newyorčanka: the blog

Kad se s ovim pogledom navecer zaspi…

… a s ovim probudi…

… zivot i nije toliko los!

Vikend izlet je bio melem na ranu.

Do promocije (i nastavka normalnog zivota!) je ostalo jos 10 dana. Naravno, da mi slucajno ne bi bilo dosadno, dobila sam jucer i novi prijevod od 7000 rijeci. Naravno.

Nije musko u pitanju.

Zapravo je, ali ne na taj nacin.

Jedino sto mi ovih dana totalne strke — osim vremena provedenog s djetetom, naravno! — pruza beskrajno zadovoljstvo jest citanje. Iako sam neko vrijeme na vlaku vrijeme koristila za posao, odlucila sam od proslog tjedna tome stati na kraj. Kao i nosenju kompjutera u krevet navecer. Pa se sad svaku vecer zavucem medu moje savrsene bijele plahte s novim ljubavnikom. Mmmm.

Velika vecina vas ga vjerojatno zna kao autora knjiga po kojima su snimljena dva odlicna filma: About a Boy i High Fidelity. Do nedavno sam ga i ja samo kao takvog znala.

Onda sam imala priliku biti (jako kratko!) u njegovom drustvu i apsolutno me ocarao. Pa sam pomislila da je vrijeme da mu procitam koju knjigu.

Ne mogu prezaliti da sam ovoliko dugo cekala.

Za About a Boy mi je trebalo dan i pola. (Tocnije, noc i pola…)

Trebala sam jos.

High Fidelity je bio logican korak dalje. Yum.

No, radilo se o romanima. Hocu li ga voljeti i kad mu procitam eseje, pitala sam se.

The Polysyllabic Spree i Housekeeping vs. the Dirt uvjerile su me da se radi o pravoj ljubavi.

Citajuci Songbook sam se opet iznova zaljubila.

Cak je doslo do toga da citam Fever Pitch. Za Boga miloga, knjiga je o nogometu! To se moze napraviti samo za pravu ljubav…

Djeco, citajte knjige. Knjige su kul.

- - - - -

U ostalim vijestima: s obzirom na to da je ovaj vikend praznicni (ponedjeljak je Memorial Day), Mimi i ja idemo na vikend u posjetu starom kvartu. Rezervirale smo si sobu u krasnom hotelu s pogledom na Manhattan. I neizostavnim bazenom. Napravile planove s prijateljima. Idemo malo na odmaranje. Zasluzile smo.

- - - - -

Tek sam naknadno skuzila da mi je ovo 500-ti post. Bravo ja.
- - - - -

Moram spomenuti i jedan novi album koji me zadnjih tjedan-dva jako veseli: Jason Mraz. Lucky i Butterfly me svaki put rastope kad ih cujem.

- - - - -

I, na kraju, u nadi da bude konacno rascistilo sve nedoumice u vezi svrhe ovog bloga:

Jaa, Mime, Kate, Lady K, Antonija - mozes se potpisivati sa 38 razlicitih imena i 62 razlicite e-mail adrese, ali komentari se registriraju po IP adresi. Zato te molim od srca da prestanes komentirati. Ja ne znam koliko ti godina imas, cini mi se da ne vise od 12 (tocnije, nadam se da nemas vise od 12), ali ako te stvarno toliko zanimaju odgovori na pitanja kojima redovno spamas moj blog, onda prvo procitaj postove. Jer sve to vec pise. Ja nisam sluzba za informacije. Login za Amelijin blog ne mozes dobiti. Do sad sam objavljivala komentare jer mi se nije dalo uzrujavati, ali sad si me stvarno pocela zivcirati. Kad malo narastes i odrastes, slobodno se vrati. U meduvremenu, molim te nemoj mi oduzimati to malo vremena koje imam za blog.

… it pours…

Ovaj vikend je trebala padati kisa. Ja sam se veselila ruznom vremenu u nadi da cu ostati doma i poloviti konce. Onda je bilo suncano! Ugh.

Na poslu je guzva. Cijele dane sastancim i zapravo gubim vrijeme, a pravi posao se gomila.

Kraj semestra je uvijek naporan, ali ove godine mi se to cini jos intenzivnije nego prije.

Ali, jos sam tu…

Trazim osobnu tajnicu. Ponestaje mi vremena svaki dan da obavim tisucu stvari koje sam isplanirala.

