Stres
Tema koja ne traži baš nikakvo objašnjenje. Svi o stresu znate, svi ste mu izloženi, ali mene zanima kako se vi nosite sa stresom. Što kad stres postane prevelik i počne vas ometati?
Prvo, ja bih htjela naglasiti da mislim da nije sav stres loš i negativan. Do određene granice, za mene je stres motivirajući. Stres je ponekad rezultat (pozitivnog) uzbuđenja, što se možda nekad može protumačiti kao leptirići na dnu trbuha. Protiv te vrste stresa nikad nisam imala ništa. Dapače!
Kao prava njujorčanka, kad svakodnevni žvot počne trpiti zbog takvih problema, ja trčim psihologu. Ne volim psihijatre i ne volim lijekove. To su potencijalna rješenja nakon što se iscrpe neka daleko jednostavnija. Naviše od svega ne volim kad se recept za Prozac, Xanax, Zoloft prihvaća kao krajnje rješenje. Naravno, ponekad su lijekovi apsolutno neophodni, ali čini se da živimo u kulturi koja ni ne želi pronaći pravi izvor problema, već ga samo želi maskirati lijekovima. Zato volim psihologe. Oni i da žele ne mogu napisati recept. 
Jednom tjedno na 50 minuta sjesti s nepristranom, relativno objektivnom osobom i pokušati doći do srži problema je za mene dobar način. Osobito ako s tom osobom dijelim stavove prema životu, što je izazov na početku jer je važno naći pravu osobu. Moj shrink, Doktor Kratkonogi (direktni prijevod njegovod prezimena, ali nikako ne njegov fizički opis!) mi je dao zadaću već prije prvog dolaska k njemu. Unaprijed sam znala da bude ljubav na prvi pogled.
Muči vas stres? Tjedan dana nosite sa sobom mali blok i zapišite situacije koje vas uzrujavaju. Zapišite i kako ste reagirali. Tako je daleko lakše procjeniti koliko ste stresu izloženi svakodnevno i biti će lakše naći način da ga reducirate i da vidite kako reagirate na stres.
Kad ste uspješno izolirali uzroke stresa, vrijeme je za drugu zadaću. Kako možete umanjiti stres? (Budimo realni, ne možete ga se u potpunosti otarasiti!)
*Brinite o sebi: jedite zdravo, krećite se, dovoljno se odmarajte. Nađite vremena najmanje jednom tjedno da radite ono što vas zaista veseli i opušta.
*Analizirajte svoje prioritete i napravite listu stvari koje možete realizirati. Postavljanje realnih golova je jedan od najboljih načina da umanjite stres.
*Naučite se bolje nositi sa stresom koji je u vašem životu. Cijela poanta psihoterapije je analiziranje reakcija i učenje novih, pozitivnijih.
*Tražite pomoć. Nitko ne može sve sam. (Čak ni ja!)
Eto, tako se ja borim protiv stresa u mom životu. A, kako vi ostali?
| 
| 
| 
| 
| 
| 
20 Comments »
RSS feed for comments on this post. TrackBack URL
Mi smo došli do toga da je stres postao naša svakodnevnica. I rekli smo STOP jer tako više ne ide. Kako smo se nosili s njim? Iskaljivali se jedno na drugome. Sad smo počeli raditi dnevne planere i ne pokušavamo nemoguće. Ono što ne stignemo danas ostavljamo za sutra. Zapravo pokušavamo slijediti onu korak po korak.
Comment by maja — January 29, 2008 @ 9:18 am
kad briga postane svakodnevnica, briga za sve oko sebe, na koncu i za samu sebe, prionem svojem znanju psihologije i self-reflection, pronadjem one ljude za koje smatram da mi mogu dati praktican savjet i nikako mi ne ici niz dlaku jer nekad je vlastita projekcija u glavi pravi razlog stresa. psiho analizu sam probala, vjeru sam probala, osobno i na koncu vracam se svojoj intuiciji, znanju i prijateljima. I prije svega svom partneru cije misljenje trebam uvijek i postujem neizmjerno. Pokusavam uzet vremena za predahnut i odmorit u gradu poput Londona sa stilom zivota kakav jest…nije lako, ali je dodatna car kad se okrenem i shvatim da sam jaca i ljepsa nakon svake bure!
P.S. How about wednesday , 5th March, drinks?
