Ne sjećam se da sam na bilo koju listu želja ikad stavila gastritis ili čir na želucu. Ako me je već sudbina htjela s nečim iznenaditi, moram priznati da bih ja daleko više cijenila Aston Martin nego ovaj zadnji izlet u bolnicu.
Nije se lako boriti s vjetrenjačama.
I nije lako voditi se etičkim načelima u atmosferi koja daleko više potiče i nagrađuje liniju manjeg otpora.
Nekad možda treba i tjedan dana neprospavanih noći.
I možda je ovo kliše.
I možda budete mislili da sam naivna i bedasta.
Ali bilo bi draže da ovaj savjet uzmete k srcu, pogotovo vi mladi koji koji ste još na faksu.
Ima borbi koje morate boriti. Da, lakše je okrenuti glavu na drugu stranu i praviti se da ne vidite nepravdu. Nemojte biti takvi ljudi. Na kraju dana, najvažnije je da sebi možete pogledati u oči. Jer je život bolji kad možete biti ponosni na sebe.
Ne budem vam lagala: ja ne podnosim Times Square. Izbjegavam ga koliko god da je to moguće i idem samo kad baš moram. Ili kad baš obećam djetetu. Što je jako rijetko.
Danas sam morala nešto obaviti na 40. ulici i Broadwayu, a dijete sutra ide na rođendan pa smo morale po poklon i ispalo je da je ovo jedna od maksimalno dvije prilike ove godine da se spremimo u Toys’R'Us Times Square. I prije nego smo ušle u dućan znala sam da budem dočekala obavezno pitanje koje me pita svaki put kad idemo i na koje je odgovor uvijek, “Ne. Mama ne čeka na redu za ferris wheel na Times Squareu.”
Da, ovaj dućan ima ferris wheel.
(OK, prije nego samu sebe izludim, molim da mi netko napiše kako se ferris wheel zove na hrvatskom jer se ja za ništa na svijetu već cijeli dan toge ne mogu sjetiti, a znam da nije ringišpil.)
No, danas je za nekakvo čudo čudesno dućam bio manje krcat nego inače, a za ovo čudo uopće nije bilo reda pa je moje jadno dijete konačno dočekalo da se i ona vozi i nauživa do mile volje. $4 po osobi je gnjusno što naplaćuju, ali barem sav novac ide u njihovu fondaciju. I vožnja je OK. Dosta dugo traje. Klinci ciče i vesele se. Valjda je to i poanta.
Ovaj dućan, sam po sebi je ogromno igralište. Što me od početka oduševilo u američkim trgovinama s igračkama je koliko je sve hands on. Sa svime se može igrati, a imaju i brdo prodavača koji animiraju klince i demonstriraju im igračke (koji ovi onda odmah moraju imati!).
Meni najdraži dio dućana, časna mi riječ: pokretne stepenice i svjetla uz njih. Pa si vi mislite…
(PS Uzela sam samo mali aparat pa slike nisu baš nešto super. Vi si zamislite da jesu.)
Iako nismo namjeravale ništa kupiti za nas, ipak nismo uspjele otići prazih ruku.
Mimi je dobila The Fabulous Book of Paper Dolls. (Za njihova ostala fantastična izdanja pogledajte Klutz.com.)
Mama je dobila I Lego NY. (Christoph Niemann je jedan od meni najdražih ilustratora današnjice, vjerojatno jer mu je New York jedan od najdražih motiva. Moj osobni favorit: The Boys and the Subway.)
Eh, da mi je bar jos jedan. Kako bih tek onda produktivna bila!
Dijete je ovaj tjedan na zimskim prazicima pa je kod bake i djeda. Ja nadoknadujem propusteno.
Osim toga, dao nam jedan od glavnih igraca otkaz pa je malo frka panika. Naravno, svi su zakljucili da od svih nas bas ja u jednom danu mogu nauciti sve o Object oriented programming in PHP, with understanding of MVC architecture. Joj, kak’ se budu oni iznenadili… 
Mimi je ispunjavala The English Roses: Friends for Life. (Ona obožava cijelu seriju tih knjiga. Ja nisam impresionirana Madonninim tekstom, ali su mi ilustracije predivne…)
“Mama, koja je bila tvoja omiljena knjiga kad si bila dijete?”
