Radna akcija!
Meni inspiracija dode. Sama od sebe. Beskrajna i puna entuzijazma. Nekad sam je pokusavala othrvati, ali sam onda shvatila da je to najbolji nacin za postici jako puno u jako malo vremena. Pa sad objerucke prihvatim takve nalete volje i zelje.
Kad smo se useljavale u novi stan ja sam za sebe automatski odabrala vecu spavacu sobu jednostavno jer je imala dva ugradena ormara, a mala samo jedan. Koliko god da dijete ima stvari, ipak ja imam malo vise. Cinilo se logicnim.
Sad, nakon skoro dva mjeseca u stanu i sa skoro svim namjestajem koji u njega namjeravamo staviti, postalo mi je jasno da dijete zapravo treba vecu sobu, a ja cu od nje iznajmiti jedan ormar. Kako je tjedan dana nema, ovo je idealna prilika da napravim rosadu i iznenadim je kad se vrati.
S obzirom da je zid u maloj spavacoj sobi meni takve ruzne maslinasto zelene boje, a nisam imala vremena to srediti prije useljenja, odlucila sam prvo obojati sobu na bijelo, kad sam je vec ispraznila. Jucer sam pod pauzom za rucak otisla u Home Depot, kupila dva galona boje, kist, valjak i ostale potrepstine i kad sam dosla doma, primila se posla.
Nakon dva sloja bijele boje, zelena jos samo mrvicu proviruje pa me danas ceka jos jedan sloj.
Nakon toga treba moj king-size bed izmanevrirati u manju sobu, po mogucnosti da ga ne moram rastavljati.
Nakon toga treba premjestiti ostali namjestaj, djetetu rasporediti pet polica na kojima ce konacno valjda biti dovoljno prostora za sve njene knjige i igracke.
Jos sam se nadala obojati i njenu sobu na bijelo, ali s oko 30 metara kvadratnih, ta je soba malo prevelika za ovaj nalet inspiracije. I za zalihu boje koju sam dovukla doma.
Kad sam spomenula Amelijinom tati sto radim kad su me navecer zvali da se jave (po osamdesetisesti put jucer), prvi komentar je bio: “A, zasto to radis sama? Pa, ja sam ti mogao pomoci.” Jednaki komentar dao je i Grandpa. A, ja im nisam mogla objasniti da ja to ZELIM napraviti sama. Jer znam i mogu.
Zenski rod koji ovo cita: jeste vi tip koji voli da vas netko spasava ili volite kad mozete same nesto napraviti?
Mene se godinama spasavalo. Uvijek je postojao neki princ na bijelom konju (koji je na kraju bio vise konj, a manje princ…) na kojeg sam ja morala racunati da me spasi iz koje god nevolje u kojoj sam bila. Onda se rodila Amelia i ja sam shvatila da sam odgovorna za jedno malo lijepo bice kojem sam ja centar svijeta. I u meni se sve promjenilo.
Zelim da nauci od mene da bude samostalna i hrabra. Da ne brine o tome sto drugi misle. Zelim da nauci misliti za sebe. Kao mama, zelim uvijek znati da ako se moje (vjerojatno) jedino dijete ugleda u mene, da se necu sramiti osobe u koju je odrasla. Jel’ postoje garancije? Naravno da ne. Ali, zar to znaci da se roditelji ni ne moraju truditi?
| 
| 
| 
| 
| 
| 
9 Comments »
RSS feed for comments on this post. TrackBack URL
Moj problem je što sam poprilično nestrpljiva. Meni padne na pamet neka ideja i ja krenem u realizaciju no toliko žurim da zabrljam. On je s druge strane teški perfekcionist koji će cijeli dan slagati ormar tj. sve dok ne bude kako je on zamislio. To mene zna izluditi. Npr. krenemo mi raditi inventuru cijelog shopa. Ja krenem, a on će čim posloži majice. Ja završim sama popisivanje, a on još nije gotov. Istina da nakon moje inventure shop zna izgledati kao da je prošla Tasmanijska neman
Većinu stvari volim obaviti sama, no ponekad volim da netko učini nešto umjesto mene (no možda je to zato što sam lijena).
Comment by maja — December 27, 2007 @ 3:49 pm
Izvanredno izgleda! A kakve slike to stavljas? Btw, zavidim ti - to je jedna od super strana vani kad nemaju prave zidove - nema busenja i tipli i ostalih gluposti kad se postavljaju slike!
Comment by Mirela — December 28, 2007 @ 4:23 am
a propos tvojega pitanja: mene osim mojih roditelja nitko u zivotu nije pomagao, valjda zato sto su svi do sada bili nesposobniji od mene, ha ha. jedino su me roditelji financijski pomogli dok nisam pocela raditi, niti jedan bivsi princ, nikakve pomoci od njih nisam dobila, ali nisam niti trazila.
a sadasnjega princa sam upoznala kada sam vec bila dobro situirana. 
e sada, normalno mi je da su te to pitali preko telefona, jer si oni misle (i ja bih isto) da je seljenje namjestaja iz jedne sobe u drugu ipak tezi fizicki posao. i ja bih se ponudila za pomoc, da mi je netko preko telefona prepricavao da mijenja sobe. 
