Jedno od češćih pitanja koja dobijam je ono o au pair programu u Americi. Spomenula sam već ranije u nekoliko navrata da sam ja u Ameriku prvobitno došla u travnju 1997. preko tog programa kulturne razmjene. Prije toga sam bila godinu dana i u Engleskoj kao au pair i imam samo pozitivna iskustva. Odlučila sam napisati jedan veliki općeniti post o programu, a nadam se da će i komentari dodati informacije koje ja propustim. Ako ima cura koje čitaju koje su isto bile au pairs, svakako napišite i svoja iskustva u komentarima.
Prvo, općenito o programu:
Tvoja godina kao Au Pair
Tvoja godina na Au Pair programu biti će prepuna zabavnih aktivnosti. Osobno ćeš proživjeti pravi američki život, naučit ćeš kako zaustaviti taksi kao pravi njujorčanin, kako dubiti buće i od njih napraviti lampione za Noć vještica ili kako voziti širokim američkim ulicama i autoputevima a da se ne izgubiš.
Uvjeti
Ako se želiš prijaviti na Au Pair program moraš zadovoljavati sljedeće uvjete:
* Moraš imati između 18 i 26 godina
* Moraš imati iskustva u čuvanju djece
* Imati predznanje engleskog
* Imati završenu srednju školu
* Biti fleksibilna/an, zrela/o, samostalna/an i pozitivna/an
* Imati vozačku dozvolu
* Biti nekažnjavana/an
* Biti zdrav
Rokovi i odlasci
Polasci na program su gotovo svaki ponedjeljak tijekom cijele godine. Preporučamo da se na program prijaviš barem dva mjeseca prije željenog datuma polaska.
Šest tjedana za putovanja
Tijekom Au Pair programa imaš pregršt vremena upoznati i vidjeti USA. Iskoristi i razgledaj lokalne atrakcije, te istražuj i druge destinacije tijekom slobodnih vikenda. Tijekom programa Imaš dva tjedna plaćenog godišnjeg odmora, a nakon završetka programa i dodatnih mjesec dana koje možeš iskoristiti za putovanja. Mi za naše polaznike nudimo specijalnu uslugu i omogućujemo im povratnu kartu kući iz bilo kojeg grada u Americi. Zamisli, ako na primjer provedeš svoju godinu na programu u Bostonu i po završetku programa želiš vidjeti zapadnu obalu i svoje turističko putovanje završiš u Los Angelesu, uz malu nadoplatu mi ćemo ti omogućiti da iz Los Angelesa letiš kući.
Što dobivaš na programu?
*četverodnevnu orijentaciju u New Yorku
* džeparac od preko 195,75 $ tjedno (oko 10.000 $ godišnje)
* smještaj i hranu u obitelji
* plaćen tečaj na lokalnom college-u
* dva tjedna godišnjeg odmora
* zdravstveno osiguranje
* plaćenu povratnu avio kartu
Cijena programa
Application fee: 100 EUR (plaća se nakon primitka na program)
Program fee: 700 EUR (plaća se nakon dobivanja vize)
(Izvor: BHV Education)
Razlog što sam ovo prepisala jest jednostavan: ja sam u programu bila jedna od prvih cura koje su otišle u Ameriku. Iako se sam program nije puno promijenio, neki detalji jesu pa je meni draže da prepišem ove koji su trenutno važeći nego da vas zbunim onim kako je meni bilo. Agenciju BHV Education preporučam jer su se pokazali profesionalnima, ali i zato jer sam nakon svih ovih godina još uvijek u kontaktu s Gordanom koja je dio početka priče. Nije sve samo u poslu i u novcu. Za mene je ljudskost i prijateljstvo daleko važniji faktor.
* * * * *
Sada, ukratko, moje iskustvo:
Prosinac 1996.
Tražeći posao u subotnjem Večernjem nađem oglas za au pair program u Americi. Mislim si, “Ugh, Amerika, ne znam baš.” Ipak odlučim nazvati broj. Jedna jako krasna i draga Gordana objasni mi općenite uvjete i pozove me da dođem na kavu u Sheraton da detaljnije popričamo o programu. Ja se totalno zagrijem.
Ožujak 1997.
