Moja priča
Često dobijam upite o tome kako sam se našla ovdje gdje jesam. Kako nikada nemam vremena odgovarati na pojedinačne takve mailove, odlučila sam konačno jednom napisati post o tome i od sad na dalje uvijek mogu poslati link ako nekoga zanima. 
Rođena sam u Čakovcu 1975. godine. Moji mama, tata i starija (i ljepša!) sestra, živjeli smo u kvartu zvanom Globetka. Išla sam u Treću osnovnu školu (kad se još zvala MPO ilitiga Međimurki partizanski odred) i bila pravi štreber.
U srednju školu sam krenula 1989. i to u Varaždin u tadašnji Školski centar za obrazovanje naftnih, geoistraživačkih, rudarskih i metalskih kadrova. (Danas su to dvije škole: Kemijska i Stojarska.) Kako sam oduvijek voljela matematiku i fiziku, strojarstvo se činilo kao dobar odabir. Činjenica da smo bile dvije cure i 30 dečki u razredu je samo pomoglo! Kad sam bila u drugom razredu srednje škole umro mi je tata, a te je godine počeo i rat u Hrvatskoj. Nesigurnost i neizvjesnost su vjerojatno zauvijek na meni ostavili traga, ali ja čvrsto vjerujem da i negativna iskustva mogu imati pozitivne rezultate.
U trećem srednje sam se počela pripremati za Cambridge First Certificate u privatnoj školi engleskog u Čakovcu u kojoj sam i radila da zaradim nešto novaca. Tako sam se zagrijala i za au pair program. Nakon mature, otišla sam na godinu dana u Englesku. To je bila predivna godina u kojoj sam shvatila koliko je svijet veći od Hrvatske. Položila sam i Cambridge Advanced i Proficiency i po povratku u Hrvatsku radila u onoj istoj privatnoj školi Barbare Močnik dvije godine. Prije nego što sam se zaposlila kod Barbare išla sam na prijemni na Filozofski u Zagrebu i pala ga s (navodno) jednim bodom ispod praga. U tom trenu mislila sam da je to najgora stvar koja mi se dogodila u životu. Sad mislim da je jedna od boljih.
Nakon dvije godine rada u školi odlučila sam da se još uvijek nisam spremna skrasiti pa sam se spakirala u Italiju kao au pair. To je neslavno završilo jer je meni u Italiji bilo grozno živjeti. Vratila sam se u Hrvatsku i pokušala naći posao u Zagrebu. To baš i nije išlo po planu, ali sam u međuvremenu prevodila i davala instrukcije i snalazila se. Onda sam negdje oko Božića 1996. vidjela oglas u Večernjaku za au pair u Americi. Iako sam uvijek Ameriku smatrala manje vrijednom od Europe, kao i vecina Europljana, odlučila sam da vjerojatno ipak ne bude totalno gubljenje vremena.
U travnju 1997. sam se spakirala i otputovala. Na prvi pogled sam se zaljubila u New York. Bila sam smještena u krasnu obitelj s troje klinaca u unutrašnjosti New Jerseyija. Nakon nekoliko mjeseci, zbog nekih problema između obitelji i agencije, morala sam se premjestiti u novu obitelj u Jersey City. Oni su imali dvije kćeri i bilo nam je predivno. Na završetku godine ponudili su mi da ostanem. Ja sam htjela na fakultet. Pa su mi oni ponudili da će mi platiti dvije godine studija ako ostanem kod njih. I jesam.
Upisala sam City University of New York, pobrala sve moguće stipendije za koje sam se prijavila. Prevela knjigu kao independent project. Dobila posao u uredu dekana kao asistentica direktorici za odnose s javnošću. Radila sam još i kao konobarica, na početku u nekoj pizzeriji, a na kraju u restoranu Danny Meyera. Nakon tri i pol godine redovnog studija uz tri posla, diplomirala sam summa cum laude, a u zadnjem semestru studija sam počela s radom na najvažnijem projektu mog života zvanom Amelia.
