Pitanje za roditelje
Znam da vas jako puno cita koji imate klince i klinceze i znam da su bar neki od vas u slicnoj situaciji kao i mi. Zato bih htjela cuti vasa iskustva, ako ih imate, u vezi naseg novog problema.
U zadnjih par tjedana, tocnije od kad smo bile u Londonu i nakon sto je bila jako bolesna iza toga, Amelia se dosta tesko odvaja od mene, cak je jedno jutro i plakala u skoli, sto je bilo prvi put od kad je lani krenula u skolu.
Danad ujutro je trebala ici k tati, veselila se tome i bila spremna za ici. Kad je doslo vrijeme za podraviti se sa mnom, odjednom je postala sjetna, onda tuzna i na kraju se to pretvorilo u pravu dramu. Da skratim pricu, ostala je doma, a tatu smo poslale doma praznih ruku. Moram napomenuti da ona jako voli tatu i on nju i uvijek se veseli ici k njemu i ovo se nikad do sad jos nije desilo.
Ja se sad pitam je li to nesto normalno i za ocekivati od djeteta njene dobi (tri i pol godine) ili je razlog nesto drugo. Ako bilo tko od vas ima misljenje, savjet ili iskustvo, zaista bih to cijenila. Ako ne zelite postati na blogu, sto razumijem, mozete mi poslati mail na blog at lmarkes.com.
Ja bih rekla da je to samo mala faza nesigurnosti.
Da li su joj se u zadnje neke druge stvari promijenile?
Znalo se i nama dogadati tako nesto, samo mozda kad je Zvrk bio mladi 2,5/3 god.Ali je onda bio jako clingy za mamu.
Comment by zvrk — April 7, 2007 @ 1:58 pm
Bok Lidija…mislim da nemas razloga za brigu. ja nemam djece, ali imam necakinju od 3.5 godine, a i odredjeno znanje (po struci sam pedagog). to je faza nesigurnosti, trazenja paznje. sasvim normalno. vazno je da sad budes uz nju, ne forsiras ju na nista (dobro ste napravili da je ostala s tobom, ocito iz nekog razloga nije htjela kod tate), ali pripazi da u svemu tome imas mjeru, u smislu da ona zna da npr. nece se suzama “izvuci” iz skole/vrtica, iz nekih stvari koje mora obavljati itd. budi cvrsta u tome, daj joj puno ljubavi kako i do sada i proci ce ova faza. ne brini, sve je ok.
lijepi pozdrav!
Comment by Ana — April 8, 2007 @ 7:23 am
Ja tek sad skuzih da imam krivu tvoju email adresu :). Ili neku drugu. Anyway, to joj je samo faza. I Marko je sada takav. Tesko odlazi u preschool iako jako voli. Ako se bavim Domijem, on odmah skace i trazi paznju. Mislila sam da je ljubomora u pitanju i da zato i nece u skolu. No kazu da sad postaju svjezni sebe bas kako treba, neznam tocno kako bi to objasnila, ali on isto pocne plakat i budem sva jadna. Dakle, nadam se i ja da je faza koja ce brzo biti iza nas.
Comment by lorraine — April 8, 2007 @ 7:51 am
kako vise ne znam na koj mail da ti pisem daj mi se javi na mail ili se pricamo ako se ulovimo na skype?
ovo je faza da se ne zeli odvajati od mame jer je ona zapravo vrlo mala za biti toliko dugo bez tebe svaki dan (dok si na poslu), pa koliko god njoj bilo zabavno kod tate i bake, mama je mama i jednostavno to niko ne moze zamijeniti
pokusajte da se tata i baka i dida druze sa njom u tvojem prisustvu, pa kad se ponovo odluci nek krene opet samostalno kod njih imajte dogovor da je momentalno vrate ako vide da ne funkcionira
btw klinci znaju imati takve reakcije ako su bolesni, moguce je da je u skoli neko gnjavi i isto tako je moguce da joj mozda na odgovara taina cura ili da cak tata nije postupio kako treba i da ju je necim povrijedio.
jesi mozda ti nasla nekog novog komada? da li si se u londonu pojacano bavila nekim drugom pa se osjeca ugrozenom da te mora dijeliti?
moj mali ima faze kad ne zeli sudjelovati u aktivnostima sa tatom a zivimo skupa i nema nikakvih dodatnih stresova sa promjenom sredine i odlaskom u drugi stan
mozda bi se trebala konzultirati sa psihologom, ali pokusaj naci nekog ko je na ti sa “attachment parenting” i preskoci ekiput koja zagovara cry out pristup jer ce se kao disciplinirati time sto kao jaca nameces svoju volju bez da postujes djetetovo vidjenje svijeta i djetetove zelje
Comment by ivanka — April 8, 2007 @ 8:28 am
helou. ja imam malog princa, bas tih godina i svako malo prozivljavamo neku od “faza” tipa: vise se voli igrati s tatom, mama mora van iz sobe; pa nece ga tata uspavljuje, hoce samo mamu; nece u vrtic, place, pa slijede razgovori zasto on ne bi ostao doma i da ga netko doma cuva; nece spavati sam u krevetu…
uglavnom, svako malo je nesto na redu. kako nisam strucna osoba, te “faze” rjesavamo inuitivno - uglavnom pokusavamo mu se prilagodjavati.
glede straha od napustanja, princ ponekad ima takav strah kada je s djedom i bakom jer smo ga znali (morali) ostaviti na nekoliko sati s njima pa cak kada on i ne bi zelio ostati. to se dogodilo svega par puta, no njemu je to izgleda bilo vrlo traumaticno. uglavnom, sada kada on sve razumije, uvijek prije nego sto ga negdje ostavimo (osim u vrticu koji nam je rutina), ali i cak kada nekamo svi zajedno idemo gdje jos nismo bili, porazgovaramo o tome kamo tata&mama idu, gdje ce on biti, zasto idemo i koliko dugo ce tamo biti - uglavnom pripremamo ga unaprijed za svaku novu situaciju.
ne znam moze li se ovo primijeniti na vas problem, no svakako je jedno iskustvo vise.
i jos nesto, glede odlaska u vrtic, tu smo manje popustljivi, ostaje doma samo kada smo na godisnjem i naravno kada je bolest u pitanju. naime, ako tu pocenemo s popustanjem, bojim da cemo otvoriti pandorinu kutiju i da se vise necemo lako vratiti u staru rutinu.
sretno i javljaj kako se situacija razvija!
