newyorčanka: the blog

December 30, 2007

Neke nove knjige

Filed under: Prinicipessa — Lidija @ 6:26 pm

Kako Mimi i ja imamo mjesecni budget za knjige, rijetko prode tjedan da ne kupimo barem po jednu svaka. Ovaj mjesec je bio malo busy pa sam posustala u kupovanju knjiga, no sve smo to za Bozic nadokandile. Sto pokloni, sto nasi odabiri, opet smo popunile biblioteku. Ovaj put osvrt na neke nove djecje knjige.

(Zanimljivo, u toku pisanja ovog posta, citateljica Sandy mi je ostavila komentar s pitanjem koje knjige Mimi ima. Sad sam definitivno sigurna da bude bar jedna osoba definitvno zainteresirana za citanje ovog posta! Ovo su nam najnoviji dodaci, a kako imamo i ovecu kolekciju klasika, o tome mogu pisati novi post.)

Lista je redoslijedom kojim je Mimi dobila knjige, nikakav drugi kriterij nije u pitanju.


S obzirom da Mimi meni uvijek pomaze kuhati, a osobito peci kolace (slike na njenom blogu svjedoce s koliko entuzijazma lize zlice i zdjele!), nije cudno da joj je njena babysitterica poklonila krasnu kuharicu za male princeze. Torta s naslovne stranice je vec odabrana kao torta za peti rodendan. Sreca moja, jer ovu cak i mogu izdekorirati, za razliku one koju si je pozeljela za treci rodendan. (Svi koji ne znaju mogu procitati moje muke u arhivi: listopad 2003.) Osim sto je slatka kao saharin, knjiga je zaista simpaticna i prakticna. Svi recepti su relativno jednostavni i svakako privlacni malim princezama. Kao sto to obicno bude s malcima, stvar je u prezentaciji pa je lijepo imati neke nove ideje. Osobno imam dva favorita koje se veselim isprobati: cheesy biscuits i star-shine strawberry muffins. Cim ulovimo priliku da ih isprobamo, javljamo rezultate.


Od prijateljice Maje, Mimi je dobila krasnu Bozicnu knjigu nakon koje nam treba ova gore kuharica jer od svih mljac mirisa, citatelj jednostavno ogladni! (Ne znam tko se sjeca onih majica koje smo nosili kao klinci, Pogrebi i pomirisi, ali ova je knjiga na tu foru. Sad kad sam se sjetila tih majica, odmah mi se jedu banane jer se najbolje sjecam bas one koja je bila s mirisom banana…) Svaka od stranica opisuje jednu od Bozicnih tradicija, a svaka stranica ima i ilustraciju koja se ‘pogrebe & pomirisi.’ Vec od prvog dana ova je knjiga postala jedan od Amelijinih favorita jer ju je apsolutno ocarala pita od jabuka koja mirisi bas kao…? Pita od jabuka!! :-)


Ne znam kako ostali klinci, ali Mimi obozava pop-up books. Ove godine nam je Grandma za kolekciju poklonila jos jedan krasan primjerak. Svaka od stranica sadrzi predivnu ilustraciju jedne fraze (npr. prva stranica je “One perplexing puzzle box and one red dot” i ilustracija koja iskoci je jedna zaista kompleksna kutija iz koje vire vijugavi pipci na kraju kojih su tocke. Ali, ima samo jedna crvena tocka i trik je naci bas nju.) Svida mi se trik s glasovima: rijeci pocinju istim suglasnicima, perplexing puzzle (kak’ se to zove? onomatopeja? palatalizacija? trigonometrija?) i to da knjiga predstavlja neke malo kompleksnije rijeci jer je Mimi pocela uciti (i koristiti u razgovoru!) sve vece i vece rijeci, sto djelomicno zahvaljujemo i igricama poput Scrabble Junior, ali o tome u nekom drugom postu.


