newyorčanka: the blog

Kako ja nikako da naucim, mislim da bi se danas mogla ponoviti epizoda Alter Ego.

Naime, javio mi se neki dan jedan krasan decko koji s kolegicom sluzbeno dolazi u NYC na tjedan dana pa je nasao moj blog i dopao mu se i rado bi se nasli na kavi. Ja, naravno, to objerucke prihvatim. Zvuci bistar i pristojan, ne cini mi se da je serijski ubojica. Ali, ipak pisem post za svaki slucaj ako me veceras proguta mrak, da bar policija ima nekakav trag.
Uglavnom, ovome cak i znam ime. Ne znam odakle je, sto radi, koliko godina ima, ni kako izgleda. Ali je dogovor pao za cugu veceras. To je glavno.

(Dijete je danas kod oca jer on trenutno uziva u svojoj beskrajnoj vaznosti jer ima VIP ulaznice za Tribeca Film Festival. Ne zato jer je to na neki nacin zavrijedio nego jer se u zgradi njegovog posla odrzavaju neke projekcije pa se ogrebao. Sutra ide na nesto jako vazno. Toliko vazno da sam ja zaboravila sto. Ja mislim da se on jos uvijek nada negdje sresti Meg Ryan. Ja mu drzim fige.)

- - - - -

Ok, sramota totalna. Javio se SMS-om da oni krecu i da mi obecaje da me nece ubiti i da se slobodno javim. A, ja sam bas morala unaprijed ostaviti dojam psihickog bolesnika, ne?!

- - - - -

Dobro je proslo. Stvarno me nisu ubili. Cak, stovise. Jako su bili dragi. I Bajaderu su mi donesli.

Drustveni kalendar poceo je pucati po savovima. Doslo je proljece, svi smo zivnuli i sa svih strana padaju dogovori i planovi za susrete. Obozavam lijepo vrijeme!!!

Jucer sam nakon poslijepodnevne setnje SoHom (tako sam sretna sto sad i mi imamo Muji!), izasla u mojem selu malom. George Martin je nedavno otvoren restoran u koji si vec neko vrijeme gustam izaci. Aboslut&cranberry je uvijek bez greske, a przene lignje (panirane u kukuruznom grisu) su bile mljac, mljac. Glavobolja danas ujutro je bila nesto manje ugodna, ali tako je to kad zena u godinama zalumpa do cijelih ponoc i malo.

Opet smo bile malo bolesne. Jer vec dugo nismo. Dijete je bilo svo neko umorno i malaksalo. Zalila se da je boli grlo. I trbuh. I temperaturu je malo imala. Pa sam zvala doktoricu. Pa si mi rekli da odmah dodem. Da ju treba testirati za mononukleozu. Ugh.

Sve smo testove obavile i na kraju je dobro proslo jer ima “samo” streptokokalnu upalu grla. Nije na antibioticima bila valjda od prosle zime pa sad malo nadoknadujemo. Nakon dva dana doma, sad je vec u skoli. A, danas je jako vazan dan za nju jer slavi cetiri-i-pol-godine rodendan. (Je, i to se slavi.)

Ja isto imam malo razloga za slavlje, vjerna citateljica Sandy je ostavila okrugli pet tisuciti komentar na blogu. Sad i ona ima pravo na nagradu. Prvu je pokupio, ako se ne varam, Ribac za okruglu tisucicu.
Kod nas krasno vrijeme, a ja visim na poslu i dode mi da placem. No, vec sam jednom bila vani nesto “sluzbeno” obavljati, a sve mi se cini da budem opet morala ici. Lijepo je sad kad je toplo da mogu odgibati bez icega van jer uvijek mogu reci da sam u zgradi nesto kod nekoga obavljala. Kad se vracam zabundana u kaput, tu je pricu ipak malo teze prodati, ne?!

Evo, trecinu zivota sam provela u Americi. A, da budem iskrena, proslo je u trenu. Na zalost.

Jel’ vas kad brine koliko brzo prolaze godine? Lijepo mi je i sretna sam i htjela bih da vrijeme malo uspori. A, ono samo kao da ide sve brze i brze.

Znate ono kak’ je kod nas u ponedjeljak bila polarna zima i svi smo bili u kaputima i čizmama?

