newyorčanka: the blog

Nakon dugo traženja i premišljavanja, konačno sam našla savršeni poklon za moju malu princezu. Samo se nadam da će se njoj dopasti toliko koliko i meni.

Kazalište za lutke…

I lutke…

Restoration Hardware me ove godine baš iznenadio izborom poklona. Obično ne zalazim često jer nisu moj stil, ali ponekad očito treba pogledati i na neočekivanim mjestima jer nas mogu obradovati.

Iako je ovo zadnja stvar za koju imam vremena, nisam mogla a da na brzinu ne istrazim tko su to zastupnici “dijaspore” u nasem Saboru.

Pa, evo, Wikipedia mi kaze da su u zadnjem sazivu to bili:

Zdenka Nediljka Babić Petričević
Florijan Boras
prof.dr.sc. Krešimir Ćosić
Ivan Bagarić, dr.

Googlam ih na brzinu.

Gda Babic se proslavila prozivanjem zena koje su djecu posvojile da nisu “prave” majke. Da, jer su toliko bolje one koje ih izrode 12 pa onda od drzave traze pomoc. A, da ne govorimo o onima koje djecu rode i onda zlostavljalu. Ostavljaju. Zanemaruju.

Gdin Boras se dobro snasao, kaze za njega “uz plaću u Saboru i u raznim odborima i povjerenstvima, prima znatnu naknadu za rad u Upravnom odboru Croatia osiguranja BiH, 0 čemu se ili ne zna ili se ne govori jer je posrijedi “druga država”.” Nice…

Gdin Cosic je ocito toliko aktivan u Saboru da o tome nema ni jednog clanka na prvih pet stranica rezultata.

Gdin Bagaric se zalaze za bolnicu u Mostaru, ajde to je bas lijepo. Osobito jer svi hrvatski gradovi vec imaju krasno sreden problem primarne medicine.

Ne znam za vas, ali mene ovo nije impresioniralo.

Ovo je apsolutno besramna reklama od koje ja nemam bas nikakve financijske koristi. No, kako je vrijeme shoppinga i slicnih bezumnih aktivnosti, moram se osvrnuti na savrseni ducan za sve s poremecajem hiperorganizacije.
The Container Store ima predivan ducan na Manhattanu, na Sestoj aveniji oko 18. ulice. Mene u tom ducanu mozete ostaviti u ranu zoru i pokupiti kad padne mrkli mrak. I ne bude mi ni trenutka dosadno. U subotu sam se zabavljala setajuci kroz ducan par sati i nasla nekoliko izuzetno korisnih pomagala koja nam jako trebaju. Ne, ovaj put ne budete morali pogadati…

Elfa Tie Rack za moje ogrlice. Jednu vjesalicu vec imam, ali sam ju “prerasla.” Opcenito, elfa sistemi su mi totalna fantazija. Pretpostavljam da se tako osjecaju decki na izlozbi automobila.

Mini Magnetic Strip za radni stol je idealno zamjena za one ruzne bulletin boards koje prodaju po ducanima s uredskim materijalom. Mimi je dobila hot pink, ja naravno bijelu. Magneti su dovoljno jaki da drze kljuceve s privjeskom. Jupi!

Cable Zipper je za one poput mene koji danima po ducanima traze bijele zice za stereo i ostale elektricne uredaje da bi na kraju kupili crne jer bijelih nema, ali vas onda crni kabli na bijelom zidu ubijaju u pojam pa ih s ovim cudom lijepo mozete sve spakirati u jednu rastezljivu bijelu cijev i svi sretni i zadovoljni. (OK, Lidija, disi, disi…)

Plume Bag Dispenser je jos jedan od Umbra proizvoda koje ja volim, volim, volim. Ako reciklirate vrecice od shoppinga kao sto bi morali jer je to dobro za okolis, ovako ih mozete lijepo organizirati da vam uvijek budu pri ruci.

Sad mi je ponestalo vremena za dalje jer sam ipak na poslu i moram malo i raditi. Ugh.

Da cujem, tko je izvrsio gradansku duznost?

Znate, ako ne glasate, onda se nemate pravo zaliti da su vam odabrali lopove na vlast.

(Drago mi je procitati da je Cakovec jedan od gradova s vecim odazivom u Hrvatskoj. Bravo, Medimurci!)

