newyorčanka: the blog

Naravno, i opet se radi o poklonu koji sam odabrala za Mimi kojem se ja veselim vjerojatno više nego ona.

Ne, moram biti iskrena o prizati da dijete već dugi niz godina žica kuću za lutke. Kad je bila sasvim mala, nisam mislila da je to prava igračka za nju i odlučila sam pričekati da bude dovoljno velika da je zna cijeniti i paziti jer sam joj htjela odabrati zaista lijepu kuću.

Kad je počela potraga za nekretninama, brzo mi je postalo jasno da su kuće za lutke uglavnom u dvije kategorije (1) plastični kič i (2) drvene starinske viktorijanske. Sad, sve ima svoje prednosti, no ni jedna od te dvije kategorije nije zadovoljavala naše (naravno, to zapravo znači moje!) estetske kriterije. I zato sam bila beskrajno sretna kad sam otkrila Plan Toys.

Ova predivna kuća sastoji se od dva dijela koji se mogu pomicati po želji. Napravljena je od organskog recikliranog drveta, jednako kao i sav namještaj u njoj:

Naravno, što je kuća za lutke bez lutaka? Lutke su također od organskog recikliranog drveta, mogu im se micati ruke i noge i idealne veličine za kuću i namještaj u njoj:

Jedna od meni najdražih stvari jest da postoji brdo dodatnih dijelova koji se za ovu kuću mogu kupovati kasnije. Tako su nam na listi za budućnost:

* kućni ljubmici

* beba i soba za bebu

* pribor za kuhinju

* igračke za djecu

I dalo bi se to tako nabrajati do unedogled.

Najbolje od svega, ja sam to sve lijepo isplanirala. Naručila kuću i lutke da budu dostavljene u utorak kad je Mimi kod tate tako da ne vidi kutiju. Naime, kutija je velika i na njoj je napisano/nacrtano što je unutra i Amazon ne može sakriti sadržaj.

Hm, da, ali jučer je iz meni nekog nepoznatog razloga dostava odgođena za danas. Kad Mimi dolazi navečer sa mnom doma.

I, ne lezi vraže, kuca Lidija susjedu (koji nam je i gazda) da mu objasnim moj problem i zamolim ga da danas uzme kutiju kad je FedEx dostavi i sakrije u podrum da dijete ne vidi. Srećom pa nas on i njegova cura obožavaju i drage volje su prihvatili sudjelovanje u akciji “Neka Amelija još bar ove godine vjeruje u Djeda Mraza.”

Dijete je bilo prošli tjedan na izletu sa školom (i ja s njima) i učili smo o family quilt. Obiteljski pokrivač je američka tradicija i kad je Mimi došla doma iz škole sa zadaćom da se napravi jedan od papira ili platna, kako već želimo, i izrazila želju da sašijemo pokrivač, teško mi je to bilo ne prihvatiti kao odličnu ideju.

Da se pripremimo za projekt, odgledale smo par instrukcijskih filmića na Expert Village.

Prvo smo izrezale platno u kvadrate malo veće od potrebnih 8×8 inča i napravile listu svih članova obitelji koje je onda Mimi trajnim flomasterima nacrtala, svakoga u njenom društvu.

Onda, pošto doma nismo imale nikakve komadiće materijala koje smo mogle iskoristiti (a nismo imale srca razrezati njene oblekice koje je prerasla!) kupile smo trakice različitih boja i ja sam se dala na posao spajanja kvadrata.

Kad su svi kvadrati bili spojeni, trebalo je izrezati batting i podlogu.

Sva tri sloja je onda trebalo dobro pričvstiti zajedno da bi ih se moglo prošiti i time i na poleđini pokrivača dobiti uzorak.

Završni detalji kao što je rub oduzeli su dosta vremena jer su zahtjevali šivanje rukom, no finalni rezultat je svakako bio vrijedan truda:

Prekrivač je baš dovoljno velik za Mimi (oko 1 metar sa 70 cm) i odličan projekt za klince i roditelje. Osobito obitelji kao naša u kojoj ne živimo svi na istom kontinentu, a neki dragi i važni članovi više ni nisu s nama.

NB Ovo je bilo jako puno posla! Ako budem ikad imala još jedno dijete, nema šanse da ovo ponovim. Možda bude tata nadaren za šivanje…

Čajanka je bila pun pogodak, no na detalje će ipak trebati malo pričekati…

BTW, tijara nije za jesti. Prava je.

- - - - -

Jer ste vi to trazili…

(BTW, torta je kupljena. Mama je svu energiju potrosila na trazenje savrsene tijare…)

Svi koje ne zanimaju pripreme za Amelijin peti rođendan mogu slobodno idućih tjedan-dva ne čitati blog.

Pitala je blogerica Mila ima li ove godine rođendan temu. Naravno!