Nudim stan i hranu. I, naravno, neograniceno uzivanje u mom drustvu.

(Dozivljaja je puno, nadam se da bude uskoro i vremena za bloganje…)

Upozorenje: ovo mi je vec drugi put u zivotu da sam se odlucila tetovirati. Prvi put sam otisla na tetoviranje negdje na Canal Street, ne sjecam se gdje, prije destak godina. Ustrtarila sam se i odustala od tetovaze. Pa sam si stavila rincicu u obrvu.

Ovaj put ako opet ustrtarim, mozda si stavim rincicu na… hm… *mischievous smile*

Anyway.

Je, hocu tetovazu. Vec oduvijek. Ali, sad budem si ju stvarno dala napraviti. Samo se treba odluciti koji motiv.

Mislim da bude ribica neke vrste. Djetetov otac mi je prije par godina dizajnirao ribicu samo za mene (angel fish) u jednom periodu kad sam isto razmisljala o tetovazi. Lijepa je, ali malo prevelika za ovu namjenu.

Sad imam posla i trazim nekakve lijepe stilizirane ribice. Mislim da budem morala ovaj vikend u MoMA-u po inspiraciju.

Najveci problem je u tome da budem djetetu (i, jos vaznije, djetetovom ocu!) morala objasniti zasto je OK da se mama tetovira, ali se dijete ne bude smjelo. Mislim da budem pocela s njegovom odvratnom pusackom navikom i nadovezala se na to.

Ja si mislim da ako se Mimi s 33 godine odluci tetovirati, ja ne budem imala bas nista protiv toga.

(BTW, moja mama isto ne zna. Saznala bude iz ovog bloga. Mislim da budem nastradala…)

Idea Prva

Frank Gehry je genije. Ove rincice za Tiffany su savrseni podlozak:

Malo manipulacije Photoshopom i eto ti ga na:

Tko bi mislio da je samo trebalo malo sunca i topline pa da odjednom izgubim svaku volju za poslom, pospremanjem i slicnim aktivnostima kojima sam se zimus podosta bavila vikendima.

Ne, sada mi to vise ne pada na pamet…

Dijete je u subotu Daddy odveo na Tribeca Film Festival. Uzivancija je bila ogromna, a ja sokirana moram napisati da je tata cak ponio kameru i uslikao rekordnih 120 fotki. Bude nesto…

Ova bijela ptica je nitko drugi do moje dijete:

(Photo courtesy of Amelia’s Daddy)

Bilo je svega: maski, pjesme, plesa, crtanja, skakanja, klope, predstava. Cista petica.

Da ne bi ispalo da se mama uopce kulturno ne uzdize, nagovorila sam susjeda da idemo u kazaliste. Gostuje off Broadway predstava mog kolege i prijatelja od prije osam zivota. Mracna i okrutno smijesna prica o djevojci koja se odbija pokoriti sustavu.

Ako ste ljubitelji drame, svakako preporucam ovog krasnog mladog pisca:

Onda se malo izaslo na nekoliko koktela i, vidi vraga, ujutro sam se jedva oko 15 do deset izvukla iz kreveta. I onda se svi vi cudite kad pisem da sam stara. Hm.

Nedjelja je pocela oblacno, ali prognoza je obecavala. Mimi i ja smo odlucile u istrazivanje lokalnog shoppinga. U blizini bake i djeda (tocnije, preko ceste od njihove kuce!) je valjda najelitniji shopping centar na Long Islandu. Je, znam, i ja kad cujem Long Island strip mall padne mi mrak na oci, ali Americana Manhasset je jedno sasvim posebno iskustvo. No, nemojte planirati neki veliki shopping. Ja tamo uglavnom odlazim gledati.
Uglavnom, zvala nas je Grandma i spomenule da budemo u kvartu. Inzistirale smo da idemo same s vlakom, da ispitamo teren. Vlak do Manhasseta od nas vozi nekih pet minuta. Kratka setnja do Northern Boulevard i mogle smo krenuti.

Prvo smo u Michael’s nakupovale brdo perlica za ogrlice, vune za strikanje, potrepstina za umjetnicka djela. I to sve za manje od $30. Pa smo navratile u Linens N Things u potrazi za okvirima na nove fotke. Onda nas je kad smo bile na rucku u IHOP nazvala baka da i ona s prijateljicom dolazi u Americanu na kavu. Pao je dogovor. No, prvo je trebalo doklipsati do njih.

