newyorčanka: the blog

OK, from now on London is off our list of airports! Virgin Atlantic flight was four hours late because of the storm and we’d been sent from one Terminal to another for about three hours. We’re finally re-booked on a flight to Budapest at 8 o’clock tonight. Yes, Budapest. God bless my sister and brother-in-law for their endless patience with our travel troubles.
- - - - -

UPDATE: We have arrived! (27 hours later and minus our luggage.)

Yes, we’re almost packed and ready to go. We leave on Wednesday and, as promised, I will be blogging in English while we’re overseas so that many more of you can read (and actually understand) what I’m writing about. I plan to post many photos of Croatia, as well, but they will live on my photoblog. When commenting on this blog, in the first field of the form, type (or copy and paste) the word jabuka. That’s just to prevent junk comment submissions by spambots. If you want to see our people photos, they’re on Amelia’s Blog. If you don’t have the login yet, e-mail me (blog at lmarkes.com or just about any other e-mail you have for me) and I’ll send it to you.

I know that many of you have been wondering what this blog is all about. Normally, it’s about a Croatian in New York City. For the next three weeks, it’ll be about an (almost) New Yorker in Croatia.

Zaokupirana sam pakiranjem i slicnim stvarima pa nemam puno vremena za blog. Letimo u srijedu navecer i u cetvrtak smo vec na popodnevnoj kavi u Cakovcu.

Kako sam odustala od jednodnevnog izleta u Rim, kalendar nam se oslobodio i dogovorile smo posjetu jednom jako dobrom prijatelju u Ljubljani. Ja jos nikad nisam bila pa se jako veselim.

Dijete je bilo kod zubara i svi smo pohvaljeni jer su joj zubici zdravi i bez i jednog karijesa. Mimi je ociti dokaz da djeca mogu rasti i bez slatkisa, a nagrada bude joj ta da ne bude imala plombe kad naraste. Kao ni njezin tata. A za razliku od njezine mame.
Dok smo u Hrvatskoj, za ocekivati je nove postove i puno fotki. Upozorenje: postovi budu na engleskom, ili mozda na engleskom i hrvatskom. Puno je zainteresiranih s ove strane bare koji ne znaju hrvatski pa si ja moram dati malo truda i raditi na promociji Hrvatske i hrvatskog turizma. Kao da mi to tesko pada…

Obožavam biti na bolovanju. Kad nisam bolesna.
Jučer smo Mimi i ja odvele baku Ritu u Boat House na ručak. Ona, rođena njujorčanka, nikad nije bila!

Kako sam ja bila s djetetom, bez srama sam naslikavala okolo. Jedino je šteta da nisam nosila veliku kameru. No, mislim da i ove fotke prilično dobro prikazuju atmosferu.

Ljudi koji imaju kućne ljubimce znaju kakva je to briga kad odlaze na nekud na put. Treba naći nekoga da ih pazi, hrani i šeta. U najgorem slučaju, uvijek postoje “hoteli” za njih. Što je s nama koji svoje kućne biljke smatramo ljubimcima?

Trenutno u stanu imam… (idem brojiti)… 26 različitih biljki. Dvadeset i šest. Odlazim na tri tjedna i nema šanse da one prežive i približno toliko dugo bez vode.

Koliko god da volim što sa susjedima imam zdravu distancu i da nikome ne pada na pamet “pozvati” se na kavu (imala sam jednu takvu pa sam joj brzo objasnila da se tako ne igramo…) sad kad bih ih trebala tražiti ovakvu uslugu, nisam sigurna da im toliko vjerujem da im dam ključ od stana. Osim susjedu doktoru. Doug je najbolji susjed ikad. Ali je doktor. I stalno radi. Pa ga nemam srca maltretirati s mojim cvijećem.

Kao i mnogo puta do sad, kao moj spas se pojavila Amelijina babysitterica, Natalie. Ona je (osim jako kratkog commute do posla) jedan od najvećih razloga što ne želim otići iz Jersey Cityija.

