newyorčanka: the blog

Obavijest svima zainteresiranima: ove godine za Bozic mozete ocekivati samo strikane carape od mene. Ako budem imala love za vunu za strikanje.

SNL Couric & Palin Interview:

Jon Stewart:

“My son’s name is Track. It means something you run around.” LMAO

BTW, iako ne gledam puno televizije imam dvije obavezne preporuke za serije za koje sam se ja zagrijala sa jednom sezonom zakasnjenja:

Gossip Girl - the ultimate guilty pleasure

Mad Men - jedna od najboljih serija ikad snimljenih za televiziju

Moram svaki dan pisati blog jer mi se u tri dana toliko toga nakupi da mi naslovi nemaju smisla.

Dijete je u četvrtak išlo na operaciju. Tubica koju su joj prije više od tri godine stavili u uho je odlučila ne ispasti pa je bio potreban mali kirurški zahvat da se to riješi. Naravno, čim je riječ o generalnoj anesteziji, a u pitanju je principessa, nije ni jedan zahvat toliko mali da ne bi zahtjevao punu pažnju cijele obitelji. Tako smo se nas petero u četvrtak prije 7 uputili u New York Eye & Ear Infirmary. Naravno, svi su šoferi osim mene i svi su rekli da bude nam trebalo sat i pol radi gužve. Ja sam rekla da nema šanse jer je UN ipak na 51. ulici, a bolnica na 14. i koliko god da su gužve na istočnoj strani Manhattana radi zasjedanja Generalne skupštine, nema šanse da bude gužva radi toga na BQE. Naravno, mene nije nitko slušao pa smo došli jedan sat prerano.

Sam dio u bolnici je brzo i lako prošao. Prvo smo se registrirali. Tri puta su provjerili koji zahvat rade. Onda smo nas troje (dijete, tata i mama) dobili bolničke narukvice i svih pet nas otišlo na odjel. Tamo su nas teta koja radi na prijemu, medicinska sestra i teta anesteziolog opet sve tri pitale koji zahtjev se radi na djetetu i provjerile bolničke narukvice. Mimi je bila na rasporedu za operaciju u 10:10. Krenuli smo sa sasvim malim kašnjenjem, oko pola 11 su nas pozvali da dođemo na kat s operacijskim salama. Ja sam dobila kutu i kapu i masku za lice i papuče jer sam išla s njom u operacijsku salu. Pred vratima nas je dočekao njen doktor koji je opet provjerio koji zahvat se radi na njoj. Ušle smo u salu, ona je legla na operacijski stol, ja sam sjedila kraj nje i držala ju za ruku. Striček doktor anesteziolog je provjerio koji zahvat se radi na njoj i onda stavio masku na lice dok sam je ja držala za ruke. Kad je zaspala, njen doktor mi je rekao da je poljubim, odem natrag na deveti kat i čekam da zazvoni telefon.

Telefon je zazvonio za 20-ak minuta. Tom i ja smo otišli natrag na drugi kat, ona je već bila u post-op. Njen doktor nam je objasnio kako je prošla procedura dok su je medicinske sestre skidale s raznih aparata na koje je bila zakopčana. Sjedili smo uz nju dvadesetak minuta dok se nije počela buditi. Onda su nas premjestili natrag na odjel. Ona je dobila sokiće i vodu, morali smo pričekati da se popiški i već oko 12 smo krenuli na ručak. Kako smo iz solidarnosti prema djetetu svi prekočili doručak, definitivno se išlo na ručak blizu bolnice. Srećom pa je u blizini odličan ruski diner Veselka u kojem ni Tom ni ja nismo bili od našeg trećeg ili četvrtog spojaka kad smo nakon kasnonoćnog izlaska trebali doručak prije posla. To su bili dani kad smo bili mladi…

Onda smo došle doma i odmarale.