Od kad se dijete rodilo, tjedan dana prije Halloween, guštam si kako će za rođendan imati kostimirane zabave. Ove godine mi se konačno ostvarila želja! Dvanaest (a možda i petnaest) klinaca u maskama (a možda i pokoji roditelj). Ma, jedva čekam.

Ovogodišnja pozivnica, djetetovi kostimi kroz godine:

(Sam tekst pozivnice je u onom okruglom prostoru unutar petice, ali ovdje sam ga naravno izostavila. Da stvarno ne budemo morali iznajmiti šator za goste!)

Pripreme za rodendansku proslavu su se zahuktale. Lista uzvanika raste i raste, ali to mi bar daje razlog da prosirim planirani meni. (BTW, uskoro stize post o hrani.)

Prosle godine je Mimi za rodendan dobila voznju kocijom kroz Central Park i rucak u Boathouse. Ove godine cemo cak i to nadmasiti!!

Nakon duge renovacije i restauracije, The Palm Court at The Plaza je ponovno otvoren za goste. Afternoon tea je pravi treat za sve male obozavateljice Eloise. 

“I am Eloise.  I am six.  I am a city child.  I live at the Plaza.”

Knjige su uzitak, za djevojcice male i velike. Upozorenje: Eloise nije najpristojnije dijete na svijetu. Ali, mi je i dalje obozavamo!

Preporucamo kao dobar pocetak. Iako su sve knjige koje smo mi do sada procitale bile pravi pogodak. Filmovi koje smo pogledale takoder. A i crtici.

Ponosna mama.

Redovni čitatelji i čitateljice bloga znaju da imam određene ideje što se tiče igračaka za dijete.

Barbie nije opcija.
Bratz nisu opcija.
Polly Pockets nisu opcija.
Hannah Montana ni u ludilu.
Jeftine (i skupe) plastične bedastoće nemaju šanse.  
Princeze ne ljubim.
Općenito sve kaj ima velike oči, veliku kosu, šljašteću šminku, obleke dostojne trećerazredne prostitutke ne dozvoljavam u kući. 

Dijete ponekad još i pita za nešto iz ranije navedenih kategorija, ali rijetko. Zna ona.

Nemamo televiziju pa nema priliku gledati reklame. Čuje povremeno od prijateljica u školi te bedastoće, ali ja se ne dam smesti. Nitko ne odgaja moje dijete nego ja. Kome se to ne sviđa, slobodno se javi upravi vodovoda.

Pa se onda moje dijete igra s lutkama (Baby Born, Cabbage Patch, bebe male popišane). I premata ih, oblači, presvlači. Igra se s onim platnenim lutkama koje imaju kosu od vune. Igra se s medvjedićima plišanima svih vrsta i oblika. Igra se s Lego kockama. Igra se s kuhinjom i brdom mini suđa. Čita knjige. Crta. Boja. Šara. Štambilja. Reže.

A u zadnjih par tjedana je razvila opaku ovisnost o jigsaw puzzles. Ima ih nekoliko kompleta već dosta dugo i one od 24 ili 36 komada složila je u tren oka. Komplet od 100 komada koji smo kupile negdje na proljeće, uvijek smo složile možda do pola i onda je odustala. No, jedan dan došla sam doma i ona mi je ponosna pokazala da su ona i baka složile cijelu. I kad smo nakon toga bile u dućanu, htjela je još jednu od 100. Pa smo ju kupile. I onda su ona i baka svaki dan složile sve koje smo imale doma. I onda je zatražila jednu veću, bar od 200!

Sad, ja se oduvijek sjećam Ravensburger puzli kojih je bilo svih vrsta i oblika. I ja sam se (mlada i nadobudna) uputila u Barnes & Noble na Union Square da djetetu ispunim želju. Hm, jedini problem je da oni prodaju samo neke divlje, platnene, u jednom komadu ili neke od kojih se slaže kugla ili neke koje u slobodno vrijeme mogu služiti kao frižider… Za ozbiljno, ja sam samo htjela obične, najobičnije puzle za dijete od 5 godina!

Ništa od toga nije bilo pa sam se uputila u Books of Wonder u nadi da možda oni, osim najdivnijeg izbora dječjih knjiga u gradu, imaju i puzle. Nemaju. Hm. Ali, znaju za dućan koji ih možda ima. I pošalju me u Kidding Around. Predivan dućan na 15. ulici i 6. aveniji s brdom svih mogućih igračaka. Naravno, imali su i puzle. Srce mi je poskočilo sve dok nisam došla bliže i malo detaljnije pogledala motive:
1. Princeze i jednorozi.
2. Žabe i zmije.

