Klonim se političkih tema već dulje vrijeme jer izazivaju dvije vrste reakcija. Jedna je većine, istomišljenika ili onih koji znaju kulturno raspravljati iako nam se mišljenja razlikuju. Druga je manjine, obično anonimne i pune mržnje i vrijeđanja, koje onda moram brisati jer ne dozvoljavam osobne napade na sebe ili autore drugih komentara. Nemam ja ništa od toga: oni koji se slažu već sve znaju, a oni koji mrze, i dalje će mrziti bez obzira na to što ja ovdje napišem. A ja ću i opet ostati razočarana i tužna.
Već danima ne želim napisati osvrt na proteste protiv gradnje Cordoba instituta na Park Place, ulici nekoliko blokova sjeverno od nekadašnjeg World Trade Centra. Na lokaciji odavno zatvorene trgovine jeftinom odjećom. Valjda godinama nisam bila u tom dijelu grada, ali baš prije nekih tjedan ili dva bile smo Amelia i ja na ručku s njenim tatom čiji je ured na susjednom bloku kad su me šokirale promjene na bolje koje su se u međuvremenu dogodile. Tribeca, koja je uvijek bila predivan kvart, danas je živa i vibrantna na način na koji nije bila nikada ranije.
Ja sam četiri godine radila na Chambers Street, još nekoliko blokova sjevernije od Park Place. Nakon napada na 9/11, mjesecima sam na posao odlazila silazeći s podzemne stanicu ranije i onda hodajući najdužim mogućim okolnim putem da zaklonim pogled na ruševine koje su tinjale. U napadu je poginula jedna moja draga prijateljica, a za neke od prijatelja danima nismo znali jesu li živi. Ulice su bile prazne, čak i stotinjak blokova dalje na istočnoj 72. ulici gdje sam tada živjela. New York je privremeno prestao živjeti.
Jednom me netko pitao osjećam li da sam Njujorčanka i odgovorila sam da jesam. Ja sam u srcu postala Njujorčanka na taj sunčani utorak prije deset godina. Godina nakon napada bila mi je najteža u životu. Strah i nesigurnost koje su napadi donijeli bili su previše za mene. Dijagnosticirana mi je klinička depresija i bilo je perioda kad sam sasvim izgubila želju da nastavim živjeti. I mrzila sam one koji su me doveli do tog stanja, bez sumnje.
Muslimani nisu napali Ameriku. Muslimani nisu srušili WTC. Muslimani su tim napadima bili jednako pogođeni kao i svaki drugi stanovnik New Yorka i Amerike i svijeta.
Retorika mržnje koju američka desnica prosipa zadnjih nekoliko tjedana pod krinkom patriotizma i pijeteta prema žrtvama napada je odvratna, ali i prozirna. Da bi se postigli jeftini politički bodovi, “bijelu” se i “kršćansku” Ameriku straši groznim Muslimanima koji su tu da nas pokore. Gradnjom “džamije” na mjestu napada isti ti Muslimani koji su nas napali slaviti će “pobjedu”.
Svakome tko sije mržnju te riječi idu na dušu.
Jučer je na Manhattanu napadnut vozač taksija jer je Musliman.
Danas sam čitajući vijesti osjetila da mi je srce potonulo. Baš kao i onda jednom kad sam u nevjerici na ekranu gledala toranj — na vrhu kojeg sam tek koji mjesec ranije održala trijumfalni govor na svečanoj večeri kao najbolja studentica na fakultetu — kako se ruši u oblaku prašine. Obuzela me ona ista neopisiva tuga. Jer je u mom voljenom gradu opet netko napadnut zbog vjerske netrpeljivosti.
Ja ne razumijem kako bi ubijanje iz mržnje ikada moglo biti drugačijeg značenja ovisno o boji i vjeri onih koji mrze.
Ova je nacija izgrađena na temeljima religijske slobode. Slobode za sve, a ne samo one koji nose križ na lančiću. Nek se srame svi koji svoju netrpeljivost i mržnju pokušavaju legitimizirati lažnim suosjećanjem.
Ja sam Njujorčanka i meni ne treba nitko da me brani od mojih prijatelja i sugrađana Muslimana.