Kad se Mimi rodila bila sam mama i domaćica. Neko je vrijeme to tako funkcioniralo, a onda sam ja odlučila da bih ja ipak nešto više. Njen tata i ja smo se sporazumno razišli i ostali u relativno korektnim odnosima. Ja sam počela doktorat iz političkih znanosti, radila sam kao akademski savjetnik na faksu. Počela sam raditi i s klijentima, koristeći urođeni talent, sposobnost i ambicioznost. Nakon godine dana na doktoratu, počela sam se dvoumiti je li to stvarno smjer kojim želim nastaviti pa sam uzela pauzu da se proanaliziram i odlučim što mi je činiti. Doktorat je, naime, jako teška i jako skupa diploma i nema smisla trošiti vrijeme na nju osim ako za to postoji stvarni razlog i želja.
Za vrijeme te pauze počela sam sve više raditi s klijentima i sasvim slučajno shvatila da mi zaista leže financije. S vremenom sam učila sve više i postajala sve bolja pa sam time našla i bolje klijente sa zahtjevnijim poslovima. Tako sam u neko doba prošle godine shvatila da je vrijeme za povratak na studij, ali ne na doktorat već na poslovnu školu pa sam upisala MBA/CPA. Na faksu sam dobila ponudu da preuzmem bolju poziciju, ovu u kojoj sam sad, kao koordinator za stipendije i specijalne događaje.
Tako stižem do danas, studeni 2007. Imam 32 godine, kćer od 4, krasan novi stan, posao koji volim, zapravo dva posla koje volim, studij koji me zanima, život koji je zaista ispunjen. Što mi nedostaje? Auto, stol za dnevnu sobu, još dvadesetak pari cipela, vila u Toskani i jedrilica. A, što mi stvarno nedostaje? Baš ništa!
| 
| 
| 
| 
| 
| 
25 Comments »
RSS feed for comments on this post. TrackBack URL
Sviđa mi se toplina i vedrina kojim odiše ovaj post.
Comment by Mila — November 17, 2007 @ 1:01 pm
Svaka cast! Sreca je sto si otisla iz Hrvatske. Sa svojom ambicijom i radinoscu nemas sto tu traziti, nikad te nitko ne bi cijenio koliko te tamo cijene… Ja sam jedna od onih koji su “chickened out” kad je trebalo otici na dodiplomski studij van HR, iako sam imala top SAT i TOEFL rezultate (i kao i ti CFE i CAE). OK, nadoknadila sam to na postdiplomskom, al’ nije to isto kad tek u 27. odes van zivjeti (i onda ostanes bez vize pa se moras vratiti nazad u HR)…
Nista me nije zacudilo u tvom postu (manje vise sam povezala konce kroz sve postove otkad te citam) osim jedne stvari - nije ti se svidio zivot u Italiji? Zasto? Opcenito ne volis njihov nacin zivota ili si upala u losu obitelj ili neko malo mjesto?
Comment by Mirela — November 17, 2007 @ 3:04 pm
Iskreni post susida..
A ja znam da tebi nesto fali (isto sto i meni :-))
Comment by maridzo — November 17, 2007 @ 3:30 pm
@mila - pa, nemam bas puno razloga trenutno za cemer. (osim cinjenice da jos uvijek nisam dovrsila assignment za ponedjeljak, ali to je sasvim druga prica…)
@mirela - bila sam kod krasne obitelji (sestricna moje jako drage prijateljice iz londona) i krasnom gradu (lucca). jednostavno mi se nije svidao zivot i koliko sam se osjecala izolirana i kao stranac. taj osjecaj nikad nisam imala u engleskog, a osobito ne u americi. ne volim biti outsider. zato me i dan danas iznervira kad mi netko nekad negdje ulovi naglasak i pita me odakle sam. nisam za potpunu asimilaciju i negiranje porijekla, daleko od toga, ali ako negdje zivim ne zelim se osjecati kao vjeciti stranac.
@maridzo - pa, svi su moji postovi iskreni, kak’ to sad mislis?!
a, to da mi treba ono nesto sto i tebi, nisam sigurna da mi stvarno bas treba ili bih samo ponekad da mi ipak bude malo jednostavnije i da se ne moram bas za sve toliko truditi i dokazivati. a da bi bilo lijepo, bilo bi…
Comment by Lidija — November 17, 2007 @ 3:54 pm
kad nabavis vilu u Toskani, eto nas u posjetu :)) ma zezam se, volim vidjeti da jos neko ima zivot kojim je zadovoljan i u kojem uziva, mada sam ja to o tebi i prije znala
Comment by jaca — November 17, 2007 @ 4:02 pm
Ma ja sam se samo malo salija. Post ti je zbilja jako lipo i iskreno napisan. Ono sto nama fali nije razlog za biti manje sretan. Ja sam narucija Mac pa sad od srece ne znam kud hodam
Comment by maridzo — November 17, 2007 @ 4:40 pm
@jaca - nema problema, bila bude to jako velika vila, mjesta za sve!