Comment by London Column — January 29, 2008 @ 11:11 am
ja spavanjem.
najveci stres dozivljavam u prometu (i tu nema lijeka), tako da me brzo prodje. ispusem se na licu mjesta i gotovo.
posao? da, tu ima stresa zog rokova, ali oni mi ne smetaju. ljudi mi u principu smetaju i izazivaju stres. ni tu nema lijeka jer nisam socijalna pomoc da ih sada ispravljam ili odgajam.
kada se sve skupi, je idem u krpe i odspavam. nakon dorog sna sve prodje.
(priznajem, prenesem stres i na muza koji jadan strpljivo slusa sve ono sto me u tom trenutku muci… pa ti dodje kao psiholog)
Comment by juliere — January 29, 2008 @ 12:06 pm
Slazem se u potpunosti s Juliere - meni je spavanje zakon! Iako sad, tj. unazad godinu dana kako sm pocela raditi, vidim da sam u nekoj stalnoj trci, zurbi. Od ove godine - imam mali rokovnik, planer pa sve upisujem… Posao, back to University, aaaaaaaa!
Comment by tulipancic — January 29, 2008 @ 12:49 pm
Inace volim stres (zbog faksa, ucenja ili posla) u nekim malim dozama jer me najbolje bas stres potice na rad i stopostotno zalaganje.
Ima jedno mjesto u gradu koje mi savrseno pase. Kad je suncani dan odem tamo, na samu obalu mora, parkiram auto u blizini, pustim neku laganu (vecinom dalmatinsku) muziku i jednostavno uzivam u pogledu. Nevjerojatno kako djeluje na mene, smiri me, razvuce osmijeh na licu… ma savrsenstvo pravo.
Vjerujem da to spada pod ovu prvu tocku umanjivanja stresa.
Comment by pea — January 29, 2008 @ 2:03 pm
stres je za mene nesto negativno, a imam ga napretek, na zalost. no, ne samo da ne vjerujem psihijatrima (radila sam s njima, uf, znam kakvi su), nego jos manje vjerujem psiholozima (uf). nemre mi nitko pomoci, ako si sama ne mogu pomoci. zato-odmor, odmor, odmor, rijesiti uzrok, a ne posljedicu. ma ne znam tko bi mene natjerao psihologu ili psihicu, NITKO.
Comment by sandy — January 29, 2008 @ 2:27 pm
mlada sam pravnica zaposlena u jakoj firmi u kojoj zelim ostaviti traga i naporno radim da budem uspjesna u poslu.a na prvom mjestu uspjesna kao majka.posao je glavni,a cini mi se i jedini uzrok moga stresa.rjesavam ga se tako da svaki slobodni trenutak posvetim djetetu,muzu i sebi-vrijeme provedeno s najdrazim osobama me potpuno izlijeci,pogotovo uspijemo li u dnevni raspored ubaciti vikend putovanje ili kakvu finu vecericu s prijateljima,ili jednostavno prosetati se uz more s nasom princezicom.a ako nista drugo,stres uvijek mogu izlijeciti u wellness centru na nekom opustajucem tretmanu
Comment by nikolina — January 29, 2008 @ 6:04 pm
@sandy To je bilo u Hrvatskoj?
Comment by newyorcanka2 — January 29, 2008 @ 7:36 pm
meni pomaže kick-boxing s mužem kad on glumi vreću…
Comment by kuma — January 30, 2008 @ 7:14 am
@all - ja sam dosla do zakljucka da mi treba muz.
Comment by Lidija — January 30, 2008 @ 7:49 am
Meni trenutno pomaze aerobik 6x tjedno (tocnije callanetics i aerogym). Ispusem se, iskacem i namucim u tih 1h tako da spavam kao beba i ujutro sam spremna za akciju. Naravno, uz to idu i kratke kupke nakon teskog treninga i ona jedna duga kupka uz svijece i muziku koju si priustim jednom tjedno.
Sto mi stvara najveci stres? Bio je posao dok se nisam razboljela zbog toga. Onda sam skuzila da nitko nije vrijedan mojeg zdravlja tak’ da se sad vise ne uzrujavam zbog toga. Sad mi najvise stresa uzrokuju ljudi u HR i inertnost vecine da se pomaknu bilo gdje…
@ Lidija - jesi sigurna da ti muz ne bi zadao jos vise stresa?
