newyorčanka: the blog

Rijetko se desi da na ovaj blog stavljam slike u boji, ali naša nedavna posjeta botaničkom vrtu u Brooklynu bila je toliko spektakularna i rezultirala brojnim predivnim fotkama da jednostavno moram početi jednom od njih.

Svakog proljeća Brooklyn Botanic Garden priređuje festival proslave proljeća i cvata trešanja. Iako je ovaj botanički vrt vrijedno posjetiti u bilo koje doba godine, meni je ovo rano proljeće daleko najdraže.

Doći do botaničkog vrta je jako jednostavno. Ja obično uzimam njujoršku podzemnu, vlak 2 ili 3 prema Brooklynu. Za $2 i nekih 15-ak minuta vožnje od Downtown Manhattana možete se počastiti putem u urbani raj. Ulaznice za botanički vrt su po $8 za odrasle, no utorkom je ulazak besplatan. Preporučam posjetu parku tijekom tjedna jer vikendom budu ogromne gužve. No, ni gužva vam neće pokvariti užitak ako je vikend jedino vrijeme kad se možete spremiti u Brooklyn.

Kad ste već u tom dijelu grada, slobodno svratite i u Brooklyn Museum. Iako se kolekcija ne može uspoređvati s Metropolitanovom (a, rijetko koja na svijetu može!), ovaj je muzej svakako vrijedno pogledati jer ima zavidnu kolekciju umjetnosti od antike do modernog doba.

Više fotki botaničkog vrta je naravno na Photoblogu.

- - - - -

Sasvim nevezano uz ovaj post, ali moram napisati da je Sadistico Shy genije i da me u pet minuta naucio raditi HDR. Naravno, naucila sam samo tehniku, sad je vrijeme za rad na kreativnosti…

Svako životno doba nosi svoje. Rastemo i učimo i znamo bolje čim smo stariji. Odrasla žena, s 32 godine, se ne da nagovoriti na nekakvu bedastoću. Sve to stoji, jel’da?! Hm…

Prije puno godina, još negdje u srednjoj školi, skužila sam da razne dlačice na raznim djelovima tijela nisu estetski prihvatljive. Pa sam ih brijala.

Onda sam skužila da postoje i depilacijske kreme. Pa sam ih depilirala.

Onda sam skužila da postoje aparati, razni i različiti. Pa sam kupila Silk-épil. Pa sam ih čupkala.

Onda sam skužila da mi je veći gušt ako to ne moram raditi sama. Pa sam počela hodati na voskanje. Pa mi ih Mary čupka.

Onda mi je moja egipćanka Mary malo po malo počela čupkati i druge dijelove tijela osim nogu. I tu je sve krenulo nizbrdo. Jer onda me Mary nagovorila na brazilku.

Nije da nisam preživjela. Nije da je bilo gore od poroda. Nije niti bilo nepodnošljivo. Ali je stvarno boljelo!!!!

(I bez obzira na svo ovo zavijanje i maslačenje, već sam se naručila za 4 tjedna da idem opet. Kaj se mene sve da nagovoriti. Ali, stvar je u tome, sviđa mi se rezultat…)

Vjerojatno najprepoznatljiviji simbol New Yorka, ali i Amerike, je tema mojeg današnjeg posta. Naravno, radi se o Kipu slobode koji smo moja princeza i ja danas posjetile. Ovo je za nju bila prva posjeta.

Stvari su se u New Yorku promjenile nakon 9/11 i to je najočitije kod posjete najpopularnijim turističkim destinacijama u gradu. Beskrajni redovi i sigurnosne kontrole dio su naše nove realnosti i svaki posjetitelj gradu se na to mora unaprijed pripremiti. No, bez obzira na sve to, posjeta Kipu slobode zaista je predivno iskustvo, za velike i male.

Kip slobode (punog naziva Statue of Liberty Enlightening the World) poklon je Franuske Americi za stotu godišnjicu proglašenja nezavisnosti. Kip je službeno otvoren u listopadu 1886. Nalazi na otoku, nazvanom Liberty Island, u njujorškoj luci. Kip je visok 46 metara dok mu je baza visoka još dodatnih 47. Sve do napada na Svjetski trgovački centar 2001, stepenice koje su prvobitno dodane nakon postavljanja kipa za upravitelja svjetionika, bile su otvorene posjetiteljima koji su se mogli popeti sve do krune. Danas to više nije moguće. (Kao netko tko je davne 1997. stajao na vrućem srpanjskom suncu četiri sata da se popnem tim stepenicama, mogu kategorički tvrditi da nije vrijedno truda.)