@maridzo - jupi za mac! odlicna odluka, vidjet ces.
Comment by Lidija — November 17, 2007 @ 7:25 pm
Ne brini. Bit ce i Bentley, i cipela, i svega ostalog. Jesi li razmisljala da umjesto vile u Toscani kupis neku staru kamenu kucu na Mljetu i da je uredis u gnijezdo za tebe i tvog Odiseja? Ponekad treba uciniti nesto razlicito od ostalih. Ne odes li u sumu, nikada ti se nista nece dogoditi i zivot ti nikada nece zapoceti. AH, kome ja to pricam.
Comment by bocacciozg — November 17, 2007 @ 8:21 pm
Bravo Lidija za sve sto si postigla (a nije malo), a jos vise zato sto si zadovoljna i sretna s onim sto imas!
Comment by yogica — November 18, 2007 @ 12:46 am
ja te nista nisam pitao, ali ti si sve rekla…….
no dobro, kad rezimiram sve… jel ti se ljepsa sestra udala???
Comment by nemresbilivit — November 18, 2007 @ 6:17 am
@bocacciozg - moze aston martin umjesto bentleya?
@yogica - hvala. vjerujem da bi ti mogla napisati jako slicnu pricu ovoj.
@nemresbilivit - sori, udala se ona, udala…
jedna novija citateljica pitala me putem maila (ne zna ona da ja nemam tajne na blogu!), sto to znaci da imam “relatvno korektni” odnos s amelijinim tatom. najbolji odgovor na to pitanje moze se dobiti citanjem ranijih postova. u kratkim crtama: ne, nismo najbolji prijatelji. ne, ne hodamo na double dates. ne, ne idemo na zajednicke godisnje odmore. no, cujemo se telefonski skoro svaki dan. suradujemo i dogovaramo se o svim pitanjima koja su vezana uz ameliju. odemo na rucak/veceru, druzimo se zajedno s amelijom kad za to imamo priliku. mi imamo njegove slike u stanu, on ima moje. ne mrzimo se, ne svadamo se, nemamo zasto. ni on ni ja nismo losi ljudi. samo nismo bili jedno za drugo.
Comment by Lidija — November 18, 2007 @ 6:57 am
Ja bi da ti napišeš knjigu o odnosu s Tomom pa da te ostali roditelji slijede i da klinci budu sretni;) Pun kufer mi je prepucavanja preko jadne dječice. Toliko toga sam se nagledala na praksi.
Comment by maja — November 18, 2007 @ 8:30 am
Bok Lidija,citam te vec jedno vrijeme jer sam sasvim slucajno nabasala na tvoj blog.Fasciniraju me tvoja postignuca u zivotu i zelim ti mnogo srece u buducnosti.Pozdrav,Nina
Comment by nikolina — November 18, 2007 @ 8:54 am
krasan post. dokaz da se sve moze kada se hoce. bravo!
Comment by sandy — November 18, 2007 @ 9:24 am
odlicno! mailam ti soon, quite similar stories in a way…pa da znamo prije nego se nadjemo na kavici za 4 mjeseca.yeah!
Comment by London Column — November 18, 2007 @ 10:56 am
Sad te kuzim… mislim da je USA jedna od rijetkih drzava gdje te “domaci” nece tretirati drugacije kad si stranac. Pitanja koja sam ja dobila kad su meni ulovili neku rijec s naglaskom su vise bila pitanja iskrenog zanimanja, nego s nekakvim negativnim predznakom. Za razliku od toga, Nizozemci su bili koma i ponasali su se kao da imamo kugu kad bi saznali da nismo turisti vec da zivimo u NL (svi mi stranci, ne samo mi iz HR ili bivse Juge).