Comment by stepfordska — April 10, 2007 @ 2:32 am
hvala svima na trudu. zaista to cijenim. razgovarala sam i s nekim ljudima na poslu (odmah do naseg odjela je psihologija i u svako doba dana ima najmanje osam profesora na doktoratu iz child development ili neceg slicnog) i uglavnom su se svi slozili s ovim sto i vi ovdje pisete. svi savjetuju da je treba stalno reassure i pricati s njom o strahovima i brigama, a ne ih samo dismiss kao djecja posla. (znam da pisem kao madar, ali neke rijeci mi na hrvatskom ne pasu…) amelia jucer ujutro nije htjela ostati u skoli kad ju je tata vodio i trajalo je dobrih sat vremena dok ju je na kraju uspio zainteresirati i ostaviti koliko-toliko sretnu. mi smo danas doma (ja pokusavam svaki tjedan sloziti raspored tako da ne radim vise od cetiri dana) pa cemo se malo nauzivati i nadruziti. i’ll keep you posted!
Comment by Lidija — April 10, 2007 @ 9:11 am
nemrem ti nikaj suvisloga reci, moj sin nije do sada jos imao takvih faza, osim naravno na samome pocetku vrtica. tu i tam mu puhne da bi on isao “raditi” i ne u vrtic, ali to traje mozda samo nekoliko minuta.
Comment by sandy — April 10, 2007 @ 2:29 pm
moj sin ima slicne faze. ili visi po tati ili visi po meni. obicno visi po onome koji ima za njega manje vremena. mozda je mala takva jer si mozda i ti u zadnje vrijeme imala za nju manje vremena nego inace. pa ima nekakav cudan strah od gubitka i razdvajanja.
inace nisam stigla komentirati tvoj post prije neki dan, gdje si napisala da si prodala fotku s copyrightom za 400 $. ne znam o cemu se radilo, ali provjeri da li je copyright mozda samo za jedne novine, jednu agenciju ili pak zemlju. moja iskustva s copyrightom su se obicno ogranicavala na zemlje. ako zelis, mozemo o tome i mailom.
Comment by lipa mare — April 11, 2007 @ 11:11 am
U čemu je bit bračne zajednice?
Bit je u tome, da muž i žena zajedničkim snagama rješavaju
probleme, kojih ne bi bilo, kad ne bi živjeli zajedno
Comment by Anonymous — April 13, 2007 @ 4:57 am
@sandy - mi pokusavamo ne pretjerano reagirati na ovo ponasanje pred malom. kad je odvedem u skolu, objasnim joj da ja moram ici raditi, da ona mora ostati u skoli. da cu na kraju dana doci po nju. poljubim je i zagrlim i odem. suze prestanu prije nego izadem iz ucionice, a ostatak dana je sretno i zadovoljno dijete. sad je na tomu i meni da pratim ponasanje i vidimo ako ce to polako nju proci.
@lipa mare - upravo suprotno, kod nas doma nikakvih velikih promjena nema. ja zapravo jako pazim da nema neocekivanih promjena, ona mjesecima unaprijed zna da idemo nekud na put, uvijek razgovaram s njom o svemu sto se dogada, iako je mala. ja mislim da je razlog svemu to kad je bila bolesna nakon puta u london i to zato jer se razbolila kad je bila kod bake. i baka je rekla da je cijeli dan samo plakala jer je htjela mamu. povrh toga, te veceri i iduci dan nije dosla k meni, nego je ostala s tatom. koliko sam citala i pricala s psiholozima, djeci je bolest velika trauma (pogotovo jer amelia nije tako visoku temperaturu imala vec vise od godinu i pola, tako da se ranijih slucajeva vjerojatno ni ne sjeca, a ako se i sjeca povezani su s traumom odlaska u bolnicu), i cesto se desi da se privremeno vrate jedan korak unatrag u razvoju. sjecam se da je isto bilo s ranijom bolesti i operacijom i dudom, a i s pelenom. no, i dude se odrekla s godinu i pol, i pelene s dvije i pol, pa bude i ovo proslo…
@anonymous - vidis, ja pak sam mislila da je bit bracne zajednice suzivot s nekim koga se voli, cijeni i postuje. btw, druga recenica ti je kontradiktorna sama po sebi, ali budem si zamislila da je ovo “kad ne bi zivjeli zajedno” moralo biti “kad bi zivjeli zajedno” i sad ovog trena idem javiti svima koje poznajem, a koji su u braku da nemaju probleme jer sama cinjenica da su u braku znaci da oni “zajdnickim snagama rjesavaju probleme.” ajde, molim te… srednji vijek je odavno zavrsio zajedno s uvjerenjem da je za djecu bolje da roditelji ostanu u nesretnom braku nego da se sretno razidu.
Comment by Lidija — April 13, 2007 @ 6:30 am