Kakvih sve ljudi ima
Jucer je bio sasvim obican dan, barem sudeci po njegovom pocetku. Ujutro sam se dosta kasno probudila, spremila i otisla na vlak. Citala sam novu knjigu i kako je bio zadnji u mjesecu, kartu za vlak ostavila u njoj da obiljezim gdje sam stala.
Dosla sam na posao. Dan je bio stresan jer je napeto doba godine, pripremamo mnogo toga istovremeno.
Negdje popodne, oko 3, spremila sam se u Starbucks po kavu. Vratila sam se u ured, izvadila novcanik da napisem cekove za stanarinu i za skolarinu za Mimi.
U 5 sam krenula kuci. Na vlaku sam citala knjigu, karta je bila u njoj. Na zeljeznickoj su me pokupile Mimi i njena baka. Dosle smo doma. Pripremila sam veceru na brzinu jer sam u 7 imala zakazanu manikuru. Pocele smo se spremati oko pola 7. Ja sam krenula u torbu po novcanik. Novcanika nije bilo. Ulovila me panika. Onda sam pomislila da sam ga sigurno ostavila u uredu.
Otrcale smo na vlak. Stigle smo u 8 minuta. Rekord. Mimi je trcala cijelim putem, zlato moje. Ona je bila vesela jer smo isle u avanturu.
Dosle smo u moj ured. Decki na ulazu me znaju pa su me pustili u zgradu bez iskaznice. Odjurile smo na sesti kat. Na mom stolu nije bilo novcanika. Tlo mi je propalo pod nogama.
Otrcale smo natrag na stanicu. Otisla sam na policiju. Bili su nevjerojatni. Kako nisam vidjela nekoga da mi uzima novcanik, nisam mogla prijaviti njegov nestanak. Zapravo nisam uopce znala sto se s novcanikom dogodilo. Znala sam samo da je u njemu podosta gotovine, sve moje kartice, moja cekovna knjizica. Iskaznice zdravstvenog osiguranja. Osobna. Kreditne kartica na klijentovu firmu. Nova mjesecna za vlak. Karta za podzemnu.
Na policiji su mi dali listu brojeva telefona da otkazem kartice. Kad smo cekale na vlak, blokirala sam tekuci i kartice koje imam preko banke. Na vlaku sam otkazala American Express. U dnu trbuha mi je stalno bio veliki cvor. Netko je u tom trenu imao u svojim rukama sve sto ja trebam za svakodnevno prezivljavanje. Bila sam u panici.
Mimi je jadna zaspala na vlaku. Nosila sam je cijelim putem do kuce. Ona ima 23 kile. Koje se, kad spava, cine bar kao 46. Cijelim putem doma sam jecala i samo zeljela sjesti negdje na rubnik u cestu i glasno zaplakati.
Negdje pola bloka prije nase kuce, Mimi se probudila. Rekla je da moze sama hodati, ali joj je glava klonula natrag na moje rame. Trcanje nekih pola milje je za nju izgleda ipak bilo prenaporno.
Dosle smo do kuce i uputile se prema ulazu. Na vratima je bila objesena papirnata vrecica. Pogledala sam u nju. U njoj je bio moj novcanik!! I poruka od anonimnog nalaznika. Netko ga je nasao na vlaku. Kako je ured na stanici bio zatvoren, pogledali su kroz novcanik i nasli moju adresu. Dosli su nas traziti, ali nas nije bilo. U novcaniku je bilo sve. Sav novac. Sve kartice. Sve. A, nalaznik nije ostavio ni ime da mu se zahvalim.
Trenuci kao ovaj jacaju mi vjeru u ljude. I budem beskrajno ponosna na moje susjede Amerikance. Mozda i ne znaju gdje je Hrvatska, ali su posteni ljudi. A meni je to daleko vaznije.
| 
| 
| 
| 
| 
| 
17 Comments »
RSS feed for comments on this post. TrackBack URL
Super!!! dobrih ljudi stvarno ima i sreca je da je neko tako posten pronasao novcanik i cak dosao tebi doma da ti ga vrati. Ja rijetko nosim puno stvari u novcaniku (obicno samo vozacku, karticu od banke i jednu kreditnu karticu i skoro ni malo gotovine) ali se uvijek uspnicim kad ga ne pronadem od prve ili kad nije tamo gdje bi trebao da bude, pa mogu misliti kao je tebi bilo… all is well that ends well i bas mi je drago da je tvoja tragedija kratko trajala i da se tako sretno zavrsila.