“Hm. S koliko godina?”
“S 8.”
“S 8 godina to je bila jedna knjiga koju je Teta Đ. kupila na izletu u Zagreb. Donijela ju je doma, ja sam je uzela i pročitala valjda sto puta u idućih nekoliko godina.”
“Kako se zove knjiga?”
“Ne mogu se sjetiti.”
“O čemu se radi?”
“O jednom dječaku i… hm, ne mogu se sjetiti…”
Idemo na Skype i zovemo Tetu Đ.
“Sister, se sjećaš ono kad si negdje u petom, šestom razredu išla na izlet i kupila knjigu i donijela doma i onda sam je ja uzela i pročitala. Bio je nekakav mađarski pisac i radilo se o nekom klincu i nekakvom ljetnom kampu. Bila je zelena.”
“Joj, znam o kojoj knjizi pričaš, ali se ne mogu sjetiti naslova.”
“Ma, mađarki je pisac, nekakav Feheš…”
Sestra konzultira L. misleći da je možda među mojim knjigama koje si je ona uzela. Nije.
Ja guglam. Ništa. Mozgam na glas…
“Ma, bio je taj mali i bile su dvije priče u knjizi i on je imao sestru i bio je u kampu… IMAT ĆU SVOJ OTOK!!! I zvao se Žoli i imao je sestre Jutku i Kati! Idem sad guglati…”
- – - – -
Rado bih da mi je memorija bolja nego što je. Ali se na kraju ipak svega sjetim.
- – - – -
Moja najdraža knjiga kad sam imala 8 godina je bila Imat ću svoj otok / Indijančev vrt koju je napisala Klára Fehér. Nikada nije prevedena na engleski.
Moja najdraža knjiga kad sam imala 12 godina je bila Zujak leti u sumrak koju je napisala Maria Gripe. Također nikada prevedena na engleski.
Nekad mi bude zaista krivo da neke stvari iz mog djetinstva nikad neću moći zaista podijeliti s mojim djetetom.
Prošle godine, negdje na jesen, trebali smo fotke za nekakvu prezentaciju za klijente. Pokušali smo na brzinu naći nekog fotografa, ali nismo imali sreće. Onda sam se ja ponudila da donesem kameru i obavim posao. Naravno da je sve prošlo u najboljem redu.
Prošli tjedan smo trebali nove fotke za neku novu prezentaciju. Naravno, više uopće druge opcije ni nije bilo nego da ja slikam. Ja sam to naravno odmah iskoristila da si kupim novi flash koji sam već dugo nagledavala. Da ne bih slučajno bila dugo u plusu…
Ovaj tjedan su pak me angažirali u PR agenciji s kojom dijelimo prostor jer su i oni trebali fotke. Sad sam službeni fotograf za cijeli deseti kat. *ponosna na sebe*
Ruku na srce, kad imam ovako lijepog modela u susjednom uredu, kak’ da mi bude teško slikati…
Tek je srijeda. Ugh.
Bio je naporan tjedan prosli tjedan. Jako.
Za vikend sam odlucila da je vrijeme za opustanje.
Subotu smo provele s bakom i djedom.
U nedjelju smo isle jednoj mojoj prijateljici u posjetu. Zivi na UES. Iz njenog stana gleda na Penthouse u kojem je do prosle godine obitavao Bernie Madoff. Imala sam aparat, ali nisam se htjela sramotiti i slikati da vidite sto Ponzie scheme of 36 miljardi dolara moze kupiti, izmedu ostaloga…
Doma su me docekali svi dokumenti koji su cijeli prosli tjedan trebali biti gotovi. Pa sam do 3 ujutro nadoknadivala njihovo kasnjenje.
Digla se u 6. Odradila cijeli dan i domjenak navecer i nakon toga veceru s donorom. Dosla doma u 12 i radila do 3.
Digla se u 6. Spakirala na konferenciju. Odradila cijeli dan. Otisla klijentu. Dosla doma u 11. Opet radila do 3.