Dijete je kroz noć malo zakurilo. Malo temperatura, malo općeniti umor, malo totalno odvratna kiša i meni nije bilo do posla pa je pao dan bolovanja. Nema ljepšeg nego kišni dan provesti u krevetu, zar ne?

Doktor je nazvao da provjeri kako je Mimi, ali je nazvao tatu. Pa sam onda ja zvala njega. Pa su mi u jednom uredu rekli da nazovem drugi da pošalju njen karton. Pa sam ja nazvala drugi ured u kojem se javila jedna jako bezobrazna teta koja se razgovala sa mnom kao da sam od nje tražila desni bubreg. Što je mene jako razljutilo. Pa sam nazvala natrag u prvi ured i po prvi put se nekome pritužila zbog beskrajne bezobraznosti koju sam doživjela od službenika u njihovom uredu.

Doktor me nazvao da provjeri kako je Mimi. Onda me pitao o telefonskom incidentu. Do onda sam se ja već malo ohladila pa nisam htjela dramiti, no iskreno sam doktoru rekla da me jako iznenadio odnos jer odlazimo s Mimi k njemu već tri godine i svi ga obožavamo. Tom je bio kod drugog specijalista u njegovoj praksi, baka je bila. Preporučila sam ga mnogim roditeljima čiji klinci su imali slične probleme. On je svake godine na listi najboljih pedijatrijskih otorinolaringologa u NYC, ali i u Americi. Mislim da je OK da ima ljude u uredu koji svoje frustracije ne iskaljuju na pacijentima. On je tražio da mu u detalje ispričam što se dogodilo.

Kasnije popodne zvala me managerica njegovog ureda da mi se još jednom ispriča zbog neugodnosti i da mi veli da su dva tjedna ranije nekome u tom uredu dali otkaz zbog slične situacije, a da i ovom slučaju imaju namjeru napraviti neke disciplinske mjere. Onda mi je bilo krivo. Jer nisam htjela ženu uvaliti u nevolju. Ali, nisam joj ja kriva da je bila bezobrazna. Ja znam da svi mi ponekad imamo loš dan i da je nekad na poslu jako gužva. Ja kad zovem Amelijinu pedijatricu, uvijek me stave na hold i ja drage volje čekam na red. Znam da nisam jedina u gradu koja treba doktora. Ali, stvarno mi se nije dopalo da me žena natjerala na plač dok sam pokušavala naručiti za pregled s djetetovim liječnikom.

Ostatak dana prošao je bez incidenata.

Navečer sam se uvukla u krevet, ispekla kokice, stavila debatu na CNN.com, radila animirane GIFove za klijenta i slušala. Obama je bio distanciran, hladan i malo preslužben, ali McCain… McCain je senilni, čangrizavi, lažljivi, bezobrazan i neugodan djedica kojem nije mjesto na čelu ove države. Sad samo čekam na debatu Biden - Palin. Nama uopće ne trebaju humorističke emisije dok imamo ovakve političare:

(PS Ako ima netko tko nju razumije i moze mi objasniti “što je pjesnik time htio reći” ja budem bila vječito zahvalna…)

Odmah od prve, znam da sam malo čangrizava ovih dana pa me izbace iz takta i neke sitnice koje inače ne bih primjetila. Dođe to ponekad. Ali, jedna me grize još od nedjelje pa si moram olakšati dušu.

Znate da imam bijeli stan. Skoro smo u njemu godinu dana, sav je konačno namješten. Kupila sam sav nov namještaj jer sam zaista željela da nam ovaj stan bude novi dom u kojem nam je lijepo i ugodno i sve sam baš napravila po guštu. I uživam.

Sad, stan je sam po sebi jako uredan jer je minimalno namješten. (I jer u podrumu imam ogromno spremište u kojem skrivam nered.) Pošto je uglavnom sav namještaj bijele boje, tjedno čišćenje je neophodno, ali s obzirom da nema puno toga za čistiti, nije velika drama.

Tako je stan veliku većinu vremena uredan i čist.