Od mojeg klijenta i njegove zene, Mimi je dobila komplet I Spy knjiga koje svaka pokrivaju po dva ili tri slova abecede. Phonics je pristup ucenju citanja engleskog jezika. Kao sto znate, za razliku od hrvatskog kojeg citamo i pisemo “po Vuku,” engleski je daleko drugaciji te ga je time nesto teze nauciti citati, a osobito pisati. Djeca uce citati tako da spajaju skupove slova s glasovima koje oni prozivode, npr. hat, cat, bat, mat… S druge strane, I Spy knjige su klincima omiljene jer ja na svakoj stranici s jedne strane tekst u kojem su imenovani objekti koje onda moraju naci na suprotnoj stranici koja je fotografija ili ilustracija krcata razlicitim objektima. Ova knjiga spaja ove dvije aktivnosti u jedno sasvim zabavno ucenje citanja.

i
Zahvaljujuci poklonu koji je dobila od prijatelja Luke iz Engleske, Mimi je dobila i dvije knjige kojima se nedavno divila u knjizari, a koje su trenutno na putu, svjeze narucene. Ove knjige malcima predstavljaju najznacajnija djela svjetske umjetnosti s nekim osnovnim informacija o umjetnicima i samim slikama.

Mimi je dobila i jednu krasnu knjigu od tate, ali sad se ne mogu sjetiti naslova i cim se vrate s Floride budem i to saznala i dodala. Obecajem.

Da slucajno ne bi bilo da dijete nema dosta knjiga, i od mame je dobila nekoliko. Naravno.


Ovo je jedna sasvim friska knjiga (izasla u studenome), a odabrala sam je jer je Henri jedan od Amelijinih omiljenih slikara, mislim da samo djelomicno zbog svih njegovih djela koje je vidjela u MoMA-i, a vecim djelom zbog
postera koje smo godinama imale na zidu i na kojem je cesto bazirala svoje crteze ljudi koji trce. :-) Kao i vecina ostalih knjiga za klince, i ova pojednostavljuje koncept umjetnosti i cini je zanimljivom i prostupacnom klincima. Kroz ilustracije, autor malcima predstavlja detalje s Matissevih djela koje oni tada nalaze u slici prikazanoj u cjelosti. Naravno, to tada moze malene inspirirati za njihova prva remek djela, ali ih ujedno i nauciti da vide umjetnost kroz svoje oci i interpretiraju ono sto vide bez da im mi “veliki” to objasnimo.

Sad, ako ste nam prijatelji i ako imate klince, ovaj dio preskocite. Naime, s ovim knjigama sam toliko odusevljena da budem barem jednu najvjerojatnije ove godine vasem klincu poslala za rodendan. Sorry.

i
Ove dvije knjige su jednako toliko za male koliko i za velike, jednako toliko za njujorcane koliko i za turiste. Cesto, kad me ljudi pitaju koliko mi se zivot promjenio od kad imam Mimi, odgovaram da uz nju ucim zivot gledati drugacijim ocima. Nju odusevi zgrada sva u mraku u kojoj je upaljeno samo jedno svijetlo ili kako asfalt nocu svjetluca ili kad na natpisima na zgradama nade A as in Amelia ili M as in Mommy. Ove knjige omogucuju to isto trazenje i otkrivanje, ali bez potrebe da se bude u vrevi grada. Najbolje od svega, i nas velike uci kako obracati paznju na one detalje koje cesto propustamo zbog svakodnevne zurbe. Na kraju, mislim da nikad nije prerano da malci nauce voljeti New York!

December 29, 2007

Prerezalo me!

Filed under: Ja — Lidija @ 12:10 pm

Stvarno. Bez sale. Nadrogirana Voltarenom i nakon dva sata lezanja na podu, konacno sam u vertikali. Ako mi do sad jos nije bilo jasno da sam stara, eh, sad je to postalo bolno ocito!

No, on the bright side, i Amelijina soba je sredena. (Onda se pitam zbog cega me prerezalo?!) Zidovi jos cekaju bojanje, ali malo ce i pricekati. Tri zida ce biti bijela, a onaj najveci, nasuprot vratima, njezno bubble-gum roza. Pa, ako zavrsim u bolnici, da znate razlog. :-)

Kit je po uzoru na American Museum of Natural History, tatin poklon za useljenje.

Mural ceka da stigne foam core da ga ucvrstimo prije nego ga ponovno izlozimo. :-)

December 27, 2007

Prvi rezultati

Filed under: Svašta — Lidija @ 9:00 pm

Moja nova spavaca soba pocela je poprimati prihvatljiv oblik.

Boja se jos nije osusila, ali to mene nije zaustavilo da u sobu uguram sav namjestaj.

Cak sam i slike pocela vjesati, ali sam onda skuzila da je 9 navecer i da je mozda bolje da sa zabijanjem cavlica u zid malo pricekam.

