newyorčanka: the blog

Evo, da ne ispadne da je bas sve bijelo, dodala sam ovaj vikend i malo boje u moju sobu.

Jako sam sretna jer budu gazdini malari obojali djetetovu sobu i onda joj samo moram kupiti novi namjestaj i sve bude gotovo. Jupi!

U NYC je, kao sto ste vjerojatno vec culi, tropska vrucina. Srecom pa na suncu moram biti ne vise od 3 minute u komadu na putu od jednog mjesta do drugog. Sutra se veselim normalnim ljetnim vrucinama i, naravno, djetetovoj promociji.

Za vikend sam odgledala SATC. Citam svugdje komentare i osvrte svih vrsta i samo ovo imam za reci: Ne, nije najbolji film svih vremena. Ne, nije realan. Ne, gluma nije za Oskare, a nije ni scenarij.

Jednako tako, film je sladak i simpatican. Vrijeme je brzo proslo. Da me zanima realnost, citala bih novine. Odlazak u kino je za zabavu, mene ne zabavljaju filmovi od kojih me boli glava. Svatko tko nije volio seriju ili gleda samo high-brow filmove, ovaj mora preskociti. Ali, malo je bedasto nakon sve ove pompe i svih informacija koje su na raspolaganju o filmu da netko ode i sjedi tamo dva i pol sata i onda se zali i cudi i kritizira. Ja, recimo, sasvim sigurno ne bi nikad isla gledati ni jedan nastavak Harry Pottera jer je to za mene totalna glupost. Jer da odem i da mi bude grozno dosadno i glupo, ne bih imala nikoga za kriviti nego sebe jer sam toliko bedasta da sam otisla gledati film za koji sam znala da ne bude po ukusu.

I, na kraju, novi iPhone. I like it!!! No, ruku na srce, mislim da budem pricekala iducu generaciju prije nego kupim novi. Meni najvaznije karakteristike (npr MobileMe) budu dostupne i na prvoj generaciji, a za sve ostalo se mogu strpiti jos godinu dana.

Yikes!

- - - - -

Dobre vijesti:

- jedan dragi prijatelj od davnih dana pise mi da se u nasim godinama sasvim OK prebaciti na heksadecimalni sustav brojenja. Prema tome, sretan mi 21. rodendan!
- jedan drugi dragi prijatelj iz novijih dana mi pise: “Birthdays are good for you! Statistics show that people who have the most, live the longest.”

- - - - -

Najnovija epizoda iz serije It’s Not Easy Being Me:

Spremam se ja za rucak jer Grandma uskoro dolazi i cujem da netko kuca na vratima. Uputim se ja prema vratima i na glas komentiram: “Hm, I wonder who that could be? Who’s that knocking?” Otvorim vrata, a kad ondje stoji zbunjeni frajer s dva paketa u rukama i veli : “It’s me, your mailman!”

Imam nekih 15 GB glazbe u iTunes. I sva mi je dosadila.

Vec godinama nisam otkrila nesto novo u glazbi nego stalno slusam iste stvari:

Klasike (U2, naravno), groznu elekronicku muziku 80-ih (tipa Depeche Mode), zgodne deckice s gitarama (Duncan Sheik, The Wallflowers, Oasis, John Meyer, Jack Johnson), mlade pucke (Joss Stone, Norah Jones, Corinne Bailey Ray), povremeno i cupkajuce hitove (Britney, Rihanna, Beyonce.)

Imam Stones, Beatles, Floyde.

Imam jazz, imam folk (Dylan, James Taylor), imam R&B.

Imam Mozarta, Bethovena, Debussyija i ostalu kompaniju.

Imam Hrvate, Srbe, Talijane i Spanjolce.

Iako sve imam, treba mi nesto. Nesto sto nemam. Ajde da cujem sto je vama na vrhu ljestvice hitova.