Usput smo stale u Daffy’s, Crate & Barrel, Victoria’s Secret, H&M, J Crew, Gap, Banana Republic, Bed Bath & Beyond. E, onda smo mogle u Cipollini na kavu.

U meduvremenu je Daddy, koji je radio na svojoj novoj jedrilici u Port Washingtonu, saznao da dolazimo na kavu pa nam se pridruzio i on. Naravno, kad je Grandpa saznao da smo svi na okupu, on je isto brzo usidrio svoju barku i dosao u posjetu. Oko 7 smo konacno svi zakljucili da je vrijeme za ici doma. Nije nam se bas islo.

Mimi i ja smo iskamcile voznju. Da sam znala da budemo imale prijevoz do doma, toliko toga vise bih bila kupila…

Priznajem, dogadaji od prije par dana natjerali su me na ozbiljno razmisljanje o karmi. I zivotu uopce. Pitaju me ponekad prijatelji i kolege zbog cega sam toliko darezljiva prema ljudima. I uvijek odgovorim isto: jer sam sretna da mogu biti. Koliko god da je koncept pay it forward mozda otrcan, ja vjerujem u njega.

Kako je sve to pocelo?

Daleke dvije tisucite, radila sam na faksu, redovno studirala i radila u restoranu kao konobarica. Bio je prosinac. Kupila sam kartu za Hrvatsku. Samo je trebalo zavrsiti ispite. Jednu vecer poslije predavnja dosla sam na posao i docekala su me zakljucana vrata. Restoran je zatvoren ovrhom zbog dugova vlasnika. Mislila sam da bude svemu kraj. Pozalila sam se sefici na faksu, nisam znala kako cu platiti racune i ici doma. U to doba zivjelo se od tjedna do tjedna. Napojnice iz restorana svaku vecer su spasavale stvar.

Glavni savjetnik dekana fakulteta pozvao me u svoj ured. Richardu sam uvijek bila draga. Htio me posvojiti. Za razliku od petero djece svoje zene koje je posvojio, ja sam bila pristojna i draga. Pitao me ako je sve OK. Cuo je da sam ostala bez posla. U suzama sam mu objasnila da trazim novi posao i da se nadam da cu se brzo snaci. Izvadio je cekovnu knjizicu i napisao mi cek na tisucu dolara. U prvom trenu to nisam mogla prihvatiti. On je inzistirao. “Imati novac ne znaci nista ako s njim ne mozes uciniti nesto dobro,” rekao mi je. Ja sam uspjesno zavrsila semestar i sretna otisla u Hrvatsku.

Neku godinu kasnije, kad sam normalno zaradivala, ustedila sam taj novac i dosla mu ga vratiti. Odbio je. I rekao da samo zeli da sam naucila nesto dobro od njega. Mislim da jesam.

Bez obzira na male svakodnevne uspone i padove, ja sam danas sretna. Imam predivno dijete i lijep zivot. Okruzena sam mnogim krasnim ljudima koji su dobri prema meni. Pocevsi od Amelijinog tate i njegovih roditelja, do mojih nadredenih na poslu, pa sve do mojih klijenata. Iako jako daleko od Hrvatske, osjecam da imam obitelj i prijatelje na koje se i u ovoj novoj drzavi mogu uvijek osloniti. I bas zato mi je lako biti takva kakva jesam.

Nikad nisam radila usluge ljudima jer sam ocekivala nesto zauzvrat. I nadam se da se nikada necu promjeniti. Zapravo su mi jako odbojni ljudi koji neprestano pricaju o svim krasnim stvarima koje su za nekoga napravili bez da im se taj netko kasnije zahvaljivao do groba. Meni ta zahvalnost ne treba. I ne motivira me. Ono sto me motivira jesu momenti kao neki dan jer imam osjecaj da je zbog “karmicke ravnoteze” moj novcanik pronasao netko posten. Jer sam to zavrijedila. I, mozda ne mogu zahvaliti nalazniku mog novcanika, ali ne sumnjam da cu vec naci nacina i oduziti se nekome kome je to potrebnije.

