newyorčanka: the blog

Dobila sam ovu krasnu biljku na poklon i predivna je i lijepo raste. Samo, ja ne znam kakva je to biljka. Jel’ ima netko tko zna?

Nagrada… Hm, ne znam. Po zelji.
- - - -

Update:

OK, “treci dalmatinac” je zaradio nagradu za najbolji odgovor. Blitva me od srca nasmijala! Nagrada po zelji, samo ne blitva za veceru. Better to be safe than sorry!

Vecina glasova ide za fikus. Sad, ja imam jedan fikus, onaj obicni, vulgaris.

Nisam uspjela naci nikakav slicni fikus mojoj biljci nigdje.

Ja sam mislila da je mozda u rodu s filodendronom, kao sto je ovaj.

Definitivno je nekakva tropska biljka, ja mislim. Samo mi nije jasno zasto me susjedi toliko mrze da mi poklone biljku bez da znam koje je vrste…

- - - - -

Final update:

Ipak je filodendron! Tocan odgovor napisala je moja mama i anonimna redovna citateljica (citatelj?) iz Njemacke.

- - - - -

Update, jos jedan:

Po slikama izgleda da je ipak moja sestra bila u pravu i moja biljka je hibrid filodendrona zvani Philodendron ‘Imperial’ Green. Sva sreca da je pogodila moja sestrica jer sad bar nisam duzna nagradu. Naime, njoj je dosta nagrada sama cinjenica da ima mene za sestricu!

Jutros me u NY Timesu zaista uzrujao clanak o mamama koje svoje kceri od 6 godine vode u spa na manikure i pedikure. Morala sam komentirati. Nije mi prvi put da sam komentirala clanak na NY Timesu, ali mi je prvi put da je moj komentar odabran medu Editors’ Selections. (“NYTimes editors aim to highlight the most interesting and thoughtful comments that represent a range of views.”)

Ovdje je clanak: Never Too Young for That First Pedicure

A, ovdje su komentari: Readers’ Comments

U New Yorku je danas opet polarna zima. Jutros je bilo -7, a osjecalo se kao da je -16. Za nos mi je bilo zima, za ruke samo malo. Ali za noge, za noge mi nije bilo uopce zima. Zasto?

Hm.

Znate ono kad sam prije par mjeseci kategoricki tvrdila da si ja NIKADA ne bi kupila Uggsice jer su mi ruzne.

Hm.

Kupila sam si ih.

Hm.

Mrzim priznati, ali to su najtoplije i najudobnije cizme koje sam ja ikad u zivotu imala na nogama!!!! Cak se ni one bucne, tamno plave, iz treceg osnovne ne daju usporedivati.

Eto, tak’ da se zna da ja ponekad lazem. Ali ne namjerno.

Jer meni zaista nije.

Boli me glava i trebam malu pauzu. Pa mi blog dode kao melem na ranu.

Zasto me boli glava? Jer cijelo jutro pisem skripte. PHP. MYSQL. Prije nekoliko tjedana me klijent pitao cini li se meni da je to nesto sto bih ja mogla nauciti. Bez puno razmisljanja sam rekla da naravno da bih. (Ako sam naucila QuarkXPress nema toga sto ne mogu nauciti!)

Onda sam na Amazonu narucila knjigu. Priznajem, na prvi pogled je bilo malo zabrinjavajuce.

Nakon pocetne glavobolje s neuspjesnim pokusajima instaliranja MYSQL na moj Mac i zahvaljujuci predivnim ljudima koji na internet postaju detaljne upute za nas nesto sporije, moj najnoviji zadatak je postao prava opsesija.

Ja mislim da sam iz istog razloga oduvijek voljela matematiku, a obozavam i racunovodstvo: ima li bolji osjecaj nego kad nakon puno truda rjesite zadatak i odgovor je tocan? Ili kad, ups, ja ne znam za to rijec na hrvatskom, balance the checkbook i na kraju vam saldo pase? Ili kad napisete skriptu i ona se lijepo i uredno poveze s datotekom i sve lijepo stima.