Danas je bilo 27 i mene je sunce ispeklo da sam crvena k’o rak.

Hm, sad se svi sigurno pitate: ma, kad ju je sunce ispeklo kad je bila cijeli dan na poslu?!

Ha. Pa se zna da sa mnom uvijek postoji nekakva priča.

Probudile se Mimi i ja jutros i krenule spremati za školu. Ja sam lijepo širom otvorila prozore i pustila sunce u stan. S toplinom sunca došlo je i još nešto dodatno. Kihanje. Proklete alergije!

Ja već nekoliko godina svaki mjesec hodam na injekcije za alergije jer su bile postale nepodnošljive, a lijekovi nisu pomagali. S obzirom na to da imam sve alergije, počevši valjda od veljače pa do studenoga, patnja mi je postajala malo naporna. Da ne govorimo o žarko crvenom nosu od neprestanog brisanja istog.

Jutros se termin idući tjedan za novu injekciju činio jako daleko.

Dogurala sam do posla. Grlo mi je bilo totalno suho, kasalj me gusio. Iz nosa mi je curilo, totalna poplava. Oci su mi bile na pola zatvorene, u njima kao da je saka pijeska. Po tijelu mi se poceo siriti osip koji je ozbiljno svrbio. Nije vuklo na dobro.

Oko pola 11 sam odlučila da se nema smisla dalje mrcvariti. Nazvala sam doktora. Odmah je preporučio booster shot. Jedan ekspresni vlak, dvije stanice dalje i stereoidi su počeli putovati mojim žilama. Sve se počelo vraćati u normalu.

Bilo je tek nešto poslije 11, petak, vani spektakularno vrijeme. Na poslu su mi rekli da samo odem doma i odmaram se. Nisam se imala namjeru svađati s njima i inzistirati da se vratim raditi.

Javila sam baki da mogu ja danas po dijete u školu jer se vraćam doma. Javio se djed. Imao je ponudu koju nisam mogla odbiti.
Kupio je nedavno novu barku. Koja je do danas bila na južnoj obali Long Islanda. Trebalo ju je dovesti na sjevernu. Onda je trebalo na probnu vožnju. Trebao je posadu. Sudbina mi se osmjehnula.

Kad sam se dosla doma presvuci i spremiti za uživanje, sve sam se sjetila uzeti. Samo sam na kremu za sunčanje zaboravila. Ouch.

Vidim ja da su vam nekima moji pisci nepoznati pa sad jedno kratko predstavljanje meni najdrazih.

U ranijem osvrtu na jucerasnji prijem zaboravila sam spomenuti neocekivanu, ali jako dragu goscu, autoricu kod koje sam upisala prvi tecaj kreativnog pisanja na New School davne 1997. i koja mi je u velikome pomogla da se zaljubim u New York i u pisanje. Zato danas krecem bas s njom!