Sad si idem priustiti lijepu bubble bath jer bijele boje imam svuda po tijelu. Cak i na nekim jako iznenadujucim mjestima! :-)
(Jel’ se primjecuje koliko sam neuroticna kad mi djeteta nema? Ne samo da bojam zidove, nego i blog pisem nekoliko puta na dan… No, dijete uziva, danas su isli u Disney World. Sutra je na redu plaza. Kod njih je skoro pa 30 stupnjeva!)

Skoro da sam zaboravila, evo konacno i blagovaone kakva u mojoj viziji zivi od pocetka.

Jedna stolica je dosla ostecena (za svrhe ovog photoshoota je zaljepljena za stol da se ne prehitava), ali je nova vec na putu.

Moram priznati da sam jako zadovoljna konacnim rezultatom.

Radna akcija!

Filed under: Svašta — Lidija @ 12:26 pm

Meni inspiracija dode. Sama od sebe. Beskrajna i puna entuzijazma. Nekad sam je pokusavala othrvati, ali sam onda shvatila da je to najbolji nacin za postici jako puno u jako malo vremena. Pa sad objerucke prihvatim takve nalete volje i zelje.

Kad smo se useljavale u novi stan ja sam za sebe automatski odabrala vecu spavacu sobu jednostavno jer je imala dva ugradena ormara, a mala samo jedan. Koliko god da dijete ima stvari, ipak ja imam malo vise. Cinilo se logicnim.

Sad, nakon skoro dva mjeseca u stanu i sa skoro svim namjestajem koji u njega namjeravamo staviti, postalo mi je jasno da dijete zapravo treba vecu sobu, a ja cu od nje iznajmiti jedan ormar. Kako je tjedan dana nema, ovo je idealna prilika da napravim rosadu i iznenadim je kad se vrati.

S obzirom da je zid u maloj spavacoj sobi meni takve ruzne maslinasto zelene boje, a nisam imala vremena to srediti prije useljenja, odlucila sam prvo obojati sobu na bijelo, kad sam je vec ispraznila. Jucer sam pod pauzom za rucak otisla u Home Depot, kupila dva galona boje, kist, valjak i ostale potrepstine i kad sam dosla doma, primila se posla.

Nakon dva sloja bijele boje, zelena jos samo mrvicu proviruje pa me danas ceka jos jedan sloj.

Nakon toga treba moj king-size bed izmanevrirati u manju sobu, po mogucnosti da ga ne moram rastavljati.

Nakon toga treba premjestiti ostali namjestaj, djetetu rasporediti pet polica na kojima ce konacno valjda biti dovoljno prostora za sve njene knjige i igracke.

Jos sam se nadala obojati i njenu sobu na bijelo, ali s oko 30 metara kvadratnih, ta je soba malo prevelika za ovaj nalet inspiracije. I za zalihu boje koju sam dovukla doma.

Kad sam spomenula Amelijinom tati sto radim kad su me navecer zvali da se jave (po osamdesetisesti put jucer), prvi komentar je bio: “A, zasto to radis sama? Pa, ja sam ti mogao pomoci.” Jednaki komentar dao je i Grandpa. A, ja im nisam mogla objasniti da ja to ZELIM napraviti sama. Jer znam i mogu.

Zenski rod koji ovo cita: jeste vi tip koji voli da vas netko spasava ili volite kad mozete same nesto napraviti?

Mene se godinama spasavalo. Uvijek je postojao neki princ na bijelom konju (koji je na kraju bio vise konj, a manje princ…) na kojeg sam ja morala racunati da me spasi iz koje god nevolje u kojoj sam bila. Onda se rodila Amelia i ja sam shvatila da sam odgovorna za jedno malo lijepo bice kojem sam ja centar svijeta. I u meni se sve promjenilo.

Zelim da nauci od mene da bude samostalna i hrabra. Da ne brine o tome sto drugi misle. Zelim da nauci misliti za sebe. Kao mama, zelim uvijek znati da ako se moje (vjerojatno) jedino dijete ugleda u mene, da se necu sramiti osobe u koju je odrasla. Jel’ postoje garancije? Naravno da ne. Ali, zar to znaci da se roditelji ni ne moraju truditi?