Dođe u nedjelju Tom s djetetom i dok sam ja raspakiravala prljavi veš, došao je u moju spavaću sobu da mi radi društvo. On je već u nekoliko navrata spomenuo koliko je moj stan ljepši od njegovog, koliko je uredan. Znam da me hvali rodbini i prijateljima jer mi oni spomenu kad se sretnemo da im je rekao da mi je stan krasan i da sam se jako lijepo sredila općenito. I inače me on uvijek jako hvali pred svima, za stvari koje su meni najnormalnije i dio svakodnevnog života, no lijepo je čuti.

Uglavnom, stoji on u mojoj sobi, gleda postere na zidovima (moje fotke). Pita me za namještaj, neke druge detalje. Pogleda veliki fikus koji stoji u kutu sobe, povuče prstom po listu i naravno ostane trag u debeloj prašini. Nasmije se. Ja okrenem očima i komentiram da ako misli da mi stan nije dovoljno čist, da se može primiti posla.

On se nasmije, zagrli me i veli…

“Oh, it’s not that… It’s… You’ve just become human again…”

WTF?!

Na tu njegovu izjavu sam se samo nasmijala i rekla, ” That was uncalled for.” Ali me grize.

Meni stvarno nije jasno što s muškarcima ne valja. Kad si pametna, sposobna, uredna, dobra mama, oni su izvana ponosni, ali zapravo ih to smeta?! Jel bi bilo bolje da sam na socijalnoj pomoći i da mi dijete živi u svinjcu?!

(BTW, da ne bi netko bio u nedoumici, čim je otišao, ja sam uzela krpu i obrisala prašinu sa svog lišća sa svih biljki u stanu. Tek toliko da se zna. *kolutam očima*)

Vrijeme je da malo promijenim smjer i usredotočim se na pozitivnije teme. Zbog nedostatka vremena (i pažnje) malo sam u zaostatku s kronikom čitanja, a kako sam u zadnjih mjesec-dva pročitala nekoliko zaista izuzetnih knjiga, evo sad se malo igram catch-up.

Zadnja knjiga koju sam imala na listi čitanja bila je Rothova trilogija o Nathanu Zuckermanu, Zuckerman Bound koja sadrži tri romana (The Ghost Writer, Zuckerman Unbound, The Anatomy Lesson) i epilog (The Prague Orgy.)  Čitala sam je djelomično kao ponavljanje i pripremu za Exit Ghost koja konačno izlazi u paperback verziji u studenome. (Zbog toga jer imam jako puno knjiga i jer one s tvrdim koricama koštaju više i zauzimaju više mjesta na policama, pokušavam uvijek pričekati na izdanje s mekim koricama. Naravno, pravila postoje da bi se kršila, tako i ovo.) Philip Roth je za mene najbolji živući američki pisac kojem je jedina konkurencija (po meni), John Updike. Nathan Zuckerman je njegov lik (alter ego?) koji se pojavljuje u devet romana, a Exit Ghost je navodno (prema Rothu samom) zadnji nastavak te priče koja je započela još 1974. godine i pratila život popularnog autora knjiga. 

S obzirom da ove godine propustile Europu, a na moju veliku žalost nismo za moj rođendan otišle u Pariz kao što sam se nadala, ono što nisam mogla iskusiti u stvarnom životu morala sam nadoknaditi u knjizi. Adam Gopnik je autor kojeg inače redovno čitam u časopisu New Yorker i zapravo nisam uopće sumnjala da će mi se njegov memoar o pet godina u Parizu dopasti. Iznenadilo me to koliko mi se knjiga dopala! Sastavljena od zapravo nevezanih eseja koji opisuju život njegove obitelji u Parizu, ova se knjiga stopi u predivnu cjelinu koja elegantno povezuje anegdote, osobna viđenja i širu analizu pariškog života.