- - - - -
Na razmatranju:

Ekdahl (Mila)

Vasco Rossi (Lunatica)

Bebel Gilberto (e-mail prijatelj)

The Strokes, The Killers, Muse, The Hives, Franz Ferdinand (Maja)

Daughtry, Laura Pausini (Tina)

Tiromancino, Carmen Consoli, Mina, Renato Zero (Nena)

Saša Lozar, Jinx, Meritas, Marko Tolja (Ribac)

Interpol, The Notwist, The Smiths, Bloc Party, Anthony and the Johnsons, Jens Lekman, 16 Horsepower, PJ Harvey, Of Montreal, Moloko, Pixies, Placebo, Joy Division, Sparklehorse, Tori Amos, The National, Caribou (Rusulica)

Chris Botti, Pink Martini (Bon Jovi)

Gotan Project, Mika, Vaya con Dios, Natali Dizdar (Matea)

Tosa Proeski (Lorraine)

The National, Tom Baxter, Ray Lamontaigne, Violent Femmes (Lili)

The Corrs (Tea)

Athlete, Architecture in Helsinki, The Flaming Lips, Utada Hikaru, The Pipettes, The Postal Service, Laura Pausini, Tori Amos, Radiohead, Low, Lamb (Jordan Shadow Boxer)

Reamonn, Darko Rundek (Kuma)

Feist, Jem, Lucinda Williams, Mana (Gilhooley)

James Morrison, Jamie Cullum, Seal, Buena Vista Social Club, Marko Tolja, Jelena Radan, Luky, Elemental (Denny)

Tiziano Ferro (Damir)

Karate, Band of Horses, Klaxons, Bloc Party, Kaiser Chiefs, Maxïmo Park, Radiohead, Songs: Ohia, Negrita, Ligabue, Le Vibrazioni, Subsonica, Afterhours, Fabrizio de André (Mario)

Amos Lee, Trace Bundy, Ray LaMontagne (Biki)

Serena Ryder (Lilly)

Muse, Radiohead, Placebo, Pulp, The Smiths (Iva)

Letu Stuke (Mila)

Idoli (Pea)

Pink Martini, The Ukulele Orchestra of Great Britain, Mika (Zvrk)

Terry Bozzio (Ivanka)

Raphael Wressnig’s Organic Trio (Ivan iz CK)

Adele, Duffy, Goldfrapp, Arcade Fire, Black Kids, Roisin Murphy, Kate Nash, Yelle (Ivan)

Tegan & Sara (Lilly)

Kate Voegele (ZGBoy)

- - - - -

Polako kupujem sve sto je boldano. Dala sam si godinu dana da sve ovo preslusam i odaberem nove favorite!

Redovni čitatelji bloga znaju moju životnu priču i znaju da je moj odnos s Amelijinim ocem relativno dobar. Ja ga smatram tek “relativno” dobrim jer mislim da nismo ni blizu onoj Demi&Ashton&Bruce priči gdje se oni svi kolektivno druže i zajedno odlaze na ljetovanja. Iskreno, meni to nije čisto jasno, ali naučila sam da ne sudim ljudima pa neću ni njima. (A, ako mene Bruce ikada pozove na ljetovanje s njim, ja ću pristati i bilo bude mi baš svejedno tko još ide s nama…)

No, malo me iznenadio moj psihić i natjerao na razmišljanje kad me prije dva tjedna zapitao mislim li ja da smo Tom i ja prebliski.

Moj odgovor je bio da nismo jer zaista mislim da nismo prebliski. Da, mi se zajedno družimo s djetetom. Ne svađamo se i ne grizemo. Čujemo se telefonom, zezamo se SMS porukama, šaljemo si ponekad bedaste mailove. O Ameliji o svemu važnom odlučujemo zajedno, a ponekad i o nevažnom. U ove tri godine od kad smo se definitivno razišli i on i ja smo našli svoj novi život i borimo neke nove borbe. Ja u prolazu znam njegove dvije bivše cure. (Jedna je i bivša zaručnica.) On mene nevoljko ispituje o mom društvenom životu i obično u šali zaključi da je za mene bolje da ne izlazim jer mi ne treba dečko. Meni sve to djeluje kao najnormalniji odnos dvoje ljudi koji imaju dijete, ali nisu zajedno.

