Iako sam, kao diplomirani politolog, djelomično stručna da napišem post o nedavnim događanjima u američkom zakonodavstvu, ovaj post pišem prvenstveno zbog toga jer iz upita u mailovima i na Skypu vidim da se dezinformacije šire kroz ilegalnu hrvatsku imigraciju u Americi kao ljetni požar.
Stoga…
NOVOG ZAKONA O IMIGRACIJI NEMA.
Bez obzira na to što ste negdje od nekoga čuli, nema potrebe skupljati dokumente i spremati se na ambasadu.
(Kad smo već kod toga, u Americi nema američkih ambasada, činjenica koju sam i lani i ove godine nebrojeno mnogo puta objašnjavala. Hrvatski konzulati ne mogu pomoći kod imigracijskih pitanja. Ako netko treba INS, ili kako se po novom zovu USCIS, na njihovim web stranicama ima listu lokacija.)
Nakon jednog neuspjelog pokušaja prošlo ljeto da se donese novi zakon koji bi na neki način regulirao status nekih 12 milijuna ilegalnih imigranata, prije nekoliko tjedana su (nakon mjeseci rada u tajnosti) zajdnički novi prijedlog predstavili demokratski i republikanski senatori. Od samog početka, taj je prijedlog naišao na oštru opoziciju s obje strane.
Zašto?
Ja mislim da je imigracija jedna od rijetkih tema o kojoj svatko u ovoj državi ima mišljenje. A, problem je u tome da su mišljenja na suprotnim stranama spektra. Ili bi sve ilegalce deportirali ili bi ih sve legalizirali. Svaki prijedlog zakona koji je u sredini, razljutiti će one s druge strane.
Tako je nakon nekoliko dana debate u Senatu, prošlog četvrtka prijedlogu zakona konačno izglasan povratak na policu. (Kad u novinama piše Immigration bill stalls in Senate, to znači da je zakon zapeo u Senatu. Dovoljno je u bilo kojem rječniku potražiti značenje glagola stall da bi se raščistile sve nedoumice.)
Iako u danima nakon što je zakon skinut s diskusije u Senatu i Demokrati i Republikanci, a osobito Prezident Buš pričaju da će prijedlog zakona oživiti i uspješno ga progurati kroz Senat i Kongres da bi konačno postao zakonom, bojim se da je sve to politička igra. Bush želi progurati zakon jer je on trebao biti njegov veliki pridonos u drugom mandatu. Ne samo da je izgubio svu podršku i popularnost među Amerikancima, čini se da više nema nikakvog utjecaja ni na svoje republikanske senatore i kongresmene. To je tužno. 
Demokrati, s druge strane, se moraju jako portuditi da bi na predstojećim izborima izgubili, ali poznavajući njih, to ni ne bi bilo neobično. No, reforma imigracije je jedna od onih hot button issues i idući predsjednik će po tom pitanju nešto morati poduzeti.
Gdje sam ja u svemu tome? Iako sam oduvijek s lijeve strane političkog spektra (da budem točnija, lijevo od centra, svakako ne ektremna ljevica!), po prvi put sam se našla u situaciji da se slažem s Republikancima. Da, mislim da je ovaj prijedlog zakona de facto amnestija za 12 milijuna ljudi koji su prekršili zakone ostavši u državi nakon isteka vize (ili ušavši u državu ilegalno). Svi mi koji godinama plaćamo vize, advokate i razne fees ovoj državi biti ćemo kažnjeni zbog toga što smo poštivali zakone jer mi nećemo imati nikakva prava donese li se ovaj zakon.
Tako sam ja mogla uštediti dobrih desetak tisuća dolara koje sam potrošila na moj desetogodišnji legalni život u Americi. Što je još i bolje, nisam morala studirati ni učiti engleski, jer većina ilegalaca su neobrazovani i bez ikakvih kvalifikacija. Štoviše, da sam ilegalka, mogla sam se lijepo prikrpati socijalnoj pomoći, od njih dobijati markice za hranu, pomoć za stanarinu i besplatno zdravstveno osiguranje. Sve to ilegalci iz države vuku bez da njoj išta daju. Nitko ne zna beknuti riječ engleskoga, ali svi znaju koje beneficije imaju.
A, argument da će nakon legalizacije svi oni plaćati porez me nasmije do srca. Netko tko ne zna engleski i nema nikakve kvalifikacije, radi za minimalac od $5.15 godišnje i za 35 sati rada tjedno zaradi $10,000 na godinu. Ne samo da neće plaćati porez, nego će državu još više koštati jer će svi dobijati Earned Income Credit, a da ne govorimo da će kasnije svi imati prava na Social Security, gdje već sada nema dovoljno novaca.
All that being said, nije mi žao ni truda ni novaca koje sam uložila u sebe. Mlada sam, zdrava i pametna i bilo bi me sram da djetetu hranu kupujem s markicama socijalne pomoći. I znam da mnogi razvlače i komentiraju moj način života i standard, a svima im mogu poručiti samo jedno: svatko od nas kroji svoju sudbinu. Ako ja svojem djetetu želim platiti privatnu školu, to je moj odabir. Plaćam je svojim novcem koji sam pošteno i vrijedno zaradila.