Do Kipa slobode može se doći trajektom s Manhattana ili iz Jersey Cityija. Redovi u New Jerseyiju su daleko kraći nego u New Yorku, ali (osim ako živite u kvartu kao mi) malo je komplicirano javnim prijevozom doći u Liberty State Park.

Circle Line je operater trajekata koji voze na Liberty Island. Cijena karte za odrasle je $11.50 i uključuje trajekt, posjetu Kipu slobode i Liberty Island, a također i odlazak na Ellis Island, koji je izuzetno zanimljivo mjesto osobito za one čije su obitelji početkom prošlog stoljeća emigrirale u Ameriku. Karte se mogu kupiti na internetu, ali ih možete kupiti i na dan posjete u Castle Clinton na samom jugu Mahnattana zvanom Battery.

Želite li posjetiti muzej i podnožje Kipa slobode, potrebne su posebne ulaznice. Njih se mora rezervirati na internetu i iako je sama posjeta besplatna, za rezervaciju karata naplaćuju dodatnih $1.75. Nakon današnje posjete, moram priznati da je vrijedno truda i vremena. Za razliku od starih vremena, kad ja unutrašnjost Kipa vrvila ljudima, danas je doživljaj znatno drugačiji. Zbog malog broja posjetitelja koji se dnevno propuštaju u podnožje, mir i tišina i gotovo prazni hodnici dozvoljavaju da s pažnjom i u miru pogledate izuzetno zanimljiv muzej koji opisuje povijest Kipa slobode. Iako se nije dozvoljeno penjati do krune, ako imate kondiciju da se popenjete pet katova (Mimi i ja smo to obavile bez ikakvog problema, skoro da se nismo ni zapuhale!) imate priliku pogledati Dami slobodi ispod haljine.

Ako ste u posjeti NYC dovoljno dugo da gotovo cijeli dan možete provesti u posjeti Kipu slobode, svakako to nemojte propustiti. Ako je vremena malo, a aktivnosti na listi puno, preporučam bržu i jeftiniju opciju: Staten Island Ferry. Vozi cijeli dan, besplatan je, a pogled s broda je identičan onom pogledu s trajekta za Kip slobode. Naravno, u tom slučaju ne možete ni na Liberty ni na Ellis Island, ali sat vremena možete uživati u jednom od meni najspektakularnijih pogleda na svijetu.

(Na slici je s lijeve strane Jersey City, zatim Manhattan, Brooklyn Bridge i majusni dio Brooklyna. Igrala sam se sa PhotoStitcherom dok dijete jos spava… A, ima i par slicica na Photoblogu.)

Danas mi je deset godina od dolaska u Ameriku. Počela sam pisati kratak pregled svega što mi se dogodilo u tih deset godina i skužila da neće biti kratak. I da nisam spremna baš sve podijeliti s cijelim svijetom. Pa je taj post ostao u Drafts.

Kao da je bilo jučer sjećam se dolaska na JFK. Lufthansa mi je kofer ostavila u Frankfurtu. Ispunila sam formulare i zaputila se u hotel. Kad sam izašla iz aerodromske zgrade zapahnula me vrućina i sparina ljetne noći, sasvim neočekivana usred travnja. Sjela sam na bus i obećala samoj sebi da neću dozvoliti da mi predrasude upropaste godinu u Americi. Naime, ja sam znala da neću voljeti ni grad, ni ljude, ni kulturu. Kako bih i mogla?!

Kad se autobus nakon vijuganja po uzlaznoj rampi za 59th Street Bridge popeo na njegov gornji nivo, a ispred mene se u dobrodošlici ispružio Manhattan u svom svojem sjaju, sa svjetlima koja su treptala kao milijuni krijesnica, oči su mi zasuzile i jedini put u životu zaljubila sam se na prvi pogled. Deset godina kasnije i ovoj ljubavnoj vezi se ne nazire kraja.

- - - - -

Stafeta koju mi je predao Ribac. Psiho/ljubavne pjesme.

1. Perfect - Smashing Pumpkins

2. Easy - Faith No More

3. Sex and Candy - Marcy Playground

4. Please - U2

5. Steal My Kisses - Ben Harper

Ne postam pjesme jer ozbiljno shvacam krsenje autorskih prava glazbenika. Ja sam sve svoje pjesme (svih 6000+) kupila legalno. (OK, prepisala sam od Ribca i postala pjesme koje sam nasla.)