Ne znam od kud mi ovaj naslov. Valjda jer se rimuje. Zlo mi više od crnog petka i ludih ljudi koji spavaju na cesti da bi za $300 kupili plazmu koja vrijedi 75 centi. Zlo mi je od dućana koji se otvaraju u 4 ujutro. Zlo mi je od komercijalizacije koja je Božić. I Hanukkah. I Kwanzaa. Zlo mi je od ljudi koji na kredit kupuju ogromne poklone koje si zaista ne mogu priuštiti. Zlo mi je od Walmarta, K-Marta, i svih ostalih Marta koji potiču to pretjerivanje. (Ponosna napomena: ja nikada u životu nisam bila u Walmartu. Nikada.)

No, da ne ispadne da mi je samo zlo.
Veselim se prvom Božiću u našem novom domu.

Veselim se prvoj kućnoj zabavi koju pripremam nakon pune dvije godine. (Zadnja je bila Amelijin drugi rođendan kad sam u stan od 50-ak kvadrata ugurala 30-ak ljudi i odlučila da više nikad to neću pokušati.)

Veselim se što je ovo prva godina kad nemam neku ogromnu želju koju si moram ispuniti. Možda sam zaista sretna sa svime što imam. Nezamislivo…
Veselim se kićenju bora. Ove ćemo ga godine kititi ranije nego inače, tradicionalno na Badnjak. Razlog? Da možemo dulje uživati!

Veselim se pisanju čestitki koje su već na putu iz štamparije. Ja sam se i ove godine odlučila za izradu vlastitih čestitki i većeg djela poklona jer ne želim sudjelovati u bezumlju koje je ova shopping sezona.

Veselim se pakiranju pomno biranih poklona. Ove godine se ne spremamo za Božić u Hrvatsku pa će Djed Mraz doći avionskom poštom.

Veselim se pogledu na Amelijino lice kad na Božićno ujutro ispod bora ugleda poklone.

(I, da ne ispadne da me manija totalno zaobišla, danas i ja moram u shopping po još nekoliko sitnica. Koliko god da sam mislila da sam sve isplanirala, uvijek mi nešto s liste ipak nedostaje…)

Za štimung, moja najdraža Božićna pjesma.

Za sto sam zahvalna?

* Za zdravo i predivno dijete.
* Za obitelj.
* Za prijatelje.
* Za glavu koja mi je cvrsto na ramenima.
* Za hrabrost da uvijek pratim svoj put.
* Za zdravlje (iako me ne sluzi bas 100%.)
* Za internet shopping da ne moram sutra u krdu cekati u 4 ujutro ispred ducana da pocnu rasprodaje.
* Za American Express. (A, ja mislim da su i oni zahvalni za mene jer su mi neki dan ponudili Gold Card.)
* Za lisce koje mjenja boje i svaki dan mi kroz odsjaj sunca oboji dom.

Danas se u Americi slavi Dan zahvalnosti. Obitelji se okupljaju uz tradicionalnu puricu, umak od brusnica, slatki krumpir, pitu od tikve. Ovo je jedini americki praznik koji mi ne znaci puno. Greskom sam spomenula kolegama na poslu i klijentima da ga dijete provodi s tatom i obitelji njegove mame, a ja produzeni vikend od cetiri dana provodim u miru i tisini svog doma. Jucer i danas ujutro dobila sam ukupno sedam (brojkom: 7) poziva na praznicni rucak. Amerikancima je nezamislivo da netko moze zeljeti ne slaviti Dan zahvalosti. Ja samo mislim da cjelodnevno prezderavanje nije pravi nacin da ja proslavim moju zahvalnost za zivot koji imam. Ali, njima to nije vrijedno objasnjavati…

Ovaj spot je bio predviđen za emitiranje u ponedjeljak 19. studenog navečer u tzv. prime time terminu. Tijekom ponedjeljka popodne saznao sam da je marketing odbio pustiti reklamu u program i prebacio lopticu na etičko povjerenstvo HRT-a, a ovo je pak odbilo emitirati spot.

Da bi stvar bila bizarnija, čuvari javnog morala odbijaju dati bilo kakvo objašnjenje zašto spot nije emitiran, osobito bilo što u pismenom obliku u kojem bi morali i obrazložiti i razloge svoje odluke. Iako su na objašnjenje obvezni, odugovlače i izbjegavaju odgovor.

