newyorčanka: the blog

Moram svaki dan pisati blog jer mi se u tri dana toliko toga nakupi da mi naslovi nemaju smisla.

Dijete je u četvrtak išlo na operaciju. Tubica koju su joj prije više od tri godine stavili u uho je odlučila ne ispasti pa je bio potreban mali kirurški zahvat da se to riješi. Naravno, čim je riječ o generalnoj anesteziji, a u pitanju je principessa, nije ni jedan zahvat toliko mali da ne bi zahtjevao punu pažnju cijele obitelji. Tako smo se nas petero u četvrtak prije 7 uputili u New York Eye & Ear Infirmary. Naravno, svi su šoferi osim mene i svi su rekli da bude nam trebalo sat i pol radi gužve. Ja sam rekla da nema šanse jer je UN ipak na 51. ulici, a bolnica na 14. i koliko god da su gužve na istočnoj strani Manhattana radi zasjedanja Generalne skupštine, nema šanse da bude gužva radi toga na BQE. Naravno, mene nije nitko slušao pa smo došli jedan sat prerano.

Sam dio u bolnici je brzo i lako prošao. Prvo smo se registrirali. Tri puta su provjerili koji zahvat rade. Onda smo nas troje (dijete, tata i mama) dobili bolničke narukvice i svih pet nas otišlo na odjel. Tamo su nas teta koja radi na prijemu, medicinska sestra i teta anesteziolog opet sve tri pitale koji zahtjev se radi na djetetu i provjerile bolničke narukvice. Mimi je bila na rasporedu za operaciju u 10:10. Krenuli smo sa sasvim malim kašnjenjem, oko pola 11 su nas pozvali da dođemo na kat s operacijskim salama. Ja sam dobila kutu i kapu i masku za lice i papuče jer sam išla s njom u operacijsku salu. Pred vratima nas je dočekao njen doktor koji je opet provjerio koji zahvat se radi na njoj. Ušle smo u salu, ona je legla na operacijski stol, ja sam sjedila kraj nje i držala ju za ruku. Striček doktor anesteziolog je provjerio koji zahvat se radi na njoj i onda stavio masku na lice dok sam je ja držala za ruke. Kad je zaspala, njen doktor mi je rekao da je poljubim, odem natrag na deveti kat i čekam da zazvoni telefon.

Telefon je zazvonio za 20-ak minuta. Tom i ja smo otišli natrag na drugi kat, ona je već bila u post-op. Njen doktor nam je objasnio kako je prošla procedura dok su je medicinske sestre skidale s raznih aparata na koje je bila zakopčana. Sjedili smo uz nju dvadesetak minuta dok se nije počela buditi. Onda su nas premjestili natrag na odjel. Ona je dobila sokiće i vodu, morali smo pričekati da se popiški i već oko 12 smo krenuli na ručak. Kako smo iz solidarnosti prema djetetu svi prekočili doručak, definitivno se išlo na ručak blizu bolnice. Srećom pa je u blizini odličan ruski diner Veselka u kojem ni Tom ni ja nismo bili od našeg trećeg ili četvrtog spojaka kad smo nakon kasnonoćnog izlaska trebali doručak prije posla. To su bili dani kad smo bili mladi…

Onda smo došle doma i odmarale.

Dijete je kroz noć malo zakurilo. Malo temperatura, malo općeniti umor, malo totalno odvratna kiša i meni nije bilo do posla pa je pao dan bolovanja. Nema ljepšeg nego kišni dan provesti u krevetu, zar ne?

Doktor je nazvao da provjeri kako je Mimi, ali je nazvao tatu. Pa sam onda ja zvala njega. Pa su mi u jednom uredu rekli da nazovem drugi da pošalju njen karton. Pa sam ja nazvala drugi ured u kojem se javila jedna jako bezobrazna teta koja se razgovala sa mnom kao da sam od nje tražila desni bubreg. Što je mene jako razljutilo. Pa sam nazvala natrag u prvi ured i po prvi put se nekome pritužila zbog beskrajne bezobraznosti koju sam doživjela od službenika u njihovom uredu.

Doktor me nazvao da provjeri kako je Mimi. Onda me pitao o telefonskom incidentu. Do onda sam se ja već malo ohladila pa nisam htjela dramiti, no iskreno sam doktoru rekla da me jako iznenadio odnos jer odlazimo s Mimi k njemu već tri godine i svi ga obožavamo. Tom je bio kod drugog specijalista u njegovoj praksi, baka je bila. Preporučila sam ga mnogim roditeljima čiji klinci su imali slične probleme. On je svake godine na listi najboljih pedijatrijskih otorinolaringologa u NYC, ali i u Americi. Mislim da je OK da ima ljude u uredu koji svoje frustracije ne iskaljuju na pacijentima. On je tražio da mu u detalje ispričam što se dogodilo.

Kasnije popodne zvala me managerica njegovog ureda da mi se još jednom ispriča zbog neugodnosti i da mi veli da su dva tjedna ranije nekome u tom uredu dali otkaz zbog slične situacije, a da i ovom slučaju imaju namjeru napraviti neke disciplinske mjere. Onda mi je bilo krivo. Jer nisam htjela ženu uvaliti u nevolju. Ali, nisam joj ja kriva da je bila bezobrazna. Ja znam da svi mi ponekad imamo loš dan i da je nekad na poslu jako gužva. Ja kad zovem Amelijinu pedijatricu, uvijek me stave na hold i ja drage volje čekam na red. Znam da nisam jedina u gradu koja treba doktora. Ali, stvarno mi se nije dopalo da me žena natjerala na plač dok sam pokušavala naručiti za pregled s djetetovim liječnikom.

Ostatak dana prošao je bez incidenata.

Navečer sam se uvukla u krevet, ispekla kokice, stavila debatu na CNN.com, radila animirane GIFove za klijenta i slušala. Obama je bio distanciran, hladan i malo preslužben, ali McCain… McCain je senilni, čangrizavi, lažljivi, bezobrazan i neugodan djedica kojem nije mjesto na čelu ove države. Sad samo čekam na debatu Biden - Palin. Nama uopće ne trebaju humorističke emisije dok imamo ovakve političare:

(PS Ako ima netko tko nju razumije i moze mi objasniti “što je pjesnik time htio reći” ja budem bila vječito zahvalna…)