Comment by Mirela — January 30, 2008 @ 4:49 pm
Ja sa izjadam dragom, a on me fino slusa… a fino podnosi i moje nebuloze kad mi nekad dode pa pobudalim
uvijek me spusti na zemlji i objasni kako se bez veze nerviram zbog stvari koje ce mi kroz nekoliko dana biti sasvim nevazne, a da ne spominjemo nekoliko mjeseci ili nekoliko godina.
Comment by Jaca — January 30, 2008 @ 4:57 pm
Lidija, vidim te kako ko Tony Soprano sjediš nasuprot shrinku…Samo što više nisi u New Jerseyu…
Comment by Run — January 30, 2008 @ 5:32 pm
lidija, i meni treba muž! o tome kako se nosim sa stresom malo kasnije :), popila sam 3 mala piva u izvrsnom društvu tako da bi odgovor na to bio vrlo pretenciozan
Comment by petra zagreb — January 30, 2008 @ 5:33 pm
shrink is a great choice! I am thinking about it (although I am a psychologist!). just like you take care of your nails, hair….
Comment by petra zagreb — January 30, 2008 @ 5:40 pm
solitude. quiet. reading. meni je to destressing and calming. hot licorice tea. bilo koji sport ili art. znaci od ljudi i buke mi najvise dolazi stres.
Comment by ona jedna — January 31, 2008 @ 12:12 am
sad, sto se tice new york-a i psihijatrije, meni je to pravo funny, mislim mogla si da napises pitanje: How do you like your shrink?? (hihi).
Nego stvarno mi je annoying kako je to posao sterotip; dok mi se svida so su njujorcani posebno otvoreni i samo blabecu about persal issues svakom strangeru i znam da je poenta bilo koje psihoterpije i pishonalize upoznati bolje svoju psihu, i deal-ati se njom/ sobom ali nema mi ni nista more obnoxious kad se u konversaciji pojavi nesto kao, ‘znas, moj shrink, ovo i ono, and this and that, blah blah!?!
shut up!!! good for you. mislim to mi je too casual…nezaboravimo da dok dodemo do psihijatra treba da dobro uvjerimo svoga doktora da nam treba zbog - whatever. dobro.. poslat ce nas, dobit cemo whatever pill, ali hello, meni je pricati tako manicno o bolesti (-je li?) kao nekom sportu i modi malo onako nepristojno,blesavo, nedostjanstveno.
sto se tice psiholga? psiholozi smiholozi… ;_) ali ako si nasla nekog odgovarajuceg to ti je kao lottery ticket. ja mislim da oni prave previse gresaka i narvno meni koja je alegricna na savjete (LOL) ja ne bih nikad otisla. Tj. jedino su mi appleaing psihoanalize stila u kojem analiticar ne progovori ni jednu rijec, osim na kraju 50te minute: “your time is up, see you next week”! so like a placebo pill! sigh. i think commenting on your post has been stressing now. thanks for listening lol
Comment by ona jedna — January 31, 2008 @ 12:40 am
ja sa svojim psihologom radim po metodi vizualizacije, kod mene pali. kako sam tip kojem treba fizicka aktivnost ja sam se vratila u sport pa i to pomaze
moje seanse su minimalno sat i pol, u 50 min ne stignes dokopat problem do kraja a mislim da je najgore ostavit to da pokrenuti problem ostavi tako raskopan do iduce seanse, pa makar to bilo i drugi dan
Comment by ivanka — January 31, 2008 @ 7:31 am
err, typo -de-stressing
Comment by ona jedna — January 31, 2008 @ 8:05 pm
Moram nadodati o stresu. Slusam dvije cure (*mlade*, oko 22-24 godine!) na fitnessu kak’ se jedna drugoj jadaju o stresu. I prica jedna drugoj kak’ joj je sve to stresno i nabraja: “… idem na predavanja od 8am-12am, pa ovdje na aerobik (5:30pm-6:30pm), i jos se nalazim na kavi s frendicom… joj nemrem ti uopce reci kak’ mi je sve to naporno i stresno, stalno nekaj radim”. I sad je ja slusam i *ja* nemrem vjerovati da tako nesto kaze! Sveukupno je imala 4h predavanja na faksu, a sve ostalo je radila za sebe. I to joj je naporno?! Nisam mislila da je moguce, no ocigledno je auto-stres moguc (odn. kad si utuvis u glavu kak’ si pod stresom, a nis’ ne radis). Jasno mi je da zeli izgledati “vaznije” pred poznanicom, no koliko joj bude trebalo da sama pocne vjerovati u to?
Comment by Mirela — February 1, 2008 @ 10:42 am