Francine Prose
Rodena njujorcanka (Brooklyn), jednako uspjesna u pisanju fiction kao i non-fiction, izdala je cak i jednu djecju knjigu. Semestar koji sam ja slusala s njom bio je Personal Essay Writing i djelomicno smo radili po knjizi Legacy : A Step-By-Step Guide to Writing Personal History koja je fantasticna knjiga za sve koji pokusavaju napisati pricu vlastitog zivota. Francine je zena nevjerojatne energije, ali i predivnog talenta i tesko mi je odabrati njenu najdrazu knjigu. Pa ih navodim nekoliko:
	Guided Tours of Hell je zbirka s dvije novele, obje o Amerikancima koji zive u Europi.
	Reading Like a Writer: A Guide for People Who Love Books and for Those Who Want to Write Them je udzbenik koji to uopce nije. Francine ovdje predstavlja i analizira neke od njoj najvaznijih autora. Ja se i danas drzim savjeta koji mi je napisala na jedan od prvih eseja: “Kad pricas pricu, najbolji nacin da privuces i zadrzis citatelja jest da ti prica bude zaista osobna. Jer, sto je osobnija, to je zapravo univerzalnija.” (Parafraziram i prevodim po sjecanju.)
	Leopold, the Liar of Leipzig jer je preslatka djecja prica s predivnim ilustracijama. Leopold je lazljivac koji radi svojih lazi zavrsi u zatvoru. No, to nije kraj price!
Charles Simic
Emigrant iz Jugoslavije (Beograda) i trenutni US Poet Laureate. Pjesnik cije ponekad gotovo sture pjesme jednostavno vesele.
	Sixty Poems je odlican uvod u Simica jer zadrzi njegove najpopularnije pjesme.
	Prosli tjedan mu je izasla najnovija zbirka pjesama, That Little Something, koju jos nisam imala prilike procitati, ali se unaprijed veselim.
Paul Auster
Jedna mucena dusa, ali zaista talentiran pisac cije price su pune psiholoskog istrazivanja autorove svijesti.
	Meni svakako najdraza jest The New York Trilogy. Iako se radi o tri medusobno na neki nacin povezane detektivske price, nikako nije rijec o klasicnim “krimicima.” Kao i u mnogim njegovim drugim knjigama i pricama, New York igra jednu od glavnih uloga.
Philip Gourevitch
Meni svakako jedan od najboljih autora profila u meni najdrazem tjednom casopisu (i americkoj, odnosno njujorskoj kulturnoj instituciji), The New Yorker, prije nekoliko godina preuzeo je mjesto urednika u jednako kultnom The Paris Review. Izuzetno politicki motiviran i osvijesten, s posebnim interesom u ljudska prava, bio je idealni odabir za konzultacije kod pisanja moje interdisciplinarne senior honors thesis na temu sloboda i ljudskih prava medija u bivsoj Jugoslaviji u desetljecu nakon njena kraha.
	We Wish to Inform You That Tomorrow We Will be Killed With Our Families: Stories from Rwanda je potresna prica u sukobu u Rwandi, prva koja je tu tragediju priblizila literarnoj masi Amerike.
Na moju veliku zalost, jos uvijek ne postoji zbirka Philipovih profila pisanih za New Yorker u jednoj knjizi. Jucer sam ga pitala mozemo li se nadati takvoj knjizi u nekoj skoroj buducnosti na sto je on, na svoj tipicno duhovit nacin odgovorio da sam ja vjerojatno uz njegovu mamu jedina koji bi tu knjigu kupila pa da izdavaci bas i nemaju interesa. (Btw, ima jednas druga knjiga s kompilacijom profila raznih autora koja je svakako vrijedna citanja: Life Stories ciji je urednik David Remnick, dugogodisnji urednik tjednika.)
	Standard Operating Procedure, koja izlazi sredinom svibnja je jos jedna potresna prica, ovaj puta o zatvoru Abu Graib. Njegovim rijecima, ova knjiga nije namjenjena tome da uzruja ili da sudi, njena jedina svrha je ta nas natjera na razmisljanje.
Edward Albee
Po mom misljenju, najbolji zivuci americki playwright (dramaturg?) na spomen cijeg imena je jutros i mom izuzetno uspjesnom i talentiranom klijentu u oku zaiskrila zavist. Izmedu ostalih brojnih nagrada, on je naravno i dobitnik Pulitzera. Ne jednog, nego tri!
	Njegova vjerojatno najpoznatija drama je Who’s Afraid of Virginia Woolf? o profesoru i njegovoj razuzdanoj supruzi na temelju koje je 1966. snimljen film s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom u glavnim ulogama.
	Seascape. je jedna od drama za koji je osvojio ranije spominjanu nagradu Pulitzer. Ovo je drama sa sasvim obicnim pocetkom koja se pretvori u nesto sasvim neocekivano. Briljantno!

Ja bih sad jos satima mogla pisati i pisati o svim ostalim divnim autorima, no mislim da je vrijeme da stanem. Nadam se da ste i iz do sad napisanog naucili barem jednu stvar: meni se NIKADA ne smije postaviti pitanje o knjigama! Jer, onda obavezno slijedi ovakav post…

Pospana sam, malo mamurna, glava me strasno boli. (Nisam ja vise za neko lumpanje.) No, bez obzira na sve te posteskoce, ne silazi mi osmijeh s lica.

Da, bila je bas savrsena vecer!

