Newyorčanka: The Blog

Zadnji put sam mini golf igrala negdje 2000. na plaži u Rhode Islandu.

U međuvremenu me Amelijin djed pokušao u nekoliko navrata zainteresirati za golf. Djelomično što mi je “sport” dosadan, djelomično što u najboljem slučaju lopticu lupim do tri i pol metra, nikad se nisam zagrijala. Dijete, s druge strane, ima opasan zamah i obožava odlaziti na driving range i lupati po lopticama do mile volje.

Najmanje deset puta svake godine spremimo se na neki mini golf i onda uvijek nešto iskrsne, planovi se promijene, mi ne odemo. Pričala sam neki dan s prijateljicom o tome (naša gazdarica, odnosno vlasnikova zaručnica) i dan kasnije dobila sam od nje na poklon rundu mini golfa za Mimi i mene. Nije to uopće najbolji dio. Gdje je to igralište? Totalno u našem susjedstvu, desetak minuta pješke od naše kuće!

Sad već kujemo plan da tamo slavimo sedmi rođendan…

Department of Education je jučer zatvorio škole.

Snijeg je pao.

Department of Parks & Recreation je u odabranim velikim gradskim parkovima za klince (velike i male) osigurao sanjke i vruću čokoladu.

I ♥ NY.

Znam da svake godine stavljam ove slike. Ali mene oni svake godine iznova toliko oduševe da moram. Ako postoji jedan ogroman razlog za dovesti klince u NYC za Božić, ja vam garantiram da je posjeta Santaland-u vrijedna avionskih karata…

2009 Macy’s Santaland Album

U ovo doba godine uobičajeni su jesenski festivali na svim lokalnim farmama na Long Islandu.

Kad kažem “farma” moram napomenuti da to nisu tipične farme na kojima se samo obrađuje zemlja i uzgaja stoka. To su sve ujedno i komercijalna izletišta za gradsku djecu na kojima se malci mogu čuditi slami i pajcekima.

Sad kad je došla jesen (iako se po današnjem vrućem suncu to teško moglo zamisliti) i kad je vrijeme za Halloween, posebna je zanimljivost “branje” tikvi u polju. Tikve su, naime, nabrane negdje gdje su rasle i onda lijepo uredno poslagane na travu. No, klincima je ogromno veselje navažati okolo prikolice i skupljati tikve, pa tako i mom djetetu.

Meni najzanimljivija je ipak bila slama s kojom smo se s guštom nabacivale. Ja sam, istina, nakon svih ovih godina u velikom gradu zaboravila da slama… bocka.

Fall Farm Festival Album

PS
Vidim da neke zanimaju dodatne informacije. Farma na kojoj smo mi bile jučer je blizu nas i definitivno je najljepša od svih te vrste na kojima sam ja do sad bila. Više informacija o farmi na njihovim web stranicama: White Post Farms.

Jel’ ima netko kome ovo izgleda kao spektakularan pogled na NYC? Ne bih rekla. Ja sam u srpnju 1997. na ovo čekala 4 sata na vrelom suncu i još dva sata u vrućoj limenci. Naravno, limenka o kojoj pišem je jedan od najprepoznatljivijih simbola New Yorka, ali i Amerike: Kip slobode.

Kad je nakon 9/11 kip u potpunosti zatvoren i nakon što je djelomično otvoren 2004., do krune se više nije moglo. Ja sam vodila Mimi da Lady Liberty pogleda ispod haljine tješeći se da ipak znam koliko pogled iz krune nije vrijedan truda.

Kad je ljetos privremeno (na oko dvije godine) opet otvoren pristup kruni, bez obzira na sve moje priče o strmim stepenicama, gužvi i vrućini, znala sam da ne smijemo propustiti mozda zadnju priliku da vidimo taj “neimpresivan” pogled. Karte? Nema problema. Hm, da.

Kad je 2004. otvoreno podnožje kipa, samo 3000 posjetitelja na dan je moglo rezervirati dodatne karte (koje su besplatne) i nije se rijetko dogodilo da sam ja naumila voditi dijete na Liberty Island, a kad ono, karata nema.

