newyorčanka: the blog

Njujorčani su svoja sorta. Ako si mogu olakšati život, oni će objeručke prihvatiti tu opciju. Ako imaju novaca, u stanju su platiti za baš sve. Biznisi to znaju i u svakom slučaju izlaze u susret. Kemijske čistione i vešeraji dolaze u stan pokupiti prljavu odjeću i donesu je natrag čistu. Supermarketi imaju dostavu. Dođete, kupite, platite, ostavite im vrećice i unutar sat vremena vam ih donesu doma. Kad je u ljetu besplatni Shakespeare in the Park, na karte se treba čekati u dugačkom redu. Njujorkeri koji žele na predstavu, imaju novaca, a nemaju vremena, plate nekome da za njih stoji u redu i dobije karte. Otprilike kad i iPod, pojavili su se biznisi koji su ponudili digitalizaciju glazbenih kolekcija. Znate, dođu po vaše CD-e, sve ih ripaju na kompjuter i dostave vam digitalnu arhivu koju onda vi samo nabacite na svoj komp.

Zato, kad je 2002. osnovan Fresh Direct, prvi internetski supermarket s dostavom (na početku samo na Manhattanu), nije uopće postojala sumnja da će biti uspješni. Kad su u rujnu 2005. počeli dostavljati i u moj Downtown Jersey City, mojoj sreći nikad kraja! Početna sumnja, “Kako će oni meni dostaviti te namirnice? Hoće meni oni odabrati lijepe jabuke? Hoće li to biti strašno skupo?” nestale su gotovo s prvom narudžbom. Dok su cijene nešto više nego u mom lokalnom, ghetto Shop Rite supermarketu, kvaliteta je znatno bolja. I, iako je hrana nešto skuplja (10-30%), na kraju potrošim manje jer kupim manje onih usputnih, impulsivnih proizvoda.

Kako to izgleda?

Najprije se na web stranicama napravi narudžba. Treba naručiti najmanje $40 vrijednosti namirnica. Dostava je $4.95 na u NYC, $5.95 kod mene. No, od nedavno imaju Delivery Pass za $99 za šest mjeseci što uključuje neograničen broj dostava. Pogodite tko je to kupio isti dan kad je ponuđeno?!
Kod narudžbe, odabirete dvosatni okvir kad želite dobiti dostavu. S Delivery Pass možete rezervirati tjedni termin pa ne morate brinuti da će vam željeni termin biti rasprodan. Nama dostavljaju svaku nedjelju ujutro između 9 i 11.

Namirnice vam donesu uniformirani dostavljači, jedan ili dva. Sve je spakirano u prepoznatljive kutije. Napojnice nisu neophodne. (Naime, za dostavu se ovdje obično daje tip, no u slučaju Fresh Direct oni i na web stranicama naglašavaju da nije potrebno. Kad su počeli, na web stranicama je stajalo da ni u kom slučaju dostavljačima nije potrebno davati napojnice, no njujorčanima je valjda nemoguće nekome ne dati tip pa su to malo promjenili. Ja osobno ne dajem napojnice kad dostavu plaćam. Kad je dostava besplatna, tipa pizza ili Chinese, onda dajem.)

Namirnice su u kutijama po temperaturama na kojima se moraju čuvati jer se tako čuvaju i u njihovom kamionu-hladnjaku.

Povrće i voće je uvijek pažljivo odabrano, pažljivo zamotano i do mene dođe u savršenom stanju.

A svinjsku pečenku mi lijepo zavežu kao kod najboljeg mesara u gradu.

Dok su neki drugi dućani pokušali konkurirati s internetskom dostavom, nisu ni blizu kvaliteti i profesionalnosti. Znam jer sam probala.

Fresh Direct postao je toliko važan dio našeg života koji mi sveki tjedan uštedi nekoliko sati nerviranja u gužvi lokalnog supermartketa da sad kad tražim novi stan, jedno od prvih pitanja je uvijek: Does Fresh DIrect deliver here?

Izgleda da je za stvarno došlo proljeće. Sva sreća jer ja sam već bila toliko očajna radi ovog vremena da sam se veslila putu u London jer bude tam ljepše vrijeme. Kaj nije red, nije.

No, sad kad je došlo lijepo vrijeme, sad nas ne bude više nikad doma. Ma, divota.

Danas sam dobar dio popodneva provela sjedeći uz Hudson, pijući Starbucks i pričajući s mojim dragim susjedom doktorom. Moram priznati da bi mi teško bilo puno ljepše.

Na kraju smo ispratili jedan brod na daleki put i zaputili se doma. Ah, kako ja volim vikend!

Ima li što gore nego biti osam katova u sporom liftu s nekim tko s otvorenim ustima jede čips?!

Seriously, close your ******* mouth!!!

Imale smo vatrogasce u pripravnosti!

Bilo je lijepo. Iako opako hladno. Naime, kod nas i dalje polarna zima…

Ja sam ove godine postala prava ozbiljna ženska. Moja lista stvari koje svaka žena mora imati se brzo popunjava. Malih crnih haljina imam najmanje 15 i to već dugo. Dijamantne rinčice isto. Ove sam godine kolekciju upotpunila s ranije spominjanim trench coat. A, Amelijini baka i djed pak su me počastili s bisernom ogrlicom. Od pravih pravcatih bisera. Ne k’o oni za pet dolara koje imam iz Claire’s.

Svima hvala na lijepim željama. Jer one su zapravo najvažnije.

- - - - -

Svim ženama želim Sretan dan žena. A, svim muškima želim njihovim ženama Sretan dan žena!

Happy Birthday to Me!

