newyorčanka: the blog

New York City Waterfalls je umjetnicka instalacija Olafura Eliassona iz Danske. Sastoji se od cetiri slapa izgradena od metalnih cijevi s pumpama koje vodu iz East Rivera nose do vrha gdje se prelijeva brzinom od oko 35,000 galona u minuti (sto je oko 132 490 litara u minuti.) Nakon zalaska sunca, slapovi su osvjetljeni LED lampicama, a oko slapova je izgradena mreza koja filtrira vodu da se u njoj ne bi nasle ribice iz rijeke.

Najbolji pogled na sva cetiri slapa je s juga Manhattana, tocnije South Street Seaport, koji je i inace turisticka meka zbog kombinacije spektakularnog pogleda na mostove East Rivera, shoppinga i restorana.

Slapove se najljepse vidi s rijeke, a nekoliko kompanija organizira ture koje osim razgledavanja njujorske luke sada nude i pogled izbliza na ovu instalaciju koja ce nas zabavljati sve do sredine listopada.

Ja za razgledavanje mogu preporuciti Circle Line i njihov Shark. (Nije moj prvi odabir, ali dijete inzistira vec valjda dvije godine i sad mi je bas drago jer je tura odlicna.) Traje samo pola sata, ali jako intenzivnih. Uspije se pogledati sva cetiri slapa, njujorska luka, Kip slobode, Brooklyn i Manhattan mostovi.

Circle Line ima i besplatne ture od 30 minuta za New York City Waterfalls ali su sve karte za prvih tri tjedna vec razgrabljene. Karte za Shark su $21 za odrasle i $15 za djecu, sto svakako nije najjeftinija zabava u NYC, ali je jedna od uzbudljivijih. Cak i dijete, koje je svaki vikend na jednom od dva broda u obitelji, bila je apsolutno odusevljena skakanjem preko valova u njujorskoj luci.

Za kraj, pogled na cetiri nova njujorska slapa:

Pier 35, Manhattan

Brooklyn Piers

Governor’s Island

Brooklyn Bridge

Put prosao bez problema, baka stigla sretno i na vrijeme.

MI smo dobile:
- bucno ulje
- domaci ajvar
- domace medenjake
- Cokolino (cetiri vrece!)
- pastete
- salame (kulen, zimska i sl.)
- rakiju
- vino
- Krasove tortice
- Cedevita bombone
- Kiki bombone
- jos svasta toga, ali se sad zurim pa se ne stignem sjetiti…

Baka je zakon!!!!

Akcija “Namjestanje stana” se nastavlja.
Kako smo dobile nove prozore (da, zaboravila sam spomenuti: otisla ja raditi u ponedjeljak ujutro — stari prozori; dosla doma — novi prozori!), doslo je vrijeme da konacno napravim nesto u vezi zavjesa.

Naime, kad smo se doselile, iskoristiila sam karnise iz starog stana i kupila samo bijele prozirne zavjese. Naucila sam da se u stanu treba zivjeti da bi ga se moglo dobro namjestiti i nisam zurila s detaljima.

Sad kad znam da mi je popodne sunce na prozoru i ne vidi se najbolje slika projektora na zidu, i kad znam da navecer kad upalim svjetla ne volim da mi cijelo susjedstvo (cijela jedna kuca i pol!) gleda u dnevnu sobu, odlucila sam investirati u lijepe nove karnise i duple zavjese.

Nasla sam krasne sive lanene zavjese koje budu u kombinaciji s bijelima (nadam se) idealno rjesenje za moju bijelu (s ponekim metalnim detaljem, sivim) dnevnu sobu.

Onda sam jos nasla i krasne karnise od brusenog metala, one prve na slici, najjednostavnije.

Kod narucivanja, ja zbunjena kak’ jesam, malo sam krivo prebrojila pa sam narucila premalo karnisa. Onda sam ih narucila jos. Sad ih imam tocan broj. (Sve ovce su mi na broju.)