Prije nekih sest godina, kao studentica zavrsne godine dodiplomskog studija, imala sam priliku sudjelovati u programu koji je zauvijek promjenio kako i sto citam. Harman Writers-in-Residence program pokrenuo je prije deset godina svojom donacijom i vizijom diplomant Baruch Collegea, Dr Sidney Harman. Harman iz Harman International Industries. Harman iz Harman/Kardon. Harman koji s oko 90 godina ima energiju, ambiciju i bistrinu uma kakvu mnogi od nas, trecine njegovih godina mozemo samo sanjati.

Jucerasnja proslava okupila je neke od dvadeset pisaca koji su u proteklom desetljecu sudjelovali u programu i stotinjak njihovih ucenika. Koliko god da me obicno takve vecere vise ne odusevljavaju kao nekad jer sam bila valjda na daleko previse njih, ova jucerasnja bila je nesto sasvim drugo. Jer, ne desi se cesto u zivotu da netko sasvim malen i beznacajan ima priliku provesti vecer u drustvu pisaca kao sto su Edward Albee, Paul Auster, Susan Choi, Philip Gourevitch, Mark Kurlansky, Colum McCann, Lorrie Moore i, kao secer na kraju, US Poet Laureate, Charles Simic.

Pricala sam s Austerom o njegovom ljetu na farmi u Provansi.

Sa Simicem o Hrvatskoj.

S Gourevitchem o nasim klincima.

Albee je bio jednostavno preimpozantan da izustim ista drugo do nekoliko zbunjenih komplimenata. For, God’s sake, this man wrote “Who’s Afraid of Virginia Woolf?”!!!

Sad znam zasto djevojcice vriste kad se pojavi neki njihov idol. Jucer sam ja u nekoliko navrata skoro ciknula od veselja!

Sutra sam pozvana na jedan prijem kojem se veselim vec mjesecima. Kupila sam novu haljinu, nove cipele, novu ogrlicu. Bila na sisanju, na manikuri i pedikuri. Sve pripreme isle su po planu.

Do danas.

Probudim se ja ujutro i sto me pozdravi cim sam se pogledala u ogledalo?! Prokleti prist!

Je, znam, ima puno ljudi koji imaju daleko vece probleme nego ja. Znam. ALI ME NE ZANIMA! Ja samo hocu da nemam prist!!!

Srecom, ima jedan skoro pa cudotvorni gel - Clean&Clear - koji mi vjerojatno unisti svu kozu, ali istovremeno sanira i ovakve probleme. Do krucijalnog trenutka ostalo je jos … hm… racunam… 34 sata… Mozda ipak postoji nada!

Zamolilo mene moje dijete jucer navecer kad se kupala da joj kupim pogo stick.

Ja sam te naprave vidjela, nikad ju kao dijete nisam imala i zaista ne znam je li kao igracka primjereno njenom uzrastu. Pa sam poslala mail njenom tati, baki i djedu da ih pitam za misljenje.

Prvo je stigao odgovor od djeda. Ne, nikako, to je opasno.

Onda je stigao odgovor od bake: Pa, mozda ne bas taj pogo stick, ali kao sigurnija alternativa, mozda moze ovo.

Na kraju je stigao odgovor od oca: Da, naravno, ali mora imati kacigu i stitnike.

I, kaj je sad meni za ciniti?!

Naravno, sve ovo dolazi na krilima opceg kaosa koji su mi priredili prosli tjedan. Naime, tata je odjednom objavio da nije zadovoljan zenom koja je dijete pazila tri dana u tjednu nakon skole. (Dva dana u tjednu je to radila baka.) Mislio je da se ona ne brine dovoljno dobro o Ameliji, da je za dijete vazno da ima nekakve isplanirane aktivnosti nego da se igra i trci okolo. Ja se s tim slazem do neke granice, ali mislim da je djetetu od cetiri godine vazna i igra.

Uglavnom, nakon naseg razgovora i nakon njegovog razgovora sa zenom, nista nismo odlucili, nista nismo poduzeli.

Sve do ponedjeljka. Kad mi je poslao mail da su on, mama i tata (jer su cijeli dan proveli zajedno gledajuci jedrilice na prodaju jer on kupuje jednu) zakljucili da je za Mimi bolje da vise ne odlazi toj zeni tri dana u tjednu. Da ce je svih pet dana u tjednu iz skole uzimati baka i djed.