December 26, 2007

Pure poetry :-)

Filed under: Svašta — Lidija @ 6:20 pm

the_chair.jpg

Jedan sasvim savrsen Bozic

Filed under: Svašta — Lidija @ 6:34 am

Kao i svake godine do sad, Mimi i ja smo se spremile u Santaland u posjetu Djedu Mrazu. Ove godine je to bilo bas na Badnjak, prvi i posljednji put jer su guzve u gradu bile nesnosne.

Macy’s je kao i svake godine blistao.

Nakon kraceg shoppinga i malo razgledavanja, uputile smo se na osmi kat. Red za Santaland bio je ogroman i vijugao je kroz nekoliko zavoja. No, Mimi je bila zagrijana i optimisticna i s velikom zeljom da vidi Djeda Mraza. Iako dugacak, red se brzo kretao i uskoro smo se nasle na putu za Sjeverni pol. Usprkos optimizmu i velikim planovima, kad je bilo vrijeme za akciju, Mimi se sakrila meni pod kaput i ja sam mu morala prenjeti njene zelje. Evo nase ovogodisnje slike s Djedom Mrazom. :-)

Usprkos tome sto sam ja morala prenositi poruke, Djed Mraz je ipak mislio da smo bile dobre djevojcice ove godine i ispod bora su nas docekali pokloni.

Cim se Mimi probudila (u 7 ujutro) nazvale smo tatu da ga obavijestimo da su pokloni stigli i da se spakira k nama na otvaranje. Ne za vjerovati, ali Djed Mraz je i kod njega ostavio poklone za Mimi! Odusevljenju nikad kraja. Uskoro su stigli i Grandma i Grandpa, i da, naravno, i kod njih je bio Djed Mraz!

Ja sam pripremila dorucak i francuska salata je i ove godine bila maksimalni hit. Beskrajno cudenje da se doma majonezu moze napraviti. Da ne spomnjemo da je kruh bio friski, netom izvaden iz pecnice. Za dorucak je servis bio jednostavan.

Nakon sto sam oko 11 konacno otpratila goste i izljubila dijete jer mi je otisla na tjedan dana (danas odlaze na Floridu), krenula sam u pripremanje rucka za prijatelje. Za ovo je servis vec bio malo svecaniji.

Iako je standardno u novom stanu sve bijelo, za Bozic se cinilo primjereno dodati malo crvene. Kao sto sam i nagadala kad sam prvobitno odabrala bijelu kao osnovnu boju za stan, nema zahvalnije podloge za kombiniranje od bijele boje. Tek nekoliko crvenih detalja i vec imamo sasvim drugaciji look.

Meni je bio uspjesan. Govedska juha s domacom tjesteninom. Onda govedina s domacim hrenom. (Ribala sam ga s toliko entuzijazma da sam skoro ostala bez malog prsta!). Nakon toga svinjska pecenka, peceni krumpir i prokulice. (Recepti courtesy of Jamie Oliver. Mljac!) I naravno friski kruh.

Desert je, naravno, bio kruna svega. Torta od cokolade (bez brasna) i domaci sladoled od vanilije (KitchenAid mixer je apsolutno najbolja investicija za svaku domacicu!) koji je bio toliko mljac da se i zdjela od sladoleda skoro morala polizati. Katarina je pripremila strukle (ja zboravila poslikati!) i cookies i salamu od cokolade i badema.

Ja sam jos pripremila i londonske snite. Koje su bile kocke. :-)

Sva hrana je bila pripremljena s bezglutenskim brasnom (osim strukli, ali to tijesto mislim da je nije moguce napraviti bez pravog brasna — nisam ih probala, ali su gosti rekli da su bile jako fine!)

Nakon klope i nekoliko flasa vina, zavalili smo se pred projektor i odgledali jedan od mojih omiljenih filmova koji je brzo postao Bozicni klasik: Love Actually. Tako je, kao sto je i protekao, Bozic i zavrsio s puno smijeha i veselja. Jel’ se moze ista vise pozeljeti?

December 25, 2007

NY Times: St. Nick in the Big City

Filed under: Svašta — Lidija @ 10:39 pm

Ovaj post je zato jer svake godine oko Bozica svugdje citam da je Djeda Mraza izmislila Coca-Cola. A pravi post stize sutra ujutro jer mi se sad jako spava.