Jedini problem? Poslali mi mail da budu mi nosaci za karnise malo kasnili. I kaj sad meni znaci da budem ja imala nove zavjese i nove karnise za moje nove prozore kad ih nemam na kaj objesiti. Ma, za stvarno…

E, da, i apsurd jos jedan: kod nas ljeto pocelo pakleno. 40 stupnjeva, za umrijeti. Moj jedan jadan klima uredaj radio je i radio, ali postalo je ocito da se ne moze nositi sa zadatkom. Pa sam ja kupila jos jedan, duplo jaci. Fino su ga u ponedjeljak dostavili, ja stavila u prozor, sve pet. Temperatura pala. Nocas je bilo 10 stupnjeva. I sad mi klima uredaj sjedi u prozoru i lufta se. Jer je toliko frisko da komotno mogu sve prozore imati otvorene. Cak mi je i malo zima po noci bilo…

Vec mjesecima, svaku srijedu ujutro na vlaku srecem cetiri decka. Mislim da su mojih godina, sva cetvorica visoki, zgodni, simpaticni. I vidim ih samo srijedom ujutro. Vec su na vlaku kad ja dodem na mojoj stanici.

Ima sad vec dosta vremena da mi ujutro “cuvaju” mjesto. Nikad puno ne pricamo. Ne znam odakle su, kako se zovu, sto rade. Ali, bas mi je veselje svaku srijedu ujutro znati da budu opet na vlaku.

Jutros su me spotali. Proslu srijedu nisam bila na vlaku (bila je Amelijina promocija), a oni su me ocekivali. Rekli su mi da bi bilo lijepo da ih ubuduce upozorim kad me ne bude u srijedu ujutro na vlaku da si znaju naci zamjenu.
Znam da je bedasto i zapravo beznacajno, ali srijedom ujutro uvijek dodem u ured dobre volje. I nikad mi ne treba Starbucks.

Podsjecam samu sebe na kolumnu The Ethicist koju za NY Times pise Randy Cohen i koju ja s veseljem svaki tjedan obavezno citam.

Naime.

Radim za jednog klijenta. Imamo jedan projekt koji je izuzetno velik. Ja sam napravila osnovu projekta, zapocela ga i sad je vrijeme za manje kompliciran, ali vremenski jako zahtjevan dio posla. Taj dio ja obicno ne radim za klijente jer sam im preskupa. Jer za taj dio nije potrebno pretjerano puno specificnog znanja i moze ga napraviti netko za tri puta manje novaca nego ja.

Klijent je preko drugog klijenta nasao osobu koja ce raditi na projektu. Kod tog drugog klijenta ta osoba radi nekoliko mjeseci i pokazala se sposobnom.

Kad sam ja tu osobu upoznala, ispostavilo se da je prijateljica moje kolegice s posla. Sto bi bilo sasvim OK da ja ne znam neke price o njoj koje mi ne ulijevaju povjerenje da ona prava osoba za projekt. Najmanje cetiri godina ona konstatno dobija otkaze na svakom radnom mjestu koje ima. Ozbiljni problemi s drogom, najmanje dva puta je predozirala. Ozbiljni problemi s deckom koji se reze. Redovni ispadi drame i bacanje suda i ostalih kucanskih objekata u zid. Ili kroz prozor.

Sad, ja te price znam od njene prijateljice koja ima ozbiljnih problema s granicama i ne zna sto je primjereno djeliti s ljudima na poslu, a sto ne. Ne znam koliko je prave istine u tim pricama. No, to su price koje ja slusam vise ili manje intenzivno jos od 2004.

Nakon sto smo klijentu spomenule ovu svojevrsnu povezanost (kojom ona, bar mi se tako ucinilo, nije bila odusevljena), on me — kad smo bili sami — pitao sto znam o njoj i sto mislim hoce li biti dobra za rad na projektu.

Ako misljenje baziram samo na komunikaciji s njom, mislim da bi mogla biti OK. Nije pretjerano spretna s kompjuterom, ali ono sto joj treba je ja mogu nauciti u pola sata. Ostatak je nevezan za tehnologiju i cini se da ga je dobro savladala prvi dan.