Ali, sad mi pada na pamet dobra ideja za business. Ima ljudi koji nude uslugu šetanja pasa. Ima ljudi koji nude uslugu čišćenja stana. Ima ljudi koji nude uslugu čuvanja djece. Ja ću sad pokrenuti firmu koja će nuditi uslugu zalijevanja cvijeća.

Već si dugo želim ogrlicu od koralja. Pravih pravcatih. Sjećam se da sam ih prije par ljeta u Istri vidjela u svim zlatarnama. Ovo se ljeto spremam u Zadar i zanima me par stvari:

(1) Kako prepoznati prave koralje?

(2) Koliko je “normalna” cijena za ogrlicu od koralja? (Ne predugu, onako baš da je uz vrat. I sa srebrnom kopčom, nikako ne zlatnom.)

(3) Ima li netko zlatarnu ili dućan za preporučiti u blizini Zadra?

- - - - -

Koliko god da ovo obično ne radim, jedna me komentatorica potegla za jezik, pa moram.
Prije nekoliko mjeseci, po povratku iz Hrvatske napisala sam post o hrvatskim stjuardesama isprovocirana bezobraznom stjuardesom na letu Croatia Airlines. Komentari su uslijedili, uglavnom potvrđujući moje negativno iskustvo.

No, pred neki dan, jedna (očito stjuardesa CA), Ada ostavila mi je poduži komentar na temu. Citiram:

Naiđoh slučajno na ovu raspravu isfrustriranih , ljubomornih, i najvjerojatnije usamljenih žena. Jer tko bi čiji je život ispunjen raspravljao toliko o stjuardesama i nazivao svoj rod kravama.Vi zaista niste kompetentne govoriti o kulturi i obrazovanju stjuardesa jer, očito, ga same nemate. Dapače stjuardese u Croatia Airlinesu su većinom fakultetski obrazovane.Kako to da niste primijetile neljubazne stjuarde?Ne kažem da neljubaznih nema, ali generaliziranje onih koji putuju jednom godišnje npr. je odraz primitivne i neinteligentne percepcije okoline.Obrazovani ljudi, danas se koriste mailom i internetom da bi svoje pritužbe uputili na pravu adresu, u ovom slučaju kompaniji, u cilju da poboljša svoje usluge i educira ljude kroz sustav koji se naziva “kvaliteta usluge”.Sustav kvalitete postoji i u vašim firmama ako imate sreću da ste zaposlene.
Inače da vas informiram, od kupnje karata pa do aviona vi ste u kontaktu s nekoliko “firmi” te morate razlučiti svoje primjedbe koje se često ne odnose na zrakoplovnu kompaniju..
Putovanje samo po sebi spada u kategoriju visoko stresnih situacija gdje se u ograničenom prostoru nalazi mnoštvo ljudi svaki sa svojim problemima (od kojih neki sa ozbiljnim zdravstvenim,) mnogi sa svojim ogromnim torbama i figurativno frižiderima od kojih se ne mogu rastati niti na tren bez obzira što zakoni fizike imaju svoje limite, te je prirodna reakcija da mnogi misle kako je njihov problem najvažniji te da je kabinsko osoblje svemoguće u rješavanju bezbroj problema u istom trenutku i pritom misliti na svoje osnovne dužnosti po zakonu o kojima vi nemate pojma, a to je spašavanje vaših dragocjenih života na način o kojem se čitavi radni vijek obučavaju, a s ” kafa, čaj, sok” vam podilaze kako bi zaboravili vječni strah od letenja…

Draga Ada, ja nemam “sreću” da sam zaposlena, ja sam pametna, sposobna, obrazovana i ambiciozna i zato imam dobar posao. Moj stupanj frustracije, ljubomore i usamljenosti je na najnižoj razini koju si mogu zamisliti. Putujem avionom intenzivno od 1993., a od 1997. živim u Americi. Letenja me nikada nije bilo strah i stjuardese mi nikada nisu trebale da mi podilaze i da se brinu za moj “figurativni frižider” koji sasvim sigurno ne nosim sa sobom na avion jer imam daleko previše stila za takvo što. Za mene putovanje nije visoko stresna situacija, uživam u letenju i istu tu ljubav prenosim i na dijete koja je sa svoje tri i pol godine proputovala više avionskih milja nego velika većina Amerikanaca ili Hrvata u cijelom životu. Nadam se da sam raščistila sve nedoumice što se tiče moje životne situacije i kako ona utječe na moje mišljenje o hrvatskim stjuardesama.