No, onda se desi nešto kao prošli petak i ljudi nas gledaju kao da imamo svaki po dvije glave pa se ja zapitam jesmo li mi ti koji nisu normalni.

U petak je pao snijeg. Mimi je bila na praznicima, a ja sam bila na godišnjem. Bile smo jako uzbuđene kad smo ujutro ugledale bijele krovove jer je to bio prvi pravi snijeg u dvije godine. Odmah ujutro je nazvao i njen tata i on sav uzbuđen i najavio da je obećao sebi da će kad padne prvi snijeg uzeti slobodan dan i voditi je na sanjkanje. Dogovor je odmah pao, mi smo se spremile i on je došao po nas. Ujutro smo išli na sanjkanje na golf igralište koje je blizu bake i djeda, a poslijepodne smo samo nas troje otišli na sanjkalište gdje je on odlazio kao klinac. Bilo je brdo roditelja s klincima i pričali smo sa svima i neki frajer je pričao kako se upravo preselio s Floride, ima tri klinca, upravo su se razveli. Mi smo klimali, nasmijali se, da, razvod je ružna stvar. Pita on nas koliko smo mi dugo u braku i mi mu flegma objasnimo da već tri godine nismo skupa. On nas je pogledao kao da s nama nešto zaista ne valja i razgovor je završio s upitnicima u njegovim očima.

Sad ja vas pitam: jesmo li mi zaista izuzetak? Zar je zaista toliko neobično da se mi možemo slagati i biti dobri roditelji bez da spavamo u istom krevetu?

A, stvarno sam nepotrebno komplicirana.

Sad kad imam više slobodnog vremena jer manje radim i nemam predavanja, izgleda da stignem napraviti manje nego prije kad sam radila više i imala zadaću. Jer, kad imam puno posla, onda lakše sve organiziram i uguram u ovo nešto malo sati svaki dan. Sad, kad imam osjećaj da imam jako puno slobodnog vremena, sve se nekako lako odgodi za sutra. Jer sutra je novi dan!

No, bez obzira na moje borbe same sa sobom, moram priznati da sam ovaj tjedan čak počela i malo uživati u slobodnom vremenu.

Tužno je to, ali ja sam već godinama žalila za tim da navečer čitam u krevetu. U starom stanu smo imale samo jednu spavaću sobu pa iz obzira prema djetetu nisam navečer palila svjetlo i čitala, da je ne bih budila. Od kad smo u novom stanu, uvijek sam imala nekakvog posla za raditi navečer (nekad stvarnog, nekad izmišljenog…) Ovaj tjedan sam stala tome na kraj.

U 8 navečer, nakon što dijete stavim spavati, zadnji put provjerim e-mail da vidim ima li nešto na što još moram reagirati. Nakon toga isključim kompjuter. Onda si odradim pola sata Pilates. (Prema zadnjem doktoru u nizu kod kojeg sam bila, zapravo više uopće ne smijem jesti do 2015. I moram vježbati najmanje četiri sata na dan. Jer se navodno, debljam i od voća. Tražim novog endokrinologa…) Nakon tuširanja, ubacim se u pidžamu, uvučem u krevet i iduća dva, tri sata čitam. I ulovim se ponekad da sam toliko sretna da bih cupkala okolo od veselja. I tko onda još može tvrditi da se žene može usrećiti shoppingom?! Dajte mi knjigu, strpajte me u krevet i od mene više ni riječi…

Stvarno. Bez sale. Nadrogirana Voltarenom i nakon dva sata lezanja na podu, konacno sam u vertikali. Ako mi do sad jos nije bilo jasno da sam stara, eh, sad je to postalo bolno ocito!