Klijentu nisam spomenula nista o njenim osobnim borbama jer (1) niti znam jesu li istina, (2) nisam sigurna da je na meni da prenosim takve price, cak i ako su istina.

Osim toga, misljenja sam da sa ljudi mjenjaju i ona je mozda okrenula novu stranicu u zivotu, sredila se, smirila, ocistila. Zbog cega ne bi dobila postenu sansu?

No, sto ako nesto krene po zlu? Imam li ja odgovornost prema klijentu za kojeg radim skoro tri godine, s obzirom da postoji sumnja da cura ima ozbiljne probleme?

Jos nisam otkrila misteriju iz proslog posta. Hm.

Nego, danas imam dvije price i jedno pitanje koje me muci vec godinama: jesu muskarci zaista bedasti?

Prica prva.

Negdje kad sam se doselila u novi grad, stajala sam i cekala vlak, sa sluslicama u usima, naravno. Do mene je stajao neki frajer i klimnuo mi i nasmijao se. Ja sam samo klimnula. Par dana kasnije, bila sam na vlaku poslije posla, citala knjigu. Sjeo je na sjedalo nasuprot mene. Komentirao je nesto guzvu na vlaku, ja sam samo klimula. Ne upustam se u velike razgovore s nepoznatim muskarcima na vlaku.

Opet nekoliko dana kasnije, stao je do mene cekajuci vlak. Pitao me nesto, ja sam izvadila slusalicu iz uha jer ga nisam cula. Uslijedila spika:
- Hm, nova si u gradu?
- Da, nedavo smo doselile.
- Ti se svida?
- Je, predivno je.
- Radis na Manhattanu?
- Da, midtown.
- Hm, pa posto si nova u gradu, mozda te mogu odvesti nekud na pice za dobrodoslicu.
- Hm, naravno. Pretpostavljam da ce nam se pridruziti i tvoja supruga.
- Ha, ha, vidim da si ti jedna od onih pametnih.

Prije par tjedana, isle smo Mimi i ja na upoznavanje u njenu novu skolu. Ne lezi vraze, kad eto ti njega s zenom i dva sina. Zena, koja je starija od mene, je ujedno i daleko atraktivnija nego ja. Jedan sin mu je Amelijinih godina, drugi je malo mladi. Naravno, u skoli je bio kao da me nikad nije vidio.

Prosli tjedan sretnem ga opet na vlaku ujutro.
- Wow, zamisli, klinci budu nam isli skupa u skolu! Kcer ti je prekrasna. Ista mama.
- Da, hvala. Tvoji sinovi su isto zaista krasni. Srecom da su i oni na mamu.
- Ha, ha. No, bas mi je drago da budemo se imali cesce priliku druziti. Bar budemo imali savrseni alibi.
- &*@%#*@*^&?!

Ispricala sam dio price (prije ovog zadnjeg susreta) ozenjenoj prijateljici i rekla ona meni da su svi isti: probali budu uvijek, pa ako od deset jedna upali…

Ja se samo pitam jel’ bi on zaista bio u stanju prevariti zenu (btw, frajer je zgodan) ili se radi samo o dokazivanju da moze. Hm.

Prica druga.

Ovo se sve dogodilo s ljudima na mom poslu. Znam sve aktore price.

Jedna cura s kojom sam nekad davno radila na ranijem faksu, prije dvije godine dosla je raditi na ovaj faks. Ima trideset godina, magisterij iz obrazovanja, zgodna je, pametna, fina. Odemo povremeno skupa na rucak kad imamo vremena.

Prije par mjeseci rekla mi je da ju je pozvao van decko koji radi u IT odjelu. Mali je prezgodan (i daleko prenizak za mene!), radi na doktoratu iz matematike, isto pametan, fin decko. Bas mi je bilo drago za nju.