Comment by Mirela — November 18, 2007 @ 12:30 pm
mene je isto zanimala oduvijek ova prica…. Volim ljude koji su ambiciozni i koji se ne zadovoljavaju kad posao ili zivot postane rutina te uvijek traze nove izazove…
Comment by Run — November 18, 2007 @ 3:18 pm
bravo lidija, na svemu kaj si postigla! i iako sam dosta toga o tebi vec znala, zanimljivih detalja nikad dosta. newyorcanka-strojarka:) detalj sa bodovima na prijemnom nam je jos jedna od dodirnih tocaka (osim kaj smo isto godiste i rodjene skoro isti dan, a i moma shop valjda ide s tim u kompletu:) ja sam isto bila prva ispod crte (na jednom drugom ZG faksu) a na moju (ne)srecu crta se pomakla i ja sam sad tu sa karijerom u ZG, a u NY sam samo povremeni turist:) btw. moje kratkorocno radno isustvo i boravak u USA me nije ohrabrio na odluku o preseljenju. imala sam osjecaj da cu ipak uvijek biti stranac sa naglaskom. i tako ko zna sta bi bilo, kad bi bilo? i da se moja crta nije pomakla:) uzivaj svoj american dream…
Comment by m — November 19, 2007 @ 4:49 am
Bas je krasan ovaj post. Mlada, puna zivota, snage i uspjeha. Sva ti cast i samo tako nastavi!
Comment by pupa — November 19, 2007 @ 10:40 am
Neloš početak, nema što
Comment by upitnik — November 19, 2007 @ 6:12 pm
Rekla sam ti odavno da si moj idol… A možeš biti i drugima u mnogočemu. Simpatične su mi oni izumi - “prstenčić & praščić”. Pusa tebi i malenoj!
Comment by Dani — November 20, 2007 @ 10:06 am
Da li i bivsi “doprinosi” vasem komforu?
Comment by Anonymous — November 22, 2007 @ 8:54 am
@anonymous - amelijin otac, kao i svaki pravi i posteni roditelj, dijeli troskove zivota svog djeteta. americki su zakoni, a vjerujem da je tako i u nizozemskoj, jako jednostavni i u praksi se i primjenjuju. svaki roditelj za svoje dijete mora dati 17% svog prihoda. cinjenica da tom i ja ne shvacamo dijete kao trosak ili teret rezultira u tome da na nju trosimo daleko vise od tih 17%, ali to je zaista nasa stvar, zar ne?
Comment by Lidija — November 22, 2007 @ 8:59 am
e pa draga moja cestitam…
zalutam svako toliko na ovaj blog,tek otkrivam cari interneta,dugo me to sve nije zanimalo…i pazi vraga,toliko zanimljivih ljudi ovdje…ja sam ti kao mali na karti USA ja mislim sa trineaest godina,napravio detaljni put i vrijeme koliko cu se zadrzati u kojem gradu amerike….smijesno…toliko sam bio opcinjen amerikom…to je bilo prije busha…sada imam 31 i nisam bas blizu dosao ali sam ipak izasao iz nase nam lijepe hrvatske…sad sam u austriji,radim u IKEA-i,kao sto vidim po tvojim slikama vidim da i ti malo volis te stvari….bas si mi zanimljiva….inace i ja sad cekam moje zivotno djelo ….MOJE MALO SUNCE…pa ako te zanima…mozes se javit bilo bi mi drago,by the way,treba mi pomoc oko mog bliga…nista ne kuzim,kako da stavim slike tamo,i ostale stvarcice…pa onda ako ovo ipak uspije prodrijeti do tvoje stranice…C US…BYE icemann
Comment by Admir — December 12, 2007 @ 3:31 pm
ej imam novi blog posto sam zaboravio password za stari ,ionako nista nije bilo na njemu…ice8.blog.hr nemoj ovo objavit molim te,ne zelim bas da me svi vide i citaju jos nisam spreman na to izlaganje…inace obozavam slike i molio bi te onda da mi das password za tvoje slike ,mozda sam prenaglio,i ono puff iz vedra neba,ali i razumijem ako ne zelis ,potpuno ,jer sam jos uvijek stranger in your eyes…smile,ajd napisi mail bas bi se volio izmjeniti razne theme o zivotu…
Comment by Admir — December 12, 2007 @ 4:48 pm