Konačno položim vozački. Na moj rođendan. Iako sam zaboravila pogledati lijevo i desno kod preticanja. Imam sve potrebno za prijavu u program.
Travanj 1997.
Nakon razgovora s tri potencijalne obitelji, sve tri u državi New Jersey, odaberem onu najbliže NYC u Fairfield, NJ. Imaju tri klinca (curice 5 i 6 godina, dečkić od 18 mjeseci.) Tata je zubar, mama je doma s klincima i treba pomoć.
Let za NYC je 20. travnja.
Stižem u NYC, Lufthansa mi izgubila kofer. U Novom svijetu sam doslovce bez gaća. Sa $100. Napeto.
Bus nas vozi s aerodroma JFK u grad i šofer ide na gornju traku mosta na 59. ulici. Večer je, a grad u svjetlu. Ljubav na prvi pogled.
Obitelj me zove u hotel New Yorker da pitaju kako sam stigla. Požalim im se na nedostatak kofera, pomognu mi i zovu sve prave brojeve da bi mi Lufthansa što prije dostavila kofer u hotel.
Tečaj u hotelu traje 3 dana i ima nas 50-ak iz svih mogućih država svijeta. Sve idemo u različite djelove Amerike. Prvi dan nam dođu policajci i isprepadaju nas opasnostima metropole tako da čim se smrači sve trčimo natrag u hotel. Mladost ludost.
Po završetku tečaja, bus me vozi novoj obitelji. Na prvi pogled se sprijateljimo i sve je na mjestu. Zove me koordinatorica Meg da vidi ako je sve OK.
Svibanj 1997.
Prvi slobodni ponedjeljak spremim se u NYC. Muzeju su zatvoreni, pada kiša, spremim se u UN. Šećem gradom i kod Central Parka sretnem jednog od koordinatora koji nam je bio na tečaju u hotelu kad smo došle. Tek dva tjedna u Americi, a već srećem poznate ljude na Manhattanu! Imam osjećaj da bude ovo jedno sasvim fantastično iskustvo.
Imamo prvi sastanak za sve cure koje žive u blizini. Idemo na izlet u Nyack, NY.
Lipani 1997.
Drugi mjesečni sastanak s koordinatoricom. Idemo na baseball utakmicu, NY Yankees. Ja o sportu ne znam ništa, ali mi John (gazda) u autu na brzinu objašnjava da je home run najvažnija. Dođemo na stadion, meni dosadno. Ja bi si kupila kapu sa šiltom. Idemo jedna cura i ja kupiti kape, čujemo ludnicu vani s tribina. Propustimo prvu home run. Vratimo se na mjesta i odlučimo ne mrdati. Dođe frajer koji prodaje hot dog. John mi je rekao da je važno jesti hot dog na stadionu. Kupimo ih, dobijemo senf,, ketchup, salvete, što li. Nekome sve padne na pod, ja joj pomažem pobrati, dok klečimo na podu, čujemo ludnica oko nas. Propustile drugu home run. Kako je utakmica došla u 9th inning, sve je to trajalo već daleko predugo za nas, pa krenemo mi lijepo polako doma. Dok izlazimo iz stadiona, čujemo ludnicu. Da, propustile smo i treću home run!
Srpanj 1997.
Obitelj i agencija imaju neke probleme zbog cure koja je prije mene bila kod obitelji. Ona je otišla doma u posjetu u Španjolsku i odlučila se ne vratiti. Ostavila sve stvari. Trebala je biti još osam mjeseci. Oni se natežu oko toga tko kome što mora platiti. Ja se nadam da će se stvari riješiti.
Kolovoz 1997.
Ni agencija ni obitelj ne popuštaju. Meg me obavještava da budem morala ići u novu obitelj. Ja radije ne bih, ali agencija ja ta koja mi sponzorira vizu. Zove me potencijalna nova host mom. Kod nje je jedna cura iz Njemačke, moja prijateljica, pa znam o kojoj se obitelji rade. Oni žive u Jersey City, NJ. Imaju dvije kćeri, 7 i 9 godina. Već preko telefona se super složimo, sretnemo se, sve je super. Ja se selim.
Rujan 1997.