Kad je 2009. otvoren ostatak kipa i kad je objavljeno da će dnevno do krune 240 sretnih posjetitelja (30 na sat, u pratnji National Park Service rangera), nisam se zavaravala da će karte biti jednostavno dobiti. I nije bilo. Najviše zbog toga jer sam ih ja totalno zaboravila kupiti. Idemo u studenome. Ali idemo.

Karte možete kupiti na web stranicama Statue Cruises ili telefonom na broj 877-523-9849. Cijena je $15 za odrasle, $8 za djecu, a kod kupnje za svaku kartu traže ime osobe koja će je koristiti. Kupnjom ovih karata navodno se dobija prioritet za sigurnosnu kontrolu u Battery Park, a koliko čujem ti su redovi ozbiljne duljine. Nakon što se drugi put popnem te 354 stepenice do vrha, možda budem znala točnije reći je li vrijedno truda ili ne.

New York je fantastican grad za turiste!

Kako sam ja konacno popustila i kupila karte, odlucili smo da se Broadway ili radi kako treba ili nema smisla.

Tradicionalna prije predstave je vecera u jednom od razvikanih restorana turistickih meka na Times Square. Mi smo za veceru odabrali Carmine’s Midtown, pravu njujorsku instituciju s ogromnim porcijama hrane u obiteljskom stilu i rezervacijama punim mjesecima unaprijed. (Oni rezervacije ne primaju preko interneta, ali primaju telefonom i osobno. Ako dodete kao mi, bez rezervacija, dodite dovoljno rano (oko 5) da vas posjednu prije rezervacija u pola 7. Imate vise nego dovoljno vremena za veceru.)

Naravno, nije ovo jedini “pravi” restoran za veceru prije predstave. Junior’s (poznati su po cheesecake), Sardi’s, Hard Rock Café ili Becco (nase susjede Lidie Bastianich) su sve do jednog legitimni pre-theater izbori.

S obzirom da smo dosta rano zavrsili s vecerom (a usluga je bila za otuzno niskom nivou pa smo odlucili preskociti desert), uputili smo se preko ceste u New York Marriott Marquis, dom  jednog od najboljih nedjeljnih bruncheva, The View Restaurant, ujedno poznat po svoja dva kata koji se lagano okrecu za cijelih 360 stupnjeva i nude pogled na grad u manje od sat vremena. Na donjem nivou je restoran s a la cart menijem, a na gornjem katu je buffet s hranom i desertima. Koktele isto treba pohvaliti, moja Pomegranate Margarita je bila bas za pet.

Naravno, odmah preko ceste je i Lunt-Fontanne Theatre. (Na zalost, slika bas nema puno jer sam bila s malim aparatom i kvaliteta vecine nije ni priblizna onima koje bih rado stavila na blog.)

The Little Mermaid, trenutno jedan od vecih hitova na Broadwayu, je zaista spektakularna Disney produkcija. Ja sam se jako nevoljko spremala ici odgledati ovaj mjuzikl, ali moram priznati da me ugodno iznenadio. Prica je bazirana na crtanom filmu, no veliki je broj novih pjesama i neki dijelovi price su malo prilagodeni mediju. Scenografija i kostimi su jednostavno nevjerojatni. S obzirom da su filmovi koje sam ja pokusavala snimiti bez da me ulove sveprisutni kartodrapci vise nego jadni, evo nesto uz pomoc YouTube:

Mnogi turisti dolaze u NYC s namjerom da posjete i Broadway. The Great White Way je svakako legitimno njujorško iskustvo. Ako volite mjuzikle. Na žalost, cijene ulaznice su svake godine sve vrtoglavije i za mene, koja ni ne volim žanr, je sve teže odvojiti nekoliko stotina dolara za par sati zabave za nas dvije.