No, on the bright side, i Amelijina soba je sredena. (Onda se pitam zbog cega me prerezalo?!) Zidovi jos cekaju bojanje, ali malo ce i pricekati. Tri zida ce biti bijela, a onaj najveci, nasuprot vratima, njezno bubble-gum roza. Pa, ako zavrsim u bolnici, da znate razlog.

Kit je po uzoru na American Museum of Natural History, tatin poklon za useljenje.

Mural ceka da stigne foam core da ga ucvrstimo prije nego ga ponovno izlozimo.

Kako sam odlucila da se vise u ovim mojim zrelim godinama ne zelim baktati s budalama i prostacima, odlucila sam uvesti moderirane komentare o cemu sam vec u nekoliko navrata razmisljala. Za sve vas normalne, promjene gotovo da nema. Napisete komentar, kliknete submit, dode meni obavijest. Cim sam kraj kompica, komentar ce biti objavljen. Za seljacine s kojima u stvarnom zivotu ocito nitko ne zeli imati posla pa se onda na internetu izzvljavaju jer su jaki i hrabri kad su anonimni to znaci: DROP DEAD!

Inace, skuzila sam po stoosamdesetideveti put da se uvijek sve dogada u isto vrijeme: kad mi najmanje pase! Osim zavrsnog ispita u ponedjeljak, roka za predaju zahtjeva za nastavak stipendija koji je u petak, tuluma koji je u subotu, web stranica koje treba zavrsiti do nedjelje, i 14,000 rijeci prijevoda koji mora biti gotov do utorka, ne znam jel’ bi si jos kakvog posla mogla naci da me zabavlja… Ugh.

Jos jedan BTW. Ovo me bas nasmijalo:

Sad, ili mi Leopard ima glitch ili sam jako popularna. Koliko je to? Cetiri miljarde poruka??

- - - - -
18 sati kasnije…

Laminat vs. Parket Misterija

S obzirom na komentare koji su se pojavili na nekim blogovima, morala sam se pod hitno obrazovati sto se tice osnova podopolaganja. Zahvaljujuci linku koji mi je poslala draga majka (koja je uz mene, Amelijinog oca i citateljicu Petru bila takoder predmetom prostackih komentara koji su promptno obrisani!), saznala sam glavnu razliku izmedu laminata i parketa. Naime, laminati su umjetni, dok su parketi od drveta.

Naucila sam i da ima cak 12 nacina polaganja parketa, ne bih rado sad ulazila u detalje, no samo hocu naglasiti za sve zainteresirane (a, znam da ima barem jedan koji nema veceg problema u zivotu nego brinuti o mom PARKETU), svi podovi u mom stanu su od DRVETA, te su time PARKET sto moje ranije izjave, jednako kao i izjave mojih citatelja (koje su takoder zabrinule ranije navedenog) cine apsolutno tocnima. Nadam se da sam rascistila sve nedoumice u vezi PARKETA u mom stanu i da time mozemo ovu diskusiju i zavrsiti.
Ujedno se ispricavam svim blogerima koji su napadnuti komentarima o mom parketu. Za ozbiljno, nadam se da vam je sad svima jasno da zaista postoji razlog sto sam odlucila moderirati komentare…

Kad sam vec konacno odlucila sto pokloniti djetetu za Bozic, doslo je vrijeme odluciti sto pokloniti sebi.

Vec neko vrijeme si gustam novo sude:

No, kako sam jucer kupila KitchenAid food processor (koji me danas vec docekao pred vratima - bravo Amazon!), nema smisla da si kupim jos nesto za kuhinju. Osim toga, to nabavljam po veleprodajnoj cijeni, a ne mogu si onda to pokloniti za Bozic.

Onda sam si htjela kupiti novu makro lecu za kameru. Cini mi se puno novaca za malu kutiju za pod bor.

Na kraju je ipak pala odluka: vodim se u Miami na docek Nove godine!