Nisam htjela to reci njemu, ali meni od pocetka nije imalo nikakvog smisla da nase dijete kupi iz skole i pazi neka zena koju moramo placati, umjesto da to rade njeni baka i djed koji zive jedva desetak minuta voznje od nas. No, nije na meni da to predlozim, ne?!

A, zapravo, mene zaista iritira cinjenica da ne mogu sve odluke donositi sama i da povremeno moram popustiti ili pronaci kompromis. Ja nisam za zivjeti s drugim ljudima, mene treba poslati na pusti otok. (Pusti otok koji ima Apple ducan i bezicni internet, ali inace pusti otok…)

No, da, najdrazi dio svega mi je bio kad me — nakon sto me obavijestio o odluci da zeni damo otkaz efektivno odmah — zamolio da je ja nazovem i priopcim joj vijesti.

Sad, jesam ja malo bedasta, ali tak’ bas nisam…

- - - - -
Pricala sam neki dan prijateljici s posla kad smo bile vani na rucku o mojim “problemima” i “nesuglasicama” oko odgoja djeteta s njenim ocem. Malo prije mi je poslala ovaj link. Wow!

Je, nemam vremena pisati blog. Znate zbog cega? Jer sam konacno otkrila The Tudors!

A, kako mozda dolazi proljece (danas bi trebalo biti 19 stupnjeva, jupi!!!!), jucer je poslije posla pao shopping pripreme. Da sad ne idem u nebitne detalje, spomenula budem samo najvaznije.

Imam bore. Po celu. Tri. Nisu duboke, ali su tu. I ubijaju me u pojam. Prije godinu dana sam pocela nakon standardnog 3-step (s tim da cesto preskocim losion jer mi je malo prejak) od Clinique koristiti i Total Turnaround Visible Skin Renewer. Koza lica mi se svakaki popravila, ali utjecaja na bore nije bas bilo.

Jucer sam kupila Turnaround 15-Minute Facial. Nanosi se u jako takom sloju, nakon 15 minuta se izmasira i ispere s lica. Koristi se jednom tjedno. Moje tri bore su danas jedva primjetne!!!! To je nevjerojatno.

Citateljica Sandy je spomenula u komentaru da napisem post o kozmetici. No, ja nisam bas najbolja osoba za to. Zasto? Hm. Ja kad nadem nesto sto mi se svida i sto mi koristi, to vise ne mjenjam.

Tako vec deset godina imam isti parfem. (Armani Mania.)

Vec valjda isto toliko godina koristim Clinique za njegu lica. (Dobra stvar kod svih tih velikih kozmetickih kuca - Arden, Lancome, Lauder, Chanel, Clinique, etc - jest da proizvod mozete kupiti, koristiti i ako vam ne djeluje, mozete ga vratiti za povrat novca. Ja sam svasta isprobala i zakljucila da se Clinique i ja najljepse igramo.)

Za tijelo i dalje koristim Niveine losione jer mi naljepse mirisu, a iz Hrvatske redovno donosim roll-on deozdorane. Jer ih u Americi nema. Negdje prosle godine sam otkrila sugar scrub i sad sam ovisnik.

Za kosu koristim uglavnom sto mi dode pod ruku sto se sampona i regeneratora tice, uvijek isprobavam nesto novo. Trenutno je na repertoaru Neutrogena.

Sminke nadobijam toliko s poklonima od Clinique da je rijetko kupujem. Povremeno sjenila. Za koja sam otkrila da mi je bolje L’Orealovo za $4 nego Lancomeovo za $25.

Volim kupiti dobre kistove za nanosenje svih tih slojeva zbuke i u zadnje vrijeme oni redovno budu iz Sephore. Nisu pretjerano skupi, a zadovoljna sam s kvalitetom.

Za ovo ljeto (cim upotpunim kolekciju s Even Better™ Skin Tone Corrector) se veselim isprobati ove krasne broncane nijanse. Sjenila su divna!

Eh, da, kako dolazi toplije vijeme, ja na licu zelim imati sto manje (kroz zimu koristim Superfit Makeup), jucer sam kupila i Moisture Sheer Tint SPF 15. Danas se fljackam s tim pa javim rezultate!

Koje su vase kozmeticke tajne?