Osoblje na avionu ima dužnost i obavezu brinuti o putnicima. Stjuardese (i stjuardi) meni ne rade osobnu uslugu kad mi serviraju kavu. To je njihov posao, jednako toliko koliko i briga o sigurnosti putnika. A to što je moje trogodišnje dijete odlučilo ići piškiti usred dvoipolsatnog leta je zaista krajnje nekulturno i bezobrazno od nje i svakako je zaslužila kolutanje očima i komentar ispod glasa prekrasne, dotjerane, fakultetski obrazovane stjuardese Croatia Airlinesa.

Ako se tebi ne da baktati s zahtjevnim i primitivnim ljudima koji putuju ekonomskom klasom jer su ti važniji oni podmazani u business klasi, onda si nađi angažman u charter kompaniji koja ima samo takvu klijentelu. I ti, a i mi putnici biti ćemo daleko sretniji.

Već 40 godina, The Metopolitan Opera svakog ljeta organizira koncerte u njujorškom Central Parku. Ove godine je za jučer planirano izvođenje Puccinijeve La Boheme koje je otkazano radi kiše. Današnje izvođenje Gounodova Fausta je odoljelo vremenu i pokazalo se, kao i uvijek do sad, kao predivni način za provesti večer u ovom krasnom gradu.

Met in the Parks je tradicija za New York, ali pomalo i tradicija i za mene. Nije ni čudo da sad već cijelu posjetu imam razrađenu do u detalje. Autobusom uptown po Madison Avenue do 85. ulice. Lagana šetnja jedan blok do ulaza u park na Petoj aveniji. Dvije vijugave stazice i ako ste stigli prije 7, imate šansu naći dobru poziciju za piknik.

Ah, da, piknik. Važno je sve dobro isplanirati. Treba ponijeti deku za piknik. Najbolje su one vodootporne jer je trava u parku vlažna i zemlja hladna. Košarica za piknik svakako mora sadržavati svijeće protiv komaraca. I flašu finog vina. (Večerašnji odabir bio je talijanski Chianti koji sam jučer dobila na poklon od klijenta — mislim da me odlučio početi plaćati u vinu umjesto u novcu…).

Koncerti počinju u 8 sati i sve je odlično organizirano. Na ulasku u Great Lawn dijele se programi (Playbill). Dijele se i vrećice za smeće, a velike kutije za smeće postavljene su uz sve glavne staze, jednako kako i javni WC-i. Policije ima na svakom koraku.

Večerašnji Faust bio je užitak, no loše vrijeme i hladnoća su nam samo malo pomrsili planove. U svakom slučaju, već se veselim idućem ljetu i novoj operi.

Radim ja danas kod klijenta, prevrćem neke papire i račune. Upadne mi jedan u oko i priupitam Jona o čemu se radi.

Kaže on meni: Ej, zaboravio sam te pitati… Jesi zainteresirana za All-Clad? Sve ti mogu nabaviti s 50% popusta.

Jao…. Pa, tko će se sad odlučiti s čim započeti kolekciju?!

(BTW, mislim da znam: ovo nagledavam već godinama…)

Sad se imam čemu veseliti kad se vratim iz Hrvatske. No, suđe i iPhone. Imam se dvjema stvarima za veseliti!

Iako sam, kao diplomirani politolog, djelomično stručna da napišem post o nedavnim događanjima u američkom zakonodavstvu, ovaj post pišem prvenstveno zbog toga jer iz upita u mailovima i na Skypu vidim da se dezinformacije šire kroz ilegalnu hrvatsku imigraciju u Americi kao ljetni požar.