(Slika nije moja, ali obecajem da cu to nadoknaditi s prvim postom u 2008!)

Danas sam kupila kartu, rezervirala hotel. Dijete ce s tatom na tjedan dana isto na Floridu, no oni idu nesto sjevernije: Orlando. Vode ih baka i djed u DisneyWorld.

Sad, prije nego si netko pomisli da se hvalim, to zapravo ni nije bio najbolji dio mojeg poklona. Naj-najbolji dio je da idem s dva (izuzetno) krasna, (izuzetno) pametna, (izuzetno) dobra i (izuzetno) zgodna Dalmatinca s kojima se u Hrvatskoj ni u snu ne bih imala prilike druziti. U Hrvatskoj bih ih eventualno poskrivecki gledala preko ceste, a u Americi idem s njima na tulum u Miami. Pa, nek’ mi onda jos netko tvrdi da ne postoji americki san!

Često dobijam upite o tome kako sam se našla ovdje gdje jesam. Kako nikada nemam vremena odgovarati na pojedinačne takve mailove, odlučila sam konačno jednom napisati post o tome i od sad na dalje uvijek mogu poslati link ako nekoga zanima.
Rođena sam u Čakovcu 1975. godine. Moji mama, tata i starija (i ljepša!) sestra, živjeli smo u kvartu zvanom Globetka. Išla sam u Treću osnovnu školu (kad se još zvala MPO ilitiga Međimurki partizanski odred) i bila pravi štreber.

U srednju školu sam krenula 1989. i to u Varaždin u tadašnji Školski centar za obrazovanje naftnih, geoistraživačkih, rudarskih i metalskih kadrova. (Danas su to dvije škole: Kemijska i Stojarska.) Kako sam oduvijek voljela matematiku i fiziku, strojarstvo se činilo kao dobar odabir. Činjenica da smo bile dvije cure i 30 dečki u razredu je samo pomoglo! Kad sam bila u drugom razredu srednje škole umro mi je tata, a te je godine počeo i rat u Hrvatskoj. Nesigurnost i neizvjesnost su vjerojatno zauvijek na meni ostavili traga, ali ja čvrsto vjerujem da i negativna iskustva mogu imati pozitivne rezultate.

U trećem srednje sam se počela pripremati za Cambridge First Certificate u privatnoj školi engleskog u Čakovcu u kojoj sam i radila da zaradim nešto novaca. Tako sam se zagrijala i za au pair program. Nakon mature, otišla sam na godinu dana u Englesku. To je bila predivna godina u kojoj sam shvatila koliko je svijet veći od Hrvatske. Položila sam i Cambridge Advanced i Proficiency i po povratku u Hrvatsku radila u onoj istoj privatnoj školi Barbare Močnik dvije godine. Prije nego što sam se zaposlila kod Barbare išla sam na prijemni na Filozofski u Zagrebu i pala ga s (navodno) jednim bodom ispod praga. U tom trenu mislila sam da je to najgora stvar koja mi se dogodila u životu. Sad mislim da je jedna od boljih.

Nakon dvije godine rada u školi odlučila sam da se još uvijek nisam spremna skrasiti pa sam se spakirala u Italiju kao au pair. To je neslavno završilo jer je meni u Italiji bilo grozno živjeti. Vratila sam se u Hrvatsku i pokušala naći posao u Zagrebu. To baš i nije išlo po planu, ali sam u međuvremenu prevodila i davala instrukcije i snalazila se. Onda sam negdje oko Božića 1996. vidjela oglas u Večernjaku za au pair u Americi. Iako sam uvijek Ameriku smatrala manje vrijednom od Europe, kao i vecina Europljana, odlučila sam da vjerojatno ipak ne bude totalno gubljenje vremena.