Comment by Jaca — May 1, 2008 @ 9:16 am
jako puno postenih ljudi je oko nas i super je da se sve dobro zavrsilo. meni se dogodilo slicno nekoliko puta. jednom sam izgubila debit/kredit karticu na parkingu (nisam ni primjetila)… posteni pronalaznik me nazvao (znaci morao je traziti po tel.imeniku broj) i vratio. nedavno sam izgubila flash drive… na njemu je bio i moj resume, tako su me uspjeli pronaci…
Comment by yogica — May 1, 2008 @ 9:34 am
ajme, nikad ne drzati sve na istom mjestu
Comment by petra zagreb — May 1, 2008 @ 9:50 am
Joj, prosli me trnci kad sam ovo citala. T je tako slucajno jedanput ostavio putovnicu kod tipa ciji smo auto mislili kupiti. Kad smo na povratku doma skuzili da je putovnica ostala tamo, nestalo nam je tlo pod nogama. Unutra nam je viza, mi bez toga smo, nitko i nista ovdje. Ali tip je bio OK i vratio nam.
Svaka cast postenom nalazniku.
Comment by Tina — May 1, 2008 @ 11:45 am
Takvo nesto moze napraviti samo zaista posten covjek,sreca sto je novcanik zavrsio u takvim jednim rukama!Drago mi je da je sve u novcaniku bilo na svom mjestu,a to je ravno cudu jer mislim da bi se vecina ljudi barem malo pocastila.Pozdrav
Comment by Iva — May 1, 2008 @ 12:29 pm
Ko bi rekao da se takvo nesto moze desiti u New York-u… zaista si imala srecu!!!
Cesto te citam… baj d vej;)mahanje iz norveske
Comment by Decor — May 1, 2008 @ 1:31 pm
bravo za nalaznika, svaka cast. imas srece kao nitko u zivotu! znam kako je mucno izgubiti novcanik. svaka cast!!!
Comment by sandy — May 1, 2008 @ 1:58 pm
Imala si srecu u nesreci da je osoba koja je nasla novcanik bila postena!
Te kartice ti sada ne vrijede, zar ne, kad si ih otkazala, ali lova…super da je sve ostavljeno u novcaniku.
Comment by Zvrk — May 1, 2008 @ 2:29 pm
Prošli mjesec sam bila u Rijeci. U trenutku kada sam htjela uzeti novce iz novčanika da platim taksi shvatila sam da mi nema novčanika u torbi. U njemu su mi bile kartice tekućeg, žiro i deviznog računa.Sve ostale iskaznice, vozačka i putovnica! Novac. Mjesečna karta za vlak za posao. No najvažnije od svega u tom trenutka bila je povratna karta Rijeka-Zagreb da se mogu vratiti doma. Noge su mi otkazale, bila sam u takvoj panici kad sam shvatila da nema novčanika da sam se skoro srušila. da ne duljim priču, 2 minute nakon tog mog šoka zazvonio je mobitel. Zvali su me iz butika gdje sam kupovala nešto prije toga. Tamo sam ostavila novčanik. Gospođa mi se ispričala što me nisu ranije nazvali, no morali su prvo zvati informacije da dobiju broj telefona doma, doma se nitko nije javljao, pa se zatim javila baka kojoj je trebalo par minuta da pročita moj broj mobitela… Kad sam se vratila po novčanik ponovno su se ispričali na “sporosti”, ali i na tome što su morali pregledati dokumente da dobiju bilo kakve informacije. Najdivnije u svemu tome je što novčanik nisu primijetile djelatnice nego kupac koji je birao novčanik za suprugu i među njima je našao jedan koji očito netko koristi. Za očekivati je bilo da ga “otuđi”, uzme gotovinu bar, no nije. Taksist je bio divan isto tako. Na kraju mi nije naplatio trostruku vožnju nego samo jednu. Tek sam u vlaku prema Zagrebu shvatila koliko sreće sam imala i da, još uvijek ima divnih, poštenih ljudi.