BTW, Bozic je bio bas krasan! :-)
- - - - -

December 25, 2007
Op-Ed Contributor
St. Nick in the Big City
By JOHN ANTHONY McGUCKIN

ST. NICHOLAS was a super-saint with an immense cult for most of the Christian past. There may be more icons surviving for Nicholas alone than for all the other saints of Christendom put together. So what happened to him? Where’s the fourth-century Anatolian bishop who presided over gift-giving to poor children? And how did we get the new icon of mass consumerism in his place?

Well, it’s a New York story.

In all innocence, the morphing began with the Dutch Christians of New Amsterdam, who remembered St. Nicholas from the old country and called him Sinte Klaas. They had kept alive an old memory — that a kindly old cleric brought little gifts to the poor in the weeks leading up to the Feast of the Nativity. While the gifts were important, they were never meant to overshadow the message of Jesus’s humble birth.

But today’s chubby Santa is not about giving to the poor. He has had his saintly garb stripped away. The filling out of the figure, the loss of the vestments, and his transformation into a beery fellow smoking a pipe combined to form a caricature of Dutch peasant culture. Eventually this Magic Santa (a suitable patron saint if there ever was one for the burgeoning capitalist machinery of the city) was of course popularized by the Manhattanite Clement Clarke Moore published in “A Visit From St. Nicholas,” in The Troy (New York) Sentinel on Dec. 23, 1823.

The newly created deity Santa soon attracted a school of iconographers: notable among them were Thomas Nast, whose 1863 image of a red-suited giant in Harper’s Weekly set the tone, and Haddon Sundblom, who drew up the archetypal image we know today on behalf of the Coca-Cola Company in the 1930s. This Santa was regularly accompanied by the flying reindeer: godlike in his majesty and presiding over the winter darkness like Odin the sky god returned.

The new Santa also acquired a host of Nordic elves to replace the small dark-skinned boy called Black Peter, who in Christian tradition so loved St. Nicholas that he traveled with him everywhere. But, some might say, wasn’t it better to lose this racially stereotyped relic? Actually, no, considering the real St. Nicholas first came into contact with Peter when he raided the slave market in his hometown and railed against the trade. The story tells us that when the slavers refused to take him seriously, he used the church’s funds to redeem Peter and gave the boy a job in the church.

And what of the throwing of the bags of gold down the chimney, where they landed in the stockings and little shoes that had been hung up to dry by the fireplace? Charming though it sounds, it reflected the deplorable custom, still prevalent in late Roman society when the Byzantine church was struggling to establish the supremacy of its values, of selling surplus daughters into bondage. This was a euphemism for sexual slavery — a trade that still blights our world.

As the tale goes, Nicholas had heard that a father in the town planned to sell his three daughters because his debts had been called in by pitiless creditors. As he did for Black Peter, Nicholas raided his church funds to secure the redemption of the girls. He dropped the gold down the chimney to save face for the impoverished father.

This tale was the origin of a whole subsequent series of efforts among the Christians who celebrated Nicholas to make some effort to redeem the lot of the poor — especially children, who always were, and still are, the world’s front-line victims. Such was the origin of Christmas almsgiving: gifts for the poor, not just gifts for our friends.

I like St. Nicholas. You can keep chubby Santa.

John Anthony McGuckin is a professor of religious history at Union Theological Seminary and Columbia.

December 23, 2007

Sretni blagdani!

Filed under: Svašta — Lidija @ 8:59 am

07_happyholidays.jpg

Za sve za koje nismo imale adresu za snail mail

December 20, 2007

Tulum i sve ostalo

Filed under: Svašta — Lidija @ 7:52 pm

Meni nitko zapravo ne vjeruje, ali ja kad velim da imam jako puno posla, to stvarno znači puno posla. Ne puno kao “samo cetiri sata mogu visiti na blogu” ili puno kao “idem na rucak od dva sata” ili puno kao “samo sam dva sata bila na fejsbuku.” Puno je kao puno kad radim svaku slobodnu minutu koju nađem. I s jedne strane sam ljuta jer sam u dubini duše ljenčina, a s druge strane uživam u intenzitetu.