Stoga…

NOVOG ZAKONA O IMIGRACIJI NEMA.

Bez obzira na to što ste negdje od nekoga čuli, nema potrebe skupljati dokumente i spremati se na ambasadu.

(Kad smo već kod toga, u Americi nema američkih ambasada, činjenica koju sam i lani i ove godine nebrojeno mnogo puta objašnjavala. Hrvatski konzulati ne mogu pomoći kod imigracijskih pitanja. Ako netko treba INS, ili kako se po novom zovu USCIS, na njihovim web stranicama ima listu lokacija.)

Nakon jednog neuspjelog pokušaja prošlo ljeto da se donese novi zakon koji bi na neki način regulirao status nekih 12 milijuna ilegalnih imigranata, prije nekoliko tjedana su (nakon mjeseci rada u tajnosti) zajdnički novi prijedlog predstavili demokratski i republikanski senatori. Od samog početka, taj je prijedlog naišao na oštru opoziciju s obje strane.

Zašto?

Ja mislim da je imigracija jedna od rijetkih tema o kojoj svatko u ovoj državi ima mišljenje. A, problem je u tome da su mišljenja na suprotnim stranama spektra. Ili bi sve ilegalce deportirali ili bi ih sve legalizirali. Svaki prijedlog zakona koji je u sredini, razljutiti će one s druge strane.

Tako je nakon nekoliko dana debate u Senatu, prošlog četvrtka prijedlogu zakona konačno izglasan povratak na policu. (Kad u novinama piše Immigration bill stalls in Senate, to znači da je zakon zapeo u Senatu. Dovoljno je u bilo kojem rječniku potražiti značenje glagola stall da bi se raščistile sve nedoumice.)

Iako u danima nakon što je zakon skinut s diskusije u Senatu i Demokrati i Republikanci, a osobito Prezident Buš pričaju da će prijedlog zakona oživiti i uspješno ga progurati kroz Senat i Kongres da bi konačno postao zakonom, bojim se da je sve to politička igra. Bush želi progurati zakon jer je on trebao biti njegov veliki pridonos u drugom mandatu. Ne samo da je izgubio svu podršku i popularnost među Amerikancima, čini se da više nema nikakvog utjecaja ni na svoje republikanske senatore i kongresmene. To je tužno.
Demokrati, s druge strane, se moraju jako portuditi da bi na predstojećim izborima izgubili, ali poznavajući njih, to ni ne bi bilo neobično. No, reforma imigracije je jedna od onih hot button issues i idući predsjednik će po tom pitanju nešto morati poduzeti.

Gdje sam ja u svemu tome? Iako sam oduvijek s lijeve strane političkog spektra (da budem točnija, lijevo od centra, svakako ne ektremna ljevica!), po prvi put sam se našla u situaciji da se slažem s Republikancima. Da, mislim da je ovaj prijedlog zakona de facto amnestija za 12 milijuna ljudi koji su prekršili zakone ostavši u državi nakon isteka vize (ili ušavši u državu ilegalno). Svi mi koji godinama plaćamo vize, advokate i razne fees ovoj državi biti ćemo kažnjeni zbog toga što smo poštivali zakone jer mi nećemo imati nikakva prava donese li se ovaj zakon.

Tako sam ja mogla uštediti dobrih desetak tisuća dolara koje sam potrošila na moj desetogodišnji legalni život u Americi. Što je još i bolje, nisam morala studirati ni učiti engleski, jer većina ilegalaca su neobrazovani i bez ikakvih kvalifikacija. Štoviše, da sam ilegalka, mogla sam se lijepo prikrpati socijalnoj pomoći, od njih dobijati markice za hranu, pomoć za stanarinu i besplatno zdravstveno osiguranje. Sve to ilegalci iz države vuku bez da njoj išta daju. Nitko ne zna beknuti riječ engleskoga, ali svi znaju koje beneficije imaju.