I da - od tada u novčaniku nosim samo ono najnužnije što mi je potrebno za pojedini dan. Isto tako, vozne karte, dokumente pokušavam raspodijeliti po torbi, ne novčaniku jer na kraju je manje vjerojatnosti da ću “izgubiti torbu”. Drago mi je da si dobila sve natrag jer poznat mi je taj osjećaj ranjivosti nakon što shvatiš da netko ima tvoj novčanik u rukama.
Comment by Mila — May 1, 2008 @ 2:30 pm
Nevjerojatna priča, pogotovo jer se dešava u NY. U mojoj pripizdini je od frendice mama izgubila nedavno novčanik, i netko joj se nakon nekog vremena javio s drugog kraja Istre, pronašao je samo kartice i dokumente u grmlju. Imaš jako puno sreće
Comment by pea — May 1, 2008 @ 3:11 pm
U svakom kutku planeta ima dobrih i poštenih ljudi… ovo možeš nazvat srećom, ali ja tvrdim da ima mnogo više poštenih nego iskvarenih ljudi na. Ne kužim zašto svi misle da bi šansa da se takvi nađe u New York-u bila manja nego recimo u nekom drugom velegradu,- vjerojatno su gledali previše filmova… ali činjeica je da je bit u onome što si rekla u zadnjoj rečenici.
Comment by Run — May 1, 2008 @ 5:04 pm
ufff, krasna priča, šta reći, čovjeku se da živjeti
Comment by Anonymous — May 1, 2008 @ 5:57 pm
Ja sam par puta našla novčanik i zvala ljude da dođu po njega. Nadam se da bi i meni netko isto učinio. Jako mi je drago da si dobila nazad svoje stvari. Jer nije samo stvar u karticama i lovi već nije ugodan osjećaj da netko zna gdje živiš.
Comment by maja — May 2, 2008 @ 4:02 am
Predivan zavrsetak price…tako si to sve napeto pisala da je bilo kao da citam knjigu…uzasan osjecaj i sama znam, ali u ovom trenutku predivan zavrsetak
Comment by pupa — May 2, 2008 @ 4:22 am
@all - vjerujte mi, znam koliko sam srece imala. i’ve been counting my blessings…
btw, ovo ni nije bio kraj price. imala sam narucenu dostavu hrane preko fresh direct. naravno, kad su krenuli autorizirati narudzu, kartica nije prosla. nazvali su me da me provjere u cemu je problem. objasnila sam im situaciju, da nemam ni kartica ni pristup tekucem racunu da im platim za zalost. decko m stavio na cekanje. kad se vratio obavijestio me da je dobio odobrenje da mi kao zaista dugogodisnjem redovnom kupcu ovu narudzbu posalje besplatno! nisam mogla vjerovati…
Comment by Lidija — May 2, 2008 @ 6:42 am
Prekrasno!!! BTW moji susjedi Amerikanci znaju gdje je Hrvatska
A danas kada sam isla u UPS poslati neke pakete, stricek koji tamo radi mi je rekao da je bio na krstarenju u Hrv. i da mu je to bio najbolji odmor ikada 
Comment by Jordan SB — May 3, 2008 @ 4:11 am
Tako mi je drago da sam naisla na ovu tvoju zgodu, koju si stvarno napeto opisala!
Ma koliko ovaj svijet bio velik i mi mislili da ima puno zlih ljudi, stvarno je lijepo cuti koliko dobrih ljudi ima. Nazalost, ne upoznamo uvijek nekoga tko nam je sasvim slucajno promijenio zivotne puteve.
Comment by ana — August 19, 2008 @ 8:06 am