da nije zadovoljan zenom koja je dijete pazila tri dana u tjednu nakon skole. (Dva dana u tjednu je to radila baka.) Mislio je da se ona ne brine dovoljno dobro o Ameliji, da je za dijete vazno da ima nekakve isplanirane aktivnosti nego da se igra i trci okolo. Ja se s tim slazem do neke granice, ali mislim da je djetetu od cetiri godine vazna i igra.

Uglavnom, nakon naseg razgovora i nakon njegovog razgovora sa zenom, nista nismo odlucili, nista nismo poduzeli.

Sve do ponedjeljka. Kad mi je poslao mail da su on, mama i tata (jer su cijeli dan proveli zajedno gledajuci jedrilice na prodaju jer on kupuje jednu) zakljucili da je za Mimi bolje da vise ne odlazi toj zeni tri dana u tjednu. Da ce je svih pet dana u tjednu iz skole uzimati baka i djed.

Nisam htjela to reci njemu, ali meni od pocetka nije imalo nikakvog smisla da nase dijete kupi iz skole i pazi neka zena koju moramo placati, umjesto da to rade njeni baka i djed koji zive jedva desetak minuta voznje od nas. No, nije na meni da to predlozim, ne?!

A, zapravo, mene zaista iritira cinjenica da ne mogu sve odluke donositi sama i da povremeno moram popustiti ili pronaci kompromis. Ja nisam za zivjeti s drugim ljudima, mene treba poslati na pusti otok. (Pusti otok koji ima Apple ducan i bezicni internet, ali inace pusti otok…)

No, da, najdrazi dio svega mi je bio kad me — nakon sto me obavijestio o odluci da zeni damo otkaz efektivno odmah — zamolio da je ja nazovem i priopcim joj vijesti.

Sad, jesam ja malo bedasta, ali tak’ bas nisam…

- - - - -
Pricala sam neki dan prijateljici s posla kad smo bile vani na rucku o mojim “problemima” i “nesuglasicama” oko odgoja djeteta s njenim ocem. Malo prije mi je poslala ovaj link. Wow!

Dijete u ponedjeljak krece u plesnu skolu i Grandma (koja bude ju ponedjeljkom popodne vodila na satove plesa jer mama i tata rade!), se ozbiljno pripremila:

K’o sto rece jedna moja prijateljica: “When I die, I want to come back as your daughter.”

*

U ostalim vijestima: obozavam moj kompjuter!

Jucer mi je skrahirao. Kernel panic.

Ne, od pocetka!

Prekjucer sam ja odlucila malo “pospremiti” kompjuter. Premjestila neke stvari, preimenovala neke, neke jednostavno obrisala. Supac!

Dodem ja klijentu, pocnem raditi, sve je OK. Krenem otvoriti Dreamweaver (btw, jedva cekam da site bude gotov jer bude fantastican!!), a kad ono - nece. OK, krenem ja restartati kompjuter. Zasvira on. Odjednom se pojavi ikona datoteke s upitnikom, znak zabrane, i onda pocne titrati jabucica i znak zabrane. Brzo sam znala da to ne vodi na dobro.

Onda sam se ljepo pozdravila s klijentom i njegovim suradnikom koji je dosao iz Maina da bi radili na web stranicama. Koje su sve na mojem kompjuteru. Koji je odlucio ne raditi. Jer sam ga ja “pocistila”! Dosla sam doma, pokrenula ga s instalacijskog diska. Na cisto reinstalirala OS 10.5. Kad je doslo vrijeme za pocetne postavke, ukopcala sam vanjski disk na kojem je Time Machine, i nekoliko sati kasnije, sve je bilo na svom mjestu bas kao i u srijedu prije pola 9 navecer.

Svatko tko je izgubio dodumente u kvaru kompjutera (bilo hardware ili software-related) zna kakvo je to zlo. Kupite si Mac. Sad jedva cekam da mi se opet nesto pokvari!
*

BTW, na brojne zahtjeve citatelja iz davnih dana, konacno sam pocela premjestati arhivu s blog.hr-a na ovaj blog. Tek sam premjestila srpanj 2005. Polako, ali sigurno.

*

Hvala kumi Lidiji na ovome:

Forwardala svim mojim americkim prijateljima i familiji. Oni umiru od smijeha.

*

Vidim da je kod vas danas nas prezident jako popularan. Mislim da ga ova fotka iz danasnjeg NY Timesa najtocnije docarava:

“Samo sa mnom se nitko ne druzi!”

Setamo mi jucer niz Fifth Avenue (poseban post o tome gdje smo jucer bile tek slijedi) i odlucimo zastati u najboljem ducanu s igrackama na svijetu: FAO Schwarz. Nakon setnje i nakon sto je Mimi svirala na velikom klaviru kojeg je proslavio Tom Hanks u filmu Big, vec smo se polako uputile preko izlazu kad sam ja s druge strane ducana primjetila veliki odjel s Eebee Baby igrackama.

(Najverniji citatelji ce se mozda sjetiti da je Mimi s nekih godinu i malo snimala djecju seriju za Sony. )

Kad smo dosetale do odjela, imale smo sto vidjeti! Video na televizoru bio je tek nekoliko kadrova ispred Amelijinog pojavljivanja. Naravno da smo morale pricekati tih minutu da vidimo nasu veliku curu kad je bila mala glumica:

Doveo Tom večeras dijete doma i pričamo o mojim ogledalima i novom namještaju i pohvali se on meni da ima televizor od 58 inča (cca 1.5m) koji mu je dao stric jer je kupio novu plazmu. (Ja sam već znala za to jer je jučer Grandpa bio kod nas popodne na kavi pa mi je ispričao da su selili televizore.)

Uglavnom.

Priča on kako je jučer navečer sav ponosan doveo dijete doma i uključio joj to čudo od televizora da je impresionira. (Raniji televizor mu je bio “samo” oko 120cm.)

Mala je pogledala televizor, pogledala njega, još jednom pogledala televizor i flegma rekla: “Moj doma je veći.”