Naravno, nakon što sam pročitala njegovu ljubavnu priču o Parizu, nikako nisam mogla propusiti meni još dražu ljubavnu priču o New Yorku. Po povratku iz Pariza, Gopnik, njegova supruga i dvoje djece prilagođavaju se životu u gradu koji je od nekadašnjeg opasnog metropolisa postao grad djece i obitelji. Jednako kao i knjiga o Parizu i ova o New Yorku sastoji se od nevezanih eseja koji govore o obiteljskom životu (ako vas Charlie Ravioli ne natjera u suze od smijeha, ništa na svijetu neće!), paklu privatnih škola na Manhattanu (produkcija Petra Pana je tek jedan od primjera), ali i nešto dubljih i težih tema kao što je 9/11. Znam da vam ima mnogo koji volite NYC i ako ga nemate priliku posjetiti (a i ako imate!) ova knjiga je jedna od najvjernijih opisa života moderne obitelji na Manhhatanu.

S obzirom da ja uvijek nekako čitam knjige u tematskom nizu, susret s piscem koji je godinu dana proveo u Rimu kao Fellow of the American Academy in Rome (ja radim njihove web stranice pa sam uvijek pozvana na sve domjenke koje organiziraju u njihovoj predivnoj zgradi na 60. ulici i Petoj aveniji) bio inspiracija da ovaj niz o gradovima zavšim memoarom o Rimu. Doerr opisuje jednu godinu, podjeljenu na četiri godišnja doba, koju su on i njegova supruga i sinovi blizanci proveli u vječnom gradu. Osim što ćete većinu knjige biti gladni zbog njegovih beskrajnih opisa fantastične rimske hrane, njegova kronika odrastanja sinova i njegovi problemi s prilagodbom na jezik i borba s kulturnim identitetom Amerikanca u Rimu čita se s lakoćom i brzinom. Događaj koji je definirao njegovu godinu u Rimu je velikim djelom smrt Ivana Pavla II i imenovanje novog pape što je također popraćeno u knjizi.

Mala promjena smjera je ova priča o tri države (Italija, Indija, Indonezija) koja je više emocionalno putovanje tridesetogodišnje uspješne autorice koja nakon mučnog razvoda odluči godinu dana putovati kroz ti jako različite kulture da bi pronašla sebe. Gilbert ima smisao za humor i snagu da u nezavidnim situacijama pronađe nešto vrijedno smijeha.

Kolekcija intervjua objavljenih u Paris Review, vjerojatno najznačajnijem američkom časopisu posvećenom pisanju i piscima, koji se objavljuju još od 1953. godine. Jednako kao što su New Yorkerovi profili forma za sebe, tako su i Q&A koje objavljuje Paris Review. Cjelokupna arhiva je na internetu (Paris Reviews - Interviews), a u ovoj prvoj štampanoj kolekciji su intervjui s velikanima kao što su Dorothy Parker, Truman Capote, Ernest Hemingway, T. S. Eliot, Saul Bellow, Kurt Vonnegut, Richard Price i Joan Didion. Priznajem, uvijek me zanima i impresionira proces pisanja, ali i osoba koja stoji iza teksta. Ovi razgovori su defintivno odličan način da se pronađu odgovori obje teme.

Iako sam na početku ovog posta napisala da ne kupujem hardcovers, naravno, nekad je to nemoguće izbjeći. (Zapravo, nije: samo se moram ne pretplatiti na NY Times i ne čitati Book Review. Hm, je… da, lako izvedivo…) Tako je mi je prošli tjedan za oko zapela nova knjiga mojeg ultimativnog izvora za kvalitetnu non-fiction. Philip Lopate je genije i ne osjećam potrebu o njemu napisati ništa više od toga. Jednom sam bila na jednom njegovom predavanju i osjećala se kao one klinke što vrište kad se pojave Jonas Brothers. Što mi je zapelo za oko jest da je njegova najnovija knjiga djelo fikcije, dvije novele o braku, prva njegova knjiga fikcije nakon 20 godina. Dvije novele, dva jako različita braka, ali oba uhvaćena savršeno do najtanje nijanse. Divota.