Saljem je dalje bilo kome tko je zainteresiran. I jos sam jednu stafetu negdje duzna, ali sam zaboravila koju i gdje. Sorry.

Ne mogu odoljeti da ne postam ovu sliku. Neki dan smo bile s bakom na rucku nakon cega smo se setale po ducanima. Dok smo Rita i ja razgledavale neke haljine, dijete je uzelo par cipela s police, skinula cizme i krenula isprobavati. Odabrala je cipele koje sam ja neki dan htjela kupiti (black patent leather peep-toes)… Ima mala dobar ukus.

Da joj se iskupim jer cipele nisu imali u njenoj velicini, kupila sam joj Roberto Cavalli sandalice. Ako je vec fashionista! A, bile su na rasprodaji…

Ne vjerujem da mogu napisati ovdje nesto sto bi na bilo koji nacin moglo objasniti tragediju koja se dogodila mladim ljudima. Ne mogu napisati nista sto bi i priblizno opisalo osjecaj u srcu koji me gnjavi vec danima. Svakodnevno radim sa studentima i ne mogu opisati osjecaj straha koji me obuzme kad shvatim da ne znam kakve misli zive u njihovim glavama.

Ali, mogu napisati jedno. Nitko od te djece nije kriv niti sto su se nasli tamo, niti sto je vanjska politika njihove drzave takva kakva jest. Napisati da ovo nije tragedija zato jer su mnogi poginuli i u Iraku je bescutna glupost. Da, nisu civili u Iraku krivi sto su se nasli tamo i sto je vanjska politika Amerike takva kakva jest. Ali, postoji jedna OGROMNA razlika. Kad poginu civili u Iraku, Amerikanci ovdje to ne slave. Kad teroristi ubiju neduzne civile, oni slave njihovu smrt. I svatko tko izjednacuje te dvije strane, mora se ozbiljno zapitati gdje su mu savjest i razum.

Nastavljamo u revijalnom tonu…

(Disclaimer: Ovaj post je apsolutno informativne prirode i kao apsolutni nestručnjak ne tvrdim da je bilo koji od navoda niže apsolutno točan ili da je post niže na bilo koji način apsolutni pregled poreznog sustava Amerike.)

15. travnja je vjerojatno najomraženiji dan većine poreznih obveznika u Sjedinjenim američkim državama. Naime, taj je datum rok za prijevu godišnjeg povrata poreza (federal tax returns). Naravno, u slučaju da se zaista radi o povratu novca, taj godišnji zadatak je nešto lakši. Ako je u pitanju, kao kod mene, po prvi puta u mom životu, da se radi o preznom dugu, iskustvo svakako nije ugodno.

Kome se plaća porez?

Američka agencija za prikupljanje poreza zove se Internal Revenue Service. Sjedište je, naravno, u Washingtonu.

Tko sve mora platiti porez?

Svi. Svaki zaposleni čovjek u Americi mora platiti porez.

Ovisno o poslu i statusu u kojem je radnik prijavljen, porez se može kroz godinu skidati direktno s plaće. To je slučaj kod svih redovnih zaposlenika (puno i djelomično radno vrijeme) koji se nazivaju W-2 employees.

Vanjski suradnici i slobodnjaci (IRS ih strogo definira kao one radnike koji rade nezavisno od poslodavca, bez utjecaja na sto i kako radi svoj posao) na svoj prihod kroz godinu ne plaćaju porez, ali na kraju godine dobijaju formular 1099 od svakog poslodavca s ukupnim iznosom koji im je plaćen i na taj prihod moraju platiti porez.

Kamate su također oporezive. Banke godišnje šalju 1099-INT svim štedišama s ukupnom zaradom na kamatama u prošloj godini.

Iako očito nezamislivo u Hrvatskoj, u Americi se plaća porez i na kapitalnu dobit. Što je kapitalna dobit? Kupite dionice za $1000. Njihova vrijednost eksplodira i skoči na $5000. Zaradili ste $4000 na papiru. Na to ne plaćate porez. Dionice ste prodali? $4000 je kapitalna dobit i na nju morate platiti porez.

Plaća se i porez na nasljedstvo, na prihod od prodaje nekretnina, plaća se porez na sve. Porez se plaća ako ste u državi legalno ili ilegalno. POREZ SE PLAĆA UVIJEK I NA SVE.