Smiješno je i nevjerojatno da je HRT ustuknuo pred TV spotom kojeg plaća jedan poluanonimni bloger. Ovo nije spot političke stranke, nije spot koji promovira bilo koju opciju - to je spot koji je napravljen da bude provokativan, pobudi pozornost, natjera ljude da mućnu glavom i ako je ikako moguće, posjete pollitika.com.

Ne razumijem motive ove odluke. Koja je moguća konsekvenca emitiranja ovog spota? Da li se netko boji da bi mogao promijeniti tijek izbora? Postoji li bilo tko, a da već nije čuo ove rečenice kako su jasno i glasno izrečene s različitih govornica u radijski i televizijski eter? Postoji li bilo tko da sumnja kako su riječi izgovorene u spotu montirane ili istrgnute iz konteksta?

Ponavljam; da li je moguće da je nacionalna televizija ustuknula plašeći se što jedan bloger želi poručiti cijeloj državi?

Da li je moguće da u 2007. godini imamo u samom vrhu najjačeg nacionalnog medija ljude koji se boje glasno izrečene riječi?

Kako je do spota uopće došlo?
U posljednjih 17 godina unatoč tome što smo stvorili vlastitu državu, naši političari su uspjeli napraviti cijeli niz pogrešnih odluka, a njihove ljudske osobine su nerijetko bile podloga za različite vrste grabeža, muljanja i prevare prema onima koji su ih na te pozicije odabrali. Ne čudi stoga što nerijetko čujemo kako su “svi oni isti”, kako stvarni interes za aktivno sudjelovanje u političkom procesu rapidno pada i kao rezultat toga 17 godina kasnije gledamo i dalje ista lica, a biologija je čini se jedini mehanizam za promjenu.

Ja ne vjerujem da su svi oni isti, ja znam da možemo i zaslužujemo bolje, i ne vjerujem kako je svejedno što ću zaokružiti na izborima.

Prije više od godinu dana počeo sam razmišljati o tome kako bi trebalo mobilizirati ljude, tzv. “obične birače” da potroše malo više vremena na odabir prilikom izbora a sve u nadi kako će slijedeći saziv sabora, ovaj kojeg biramo za nekoliko dana biti kvalitetniji od ovih prethodnih. Kao rezultat nastala je pollitika.com, web site koji je uspio okupiti oko tisuću blogera koji svakodnevno pišu o politici i općenito društvu u kojem živimo. Po nezavisnim mjerenjima pollitika.com je danas jedan od trideset najposjećenijih web siteova u hrvatskoj, znamo da nas čitaju novinari iz svih medijskih kuća, a uz nas blogere sudjeluje i respektabilni broj političara. Mislim da je pollitika.com uspjela ispuniti manifest koji sam napisao prije četrnaest mjeseci i cijeli niz tema kojom se bavila cijela nacija, na ovaj ili onaj način je potekla upravo sa stranica pollitika.com-a. Pollitika.com je postala centralno mjesto za građansku politiku na hrvatskom internetu.

U proteklih nekoliko mjeseci, popularnost pollitike je toliko narasla da su se i neki oglašivači odlučili iskoristiti pollitiku i kao rezultat uspio sam “uštediti” nešto novaca; to nije neki spektakularni iznos no svejedno dovoljno veliki da sam se zapitao što s njime učiniti. Došao sam do zaključka kako to nije moj novac i kako ga treba uložiti u nešto što će promovirati pollitika.com i tu negdje se rodila ideja o TV spotu.

TV spot koji sam napravio remake je američkog TV spota iskorištenog u predsjedničkoj kampanji 2003. godine (dobio sam totalno besplatno sva autorska prava za slučaj da nekoga zanima), a izgovorene rečenice rečene su na javnim mjestima tijekom prošlih nekoliko godina. Poruka koju želim prenjeti je da razmislite prije nego što odaberete - smatram da kao donji minimum, ljudi koje na izborima biramo moraju zadovoljiti elementarne kriterije iskrenosti, poštenja i ljudskog integriteta; tek kada dobijemo takve ljude smijemo krenuti dalje i tražiti više.

TV spot kojeg nažalost nećete imati priliku vidjeti na vašim TV prijemnicima moja je poruka cijeloj državi, nadao sam se da će doprijeti do onih koji razmišljaju poput mene i da će dati barem maleni poticaj da se prestane tolerirati manipuliranje, otvoreno laganje i zloupotreba povjerenja koju smo političarima prepustili na izborima.