Eh, tu malo dolazi moja glavobolja. Kompjuteri su krasna stvar, ali je bas steta da jos ne znaju razmisljati. Jer da znaju, moj MacBook Pro bi znao da kad ja na kraju reda zaboravim staviti ; to je samo zato jer sam zaboravila. I bilo bi lijepo da on to sam doda. Kao kad, na primjer, moje dijete ode u krevet i zaboravi uzeti casu vode. Ja znam da je to propust pa joj ja donesem. Jer me inace usred noci probudi da je zedna. Ali, kompjuteru je valjda sasvim svejedno da moja skripta ne bude radila bez tocka-zareza. Hm.

Uglavnom.

Cesto se ulovim da ne znam sto ljudima reci kad me pitaju sto radim. Jos cesce se ulovim da ne znam sto zelim biti kad narastem. Ja zaista zelim znati sve. No, dobro, medicina i poljoprivreda su iskljucene, ali osim toga sve.
Jeste vi dogurali do toga da ste naucili manje-vise sve sto ste namjeravali i sad lagano plovite kroz zivot? Kako doci do toga? Je li tu uopce cilj vrijedan teznje? Bi li meni bio zaista nepodnosljivo dosadno da uvijek ne nadem nesto novo za uciti?

Redovni čitatelji bloga znaju moju životnu priču i znaju da je moj odnos s Amelijinim ocem relativno dobar. Ja ga smatram tek “relativno” dobrim jer mislim da nismo ni blizu onoj Demi&Ashton&Bruce priči gdje se oni svi kolektivno druže i zajedno odlaze na ljetovanja. Iskreno, meni to nije čisto jasno, ali naučila sam da ne sudim ljudima pa neću ni njima. (A, ako mene Bruce ikada pozove na ljetovanje s njim, ja ću pristati i bilo bude mi baš svejedno tko još ide s nama…)

No, malo me iznenadio moj psihić i natjerao na razmišljanje kad me prije dva tjedna zapitao mislim li ja da smo Tom i ja prebliski.

Moj odgovor je bio da nismo jer zaista mislim da nismo prebliski. Da, mi se zajedno družimo s djetetom. Ne svađamo se i ne grizemo. Čujemo se telefonom, zezamo se SMS porukama, šaljemo si ponekad bedaste mailove. O Ameliji o svemu važnom odlučujemo zajedno, a ponekad i o nevažnom. U ove tri godine od kad smo se definitivno razišli i on i ja smo našli svoj novi život i borimo neke nove borbe. Ja u prolazu znam njegove dvije bivše cure. (Jedna je i bivša zaručnica.) On mene nevoljko ispituje o mom društvenom životu i obično u šali zaključi da je za mene bolje da ne izlazim jer mi ne treba dečko. Meni sve to djeluje kao najnormalniji odnos dvoje ljudi koji imaju dijete, ali nisu zajedno.

No, onda se desi nešto kao prošli petak i ljudi nas gledaju kao da imamo svaki po dvije glave pa se ja zapitam jesmo li mi ti koji nisu normalni.

U petak je pao snijeg. Mimi je bila na praznicima, a ja sam bila na godišnjem. Bile smo jako uzbuđene kad smo ujutro ugledale bijele krovove jer je to bio prvi pravi snijeg u dvije godine. Odmah ujutro je nazvao i njen tata i on sav uzbuđen i najavio da je obećao sebi da će kad padne prvi snijeg uzeti slobodan dan i voditi je na sanjkanje. Dogovor je odmah pao, mi smo se spremile i on je došao po nas. Ujutro smo išli na sanjkanje na golf igralište koje je blizu bake i djeda, a poslijepodne smo samo nas troje otišli na sanjkalište gdje je on odlazio kao klinac. Bilo je brdo roditelja s klincima i pričali smo sa svima i neki frajer je pričao kako se upravo preselio s Floride, ima tri klinca, upravo su se razveli. Mi smo klimali, nasmijali se, da, razvod je ružna stvar. Pita on nas koliko smo mi dugo u braku i mi mu flegma objasnimo da već tri godine nismo skupa. On nas je pogledao kao da s nama nešto zaista ne valja i razgovor je završio s upitnicima u njegovim očima.

Sad ja vas pitam: jesmo li mi zaista izuzetak? Zar je zaista toliko neobično da se mi možemo slagati i biti dobri roditelji bez da spavamo u istom krevetu?