Nekoliko nepovezanih crtica motiviranih dvama prethodnim postovima.

(1)

Klijent je za PR agenciju velike kompanije za koju radimo tražio novu osobu koja bi radila jedan jako specifičan posao. Intervjuirao je 30 kandidata i nitko nije bio ni približno pogodan. Osim jedne žene koja je bila idealna. Iako ona to nigdje nije spomenula, po prezimenu, detaljima iz rezimea, a na kraju i s njenog lica, lako je bilo zaključiti da je ona sestra jedne od direktorica iz kompanije. Moj klijent je išao direktno glavnom direktoru kompanije, objasnio problem. Žena, iako je idealni kandidat za posao, nije ga dobila jer bi se njeno primanje na posao moglo protumačiti neetičkim postupkom kompanije. Eh, da je barem malo manje slična sestri…

(2)

Kad sam bila trudnica, moj dugogodišnji ginekolog (za kojeg je Tom pri prvom susretu ustvrdio da je očito gay — sigurno ne zato jer je nemoguće zgodan i šarmantan!) brinuo je o cijelih devet mjeseci moje trudnoće. Preporučio fantastičnog stručnjaka za rizične trudnoće za dodatne testove. Preporučio i današnju djetetovu pedijatricu koju obožavamo. Probdio s nama noć kad su me zaprimili u bolnicu da malu deložiraju kad se sama nije dala van. Nadzirao kad su mi davali epiduralnu. Proveo cijelo jutro u mojoj sobi kontrolirajući razvoj situacije. Jadan je taman otišao na ručak kad je dijete odlučilo da je vrijeme (od početka je bila svjesna kad se sprema klopa i orna za akciju!). Naravno, on me porodio. Sve to za $10 participacije. (I $13,000 od osiguranja.) Kad sam došla na prvi pregled nekoliko tjedana nakon poroda, moja mama mi je u najboljoj hrvatskoj tradiciji spakirala flašu nečega za njega i kutiju Bajadera za medicinsku sestru i tajnicu. (Moj ginekolog je anomalija u NYC: privatna, individualna ordinacija. Toga ima jako malo. Pogotovo na Petoj aveniji.) Kad sam mu dala poklone, zbunjeno me pogledao. I nije mu bilo jasno zašto sam mu nešto donijela. Objasnila sam mu da si slobodno to odnese doma jer me pitao ako mora to držati na polici u uredu. Cure su bile oduševljene s čokoladom!

(3)

Kad je na fakultetu rok za prijave za stipendije, ja obavezno dobijem mailove i telefonske pozive od studenata koji bi htjeli individualno sjesti sa mnom i prodiskutirati njihovu prijavu. (Bez ikakvih primisli o poklonima ili kovertama, BTW.) Meni je najstrože zabranjeno bilo kojem studentu pomoći na bilo koji način osim odgovoriti na općenita pitanja na koja odgovaram svima. Sve ostalo tumačilo bi se kao protekcija i student bi bio diskvalificiran, a ja bi vjerojatno ostala bez posla. Jednom mi je jedna studentica (europljanka) nakon objave nagrada donijela cvijeće i bila sam upozorena da mi nije dozvoljeno primati poklone od studenata sve dok ne diplomiraju. Studente savjetujemo da zahvalnost pretoče u riječi i pošalju pismo, e-mail.

(4)

Mi imamo privatno zdravstveno osiguranje. (To znači da plaćamo osiguranje, odnosno u našem slučaju poslodavac jer radimo za City of New York, u puno slučajeva ga zaposlenici plaćaju sami.) Kad s djetetom idem na pregled okulisti, postoje dva šaltera (to su meni morali objasniti jer mi na pamet ne bi palo.) Jedan na kojem je dugačak red i jedan na kojem nema reda. Na ovom za dugačak red su ljudi koji imaju Medicaid (državno zdravstveno osiguranje za siromašne pojedince i obitelji s niskim primanjima - Wikipedia). Na ovom drugom su oni koji imaju privatno osiguranje. Nije to sve, oni imaju i dvije čekaonice. Jedna, velika i pusta samo s plastičnim stolicama. Druga, manja, s foteljama, televizorom, igračkama i knjigama. Možete pogoditi koja je za koje pacijente?