Izvor: Pollitika

Često dobijam upite o tome kako sam se našla ovdje gdje jesam. Kako nikada nemam vremena odgovarati na pojedinačne takve mailove, odlučila sam konačno jednom napisati post o tome i od sad na dalje uvijek mogu poslati link ako nekoga zanima.
Rođena sam u Čakovcu 1975. godine. Moji mama, tata i starija (i ljepša!) sestra, živjeli smo u kvartu zvanom Globetka. Išla sam u Treću osnovnu školu (kad se još zvala MPO ilitiga Međimurki partizanski odred) i bila pravi štreber.

U srednju školu sam krenula 1989. i to u Varaždin u tadašnji Školski centar za obrazovanje naftnih, geoistraživačkih, rudarskih i metalskih kadrova. (Danas su to dvije škole: Kemijska i Stojarska.) Kako sam oduvijek voljela matematiku i fiziku, strojarstvo se činilo kao dobar odabir. Činjenica da smo bile dvije cure i 30 dečki u razredu je samo pomoglo! Kad sam bila u drugom razredu srednje škole umro mi je tata, a te je godine počeo i rat u Hrvatskoj. Nesigurnost i neizvjesnost su vjerojatno zauvijek na meni ostavili traga, ali ja čvrsto vjerujem da i negativna iskustva mogu imati pozitivne rezultate.

U trećem srednje sam se počela pripremati za Cambridge First Certificate u privatnoj školi engleskog u Čakovcu u kojoj sam i radila da zaradim nešto novaca. Tako sam se zagrijala i za au pair program. Nakon mature, otišla sam na godinu dana u Englesku. To je bila predivna godina u kojoj sam shvatila koliko je svijet veći od Hrvatske. Položila sam i Cambridge Advanced i Proficiency i po povratku u Hrvatsku radila u onoj istoj privatnoj školi Barbare Močnik dvije godine. Prije nego što sam se zaposlila kod Barbare išla sam na prijemni na Filozofski u Zagrebu i pala ga s (navodno) jednim bodom ispod praga. U tom trenu mislila sam da je to najgora stvar koja mi se dogodila u životu. Sad mislim da je jedna od boljih.

Nakon dvije godine rada u školi odlučila sam da se još uvijek nisam spremna skrasiti pa sam se spakirala u Italiju kao au pair. To je neslavno završilo jer je meni u Italiji bilo grozno živjeti. Vratila sam se u Hrvatsku i pokušala naći posao u Zagrebu. To baš i nije išlo po planu, ali sam u međuvremenu prevodila i davala instrukcije i snalazila se. Onda sam negdje oko Božića 1996. vidjela oglas u Večernjaku za au pair u Americi. Iako sam uvijek Ameriku smatrala manje vrijednom od Europe, kao i vecina Europljana, odlučila sam da vjerojatno ipak ne bude totalno gubljenje vremena.

U travnju 1997. sam se spakirala i otputovala. Na prvi pogled sam se zaljubila u New York. Bila sam smještena u krasnu obitelj s troje klinaca u unutrašnjosti New Jerseyija. Nakon nekoliko mjeseci, zbog nekih problema između obitelji i agencije, morala sam se premjestiti u novu obitelj u Jersey City. Oni su imali dvije kćeri i bilo nam je predivno. Na završetku godine ponudili su mi da ostanem. Ja sam htjela na fakultet. Pa su mi oni ponudili da će mi platiti dvije godine studija ako ostanem kod njih. I jesam.

Upisala sam City University of New York, pobrala sve moguće stipendije za koje sam se prijavila. Prevela knjigu kao independent project. Dobila posao u uredu dekana kao asistentica direktorici za odnose s javnošću. Radila sam još i kao konobarica, na početku u nekoj pizzeriji, a na kraju u restoranu Danny Meyera. Nakon tri i pol godine redovnog studija uz tri posla, diplomirala sam summa cum laude, a u zadnjem semestru studija sam počela s radom na najvažnijem projektu mog života zvanom Amelia.

