Newyorčanka: The Blog

Ranije ove godine, svečano sam najavila kako ću početi manje raditi. Naravno, iako sam taj plan odmah pokrenula, neke su se stvari malo odužile. Pa sam u srpnju konačno pozavršila sve moguće projekte, velike i male. U kolovozu sam čak i na poslu odradila sve one male zadatke koji su mi mjesecima stajali na To Do listi.

Jučer sam navečer došla doma s posla i nisam imala ništa za raditi.

Šok.

Nevjerica.

Onda sam konačno namontirala četvrtu vješalicu za ogrlice koja mi je mjesecima stajala na dnu ormara i čekala da na nju obratim pažnju:

Evo, sad mi se ogrlice više ne moraju gužvati i stalno zaplitati. A ja znam da kad popunim kapacitet ovih vješalica, onda ih definitivno imam dovoljno.

Da mi dugo ne bi moralo biti dosadno, dijete si je naručilo novi pokrivač za krevet. Naravno, kojeg bude ručno naštrikala Mommy Dearest. Prvo joj je trebalo tjedan dana da odabere boju konca:

Onda je išla tati na jedan dan. Na odlasku mi je rekla, “Mama, pokrivač bude gotov sutra kad se vratim, jel’ da?!”

Koji mi je ovo ludi tjedan… Kao što to obično bude, onda kad imam malo vremena, onda imam i najviše toga za raditi.

Prvo sam na poslu ljuta kao ris. Za dva tjedna je promocija, a jučer su nas dvije tajnice obavijestile da idu na bolovanje. Jedna na mjesec dana, jedna na tri. Nenajavljeno, neplanirano. Bez obrazloženja. Dođe mi da vrištim. No, dobro.

Uglavnom, danas navečer imam dvije opcije i muku mučim koju da odaberem.

Prva je obaveza: sastanak PTA na kojem biramo članstvo za iduću godinu i na koji sam se obavezala doći kao član Executive Board.

Druga je zabava: moj novi kolega na poslu ima promociju svog albuma.

Ja bih i jedno i drugo. Ali bi malo više ovo drugo. Ali imam grižnju savjesti jer sam se prije obavezala na ovo prvo. I sad sam na sto muka.

Davno sam počela s ogrlicama. Neke u mojoj današnjoj kolekciji su još iz Engleske, što znači da ih imam već punih 17 godina. Veliki broj njih su pokloni, a mnoge su i ručni radovi. Najviše od svega me veseli da baš za svaku znam odakle dolazi.

Jučer sam na posao imala jednu od najnovijih iz biserne kolekcije, poklon od Amelijine bake Rite, njen ručni rad. Komplimente sam dobila na vlaku, u Starbucksu, a u uredu me direktor povezao s šeficom u dućanu muzeja u kojem je njegova žena direktorica jer je konstatirao da bi baka Rita taj nakit morala ponuditi na prodaju koliko je lijep.

Sve je to s biserima počelo u veljači 2003. Bila sam u drugom stanju nekih tri sata kad mi je postalo mučno i znala sam da nešto nije kako treba. Na jedanaesti dan trudnoće sam kod doktora radila test i bio je pozitivan. Na dvadeseti dan trudnoće smo išli na prvi ultrazvuk.

Vidjevši ovu malu točkicu na ekranu, znala sam da je to dijete koje mi je suđeno. Njen ju je tata prozvao svojim malim biserom.

Za rođendan te godine dobila sam moj prvi biser. Jedini komad nakita od zlata koji imam jer sam alergična (da, zlato ne mogu nositi, ali s jeftinom bižuterijom nemam nikakvih problema…)

Nije teško primjetiti da su mi ipak biseri nekako najdraži…

Sve moje ogrlice Album

Reći da prije trinaest godina nisam ni sanjala kako će završiti moja američka avantura je kliše. Ali je i istina.

Napravila sam prije mjesec dana glupost.