Call me naive, ali dobrota je izbor. I drago mi je da na svijetu jos uvijek ima puno dobrih ljudi. (A, pogotovo mi je drago da jedan od njih zivi u mom kraju!)

- - - - -

Nakon prvih cetrnaest komentara, moram dodati malu nota bene: Ovo zaista nije trebao biti post o meni vec o divnim ljudima koji me okruzuju. Nakon ponovnog iscitavanja, vidim kako se malo moze protumaciti kao samohvala, ali mi to ni najmanje nije bila namjera.

Jucer je bio sasvim obican dan, barem sudeci po njegovom pocetku. Ujutro sam se dosta kasno probudila, spremila i otisla na vlak. Citala sam novu knjigu i kako je bio zadnji u mjesecu, kartu za vlak ostavila u njoj da obiljezim gdje sam stala.

Dosla sam na posao. Dan je bio stresan jer je napeto doba godine, pripremamo mnogo toga istovremeno.

Negdje popodne, oko 3, spremila sam se u Starbucks po kavu. Vratila sam se u ured, izvadila novcanik da napisem cekove za stanarinu i za skolarinu za Mimi.

U 5 sam krenula kuci. Na vlaku sam citala knjigu, karta je bila u njoj. Na zeljeznickoj su me pokupile Mimi i njena baka. Dosle smo doma. Pripremila sam veceru na brzinu jer sam u 7 imala zakazanu manikuru. Pocele smo se spremati oko pola 7. Ja sam krenula u torbu po novcanik. Novcanika nije bilo. Ulovila me panika. Onda sam pomislila da sam ga sigurno ostavila u uredu.

Otrcale smo na vlak. Stigle smo u 8 minuta. Rekord. Mimi je trcala cijelim putem, zlato moje. Ona je bila vesela jer smo isle u avanturu.

Dosle smo u moj ured. Decki na ulazu me znaju pa su me pustili u zgradu bez iskaznice. Odjurile smo na sesti kat. Na mom stolu nije bilo novcanika. Tlo mi je propalo pod nogama.

Otrcale smo natrag na stanicu. Otisla sam na policiju. Bili su nevjerojatni. Kako nisam vidjela nekoga da mi uzima novcanik, nisam mogla prijaviti njegov nestanak. Zapravo nisam uopce znala sto se s novcanikom dogodilo. Znala sam samo da je u njemu podosta gotovine, sve moje kartice, moja cekovna knjizica. Iskaznice zdravstvenog osiguranja. Osobna. Kreditne kartica na klijentovu firmu. Nova mjesecna za vlak. Karta za podzemnu.

Na policiji su mi dali listu brojeva telefona da otkazem kartice. Kad smo cekale na vlak, blokirala sam tekuci i kartice koje imam preko banke. Na vlaku sam otkazala American Express. U dnu trbuha mi je stalno bio veliki cvor. Netko je u tom trenu imao u svojim rukama sve sto ja trebam za svakodnevno prezivljavanje. Bila sam u panici.

Mimi je jadna zaspala na vlaku. Nosila sam je cijelim putem do kuce. Ona ima 23 kile. Koje se, kad spava, cine bar kao 46. Cijelim putem doma sam jecala i samo zeljela sjesti negdje na rubnik u cestu i glasno zaplakati.

Negdje pola bloka prije nase kuce, Mimi se probudila. Rekla je da moze sama hodati, ali joj je glava klonula natrag na moje rame. Trcanje nekih pola milje je za nju izgleda ipak bilo prenaporno.

Dosle smo do kuce i uputile se prema ulazu. Na vratima je bila objesena papirnata vrecica. Pogledala sam u nju. U njoj je bio moj novcanik!! I poruka od anonimnog nalaznika. Netko ga je nasao na vlaku. Kako je ured na stanici bio zatvoren, pogledali su kroz novcanik i nasli moju adresu. Dosli su nas traziti, ali nas nije bilo. U novcaniku je bilo sve. Sav novac. Sve kartice. Sve. A, nalaznik nije ostavio ni ime da mu se zahvalim.

Trenuci kao ovaj jacaju mi vjeru u ljude. I budem beskrajno ponosna na moje susjede Amerikance. Mozda i ne znaju gdje je Hrvatska, ali su posteni ljudi. A meni je to daleko vaznije.