Digla se u 6. Spakirala se u ured. Na vlaku po prvi put u zivotu zaspala. Stavila glavu na rame nekom striceku kraj mene. Nije me htio buditi. Dok nismo dosli na Penn Station. Ja njega volim.
Na putu u ured otisla sam u Starbucks. To hell with it.
…nego imam puno posla.
A, kad imam nesto malo slobodnog vremena, ne mogu prestati citati Game Change.
Priznajem, metoda je malo neuobičajena i moglo bi se čak reći i ekstremna. No, ako mogu ja, mogu i drugi.
Prvo nekoliko tjedana prije blagdana u ustima razvijte malene bolne prištiće.
Onda ih tjednima pazite i njegujte tako da do tjedan dana prije Božića narastu do veličine ovećeg graška i budu izuzetno bolni na dodir.
Plačući nazovite svog dokora opće prakse kad više ne znate što bi sami sa sobom i proklinjite ga da vam pomogne.
Poslušajte njegov savjet i spremite se maxillofacial kirurgu. Cijelu noć budite budni i brinite iako znate da je zahvat malen i radi se pod lokalnom anestezijom.
Svo to vrijeme, naravno, izbjegavate jesti jer ionako jedva pričate, a kamoli da možete žvakati.
Kad dođete kirurgu i on vam kaže da su vam usta prepuna nečega što izgleda kao fibroma iliti dobroćudni tumor vi od toga registrirajte samo dobroćudni tumor. Totalno se uspaničarite.
Inzistitrajte kirurgu da vam odmah da opću anesteziju i ponudite da ćete potpisati formulare da vas nakon operacije same pusti doma, iako je to zakonom zabranjeno.
Priznajte poraz i zakažite operaciju za idući dan. U kalendar si zapišite da ne smijete ništa jesti ni piti cijelo jutro. To uključuje kavu. Unaprijed psujte glavobolju koju znate da ćete imati zbog pomanjkanja kofeina.
Pošaljite email prijateljici i molite ju da dođe po vas nakon operacije iako znate da je dan pred Badnjak i da žena ima daleko pametnijeg posla.
Još malo plačite i sažaljevajte svoju jadnu sudbinu.
Onda se vratite na posao i radite 18 sati da dovršite sve što se dovršiti mora.
Na putu doma, gladni i očajni kupite si nešto za jesti. S prvim zalogajem zagrizite u najveću i najboljniju od tih izraslina i na glas opsujte kao kočijaš.
Bacite hranu u smeće, gladni i rezignirani.
Kad dođete doma, čistite stan i pakirajte poklone za Božić. Ljudi nikako neće moći razumijeti ako vam stan nije pospremljen ili im poklone darujete nezamotane i to si ne smijete dozvoliti.
Noć prije operacije bauljajte po kući. U naletima ludila, guglajte razne fraze, najbolje su one koje uključuju riječi “tumor” i “rak.” Poželite da imate oružje u kući.
Onda budite malo pametniji i odlučite si popiti nešto žestoko. Kao pravi štreber, prvo na guglu provjerite ako se prije operacije smije alkoholizirati. Opsujte svoje glupo štreberstvo kad saznate da se 24 sata prije operacije ne smije konzumirati alkohol ni rekreativne droge.
Kao i uvijek kad vas nešto muči, krenite pisati blog. To uvijek pomaže. 
Oy vey!
- – - – -
Hvala svima na dobrim zeljama. Rodendan je bio bas savrsen. Red telefonskih poziva. Red mailova. Red cestitki. Red poklona.
Rucak u Norma’s.
Kratki shopping na Petoj aveniji. Mimi i ja smo mi odabrale savrseni poklon. Malo srebra, malo plave kutije, malo bijele masne…
Onda jos malo familije, talijanske hrane, torta od sladoleda. Cak sam i svjecice puhala. Ne, nismo stavili svih “26″. Da ipak ne bude pozara.
Od Amelijine bake dobila sam predivnu srebrnu narukvicu i konacno shvatila koliko sam ja komplicirana za kupovanje poklona. I zato ih sve trostruko cijenim.