- – -

Mala digresija ovdje. Iako ne volim Broadway, i iako mislim da je preskup, moje dijete već godinu i nešto žica da je vodim gledati The Little Mermaid. U nekoliko navrata sam prošle godine pokušala kupiti karte, ali su postojale samo one od preprodavača po $250, $375, $500 po osobi. Koliko god da ja nju volim, toliko bedasta ipak nisam. Nedavno sam dobila nekakvu ponudu u kojoj za svaku kartu kupljenu po punoj cijeni, druga košta $15. Naravno, onih najjeftinijih ($51.50) u toj ponudi nije bilo, pa sam odlučila pregristi jezik i kupiti one od $86.50. Karta je po osobi ispala oko $60, što je i dalje puno, ali ipak prihvatljivo.  Dijete je u oblacima od sreće, a ja vidim koliko je volim kad sam spremna na ovakvu žrtvu za nju.

- – -

S obzirom da ja daleko više volim kazalište i s obzirom da su kazališne predstave obično nešto manje komercijalizirane nego Broadway, kad sam prije godinu i nešto otkrila The New Victory Theater,  nitko sretniji od mene. Sve predstave su za djecu različitih uzrasta. Obično su bazirane na dječjim knjigama ili pričama nešto manje razvikanim nego Disney i obično s dubljom porukom.

Cijene karata su najviše $35 koliko sam ja do sad vidjela, mnoge su $12.50. Kupnjom ulaznica za tri predstave, automatski se postaje članom, čime se ostvaruje dodatni popust od 30%. Mi smo do sad odgledale četiri predstave u ovoj sezoni i bile oduševljene svima. Jučerašnja The Queen of Colors, na gostovanju iz Njemačke, bila je posebno zamimljiva jer je kombinacije lutke i ilustracija koje umjetnica radi tijekom predstave. 

New Vic ima i radionice i ljetnu školu koje još nismo isprobale nešto zbog rasporeda, nešto jer je za neke dijete još premalo. Istina, za radionicu za cirkus bi se i mama rado zabilježila.

Naravno, nije ovo jedino kazalište koje nam je zanimljivo. Srećom, pa je NYC pun opcija. Evo nekih od nama najdražih:

• Puppetworks
• Bleecker Street Theatre
• Swedish Cottage Marionette Theater
• The Children’s Theatre Company
• Literally Alive
• Theatreworks USA

Ako se spremate u NYC s malcima, svakako uzmite u obzir ove daleko jeftinije, a mnogo puta zanimljivije opcije.

Sva sam naopacke. Sad sam pocela dodavati slike, ali onda ne napisem post.

Puno me toga muci u zadnje vrijeme. Stalno smo bolesne. I imamo puno posla. Danas nam Grandpa ide na operaciju. (Drzati fige molim lijepo.) Danas navecer me ceka rastanak s MacBook Pro jer mora na servis. Sve to mene jako emocionalno iscrpi. Osobito kad mi MBP smrca.

Anyway.

Dijete ovaj mjesec u skoli uci o dinosaurima.

(Digresija: vi koji ste kao i ja bili djeca prije Jurrasic Parka, jel’ se vi sjecate da smo mi u skoli ucili o dinosaurima? Ja se ne sjecam. To ne mora znaciti da nismo ucili, to moze znaciti da ja nisam pazila na satu. Jer sam vjerojatno klepetala susjedu i ometala ga na nastavi. Kao jos netko tko mi je u rodu.)

Jedna od najdrazih karakteristika zivota u NYC mi je ta da iz prve ruke mozemo nauciti o gotovo svemu. Tako i dinosaurima. Pa smo se spakirale u American Museum of Natural History i krenule u istrazivanje. Mimi je odabrala apatosaurus, koji je nekad bio poznat kao brontosaurus. Onaj s dugim vratom. Iz obitelji diplodocus. (S godinama sam se naucila koncentrirati na skolu pa se povremeno i malo nesto naucim.)

Kad smo vec bile u muzeju, nismo mogle propustiti ni redovnu godisnju posjetu leptira. 

