Newyorčanka: The Blog

…nego imam puno posla.

A, kad imam nesto malo slobodnog vremena, ne mogu prestati citati Game Change.

Ja znam da ja imam sreće. I ja to zaista cijenim. Ali, ponekad se ulovim da mi je nekad stvarno predobro u životu. Jer mene ponekad vesele neke sasim čudne stvari.

Imam sreće jer radim za fantastičnu instituciju. Postdiplomski centar njujorškog gradskog sveučilišta je jedno jako posebno mjesto. Nekadašnja rektorica (president ?) običavala je reći da ovdje ljudi razgovaraju u odlomcima. Bez obzira jesam li u liftu, na hodniku, na sastanku ili na nekom predavanju, okružena sam fantastičnim ljudima koji se bave još fantastičnijim istraživanjima.

Profesori na postdiplomskim programima (magisterijima i doktoratima) nedavno su proglašeni među najboljima u Americi. Čak deset naših doktorskih programa uvršteno je na ljestvicu najkvalitetnijih što je Graduate Center svrstalo na četvrto mjesto. Prva tri su zauzeli Harvard, Yale i Princeton.

Zašto sve to pišem? Jer sam lani na jednom blagdanskom domjenku počela pričati s jednim simpatičnim profesorom povijesti. Mike je odličan profesor. Znam da ga moji studenti koji su kod njega na dodiplomskom jako hvale. Ali Mike je i dobitnik Pulitzera 1999. zajedno s kolegom povjesničarem, Edom. I nakon što sam s njim provela gotovo sat vremena pričajući o jednoj od mojih (i njegovih) najdražih tema, New Yorku, znala sam da moram direktno doma, na Amazon, i kupiti knjigu.

Gotham: A History of New York City to 1898 (The History of New York City) je 1200+ stranica najopširnije i najdetaljnije povijesti ovog nevjerojatnog grada. Priznajem, progurala sam ih tek prvih 500. No, bez obzira na to što knjigu još nisam pročitala do kraja, znam da je ovo štivo definirtivni kandidat za knjigu mjeseca. I godine. Pa čak i desetljeća.

Dvadeset godina istraživanja daje detaljni opis grada od njegovih početaka. Mnogi urban myths dobijaju povijesni kontekst (prodaja Manhattana za $17), a čitatelj guta stranicu za stranicom nevjerojatno zanimljivog štiva.

Jedini problem s knjigom? Teška je skoro dvije kile i daleko prevelika i nepraktična za čitanje na vlaku. Zato će još malo potrajati dok je ne završim. A, najbolje od svega je da se sprema i drugi dio, od 1898. do danas.

Davno još 1995. Barack Obama napisao je memoar Dreams from My Father: A Story of Race and Inheritance. Tada vjerojatno nitko nije ni slutio da bi baš taj mladić mogao biti dio jedih povijesnih američkih predsjedničkih izbora.

Priznajem, uzbuđena sam. Čeka nas predizborna kampanja (iako je riječ samo o primaries, ne i o izborima za predsjednika) koja će biti zamimljivija i važnije nego ijedna prije. Prvi puta u povijesti Amerika bi mogla dobiti predsjednicu. Ili predjednika koji nije bijelac. Da, evo, jesam, uzbuđena sam. Koliko god da je politika igra novaca i lobija, samim time da su dva najjača kandidata za Democratic primary Hillary i Barack pokazuje koliko se američko društvo promjenilo u ovoj našoj eri. I koliko god da budu’i predsjednik ili predsjednica neće moći ispraviti sve pogreške sadašnje administracije, teško je vjerovati da promjena na vrhu neće značiti i promjenu na bolje.

Iako Barack ima noviju knjigu, The Audacity of Hope: Thoughts on Reclaiming the American Dream, koja mi je na listi čitanja, odlučila sam početi baš s ovom, prvom, u želji da o tom meni relativno nepoznatom čovjeku saznam dovoljno da mogu sa samopouzdanjem i dovoljno informacija pratiti predizborne kampanje. To je u svakom slučaju bio dobar potez.

Ovo je memoar o jednom izuzetno neobičnom djetinjstvu i životu. Barack je rođen 1961. na Havajima. Otac mu je bio student iz Kenije, crnac, majka iz bijelačke obitelji. I sve to prije Civil Rights Movement. Barack priča svoju priču kroz Havaje, Indoneziju, Harvard, Chicago i Keniju. Nikad prije nisam pročitala knjigu koja je ovoliko snažno opisala pripadanje u dva različita svijeta. I nikad prije nije mi bilo ovoliko kristalno jasno koliko je važno djeci iskreno barem pokušati objasniti svijet koji ih okružuje.

Senator Obama, prvi crni predsjednik Harvard Law Review i jedan od najmlađih senatora u svakom je slučaju zanimljiva ličnost, bez obzira na dolazeće predsjedničke izbore. Memoar, pisan daleko prije njegovog dolaska na nacionalnu političku scenu nije jedan od onih steriliziranih, savršenih političkih manifesta koje političari obično pišu. No, bez obzira na sve to, namjeravam pročitati i njegovu novu knjigu. A, kad sam već pročitala njegove, moram i Hillary dati šansu. Što znači da ću konačno pročitati i Billovu. I tako to uvijek počne. Srećom da imam nove police…

Za kraj, moj najdraži odlomak iz knjige u kojem Barack opisuje lekciju naučene za vrijeme njihovog boravka u Indoneziji.

“Honesty — Lolo should not have hidden the refrigerator in the storage room when the tax officials came, even if everyone else, including tax officials, expected such things. Fairness — the parents of wealthier students should not give television sets to the teachers during Ramadan, and their children could take no pride in the higher marks they might have received. Straight talk — if you didn’t like the shirt I bought you for your birthday, you should have just said so instead of keeping it wadded up at the bottom of your closet. Independent judgment — just because the other children tease the poor boy about his haircut doesn’t mean you have to do it too.”