Koliko poreza se mora platiti?

Najteže pitanje od svih. Ovisi o statusu prema kojem radite prijavu i zaradi.

Kategorije su:
* Single - neoženjena/neudata osoba
* Married Filing Jointly - oženjene/udate osobe koja prijavljuju zajednički
* Married Filing Separately - oženjene/udate osobe koja prijavljuju zasebno
* Head of Household - nositelj domaćinstva
* Qualifying Widow(er) With Dependent Child - udovac/udovica s djetetom koje uzdržava

Na primjeru neduate/neoženjene osobe koja prijavljuje porez bez djece koju uzdržava, evo tablice postotaka:
Bruto od Do Porez je
$0 $7,550 10% iznosa preko $0
$7,550 $30,650 $755 plus 15% iznosa preko 7,550
$30,650 $74,200 $4,220.00 plus 25% iznosa preko 30,650
$74,200 $154,800 $15,107.50 plus 28% iznosa preko 74,200
$154,800 $336,550 $37,675.50 plus 33% iznosa preko 154,800
$336,550 no limit $97,653.00 plus 35% of the amount over 336,550

Znači, netko je zaradio $50K (recimo, poluprosječna plaća u NYC), na to mora platiti $4220 plus 25% od ($50000-$30650) ilitiga $9057.50 (malo preko 18%.) Naravno, to je prije nego smo izračunali sve olakšice (deductions) na koje netko ima pravo, a njih je poduža lista.

Plaća se samo federalni porez?

Ne, porez se plaća i državi u kojoj se živi, ali i državi u kojoj se zarađuje (ako nije ista kao i država u kojoj se živi.) Porez se može plaćati dvjema, trima ili više saveznih država.

Što ako nemam novaca za platiti porez?

Najbolja preporuka: prodati bubreg. U slučaju da imate samo jedan, najbolje je uzeti kredit u banci, izmaksati kreditne kartice, sve samo da državi ne budete dužni. Kazne i kamate su okrutne.

Što ako mi povrat poreza nije gotov?

IRS-u nije pretjerano važno ako papirologija nije gotova. No, oni svejedno žele novac. I ako želite zatražiti produžetak roka za predaju prijave, morate procjeniti dug i s prijavom za produžetak poslati uplatu. U slučaju da ste procjenili malo, čekaju vas kazna i kamate kad završite i predate prijavu.

Što ako dobijam povrat?

(Šmrc, lovi me nostalgija…) Najbolja od svih situacija. Povrat poreza možete napraviti još u veljači, ako odaberete opciju da vam država nova uplati direktno na tekući, novčići će se tamo naći na najviše desetak dana. Bjutiful.

Što ako “zaboravim” napraviti povrat poreza?

Sve dok vas ne ulove, prevarili ste državu. Bravo! Kad vas ulove (a, uloviti će vas, prije ili kasnije!), čeka vas nezavidna budućnost. Jer, kao što se jako dobro zna, čak i Al Capone kojem nisu mogli dokazati sudjelovanje u organiziranom kriminalu, pao je na neprijavljivanju poreza.

Osnovna razlika između poreznih sustava Amerike i Hrvatske?

Hm, u Americi porez definitivno nije izborna aktivnost. Jer, iako nitko od nas nije lud od sreće da ga plaća, postojanje pravne države i kazni za one koji krše zakone, većinu nas inspiriraju da se ne igramo. Jer, država koja ne provodi porezne zakone je država koja je osuđena na siromaštvo. A, oni su to davno skužili. (BTW, porez na prihod se u Americi plaća još od dana civilnog rata, a uveden je kao obavezan na početku prošlog stoljeća, točnije 1913. donošenjem 16. amandmana na Ustav.)

I, da, u godini kao ova, kad 15. pada na nedjelju, svi mi koji se nećkamo s uplatom dobili smo od države na poklon produžetak. Porez mora biti prijavljen do ponoći u utorak, 17. travnja. Ugh.

Od nedjelje sjedim na ovom postu i pitam se da li da ga objavim. Naučila sam (djelomično) da se nije vrijedno uplitati u političke polemike na blogu. S druge strane, da bih ostala doslijedna sebi, ne želim prešutiti neke opservacije koje me duboko uzrujaju samo zato da bih izbjegla potencijalno neugodnu diskusiju.