Spominjala sam već da je dio mog posla na fakultetu i Special Events (za koje ni ja, ali vidim da ni hrvatski mediji, ne znamo ekvivalentan izraz na hrvatskom!). Nedavmo sam spomenula i konačno odobrenje (i financijsku podršku) za svečanu večeru za oko 500 uzvanika u listopadu ove godine.

Sad, osim što imam brdo posla na poslu jer odlučujemo o dobitnicima ovogodišnjih stipendija, i osim što mi je očito jako važno pisati blog na poslu, još povrh svega toga, radim i na planiranju događaja godine. Dosada? I dont think so!

Planiranje svakog velikog događaja poput ovog ima nekoliko ključnih stadija. Oni se donekle razlikuju ovisno o projektu, ali u širokim crtama, plan je ovakav:

1. Razvoj strategije
Što je svrha ovog događaja? Koje je događaj vrste i hoće li poslužiti svrsi? Tko će raditi na projektu? Tko su uzvanici?
(S planiranjem je potrebno početi najmanje tri mjeseca unaprijed, a ponekad i do godinu dana. Ja imam oko 7 mjeseci.)

2. Lista
Svi elementi planiranja na jednom mjestu.

3. Proračun
Financijski plan. S obzirom da je proračun već poznat ($150K), koliki će biti troškovi i za što.

4. Logistika
Odabir prostora. Popratne potrebe (audio-visual, cvijeće, dekoracije, itd.) Koordinacija.

5. Publicitet i promocija
Što je praktično i izvedivo? Što je cilj? Informiranje, obrazovanje ili zabava? Detaljna lista kontakata.

6. Procjena uspješnosti projekta
Je li projekat ispunio svoju svrhu? Što je bilo uspješno, a što ne? Što je nedostajalo na listi? Koliko je ljudi prisustvovalo? Je li projekat bio vrijedan truda?

Kad se sve ovako stavi na jedno mjesto, izleda manje strašno barem meni. Naravno, svi su ovi djelovi donekle isprepleteni. Uvijek je važno imati clear vision finalnog cilja i dobru checklist. I love checklists!

Sad je došlo vrijeme da se malo pohvalim. Mukotrpnom komunikacijom s nekoliko VIP uzvanika i našom željenom lokacijom, prošli mi je tjedan konačno uspjelo osigurati Cipriani 42nd Street kao lokaciju ove svečane večere. Jedna od najluksuznijih i najelitnijih lokacija na Manhattanu je moja, bar na jednu večer. Danas imam sastanak s njima i sva sam si neka važna. Mene je jako lako razveseliti! Samo mi teba dati par sto tisuća dolara da se igram s njima i već sam sva dobre volje.
* * * * *

Dodem u Cipriani, cekam da dode zena s kojom imam sastanak i pricam u meduvremenu s jako simpaticnim maître d’. Naravno, nas covjek! Toni iz Zadra. Za krepati. Malo nas je, ali smo svugdje!

Nije nikakva tajna da ja volim shopping. Veseli me kupovati, osobito obleke, a osobito u outletima. Iako na kraju potrošim isto novaca koliko bih potrošila i u normalnim dućanima, kupim nekoliko puta više stvari.

Daleko najbolji outlet u našem kraju je Woodbury Common Premium Outlets. Oko sat vremena sjeverno od NYC, daleko je najpristupačniji ako se ide autom (sva sreća da postoje jako dobri, jako dragi prijatelji!). No, postoji i javni prijevoz. Nikad nisam probala, ali moguće je doći direktnim autobusom s njujorške Port Authority ili vlakom (i nakon toga taksijem) s Grand Central. U svakom slučaju, ovaj outlet je vrijedan puta.

Sa 220 dućana, ovo je pravi raj za kupovanje. Za razliku od većine ostalih outleta, ovaj ima gotovo sve dućane koje možete zamisliti, uključujući i one top of the line (Giorgio Armani, Gucci, Versace, Dolce & Gabbana, Burberry, Prada i tako dalje, i tako dalje…) Centar je organiziran u mnoštvu malih kućica koje se prostiru na površini od 72,000 kvadratnih metara i cijeli dan je jedva dovoljan da se prođu svi dućani. Centar je otvoren od 10 ujutro do 9 navečer i obično je najbolje doći pred večer jer je najmanja gužva.

Moj je dan bio sasvim uspješan.

U Benettonu sam jednostavno morala kupiti jedan smeđi top za ljeto. Zašto? Etiketa me osvojila.

Rasprodaja u Espritu je bila nemoguća. Argyle sweater za $19.99, košulja za $19.99, ljetne majce za $6.99. Seriously…

No, najbolje od svega bilo je u Cole Haan dućanu. Cipele, koje se prodaju po $200 do 300 za par bile su na apsurdnoj rasprodaji (najskuplje za $70!). I simply had to…

Naravno, ima i slika za sve koje zanima kako to otprilike izgleda.

Odskitale smo se malo u šetnju i zatekle na obali baš u pravo vrijeme. Više toga što nas je tamo dočekalo je ovdje: Barely There.

Ne sjećam se kad je zadnji put padala kiša. Imam osjećaj da mjesecima nije. Danas nadoknađuje.

Mrzim po kiši van.

Mrzim pločnike prepune ljudi koji se bore s mojim kišobranom.

Mrzim kad mi kapljice kiše klize s kišobrana na ruku.

Mrzim mokru gužvu na vlaku.

Mrzim kad mi vjetar okrene kišobran.

Mrzim doći na posao u napola mokroj odjeći.

Mrzim kad su mi cipele vlažne.

Mrzim kišu.

(Evo, da ne ispadne da sam UVIJEK pozitivna i da baš sve na svijetu volim. )

- - - - -

Dodatak: razmažena kakva jesam, uzela sam si bolovanje danas. Stvarno sam prehlađena i jako kašljem. Ali stvarno neću van jer pada kiša.