A, onda kad smo vec bile toliko blizu, otisle smo u Hayden Planetarium pogledati Cosmic Collisions.

Kao i uvijek, ja se pitam kak’ je moguce da nekome New York nije najbolji grad na svijetu!

(Slikice su, kao i obicno, u albumu.)

(ako vam ne radi slideshow slike se mogu pogledati i u albumu)

S obzirom da vrijedno kuham i pospremam, oprostili budete mi (nadam se) na kratkoći posta.

Jučerašnji Afternoon Tea u hotelu Plaza bio je užitak kakav se dugo pamti. Od samog ulaska u hotel, do predivno obnovljenog Palm Court, savršene usluge, odlične hrane i osmijeha koji nije silazio s djetetovog lica.

Neke općenite informacije:

• čaj se servira svaki dan od 2 do 5 poslijepodne
• rezervacije se preporučaju (Open Table je za mene najjednostavnija opcija)
• na raspolaganju su tri menija, jedan za klince (Eloise Tea, $32), dva za odrasle (Palm Court Afternoon Tea, $70 i The Plaza Afternoon Tea, $100 po osobi)
• petkom i subotom uživo glazba na harpi
• svi djelatnici u restoranu su uvježbani s pričom da je Eloise kod mame u Parizu tako da sve malene djevojčice mogu i nakon posjete hotelu i dalje uživati u uvjerenju da Eloise zaista živi u Plazi
• u lobiju je vitrina s velikim izborom Eloise igračaka, knjiga i slika; ako je netko zainteresiran imam cjenik i kontakt informacije jako ljubazne gospodične Emilije koja će vam rado pomoći pri kupnji

Mimi je od hotela na poklon dobila krasni bonton, a od mame dva nova dodatka za našu puzzle collection.

Iako relativno skup izlazak (da, nemojte očekivati da ćete se do sita najesti!), svakako vrijedan svakog dolara!

(BTW, nakon dugo premišljanja, odlučila sam na ovom blogu instalirati plugin za foto album, pa zato od sada i mjesto na nove galerije: Ovaj tjedan iz NYC: Album.)

Dva za redom. Wow. Ide me ovaj tjedan.

The Cloisters je ogranak njujorškog Metropolitana smješten na sjeveru Manhattana, u parku Fort Tryon. Iako daleko od centra događanja, do muzeja je jako lako doći, ekspress vlakom A od Penn Station do 190. ulice treba oko pola sata, a može se uzeti i M84 autobus direktno ispred Meta na Petoj aveniji, no na opcija traje nešto dulje, no vjerojatno je puno slikovitija.

Ulaznica je $20, što kombinira oba muzeja. To je samo predložena donacija, možete dati iznos koji želite.

Ovaj muzej je posvećen europskoj srednjovjekovnoj umjetnosti. Sama zgrada je djelo srednjovjekovne umjetnosti jer se sagrađena od dijelova pet franckuskih srednjovjekovnih samostana. Meni osobito dragi su vitraji jer ih je jako teško vidjeti s ove strane Atlantika.

Središnji vrt je idealno mjesto za odmor i razmišljanje, a iz njega pogled puca na rijeku Hudson, George Washington Bridge i New Jersey Palisades.

Kako je muzej posvećen srednjovjekovnoj europskoj umjetnosti, većina motiva su sakralni, a imaju i kolekciju tapiserija.

Mimi su najzanimljiviji bili motivi jednoroga, no činjenica da su uglavnom prikazane scene na kojima ih ubijaju, bio je potreban kraći zagrljaj za utjehu.

I, na kraju…

Koliko god da nisam obožavatelj muzejskih restorana (s izuzetkom MoMa-e), teško si mogu zamisliti ugodniji ambijent od ovog za lagani ručak, kavu i odmor.

Iako ovaj muzej mnogim turistima nikad ne dođe na red, vrijedan je posjeta. A osobito je vrijedan posjeta onima koji žive u NYC jer je odličan odmak od užurbane svakodnevice grada.