Da sam samo na tren stala i razmislila, znala bih da radim glupost.

Zapravo sam znala što radim. Ne da me to spriječilo.

Uglavnom, spržila sam svoje predivne champagne blonde uvojke. Ozbiljno ih spržila. Otrčala sam frizeru i s nevjericom dočekala presudu da teba rezati barem 15 centimetara. Ako ne i 20. I došle su mi suze na oči.

Ja nisam tip koji se predaje od prve. Pa sam odlučila prvo isprobati proizvode po njegovoj preporuci: Aveda Damage RemedyTM Intensive Restructuring Treatment, Damage RemedyTM Restructuring Shampoo i Damage RemedyTM Restructuring Conditioner. Nakon prve aplikacije moja bolno zamršena kosa postala je mrvicu manje zamršena. Još uvijek ni blizu onome što je nekad bila.

- – - -

Vjerojatno jedan od rijetkih detalja koje nikad nisam spomenula, za čudo: ne koristim nikakve lakove, gelove i slično za kosu jer mi ona uvijek mora biti meka i glatka i kroz nju uvijek moraju proći prsti i nebrojeno puta sam dobile komplimente na račun toga koliko mi je kosa mekana. Da uopće ne pričam o sjaju. Ili volumenu. Hm.

- – - -

Onda sam otišla u CVS i kupila sve što je bilo na policama i obećavalo je čudesne rezultate za oštećenu kosu. Neću gubiti vrijeme i pisati što sam sve probala jer ništa nije koristilo.

Pa sam se dala na istraživanje na internetu i otkrila Nexxus Emergencée Strengthening Polymeric Reconstructor. Vjerujem da svi znaju istu mantru koju sam i ja nebrojeno mnogo puta čula: jednom kad se kosa uništi, nema tog proizvoda koji je može spasiti.

E, ima!

Mala bočica ovog seruma košta $15 do $20. Nanosi se opranu kosu, ostavi u kosi desetak minuta, ispere i nakon toga se ponovno kosa opere šamponom i stavi se regenerator. Nikada nisam vjerovala u čuda dok nisam skinula ručnik s kose.

Već nakon prvog tretmana kosa mi je bila u osjetno boljem stanju. Još uvijek sam trebala regenerator, ali mi kosa nakon pranja više nije bila skvrčeno klupko očaja.

Nakon tri tretmana, situacija je sasvim OK:

Evo, ovo je moja ovotjedna sponzorirana vijest. Samo zato jer mi novi MacBook Pro dolazi tek u utorak.

Dva tjedna sam bila na seminaru za Raiser’s Edge. Osam sati na dan intenzivnog drilanja na jednoj od kompleksnijih aplikacija za baze podataka. Nakon čega je još trebalo odraditi i sav redovan posao. Divota. Ali je gotovo.

Jedino sam tužna je bude mi falilo lijepo dijete koje nas je treniralo. Totalno sam se zaljubila. Mali je geek kao i ja, uspoređivali smo naše iPadove, dijelili opsesije s dosljednošću i utkrivali se tko će prije završiti zadatak iz knjige dok je ostatak grupe blijedo gledao u ekran. Ah. Da sam barem deset godina mlađa…

Prije nekih moda šest mjeseci kontaktirao me jedan tata iz djetetove škole. Dopalo mu se što sam napravila s web stranicama za školu i distribucijom emailova roditeljima pa me htio angažirati da mu pomognem. Sreli smo se na kavi, popričali, objasnio mi je što mu treba, ja sam pitala sve što me zanimalo.

Otišla sam doma i napisala mu opširni prijedlog o tome što i kako dalje i koliko bi ga to koštalo.

Neko mi se vrijeme nije javio, onda mi se javio da ima puno posla. Nakon toga nestao dovraga i bestraga.