Prosli tjedan smo otisle na rucak i bila je nesto manje dobre volje. Naime, izasli su nekoliko puta, sve je bilo savrseno. Oboje puno citaju, vole filmove, etnicke restorane. Cijele su noci nekad ostajali na telefonu i pricali i pricali. Nakon nekoliko tjedana toga rekao joj je da je krasna i sve pet, ali on je upoznao jednu drugu curu i misli da je ona ta prava. Moja prijateljica je bila malo u soku, ali kao pametna zena, prihvatila je realnost i odlucila se ne previse uzrujavati. Dok nije saznala tko je ta druga.

Ta druga (s kojom ja povremeno radi posla imam kontakte) je Ruskinja, najgore vrste. (Znate onu epizodu kad se Miranda skriva ispod kreveta da ne mora upoznati Stevovu novu curu i komentira da joj je vidjela samo cipele i nokte i oboje je bilo plasticno. E, za ovu bi se to isto moglo reci, s tim da joj je i obleka 100% polyester.) Cura radi kao potrcko, glupa je k’o noc, engleski nabada na preskokce, a njeni sluzbeni dopisi me uvijek razveseljavaju svojom nepismenoscu. Izblajhana na jeftino plavo, na vecinu komunikacije njezin odgovor je nekontrolirano “hrzanje”. Za stvarno, hrze k’o konj. Prestrasno.

I sad meni nije jasno, pametan i krasan decko, umjesto da odabere onu koja mu je stvarno par, odabere ovu koja hoda okolo u plasticnim petama od 10 centimetara i sljokicastim minicama. Na poslu.

I onda se sjetim kad sam ja izasla s jednim krasnim deckom na prvi spojak i pricali smo o svemu i svacemu da bi on spomenuo kako bas ne cita puno knjige. Ali cita casopise. I ja sam u tom trenu odlucila da od toga ne moze biti nista. Jesu zene krive sto nam je ovako kako je? Jesmo mi te koje ocekujemo previse ili jednostavno igramo po drugacijim pravilima? U mojim godinama vec bi mi moralo biti sve to valjda jasno, ali nekad me reakcije i postupci muskaraca zaista sokiraju.

Decki, da i vas cujem.

OK, I need to ask.

Who at BMCC reads this blog religiously? I mean, three or four visits a day. Every day.

Who are you?

Tesko za vjerovati, ali moje dijete od cetiri i pol godine gotovo je s prvom godinom formalnog obrazovanja.

Bilo je nekoliko pitanja uz raniji post o “promociji” i skoli, pa cu sad ukratko o skolskom sustavu.

Klinci u pre-school krecu s 3 godine. Nakon toga, s 4, dolazi pre-kindergarten. Dobili smo report card za kraj godine, i Mimi je od 50-ak razlicitih kategorija u njih 9 dobila “approaching mastery” (priblizava se potpunom savladavanju), a u svim ostalima “mastered” (u potpunosti savladala.) Malo mamino pametno…

Koje su to kategorije?

Na primjer, za Spremnost za matematiku, ocjenjuje ih se za:
- Prepoznaje brojeve od 1 do 10
- Moze prebrojiti grupu objekata
- Prepoznaje oblike (trokut, krug, cetvrokut, romb…)
- Moze razvrstati i definirati objekte
- Prepoznaje razlike i slicnosti u uzorcima
- Razumije koncepte vezane uz matematiku

Za spremnost za citanje i pisanje, ocjenjuje ih se za:
- Prepoznaje vlastito ime
- Prepoznaje slova abecede
- Moze protumaciti slike iz prica
- Reagira na price
- Prati tekst s lijeva na desno
- Pravilno drzi olovku
- Moze napisati vlastito ime

Za radne navike, ocjenjuje ih se za:
- Prati upute
- Pravilno koristi materijale
- Dovrsava zadatke
- Dobro radi u grupi
- Dobro radi nezavisno

Za drustveni razvoj, ocjenjuju ih za:
- Igra se dobro s drugom djecom
- Primjereno komunicira s odraslima
- Zna izraziti potrebe i zelje
- Prikazuje samopouzdanje
- Prikazuje primjereno ponasanje u ucionici/pristojnost
- Dijeli i ceka na red
- Uziva u skoli
- Ima prijatelje
- Pomaze drugima

Na kraju skolske godine imaju “graduation” sto je zapravo priredba za roditelje da pokazu sto su naucili.