Kad se Mimi rodila bila sam mama i domaćica. Neko je vrijeme to tako funkcioniralo, a onda sam ja odlučila da bih ja ipak nešto više. Njen tata i ja smo se sporazumno razišli i ostali u relativno korektnim odnosima. Ja sam počela doktorat iz političkih znanosti, radila sam kao akademski savjetnik na faksu. Počela sam raditi i s klijentima, koristeći urođeni talent, sposobnost i ambicioznost. Nakon godine dana na doktoratu, počela sam se dvoumiti je li to stvarno smjer kojim želim nastaviti pa sam uzela pauzu da se proanaliziram i odlučim što mi je činiti. Doktorat je, naime, jako teška i jako skupa diploma i nema smisla trošiti vrijeme na nju osim ako za to postoji stvarni razlog i želja.

Za vrijeme te pauze počela sam sve više raditi s klijentima i sasvim slučajno shvatila da mi zaista leže financije. S vremenom sam učila sve više i postajala sve bolja pa sam time našla i bolje klijente sa zahtjevnijim poslovima. Tako sam u neko doba prošle godine shvatila da je vrijeme za povratak na studij, ali ne na doktorat već na poslovnu školu pa sam upisala MBA/CPA. Na faksu sam dobila ponudu da preuzmem bolju poziciju, ovu u kojoj sam sad, kao koordinator za stipendije i specijalne događaje.

Tako stižem do danas, studeni 2007. Imam 32 godine, kćer od 4, krasan novi stan, posao koji volim, zapravo dva posla koje volim, studij koji me zanima, život koji je zaista ispunjen. Što mi nedostaje? Auto, stol za dnevnu sobu, još dvadesetak pari cipela, vila u Toskani i jedrilica. A, što mi stvarno nedostaje? Baš ništa!

Svaka vam cast, zaista se se potrudili pogadanjem. Malo se osjecam kriva jer su neki i sanjali prsten.
Kao sto je pogodila jedna Petra, pajcek sluzi da se stavi u smedi secer da se ovaj ne stvrdne. Ne mogu vam reci koliko sam smedeg secera bacila u smece iz tog razloga. Kad sam neki dan s direktoricom muzeja trazila poklon za nas jucerasnji prijem (koji je prosao fantasticno i sad je gotovo za ovu godinu!), ona mi je pokazala pajceka i rekla da stvarno radi. Za $4, nisam mogla odoljeti a da ne probam.

Prstn je očito bio veći izazov. Toro Tissue Ring dolazi iz Museum of Modern Art, mog omiljenog dućana s kućnim potrepštinama (a iz naziva se da zakljuciti da Mirela koja je sanjala bikove nije bila *toliko* daleko od tocnog odgovora…) Kao što fotka ilustrira, korist se za papirnate maramice. Iste se izvade iz onih odvratih kičastih kartonskih kutija (najdraže su mi one reprodukcije reljefa!), prsten se stavi na vrh i on sa savršenom distribucijom težine pritišće maramice koje je jako lako vaditi, a sve to pri tom izgleda jako lijepo. $20 se činilo kao prihvatjiva cifra za ovakvo uljepšanje mog noćnog ormarića.

Do nove nagradne igre, lijepi pozdrav i hvala na sudjelovanju!

Poslali oni mene s posla jučer u dućan. Nisu nigdje rekli da smijem samo za posao ići kupovati stvari. Pa sam si malo dala oduška i pronjuškala po 50-im ulicama Manhattana, gdje u zadnje vrijeme rijetko zalazim.

Kako to obično bude kad se ženu pošalje u dućan, ja sam našla raznih stvarčica koje nam apsolutno trebaju. Naravno. A, sad je na vama da pogodite namjenu:

Ova metalna stvarčica je izrađena od čelika. Promjera je oko 10-ak centimetara i sada živi na mom noćnom ormariću. Za što mi služi? I prije nego nekome padne na pamet pitati, ne, nije nikakvo seksualno pomagalo.
Bonus pitanje:

Čemu služi ova leteća svinja? Napravljena je od cigle, terakote, kako li se već taj materijal zove i promjera je nekih tri ili četiri centimetra.

Nagrada za točan odgovor? Satisfakcija da ste točno odgovorili na pitanja koja sam ja smatrala dovoljno teškima da za njih napravim post na blogu. (Ili možete na poklon dobiti predmet kojem ste pogodili namjenu. Prema tome, oni koji ih već doma imaju i time znaju namjenu, nemaju motivaciju drugima pokvariti pogađanje!)