– Davno sam naučila od jedne jako pametne odvjetnice da nikada ne treba žaliti za poslom koji izgubim jer sam im preskupa za platiti. Ne valja obezvrijediti vlastite sposobnosti da bi se zaradilo neke sitne novce, nisu oni toga nikada vrijedni. Pa me to zaista ne uzrujava. No, lijepo je kad mi netko barem iskreno veli, “Sori, ali to mi je previše za platiti.” Ah, nisu svi bečka škola, kaj sad. –

Dobijem danas mail od njega.

Piše on, “Znaš ono kad smo se sreli pa mi je trebala pomoć? Našao sam jednu rođakinju koja mi je po tvom prijedlogu obećala napraviti posao za pola manje novaca. Nakon nekoliko mjeseci jednostavno je prestala raditi na stranicama, promijenila je sve lozinke i ja se nisam mogao ni ulogirati. Konačno sam sad to riješio s njom i htio sam te pitati ako bi mogla pogledati to što je ona napravila i kako ti to možeš spasiti pa da onda to bude onako kako smo se dogovarali. Jel’ imaš možda ovaj vikend vremena za to odraditi?”

(NB Ovaj vikend je Uskrs. Ne da ga ja slavim, ali on to ne zna.)

Pogledala sam stranice. Ako mu je naplatila i petinu onoga koliko bi ja, preplatio je.

Ja sam mu napisala da mi je jako žao, ali nemam vremena da mu pomognem. I ne vjerujem da ću uskoro imati. Nek’ si sam čisti svinjac koji si je napravio.

Ne budem lagala, nisam bas najbolje. Ovo moje zdravlje me pocelo deprimirati, a nikako da se popravi. Rokovi su mi nad glavom razni i bas svi istovremeno. Naravno.

No, nakon dugo premisljanja i analiziranja i predomisljanja, konacno sam odlucila da ja vrijeme za nesto promijeniti. I po prvi put u jako, jako dugo vremena odlucila sam da je vrijeme da manje radim.

Rekla mi je jucer prijateljica da je vec i bilo vrijeme da mi dode iz riti u glavu. Je, priznajem, dugo mi je trebalo. I nije se bilo lako odluciti. Nije da se radi o velikoj promjeni, daleko od toga. I nije da dajem otkaz i samo si budem doma nokte lakirala. Da bar.

Usprkos strahu da si ne budemo mogle kupiti bas svaku glupost koja nam zapne za oko, mislim da je vrijeme da se ja malo opustim. I malo brinem o sebi. A manje o tome sto nekome drugome treba i kad mora biti gotovo. Ubijaju me rokovi i ubijaju me neorganizirani i nesposobni suradnici i klijenti i ubijaju me dani kao danas kad sam od pola 4 ujutro budna da bih zavrsila posao. Jer sam rano zaspala. U ponoc.

A znate zbog cega je to zapravo ovo pisem ovdje? Pa naravno da znate. Jer je to i za vas dobra vijest. Kad imam slobodnog vremena, onda vise pisem blog.

Ne sjećam se da sam na bilo koju listu želja ikad stavila gastritis ili čir na želucu. Ako me je već sudbina htjela s nečim iznenaditi, moram priznati da bih ja daleko više cijenila Aston Martin nego ovaj zadnji izlet u bolnicu.

Nije se lako boriti s vjetrenjačama.

I nije lako voditi se etičkim načelima u atmosferi koja daleko više potiče i nagrađuje liniju manjeg otpora.

Nekad možda treba i tjedan dana neprospavanih noći.

I možda je ovo kliše.

I možda budete mislili da sam naivna i bedasta.

Ali bilo bi draže da ovaj savjet uzmete k srcu, pogotovo vi mladi koji koji ste još na faksu.

Ima borbi koje morate boriti. Da, lakše je okrenuti glavu na drugu stranu i praviti se da ne vidite nepravdu. Nemojte biti takvi ljudi. Na kraju dana, najvažnije je da sebi možete pogledati u oči.  Jer je život bolji kad možete biti ponosni na sebe.