A, argument da će nakon legalizacije svi oni plaćati porez me nasmije do srca. Netko tko ne zna engleski i nema nikakve kvalifikacije, radi za minimalac od $5.15 godišnje i za 35 sati rada tjedno zaradi $10,000 na godinu. Ne samo da neće plaćati porez, nego će državu još više koštati jer će svi dobijati Earned Income Credit, a da ne govorimo da će kasnije svi imati prava na Social Security, gdje već sada nema dovoljno novaca.

All that being said, nije mi žao ni truda ni novaca koje sam uložila u sebe. Mlada sam, zdrava i pametna i bilo bi me sram da djetetu hranu kupujem s markicama socijalne pomoći. I znam da mnogi razvlače i komentiraju moj način života i standard, a svima im mogu poručiti samo jedno: svatko od nas kroji svoju sudbinu. Ako ja svojem djetetu želim platiti privatnu školu, to je moj odabir. Plaćam je svojim novcem koji sam pošteno i vrijedno zaradila.

Njujorški American Ballet Theater je jedna od vodećih svjetskih baletnih trupa. Postoji još od 40-ih godina prošlog stoljeća, a danas joj je dom Metropolitan Opera House, jedna od dvanaest organizacija koje su dio Lincoln Center for Performing Arts.

Lincoln Center je svakako jedna od obaveznih njujorških atrakcija, smješten tek nekoliko blokova od Columbus Circle i Central Parka između Broadwaya i Amsterdam avenije, između 62. i 65. ulice. Tim ogromnim kompleksom (inicijator kojeg je bio John D. Rockefeller III) dominira fontana na Josie Robertson Plazi koju okružuju Julliard School (s Alice Tully Hall koja je trenutno zatvorena zbog renovacije), Avery Fisher Hall (dom New York Philharmonic), The Metropolitan Opera House, The New York State Thater (dom New York City Ballet i New York City Opera).

I opet, da ne ispadne da nisam spomenula, upravo ovdje Carrie Bradshaw padne u nesvjest kad je njezin Rus zamoli za ples u njenoj predivnoj novoj Oscar de la Renta haljini…

The Metropolitan Opera House, osnovana davne 1880 godine, jedna je od vodećih opernih pozornica u svijetu. Usprkos svojih 3800 mjesta i sedam predstava tjedno, većina produkcija (osobito novih) je redovno rasprodano. Cijene ulaznica su od $24 do $168, no dva sata prije pođetka predstave moguće je kupiti i ulaznice za samo $20, kao i ulaznice za stajanje.

Naša jučerašnja posjeta baletu Uspavanja ljepotica P.I. Čajkovskog, jednoj od devet predstava ove svjetske premijere, bio je prava poslastica. Kad se zavjesa razmaknula, a na pozornicu dolepršale balerine i baletani, Amelia je i oči i usta široko otvorila i tako ostala veliku većinu trosatne predstave!

Naravno, kad smo nakon predstave imale priliku upoznati Angelinu Balerinu koja je s djevojčicama pozirala za (besplatne!) slike, to je bio tek šlag na tortu ovog predivnog damskog dana u New Yorku.

- - - - -
Još moram nadodati koliko me dijete impresioniralo svojim konceptualnim sposobnostima. Ja sam prije odlaska na balet našla na internetu sinopsis i nekoliko puta ga s Ameliom pročitala. S obzirom da se u baletu sva radnja i emocije iskazuju glazbom i pokretom, mislim da je na svoj način on daleko zahtjevniji od opere. Naravno, pomoglo je da je priča Ameliji od prije poznata, no ipak sam se iznenadila koliko je ona detaljno i točno shvatila priču slušajući glazbu i gledajući ples. Općenito, čitam da su apstraktne sposobnosti zaključivanja višejezične djece daleko razvijenije od djece koja govore samo jedan jezik, ali zanimljivo je to bilo vidjeti na djelu u potpuno drugačijem kontekstu.