newyorčanka: the blog

Gotovo je. Mjeseci pripreme, stresa, brige o detaljima. I onda je u 90 minuta sve završilo. I bilo je predivno.

Jučer je bila promocija, moj najvažniji posebni događaj u godini. 114 diplomanata od kojih neke volim kao da su moja djeca. Priznajem, plakala sam u nekoliko navrata. Baš sam naivka za te stvari.

City University of New York Baccalaureate Program je mali, ekskluzivni i individualizirani program za studente koji su motivirani, talentirani i sposobni sami dizajnirati svoj dodiplomski studij, us pomoć mentora i akademskih savjetnika. To je moj dodiplomski program, u njemu sam i ja zaradila moj Bachelor of Arts.

Još kao studentica bila sam dosta angažirana kod raznih događanja, u nekoliko navrata sam držala govore za nove studente. Kad sam odlučila natrag početi raditi nakon što sam godinu dana glumila isključivo majku i domaćicu, nazvala sam direktoricu programa da joj napomenem da tražim posao, ukoliko bude čula za nešto što bi mi odgovaralo. Odmah su mi ponudili posao akadmskog savjetnika, iako je to značilo da me moraju čekati nekoliko mjeseci jer sam ljeto prije početka doktorata provodila u Hrvatskoj.

Kad sam dala otkaz je sam odlučila uzeti pauzu na doktoratu i reorganizirati život, bili su puni razumijevanja i svi do jednog izrazili nadu da ću se vratiti. Nije čudno da kad je moja prethodnica na sadašnjoj poziciji odlazila da sam bila prva osoba koju su nazvali. I opet, iako su morali čekati i preskakati prepreke da bi mi osigurali H1-B, posao su bez razgovora s drugim kandidatima ponudili meni. I nitko nije bio sretniji od mene.

Volim raditi sa studentima. Osobito sa studentima s kojima radim ja. Oni su svi stipendisti. Mi imamo sedam stipendija koje su na raspolaganju samo našim studentima, njih oko 700. Ove godine smo nagradili njih rekordnih 73. 85% dobilo je stipendije do kraja njihovog dodiplomskog obrazovanja, rijetka čast na javnim sveučilištima u Americi.

Zbog toga jer su javna sveučilišta po definiciji daleko jeftinija od privatnih i jer se subvencioniraju od strane grada i države, do prije nekoliko godina fundraising kao aktivnost nije postojao. No, vremena se mjenjaju i javne škole danas također apeliraju na individualne i korporativne donatore. U našem programu, glavni donator već 14 godina pomaže studentima (i ja sam jedna od njih!) i u svrhu akademskih stipendija je do danas dao više od $3 milijuna dolara. Ove godine imenujemo 500-tog stipendista. Priča svakog od njih je posebna i i meni draga, no na ovogodišnjoj promociji je to bilo i dodatno drugačije.

Kao akadmenski savjetnik 2004-05, ja sam radila admissions interviews s novim studentima koji su tek dolazili u program. Na jučerašnjoj promociji, mnogu od njih su slavili diplomu. I, s ponosom moram priznati, gotovo svaki od njih je na putu do pozornice stao uz mene i zagrlio me s riječima zahvale. Da ne spominjem da sam došla doma s torbom punom zahvalnica i nekoliko buketa cvijeća. Jer je meni zaista stalo do njih i oni to znaju. I iako je to značilo da se do kraja ceremonije moja maskara topila od suza ponosa za njih, vidjeti ih tako sretne i biti dio toga, bilo je svakako više nego vrijedno uništene šminke!

Gost govornik bio nam je Richard Parsons, CEO Time Warner. Crnac, visok valjda dva metra, jedan od najuspješnijih i najpoznatijih biznismena u Americi je pravi pravcati teddy bear. Kako sam ja zadužena za Green Room i VIP goste imala sam priliku s njim provesti dosta vremena pričajući o našem programu, o NYC, o Americi, o svijetu. (Ubacila sam i reklamu za Hrvatsku u kojoj on još nije bio, ali svakako zna o našoj obali i imao je dosta specifičnih pitanja o Dubrovniku.)

Ja sam, za razliku od ostatka moje ekipe s posla koja se ne zna obući kako spada pa da se čovjek na trepavice postavi, bila slika jednostavne elegancije u haljini iz Banane Republic, Ralph Lauren sandalama (koje su nakon prodaje Manolica za profit najskuplje cipele u mojoj kolekciji, ali vrijedne svakog penija), i dijamantnim rinčicama. Radi izbora garderobe bila sam posebno ponosna kad sam saznala da je posebna gošća jedne od naših diplomantica i Cynthia Nixon. (Da, evo opet, ispada da sam stvarno SATC groupie. ) No, Cynthia je izuzetno simpatična i jednostavna. Trenutno je plavuša i bila je apsolutno low key jer nije željela svraćati pozornost na sebe.