Preslatko ih je bilo sve vidjeti u njihovim haljinama i kapama.

Takve promocije imaju i na kraju kindergarten, iduce godine. Nakon toga, ovisi o skolskom sustavu.

U Amelijinom slucaju, osnovna skola u koju krece na jesen, je od kindergarten do 5. razreda. (Pa opet u petom razredu ima graduation!)

Nakon toga ide u Middle School, koja je od 6. do 8. razreda. (Opet graduation.) Nakon toga je High School, od 9. do 12. razreda. (Opet graduation.) I onda, naravno, college. (I, naravno, opet graduation!)
- - - - -

Zaboravila sam prvobitno napisati, a bas me nasmijalo (s tim da su i Grandma i Grandpa primjetili i komentirali), ali jedine kategorije u kojima Amelia nije na putu da u potpunosti savlada gradivo jesu (1) Zna se prekriziti, (2) Pokazuje interes za price o bogu. Njen tata i ja smo s ponosom zakljucili da je u ovih godinu dana ipak nisu uspjeli indokrinirati. Sto su ti male pobjede…

Evo, da ne ispadne da je bas sve bijelo, dodala sam ovaj vikend i malo boje u moju sobu.

Jako sam sretna jer budu gazdini malari obojali djetetovu sobu i onda joj samo moram kupiti novi namjestaj i sve bude gotovo. Jupi!

U NYC je, kao sto ste vjerojatno vec culi, tropska vrucina. Srecom pa na suncu moram biti ne vise od 3 minute u komadu na putu od jednog mjesta do drugog. Sutra se veselim normalnim ljetnim vrucinama i, naravno, djetetovoj promociji.

Za vikend sam odgledala SATC. Citam svugdje komentare i osvrte svih vrsta i samo ovo imam za reci: Ne, nije najbolji film svih vremena. Ne, nije realan. Ne, gluma nije za Oskare, a nije ni scenarij.

Jednako tako, film je sladak i simpatican. Vrijeme je brzo proslo. Da me zanima realnost, citala bih novine. Odlazak u kino je za zabavu, mene ne zabavljaju filmovi od kojih me boli glava. Svatko tko nije volio seriju ili gleda samo high-brow filmove, ovaj mora preskociti. Ali, malo je bedasto nakon sve ove pompe i svih informacija koje su na raspolaganju o filmu da netko ode i sjedi tamo dva i pol sata i onda se zali i cudi i kritizira. Ja, recimo, sasvim sigurno ne bi nikad isla gledati ni jedan nastavak Harry Pottera jer je to za mene totalna glupost. Jer da odem i da mi bude grozno dosadno i glupo, ne bih imala nikoga za kriviti nego sebe jer sam toliko bedasta da sam otisla gledati film za koji sam znala da ne bude po ukusu.

I, na kraju, novi iPhone. I like it!!! No, ruku na srce, mislim da budem pricekala iducu generaciju prije nego kupim novi. Meni najvaznije karakteristike (npr MobileMe) budu dostupne i na prvoj generaciji, a za sve ostalo se mogu strpiti jos godinu dana.

Danas nas ocekuje predivnih ljetnih 34 stupnja!! Jupi!!!

(Vjerojatno se da zakljuciti da sam se konacno jucer trgnula i donesla iz podruma klima uredaj i instalirala isti. Jer inace tesko da bih se veselila paklenoj vrucini…)

Ne znam tko se od vas sjeca nagradnog pitanja “Koja je ovo biljka?”, ali cast mi je i zadovoljstvo predstaviti njen cvijet:

Pitalo me vec nebrojeno puno ljudi ako sam gledala SATC: The Movie. Eto, nisam. Mozda danas, ako je moj movie buddy slobodan i raspolozen za kino.

Osim toga, ja uopce ne moram ici gledati taj film. Kaj vi ne znate da je moj zivot bas kao SATC?