Očito, prevagnulo je ovo drugo. Kud puklo da puklo.

Igrom slučaja, ove nedjelje sam se našla u Uskrsnoj misi u hrvatskoj crkvi na Manhattanu. Neki od vas će se sjetiti opisa mog prvog i jedinog posjeta toj istoj crkvi prije skoro pa točno deset godina. U hrvatskom centru u koji sam navratila mlada i nadobudna s namjerom da se predstavim zajednici i po mogućnosti steknem neke domaće “saveznike” u stranoj zemlji, prozvana sam izdajicom i rečeno mi je da je sramota da sam takva mlada i zdrava u Americi umjesto da sam doma i rađam male Hrvate. Mislim da ne moram objašnjavati zašto se gotovo deset godina nisam vratila.

Ove nedjelje, slušajući propovijed u kojoj su svi vjernici prozvani bedacima jer nam je važnije raditi i obavljati svašta nego stati i pomoliti se, u kojoj je bilo daleko važnije spominjati Hrvate nego katolike i za vrijeme koje mi je postalo i opet jasno da su Hercegovci veći Hrvati od ostalih Hrvata, polako sam kipila, ali nisam imala neku veliku namjeru reagirati na bilo što od toga. Bilo mi je jasno da ne pripadam u tu zajednicu i da sam u ovih deset godina, za razliku od velike većine njih, prerasla granice svoje domovine i nemam potrebu skrivati se iza nacionalnosti ili bilo kakve druge pripadnosti.

No, kad je došlo vrijeme za crkvene obavijesti na kraju mise i kad je svećenik ponosno najavio proslavu 10. travnja, vidjela sam zvijezde. Iako mi povijest nije jača strana, jako sam brzo shvatila što to oni slave. I nisam mogla vjerovati. I još ne mogu. Ako Hrvatska ima samo jednu mrlju na svojoj povijesti, onda je to za mene svakako osnivanje NDH. Jadni mali narod koji je krivo procjenio što će biti rezultat rata, priklonio se krivoj strani. I dok Nijemci i danas ispaštaju zbog Hitlera i nikome ne pada na pamet veličanje Trećeg Reicha, katolička hrvatska zajednica u New Yorku nema ama baš nikakvog problema slaviti ustaški režim.

Zaista mi se rijetko to dogodi, ali mene je stvarno sram da bi me netko mogao smatrati dijelom te zajednice.

Ja možda jesam bedak jer svake nedjelje ne idem na misu, ali sam daleko bolja osoba od onih koji obijaju oltare, a istovremeno veličaju ideje Velike Hrvatske i njihovog dragog Poglavnika.

Mogla bih napisati puno teksta. Svašta bi bilo za reći. No, lako je sve sažeti u tek nekoliko točaka:

- puno lijepih auti

- samo jedna lijepa teta

- našla sam si auto koji bih si bila odmah kupila, ali su ga imali samo u žutoj varijanti, a ja sam se odlučila za crveni: Aston Martin V8 Vantage Convertible

No, da sad ne gubim vrijeme, ovdje je ono što vas stvarno zanima: Photoblog.

Znam da vas jako puno cita koji imate klince i klinceze i znam da su bar neki od vas u slicnoj situaciji kao i mi. Zato bih htjela cuti vasa iskustva, ako ih imate, u vezi naseg novog problema.

U zadnjih par tjedana, tocnije od kad smo bile u Londonu i nakon sto je bila jako bolesna iza toga, Amelia se dosta tesko odvaja od mene, cak je jedno jutro i plakala u skoli, sto je bilo prvi put od kad je lani krenula u skolu.

Danad ujutro je trebala ici k tati, veselila se tome i bila spremna za ici. Kad je doslo vrijeme za podraviti se sa mnom, odjednom je postala sjetna, onda tuzna i na kraju se to pretvorilo u pravu dramu. Da skratim pricu, ostala je doma, a tatu smo poslale doma praznih ruku. Moram napomenuti da ona jako voli tatu i on nju i uvijek se veseli ici k njemu i ovo se nikad do sad jos nije desilo.

Ja se sad pitam je li to nesto normalno i za ocekivati od djeteta njene dobi (tri i pol godine) ili je razlog nesto drugo. Ako bilo tko od vas ima misljenje, savjet ili iskustvo, zaista bih to cijenila. Ako ne zelite postati na blogu, sto razumijem, mozete mi poslati mail na blog at lmarkes.com.