No, ovaj tjedan me lupila curve ball i u jednom trenu sam mislila da neće dobro završiti. Od lipnja radim s klijentom na ponudi njegove firme za preuzimanje. Brdo posla, pisanje Due Diligence izvješća, pripremanje dokumenata, dokumenata i još dokumenata. Već je polako sve počelo izgledati kao da će cijeli deal propasti. Stvari se jednostavno nisu micale. Do ovog tjedna. Kad su u ponedjeljak potvrdili acquisition i zatražili da transfer počne s 1. 1. Za dva tjedna!! Pa, dobro, jel’ ima tko normalan tko čeka do zadnjeg tjedna pred Božić za ovakvo što?! Luda sam. No, što se mora, nije teško. Samo nebo zna da imam dosta računa za platiti s novčićima koje ću dobiti čim prođe transfer. Nisam ja bila tak’ bedasta kad sam osim satnice tražila i postotak. Ne djelujem baš jako bistra, pa ponekad zavaram protivnike! :-)
Uglavnom, cijele sam dane u poslu i panici jer je posao ogroman i da bi transfer bio bezbolan jako puno loptica u istom trenu treba žonglirati u zraku. No, danas sam već toliko umorna da trebam malu pauzu i nema mi boljeg opuštanja od pisanja. Ah, što bih ja bez bloga…

Tulum

Prošao je odlično. U petak navečer sam počela pripremati hranu koja se mogla pripremiti dan ranije. U subotu ujutro je Mimi otišla tati pa sam se ja mogla posvetiti pripremanju. Moja je želja da se jednog dana na mom računu svaki mjesec nekako pojave novci, a da ja ne moram ništa raditi, nego se samo baviti stvarima koje volim. Kuhanje, fotografiranje, pisanje. Škakljanje s djetetom. To je sve zapravo toliko ljepše i važnije, a mi na žalost nemamo izbora i vrijeme moramo provoditi radeći. Kakvi bezvezni prioriteti. Anyway. Zaboravljam se.

S fotkama je dobro počelo. Kako sam pripremala klopu, tako sam polako fotkala.

Punjeni kruh. Ove godine su bile tri vrste: grilled chicken and cheese, sauteed onions and mushrooms, roasted peppers and olives.

Onda su došli prvi gosti, familija. Mimi i tata, baka i djed, ujak (i Amelijin krsni kum.) I ja sam popila dvije čaše vina. Fotki je sve manje. :-)
Na meniju je bilo, osim grickalica i punjenog kruha:
- crudite platter with dip
- shrimp in cilantro marinade
- spicy chicken wings with barbecue sauce dip
- spinach and blue cheese salad
- cheese platter
- roasted goat cheese with rosemary in crushed tomates
- potato salad with swiss cheese and olives
- spinach and mushroom quiches

Najveći hit su kao i uvijek bile mini pizze (promjera svega desetak centimetara, klinci ih obozavaju), a ni desert nije bio loš. Na moje veliko iznenađenje, svi su klinci poludli za eggnog. Sva sreća da ipak nisam stavila brandy kao što sam planirala!

Vrhunac večeri su mi bili mali kolačići od oraha za koje sam recept dobila od krasne blogerice koja mi je od prvog čitanja na listi omiljenih blogova. I ovdje bih nešto jako važno rado podijelila s vama. Znate ono kad pitate nekog stručnjaka kako nešto napraviti. I ta krasna osoba vam drage volje objasni što vam sve treba i kako da to nešto napravite. I sve je OK do trenutka kad vam kažu, “E, i onda SAMO…” Eh, tu, baš tu kod tog SAMO, e, tu znate da ste nadrapali. K’o žuti.

Napisala je meni Tea recept, sve fino objasnila. I došla do onog, “E, onda to SAMO staviš u piping bag i istiskaš male kružiće da budu svi iste veličine.” Je, mo’š mislit’!!!

No, Tea nije znala da sam ja (1) traljava do beskonačnosti, (2) have a bit of a criminal mind… Kako sam brzo shvatila da mi kružići neće biti ni približno iste veličine ako nastavim slobodnim oblikovanjem istih, izvukla sam protvane za mini muffins i lijepo u svaki istisnula malo smjese. Needless to say, svi kružići su bili istog promjera! (Isto se ne bi moglo reći za njihovu pojedinačnu debljinu, ali to je već sad sasvim druga priča…)

- - - Nastavak slijedi - - -

December 18, 2007

Novi post

Filed under: Svašta — Lidija @ 8:46 pm

Bude. Skoro. Obecajem.

Newer Posts »

Copyright Lidija Markes