Kako nemam potrebu za tečajem engleskog, Pattie, moja gazdarica, preporuča mi neke od fakulteta na Manhattanu koji imaju Continuing Ed programe. Biram NYU i upisujem Komparativnu religiju. Uživam.
Listopad 1997.-Svibanj 1998.
Sve je došlo na mjesto i ja sam sretna u obitelji.
Dosta putujemo (Florida, Georgia, South Carolina, Atlantic City, etc.)
Iako je limit za obrazovanje $500 na godinu, Pattie mi plaća Personal Essay Writing na New School.
Radni dan mi počinje rano. Budim se oko 6:30 da se obučem i spremim. Cure budim oko 7, pomognem im da se obuku i spreme za školu. Dajem im doručak, pakiram torbe za školu. U 8 ih vodim u školu, pješke, nekih pet minuta hoda. Pospremim njihove sobe, perem veš. Slobodna sam do 3 kad ih kupim iz škole. Pišemo zadaće. Na početku čekamo Pattie da dođe doma s posla da spremi večeru. Uskoro ja to preuzimam, dobrovoljno. Iako mi je “radno vrijeme” službeno gotovo, uvijek nakon večere ostajem s njima i družimo se. Petkom najčešće Pattie ide van s prijateljicama pa sam ja s klinkama. Njihov tata ima bar na Manhattanu i rijetko je doma navečer. Kad je, obično nas nakon večere vozi u Dairy Queen na sladoled. Jako volimo kad je doma navečer! 
Cure imaju baku i djeda na obali NJ i kroz ljeto su svaki vikend dolje. Ja nekad idem s njima, nekad ostajem doma i izlazim.
Viza je na 12 mjeseci i ja nakon toga imam pravo mjesec dana ostati u državi i putovati. Ja to odlučim iskoristiti i ostati u obitelji jer su mi zaista dragi.
Kad dođe vrijeme za odlazak, zaista mi je krivo. Amerika mi je ušla pod kožu, a to nisam očekivala.
Kraj ove godine je možda kraj au pair programa, ali je početak novog života. Taj još traje.
* * * * *
Sad tek vidim koliko je teško jednu godinu ugurati u nekoliko odlomaka. Au Pair program je odličan način za upoznati svijet. Je li on za sve? Vjerojatno nije. Ja sam imala sreće i imala obitelji koje su bile fer prema meni i odnosile se prema meni kao velikoj sesti, a nikako ne kućnoj pomoćnici. S druge strane, nikad se nisam držala rasporeda i pravila kao pijan plota nego sam s obitelji pokušala naći najbolje rješenje za njih i za mene.
Da, može se desiti da obitelj i djevojka jednostavno nisu dobra kombinacija. Za to je tu agencija i lokalna koordinatorica. Ja sam u Jersey Cityiju bila prijateljica s puno cura koje su došle preko druge američke agencije i zapravo sam se jako puno družila s njima i hodala na izlete koje je organizirala njihova koordinatorica.
Još jedna važna napomena je da se au pair ne postaje bi se zaradilo neke velike novce. Za to morate ići na brod ili na naftnu bušotinu ili u Irak. S druge strane, s obzirom da nemate baš nikakve troškove za život, skoro $200 džeparca tjedno je više nego što mnogi ljudi koji rade i imaju plaću imaju za potrošiti na sebe nakon što su platili stanarinu i režije i hranu. U Americi je odjeća puno jeftinija nego u Europi, putovanja se daju jako jeftino organizirati. Ono što je skupo, osobito u metropoli kao NYC jesu izlasci na neka elitna mjesta, ali ako vam se stvarno pije koktel u Four Seasons, e onda se morate pomiriti s tim da budete cijeli tjedni džeparac potrošili na rundu ili dvije.
Kao u i svim drugim situacijama u životu, važno je biti otvorem novim iskustvima i biti pozitivan. I važno je komunicirati. Razlike u kulturi postoje i jedini način da one ne postanu problem je da se o njima otvoreno popriča i da se ih prihvati. Na kraju, ovo je ipak program razmjene tako da ako netko ne može živjeti bez mamine juhe ili s ljudima drugačije rase, vjeroispovjesti, pogleda na život, onda to možda jedostavno nije prava stvar. I to je OK. Za sve one koji su spremni na novo, uzbudljivo iskustvo, moja definitivna preporuka!