Comment by sandy — December 28, 2007 @ 4:35 am
Ja mislim da je to prije “neizdrž” nego neiskorištavanje “konja” :)))). Mene su takve faze primale u studen.domu prije ispita - premjestanje namjestaja :))))). Što se tiče “konja” ni ja ne volim kad se netko non stop muva i radi od mene invalida, ali za teške fizičke stvari su potrebni, jer nemamo toliko mišića, ruku na srce :)). ja sam danas zaboravila otići na sastanak s jednom bankom i nažalost nijedan konj me ne može spasiti :(.
Comment by petra zagreb — December 28, 2007 @ 6:40 am
@maja - cuj, da mi vidis trenutno dnevnu sobu, jasno bi ti bilo zasto ovaj projekat mora pod hitno biti zavrsen, bila ja lijena ili ne!!
@mirela - pa, moje slike, naravno!
@sandy - meni je trebalo malo vremena da narastem. izgovor mi je taj da sam ipak jako mlada dosla sama u daleki svijet pa nije ni toliko cudno da sam se ponekad oslonila na neke kvazi-princeve.
@petra - ma, apsolutno, ja isto kad trebam pomoc, onda je trazim. ne pada mi na pamet raditi nesto sto ne znam ili ne mogu samo da bih tko zna kome nesto dokazala. ali, sve sto mogu napraviti sama, gust mi je!
Comment by Lidija — December 28, 2007 @ 6:45 am
ma sve je to ok, ako imas od koga traziti pomoc i ako ce ti taj zbilja i pomoci. danas su takvi ljudi rijetkost, na zalost. svi su vise-manje egoisticni i gledaju kako da izvuku svoju korist, zato se ja pouzdajem samo i samo u sebe.
a iz prijasnjih postova sam skuzila da je taj tvoj bivsi tom zbilja neki dobar covjek, barem se takav cini, uvijek kada je trebalo (barem ono sto si pisala), pomogao ti je. ako moj dojam ne vara, onda to zbilja treba cijeniti.
Comment by sandy — December 28, 2007 @ 9:48 am
A ja isto znam postaviti blesavo pitanje!
:-D 
Comment by Mirela — December 28, 2007 @ 2:43 pm
@sandy - ma, necu da ispadne da sam ja sad neka feministica, jer zaista uopce nisam. no, samim tim sto sam zenskog roda, nisam ni invalid… a, sto se toma tice, on je stvarno ok i kad god trebam pomoc, ne sramim se pitati i on me nikad ne odbije, bas kao ni njegovi. mi smo davno shvatili da koliko god da se mi ne slazemo kao partneri, kao roditelji se ipak volimo i volimo nase dijete i to zivot cini daleko ljepsim, sretnijim i mirnijim.
Comment by Lidija — December 29, 2007 @ 7:38 am
okay, ovo je jedan very delicate & tricky subject matter; smatram da sam samostalna, ali ti si me skroz za$%&*$4! ako si sama premjestila KING krevet.
to sto mozes i zelis sama da uradis, i da ti je gust, je totally cool ali moras da pazis da ti to ne dize moral nego da vidis to kao dijelom tvoje personality - jednostavno takva si. u cemu je/ili moze da bude problem da nekima u suprotnom spolu to bude “emasculating,” kako se kaze… (ti kao uzimas njihov ‘posao’). a nekima uopce ne smeta. (go figure). tako da ja nemogu defitivno da kazem da ‘volim’ da sam spasena ili da se sama spasavam jer takvo pitanje zaboravlja da ’spasavanje’ nemora da bude materialno/physical, nego kao i u obliku emocionalnog i moralnog podrzavanja. to je sve normalno, something we do to, and need from each other. kao sto je neko gore napisao ljudi postaju sve vise i vise egoisticni i hedoniste i ne vole da pomazu/ zrtvuju se za nekog/nesto kad treba a kamoli kad ne treba.
veoma mi je funny ova prica jer si me zapravo podsjetila na moju mamu….. prije nekoliko godina, jedan dan, moja sibling, tata i ja dosli smo kuci gdje smo nasli razmjesten namjestaj. mi smo tako dosli, stali, i bili STUNNED - da je ona to uopce mogla da izvede sama!?! a ona, slicno kao ti, cudila se (nazad) na nas - kao sta je nama — sto bi ona nas cekala!?! (ili ikoga?) kad ona to moze i sama. zena je valjda cistila prasinu, one thing led to another, (lol), smislia je novi raspored stvari, i ona je to uradila -end of story.
phew.
Comment by dayana — December 29, 2007 @ 4:01 pm