Potaknula me AnaZG komentarom na raniji post na ovaj novi. Da je citiram:

Sad ja pitam vas koji ste u Americi…jel tamo stvarno trava toliko zelenija kad ste toliko zgroženi, ili je mito i korupcija samo izdignut na puno više razine od one ‘običnog čovjeka’?

Hm.

U Americi ima jako puno mita i korupcije, nepotizma, veza i protekcija. Ali, iz mojeg iskustva, to se dozivljava na jednom sasvim drugacijem nivou, daleko visem i jako udaljenom od svakodnevnog zivota.

Mislim da je korupcija sveprisutna u poslovnom svijetu u kojem firme “podmazuju” inspektore, daju “poklone”, izvode na vecere da bi postigle povoljnije uvjete, dobile ugovor i sl. Pa, bas prosli tjedan izbio je veliki skandal u agenciji Ministarstva unutarnjih poslova koje je zaduzeno za prikupljanje prihoda od prodaje nafte i plina. (Izvor NY Times: 10. rujna 2008, 18. rujna 2008.)

Ali ja i dalje kategoricki stojim iz tvrdnje da se u Americi za svakodnevan, normalan zivot ne mora imati veza. Iz mog isustva to ukljucuje (sto mi istog trena pada na pamet):

• skola (upis, ocjene, briga za djete)
• studij (prijemni, upisi, ispiti, diplomski)
• sve vrste lijecenja (operacije, pretrage, specijalisti, porod, njega, hitna pomoc)
• vozacke, prometne, osobne, putovnice
• registracija poduzeca i sve vezane dozvole za rad
• kupnja i prodaja nekretnina i sve vezane dozvole i papiri (provizija koja se placa agentu nije mito nego cijena usluge za koju se dobije racun, koliko god da nam tih 3 ili 6% tesko pada…)
• bolovanje, disability, mirovina

Ja bih rado cula od drugih koji su u Americi ako su imali iskustva koja su drugacija od mojih. Ovo drustvo je daleko od idealnog, samo nebo zna, ali prema meni je u ovih 11 i pol godina bilo vise nego fer i korektno. S tim da sam ja uvijek znala gdje su mi granice i koliko/sto mogu ocekivati postici.

Čitam jutros na svim hrvatskim portalima o akciji Indeks. I, priznajem, čudom se čudim. Općenito kad budu takve akcije u pitanju nije mi jasno kako do toga dođe. Mene nikad nitko nije za ništa pitao da ga/ju podmitim. Istina, iz Hrvatske sam davno otišla i jako malo imam dodirnih točaka s profesorima, liječnicima, inspektorima. Zato bih htjela čuti od ljudi kojima se to dogodilo, direktno (ne ono: čula sam od moje susjede od kume od bratićeve druge žene bakin brat…) kako se takva situacija razvije.

Na primjer, ja sam pala na prijemnom iz engleskog na Filozofskom davne 1994. (Ne, ne hvalim se s tim, ali je okrutna realnost.) Zbog čega meni nitko nije ponudio da za nešto njemačkih maraka (tada Eurića još nije bilo) sredimo taj problem? (Ne da bi mi to pomoglo jer tih maraka ionako nisam imala, ali ovo je sve hipoteka, rekla bi jedna moja poznanica.)

Moja teza je da ljudi koji se nađu u situaciji da moraju “podmazati” nekoga tamo jesu velikim dijelom vlastitom krivnjom jer žele nešto što je izvan njihovih realnih mogućnosti. Jel’ me može netko razuvjeriti?