Idemo na sanjkanje, cekamo da Daddy dode po nas. Konacno pravi snijeg ove zime, a vec popodne pocinje kisa pa treba iskoristiti priliku. Srecom pa smo danas ionako bile doma na praznicima!

- - - - -

Fun!!!!

Prije nekih godinu dana, bila sam na poslu kod klijenta i usred dana sam isla van nesto obaviti. U toj zgradi su liftovi strasno spori i nepouzdani pa sam otisla na prvi koji se pojavio. Isao je u krivom smjeru. Nekoliko katova iznad ukrcao se jos netko. Na zadnjem katu se ukrcao i postar koji je stao na svakom katu da izbaci postu. Stranac na liftu i ja smo razmjenili standardne pleasantries i mene je nesto zaintrigiralo pa sam ga pitala odakle je. On je bio malo iznenaden mojim pitanjem, ali sam mu objasnila da sam ja iz Hrvatske i da imam osjecaj da je i on iz tog kraja. Ispalo je da je decko iz Zadra! Malo smo popricali i na tome je ostalo.

Jucer sam se vracala doma s posla s nesto kasnijim vlakom nego obicno i kad sam se ukrcala, odmah do mene je sjedio decko koji mi je bio jako poznat. Cijelih 20 minuta voznje sam ga pokusala smjestiti u neki kontekst, ali mi nije bas islo od ruke. Dok mi nije sinulo: pa, to je decko iz lifta! Kad je dosla moja stanica, vidjela sam da i on silazi i jednostavno sam morala provjeriti ako je to on. Ne samo da je iz Zadra, nego mi je i susjed! Arhitekt, vidi se fin i pristojan. Pa sam se jos jednom uvjerila da nas mozda ima malo, ali smo svugdje.

A, sad imam pitanje za vas. Jel’ mi moze netko objasniti zasto su Dalmatinci toliko nevjerojatno visoki i zgodni? Ovaj isto, da ga doma stavis na policu i samo ga gledas. Mislim da taj monopol nije nikako u redu.

Kod nas je danas opet neki praznik. Ne znam koji, nije mi ni vazno, glavno da je dugi vikend u pitanju.

Dijete je pozvalo prijatelje u posjetu. Sinove njene babsitterice, krasne engleske decke.

Cim je Amelijin tata saznao da bude zabave i on se pozvao u posjetu. Bas lijepo jer smo se odvezli do obliznjeg Alley Pond Park na cijem samom rubu mi zivimo.

Navodno je na ovoj slici nasa kuca, to je tvrdio Tom, ja je ne vidim. (Malo me zabrinula njegova izjava kad smo bili na na putu u park da se iz parka tocno vidi nasa kuca jer mi nije jasno kog’ vraga on hoda okolo po parku i gleda nasu kucu, ali sam odlucila da nije vrijedno provokacije.)

Jasmine (jos malo pa 18 godina!!!) se lijepo okupala u parku.

Vrijeme je bilo malo napeto. Taman kad smo se dovezli doma (sa spustenim krovom, usred veljace!), pocela je kisa. Ovo je mrvicu prije.

Djeca su si veceru morala zaraditi pa su sam radili pizzu. Nisam vidjela sretnije djece. Deckima totalno nije bilo jasno da se pizza i sladoled mogu doma napraviti. Ovo je remek djelo moje male kuharice.

Brdo slikica ide i na njezin blog koji sam u potpunosti zapustila. A, o Photoblogu i da ne govorimo. Moram se malo trgnuti i primiti posla. Ne znam kud ovo vodi. Ali, moram priznati da mi je jako lijepo biti opustena i samo uzivati…

Vjerujem da ne bude nikakvo iznenađenje ako napišem da smo Mimi i ja opet bolesne. Ona je počela prva, za vikend. Bile smo i kod doktora i na bolovanju i sve to.

Onda sam ja počela biti bolesna. Ali, bedasta kakva jesam, u utorak sam se odvukla raditi. U srijedu sam bila u komi i ostala doma. U četvrtak sam se opet odvukla u ured.