Pretražila sam Amazon, Target, Borders, Toys’R'Us… Nitko nema ništa drugo. Princeze ili žabe. Hm. Iako se ideološki protivim konceptu princeza, prinčeva, ljubavi na prvi pogled, klečanja na koljenu i prošnje kod prvog susreta, žabe i zmije me stvarno izbacuju iz takta. Pa sam kupila princezu i jednoroge. Ne moram uopće ni spominjati, mala je bila oduševljena.

Veli da je spremna za 300 komada. Oy.

Idući  tjedan počinje škola i nas očekuju još dvije orijentacije za male i velike. Prvu smo imali još u lipnju kad su nas dočekale ravnateljica, koordinatorica za roditelje i predsjednica PTA.

PTA ili parent-teacher association je sastavni dio svake škole u Americi, bila ona javna ili privatna. Najbolje i najuspješnije škole razlikuju se od ostalih najčešće baš zbog toga jer imaju jaku udrugu roditelja koja pomaže radu škole.

Jedna mama iz škole koju slučajno znam me upozorila da je PTA u ovoj školi zaista jaka, ali da su uvijek u igri isti roditelji, a da nikoga novoga ne šljive pola posto. Ta žena je jedna od onih koju svi mrze (bar to ona tvrdi), a bez razloga (to isto ona tvrdi.)

Predsjednica nam je svima podjelila papire s kontakt informacijama na kojima je između ostaloga pisalo da joj se javimo mailom da nam pošalje adresu za blog udruge, a da će krajem ljeta biti gotove i nove web stranice.

Ja sam na to sasvim zaboravila i prošli sam joj tjedan poslala mail da se predstavim, da je zatražim adresu bloga i da se ponudim ukoliko trebaju pomoć s izradom web stranica, kad se već sve više i više bavim web dizajnom (ne znam čisto na koju foru.)

Žena mi je iskreno priznala da bloga nema, ali bi ga rado imali. A, ni web stranica nema, a oni bi ih rado imali. I ako bi ja ikako mogla pomoći, oni bi mi svi billi beskrajno zahvalni. I, kaj sam ja onda mogla reći?! Samo ovaj tjedan sam napravila dva nova bloga za klijente, kak’ da onda odbijem pomoći djetetovu novu školu.

Uglavnom, predjednica me s puno veselja i entuzijazma zamolila da se ovaj vikend nađemo na kavi u kvartu (yay! moja prva fensi prijateljica u selu!), a pozvana sam i na prvi sastanak PTA u rujnu.

A, dijete još ni u školu nije počelo hodati.

(BTW, prije nego si netko pomisli da ja to radim iz nesebičnih razloga - jok, malo! Sve te mame žive s druge strane pruge, u bogatom dijelu grada. Imaju velike kuće. S bazenima. I jahte. I članstvo u lokalnom country club. Nisam ni ja toliko bedasta da se družim s bokcima koji nemaju ništ’ od toga kak’ ni ja. )

Mimi (već to i vrapci na grani znaju!) je jako pametna i predivna djevojčica. Jos dva mjeseca joj nedostaje da napuni pet godina (i, ako se nju pita, ona sad ima četiri godine i pet šestina, ali ponekad se ipak prešverca i veli da već ima pet.) Za tjedan dana kreće u skolu (Kindergarten), već pomalo čita i pomalo piše. Na engleskom.

Sad, iako se ja svih ovih godina zaista trudim s njom pričati na hrvatskom, čitam joj knjige, gledamo fimove, pričamo na Skype, imamo prijatelje koji pričaju hrvatski, ona je jednostavno odbijala priznati da razumije (”Mommy, please speak so I can understand you.“) i odbijala je progovoriti riječ na hrvatskom. Iako sam joj postavljala pitanja na hrvatskom i bilo je apsolutno jasno da me bez ikakvog problema razumije, redovno je tati i baki i djedu prodavala priču da ona uopće ne zna hrvatski.

Da čovjek poludi.

Onda je došlo ovo ljeto. U posjetu nam je dosla baka. I njih su se dvije lijepo cijele dane družile kad sam ja radila. I pričale hrvatsko-engleski. I Mimi je i dalje furala svoju spiku. “I don’t understand Croatian,” kategorički je tvrdila. Da bi Mimi konačno priznala da bi ona rado naučila hrvatski. Nekako je u jednom tjednu u njenoj malog pametnoj glavi konačno kliknulo. I onda je počelo.

“I need u pomoć.”

“Moja beba spava. Tvoja beba spava. Sve beba spava.”

“Gdje je lutka?”

“Mama, dođi. Igru.”

“Ide morski pas!”

Nema toga što Mimi napravi, a da me ne razveseli. Svaki njen uspijeh je i moj. I svakom se veselim. Ali, kad se ujutro probudim i prve riječi koje progovori su baš one na hrvatskom, oko srca mi bude još i malo topllije nego inače. Možda napredujemo puževim korakom, ali važno je da napredujemo!