Sad kad je promocija iza mene, vrijeme je za malo opuštanja, usprkos činjenici da je posla više nego dovoljno. No, neće ga više biti toliko da se ne bi stiglo i na poslu malo čitati blogove. Da nadoknadim propušteno.

iPhone dolazi 29. lipnja.

KAD SAM JA U HRVATSKOJ!!!!!

(Idem se plakati…)

UPDATE: fotke su na blogu.

Ovaj, najveći američki zoološki vrt prava je poslastica za sve posjetitelje. Otvoren davne 1899. godine, jedan je od prvih zooloških vrtova u kojem su životinje izvađene iz kaveza te su za njih kreirana prirodna staništa u kojima se slobodno kreću. Osim toga, ovaj se zoološki vrt ponosi i odličnim rezultatima u razmnožavanju ugroženih vrsta te su neke od najvećih atrakcija upravo bebe rođene u zatočeništvu. Ovaj zološki vrt ima više od 4000 životinja, žičaru, vlak, jedinstvene atrakcije i sa sigurnošću svakom posjetitelju ostaje u izuzetnom sjećanju.

Praktične informacije:

Bronx Zoo nalazi se u njujorškom Bronxu. Do njega je lako doći autom, ali i javnim prijevozom. Najjeftinija opcija je svakako podzemna željeznica. Za $2 u jednom smjeru, vlakovi broj 2 i 5 staju tek nekoliko blokova od ulaza u park. Nešto jednostavnija i brža opcija, iako malo skuplja, jest Express autobus koji staje uz Madison Avenue. Cijena je $5 (i za djecu stariju od 2 godine) u svakom smjeru. Vožnja traje oko pola sata i autobus staje direktno pred ulazom u park.

Posjeta ovom zoološkom vrtu je vjerojatno jedna od skupljih njujorških atrakcija, ako se izuzme Broadway i kazališta. Ulaznica za odrasle je $14, a za djecu stariju od 3 godine $10. No, ta ulaznica ne uključuje posjete najzanimljivijim atrakcijama koje svaka koštaju $2 do $5. Zato je bolja solucija POP Pass (za odrasle $25, za djecu $19) jer uključuje Monorail, Skyfari, Zoo Shuttle, Congo Gorilla Forest i sve ostale atrakcije koje se nikako ne smiju propustiti.

Hrana je natprosječno loša, pa savjetujem da spakirate ručak ukoliko niste obožavatelji prženog, prženog i još malo prženog.

Bronx Zoo je ogroman i najbolje je isplanirati jedan čitav dan za posjetu. Od svibnja do studenoga otvoren je sedam dana u tjednu od 10 ujutro do 5 navečer (do 5:30 vikendom). Srijedom je cijena ulaznica donacija po želji, no pretpostavljam da je tada i ogromna gužva.

Za najmanje posjetitelje, Children’s Zoo je sasvim sigurno najzanimljivije odredište. Malo mi je bilo lakše kad sam vidjela da gotovo svi roditelji kod izlaza vode pregovore s malcima koji su se spremni baciti na pod jer ne žele izaći.

Ja sam bila u mnogo zooloških vrtova u Europi i Americi (s izuzetkom San Diega) i čvrsto vjerujem da je ovaj daleko najbolji od svih!

Mi smo u jednom cijelom danu sve prošle (osim reptila i gmizavaca koje smo zaobilazile u širokom krugu!) i ispucale oko 400 fotki koje će, prije ili KASNIJE naći put do blogova sa slikama.

U ostalim vijestima:

*
Promocija je u srijedu. Još tri dana kaosa na poslu i onda se vraćamo u normalu. Znam da izgleda kao da sam nestala, ali nisam. Ne dam se ja tako lako!

*
Još manje od 4 tjedna do puta doma. Jel’ ima netko savjet ako se isplati iz Zadra trajektom za Anconu i onda vlakom u Rim na jedan dan. Kad smo već blizu…

*
Restoran godine: Asia de Cuba. Ostala sam bez teksta. (Teško za vjerovati, znam.) Čujem da je dosta teško dobiti pristojne rezervacije, ni cijene nisu neke sitne. No, ovo je svakako ultimativno iskustvo izlaska u NYC!

*
Ne mogu odoljeti, a da ne spomenem: “Afera” Pokos-Radeljak. Zar Hrvatska i Hrvati zaista nemaju veće probleme?