U travnju 1997. sam se spakirala i otputovala. Na prvi pogled sam se zaljubila u New York. Bila sam smještena u krasnu obitelj s troje klinaca u unutrašnjosti New Jerseyija. Nakon nekoliko mjeseci, zbog nekih problema između obitelji i agencije, morala sam se premjestiti u novu obitelj u Jersey City. Oni su imali dvije kćeri i bilo nam je predivno. Na završetku godine ponudili su mi da ostanem. Ja sam htjela na fakultet. Pa su mi oni ponudili da će mi platiti dvije godine studija ako ostanem kod njih. I jesam.

Upisala sam City University of New York, pobrala sve moguće stipendije za koje sam se prijavila. Prevela knjigu kao independent project. Dobila posao u uredu dekana kao asistentica direktorici za odnose s javnošću. Radila sam još i kao konobarica, na početku u nekoj pizzeriji, a na kraju u restoranu Danny Meyera. Nakon tri i pol godine redovnog studija uz tri posla, diplomirala sam summa cum laude, a u zadnjem semestru studija sam počela s radom na najvažnijem projektu mog života zvanom Amelia.

Kad se Mimi rodila bila sam mama i domaćica. Neko je vrijeme to tako funkcioniralo, a onda sam ja odlučila da bih ja ipak nešto više. Njen tata i ja smo se sporazumno razišli i ostali u relativno korektnim odnosima. Ja sam počela doktorat iz političkih znanosti, radila sam kao akademski savjetnik na faksu. Počela sam raditi i s klijentima, koristeći urođeni talent, sposobnost i ambicioznost. Nakon godine dana na doktoratu, počela sam se dvoumiti je li to stvarno smjer kojim želim nastaviti pa sam uzela pauzu da se proanaliziram i odlučim što mi je činiti. Doktorat je, naime, jako teška i jako skupa diploma i nema smisla trošiti vrijeme na nju osim ako za to postoji stvarni razlog i želja.

Za vrijeme te pauze počela sam sve više raditi s klijentima i sasvim slučajno shvatila da mi zaista leže financije. S vremenom sam učila sve više i postajala sve bolja pa sam time našla i bolje klijente sa zahtjevnijim poslovima. Tako sam u neko doba prošle godine shvatila da je vrijeme za povratak na studij, ali ne na doktorat već na poslovnu školu pa sam upisala MBA/CPA. Na faksu sam dobila ponudu da preuzmem bolju poziciju, ovu u kojoj sam sad, kao koordinator za stipendije i specijalne događaje.

Tako stižem do danas, studeni 2007. Imam 32 godine, kćer od 4, krasan novi stan, posao koji volim, zapravo dva posla koje volim, studij koji me zanima, život koji je zaista ispunjen. Što mi nedostaje? Auto, stol za dnevnu sobu, još dvadesetak pari cipela, vila u Toskani i jedrilica. A, što mi stvarno nedostaje? Baš ništa!

Za vrijeme krasnog godišnjeg odmora u Hrvatskoj dobila sam e-mail u kojem me obavještavaju da sam primljena u MBA/CPA program. Bez neke velike lažne skromnosti, nisam drugo ni očekivala. No, u ovih nekoliko godina od kad sam diplomirala, pomalo sam zaboravila koliko je naporna birokracija kod registracije za prvi semestar. Nakon dva dana pokušavanja telefonom, danas sam se odšetala do fakulteta, obavila sve potrebno (čitaj: upisala dva predmeta, platila školarinu, dobila ID) i sad samo uživam do kraja kolovoza. No, dobro, već sam profesorima poslala mailove da ih pitam koje knjige da kupim, ali ipak sam ja štreber. Neke stvari se ne mjenjaju…

- - - - -

I think I may have opened up a can of worms here, writing in English while I was gone, because I see quite a few of you seem to like coming back, so I’ll give the bilingual approach another shot.

Since working full time, being a full-time mom, and managing a bit of a social life wasn’t enough to keep me really busy, I decided to apply to business school. This fall I will be going back to my Alma Mater, Baruch College, and working on my MBA in Accounting. 69 credits and 4 years. Nice…