Pod naša naravno mislim američka. S hrvatskom sam se davno prestala nervirati.

Vjerujem da nema nitko tko je budan i zna čitati da ne zna što se trenutno događa u Americi. Možemo mi svi Ameriku voljeti ili mrziti, poštovati ili prezirati, ali kao jedna od najvećih i najvažnijih svjetskih ekonomija, američka je ta koja velikim dijelom utječe na sve nas.

Za službene, financijske analize današnjeg dana, ali i svih dana koji su mi prethodili možete kliknuti na naslovnu stranicu manje-više bilo kojih novina u svijetu. Svi pišu o tome jer svi znaju da kad Wall Street pati, s njim na žalost pati i ostatak svijeta.

Sjećam se kad sam dobila prvi “pravi” posao u Americi, u dekanatu fakulteta kao asistentica direktorici za odnose s javnošću. Veliki dio mog posla bila su izvješća za javnost i najčešća su bila ona u kojima smo objavljivali nove donacije za fakultet, studente, stipendije. Izlasci su bili koncentrirani na kvart oko posla pa mi se i društveni život vrtio oko iste grupe ljudi. O kome pričam?

Bear Stearns. Merrill Lynch. Goldman Sachs. Morgan Stanley. Salomon Smith Barney. Lehman Brothers. JP Morgan. Marsh & McLennan.

Kviz: koliko ovih firmi još uvijek postoji i posluje?

Podpitanje: koliko će ovih firmi postojati i poslovati kroz par mjeseci?

Jučer navečer, znajući kakav nas dan danas čeka, nakon dugo vremena sam sjela i napravila tablicu. Koliko imam. Koliko sam dužna. Koliko trebam. Koliko si mogu priuštiti. Koliko se toga moram odreći.

Da ne ispadnem neiskrena i nerealna, znam da ima jako puno ljudi u daleko lošijoj situaciji nego ja. I svjesna sam da je danas luksuz znati da imam najmanje godinu i četvrt prije nego moram eventualno početi brinuti. Ako uopće budem morala. Ali znam da je vrijeme da se neke stvari promijene i nisam sretna zbog toga.

Pitao me danas kolega na poslu mislim li da je ovo kraj precijenjenih nekretnina na Manhattanu, koktela od $30 i kave od $7. Ne znam. Ali se ne veselim zadnjem kvartalu ove godine. Ni najmanje.

Iako sam veliku većinu vremena zaista ljuta radi razvoja predsjedničke kampanje u Americi, vidim da Hrvatska i Amerika imaju puno toga zajedničkog.

Urbane sredine i intelektualci s jedne strane i zabiti s bogobojaznim ovcama s druge strane.

Količina laži koju desnica ovih dana servira u javnost je neshvatljiva, a ja se samo bojim koliko zaluđenih religioznih fanatika iz srednje Amerike uopće može i želi to shvatiti.

Žena koja zagovara zabranu pobačaja, čak i u slučajevima silovanja i incesta.

Žena koja misli da je rješenje krize u Gruziji napad na Rusiju.

Žena koja bez srama ponavlja davno dokazanu laž da su Iračani povezani s 9/11.

Žena koja dijete s Down sindromom navlači po pozornicama, a onda traži da se poštuje privatnost obitelji.

Žena koja svoje poznavanje međunarodnih odnosa argumentira fizičkom blizinom Rusije Aljasci.

Žena koja ne vjeruje u evoluciju.

Žena koja je pokušala zabraniti knjige.

Ta žena mogla bi biti korak do predsjedništva SAD-a. I mene je stvarno strah. Srećom pa imam kud otići. (BTW, odjednom mi je porasla cijena među Amerima: svi bi me ženili za novo državljanstvo!)

No, zašto da ja gubim vrijeme kad su SNL, Jon Stewart i Matt Damon sve to rekli daleko pametnije nego ja. Ako niste još to odgledali, morate sad.