Klijent me pogledao kad sam ušla kroz vrata, rekao da nisam normalna da sam tako bolesna došla raditi i da smjesta odem doma. Pokušala sam objasniti da imamo neke stvari za napraviti i da je rok do kraja tjedna, na što je on odgovorio da se rokovi mogu produžiti. I poslao me doma.

Odvukla sam se do podzemne na Union Square i čekala na vlak. U jednom trenu sam osjetila blagu vrtoglavicu i krenula sam prema stupu da se naslonim. No, koljena su mi popustila i na tren mi se sve zamračilo.

Otvorila sam oči i kraj mene je stajalo nekoliko ljudi, “Miss, Miss, are you OK?”
Dotrčala su i dva policajca.
Ja sam se sabrala i digla i objasnila da sam OK, da sam samo malo bolesna.
Polismeni su rekli da je hitna na putu.
Ja sam rekla da mi ne treba hitna.
Polismeni su rekli da mi treba.
Onda su došli s nosilima i raznim pomagalima.
Ja sam rekla da mi ne treba hitna pomoć.
Medicinari su rekli da mi treba.
Ja sam rekla da mi ne treba.
Onda su mi dali formulare za potpisati jer odbijam primiti pomoć.
Potpisala sam.
Oni su rekli da se pazim.
Polismeni su i dalje tvrdili da mi treba pomoć.
Ja sam rekla da neću.
Onda su rekli da ne smijem da podzemnu.
Ja sam rekla da idem jer hoću do Penn Station da idem na vlak doma.
Onda su polismeni rekli da me oni moraju voziti.
Ja sam rekla da je to apsurdno.
Oni su rekli da sam ja apsurdna. (Ne tim riječima, ali su si sigurno to mislili.)
Onda su me stavili u policijski auto.
I vozili 20 blokova do Penn Station.
Parkirali.
Vodili do vlaka.
Posjeli na vlak.
Čekali da vlak krene.
Svi na vlaku su se naguravali i nagledavali me, valjda nagađali ako sam opljačkala banku.
Ja sam od sramote skoro propala u zemlju.

Evo, zato bolesni ljudi ne bi smjeli na posao.

No, zato sam danas već natrag na poslu i ujutro sam odsastančila dva sastanka.

Sad idem u Starbucks.

Onda imam još dva sastanka.

Jedan od ona dva polismena je bio čisto zgodan. Sve si mislim, ako se opet negdje srušim, možda ga opet sretnem…

A, stvarno sam nepotrebno komplicirana.

Sad kad imam više slobodnog vremena jer manje radim i nemam predavanja, izgleda da stignem napraviti manje nego prije kad sam radila više i imala zadaću. Jer, kad imam puno posla, onda lakše sve organiziram i uguram u ovo nešto malo sati svaki dan. Sad, kad imam osjećaj da imam jako puno slobodnog vremena, sve se nekako lako odgodi za sutra. Jer sutra je novi dan!

No, bez obzira na moje borbe same sa sobom, moram priznati da sam ovaj tjedan čak počela i malo uživati u slobodnom vremenu.

Tužno je to, ali ja sam već godinama žalila za tim da navečer čitam u krevetu. U starom stanu smo imale samo jednu spavaću sobu pa iz obzira prema djetetu nisam navečer palila svjetlo i čitala, da je ne bih budila. Od kad smo u novom stanu, uvijek sam imala nekakvog posla za raditi navečer (nekad stvarnog, nekad izmišljenog…) Ovaj tjedan sam stala tome na kraj.

U 8 navečer, nakon što dijete stavim spavati, zadnji put provjerim e-mail da vidim ima li nešto na što još moram reagirati. Nakon toga isključim kompjuter. Onda si odradim pola sata Pilates. (Prema zadnjem doktoru u nizu kod kojeg sam bila, zapravo više uopće ne smijem jesti do 2015. I moram vježbati najmanje četiri sata na dan. Jer se navodno, debljam i od voća. Tražim novog endokrinologa…) Nakon tuširanja, ubacim se u pidžamu, uvučem u krevet i iduća dva, tri sata čitam. I ulovim se ponekad da sam toliko sretna da bih cupkala okolo od veselja. I tko onda još može tvrditi da se žene može usrećiti shoppingom?! Dajte mi knjigu, strpajte me u krevet i od mene više ni riječi…