newyorčanka: the blog

Snimljeno kamerom netom izvađenom iz kutije. Bez ikakvih preinaka. Originalna snimka.
- - - - -

Vidim da mnoge zanimaju detalji o kameri i lećama. Pa, da se sve ne gura u komentare, evo ovdje.

Jaca: nije sve bilo u kompletu. Dell mi je poslao ponudu da kupim XTi s 18-55mm lećom za cijenu aparata bez leće i 10% popusta. Istražila sam malo EFS 18-55mm i ispalo je da nije neka leća. No, bila je besplatna. (Ukupna cijena s porezom $735, besplatna poštarina. Trebala sam i 2GB CF memorijsku karticu jer sve moje dosadašnje kamere koriste SD. Na Amazonu je $40.) BTW, leća niti nije toliko loša, gornja snimka snimljena je s njom. Sve ovisi o namjeni.

Marko (iz e-maila): dodatne leće koje sam kupila su EF 28-200 mm f/3.5-5.6 USM Standard Zoom Lens (cijena $370 s porezom) i EF 50mm f/1.4 USM Standard Lens (cijena $320 s porezom.) Odabrala sam ih zbog vrste fotografija koje obično snimam. Znaš i sam da je izbor leća ogroman i jako se lako izgubiti u ponudi.

Nikola (iz e-maila): ja obično svu tehniku kupujem preko (1) Apple. com ako je u pitanju Macintosh, (2) Dell.com ako su u pitanju PC računala, (3) Amazon. com ako su u pitanju periferije, memorija i slično. Naravno, ponekad ima odstupanja (kao što je bio primjer kod ove zadnje kamere jer sam na Dellu dobila daleko bolju ponudu.) Često se na internetu nađu ponude koje su fantastične, toliko da je nemoguće za povjerovati. Istražila sam ih malo bolje i saznala da je sve to samo scam. Neke anonimne stranice stave u ponudu XTi za $399. Great deal, right?! Ti naručiš da bi ispalo da baš tu kameru nemaju na lageru. Budu za par tjedana. Pa ih moraš nazvati. Kad ih nazoveš, probaju ti prodati nekakve kits koji su apsolutno precijenjeni. Čekaš tjednima i mjesecima i na kraju ti vele da kameru nemaju. Ti si u međuvremenu možda kupio taj komplet koji su ti pokušavali prodati. Kameru kupiš negdje drugdje za više novaca i onda dođe s nekim od dijelova koji su u tvom kompletu. Onda ga pokušaš vratiti. Pa ti onda oni pokušavaju prodati nešto drugo. Nakon nekoliko mjeseci natezanja, potrošio si isto ili više nego novaca koliko bi potrošio da si odmah kupio kameru od respektabilnog dućana, ali si se u međuvremenu iznervirao najmanje osamnaest puta. Eto, to je moje mišljenje o tim fantastičnim ponudama koje se mogu naći. Sorry.

Ivana (iz e-maila): ja do sad nikad nisam imala problema s prenošenjem tehničke robe preko granice ili plaćanjem carine za istu. Uvijek putujem s laptopom (čak sam išla i sa dva) i digitalnim kamerama i mobitelima. Koliko ja razumijem te spike, tehnika koja je za osobnu upotrebu ne treba se prijavljivati i na nju se ne plaća carina. Tako da ti se zaista isplati kupiti avionsku kartu za NYC (ili za neki jeftiniji grad za odsjesti u Americi), platiti hotel za par dana i kupiti MacBook Pro i donesti ga doma. Još uvijek će te koštati manje (ili isto), a vidjela si Ameriku!

- - - - -

Sad kad sam odgovorila na pitanja pristigla ovo jutro, mirne duše mogu na uljepšavanje. Počastila sam se s poludnevnim tretmanom u mojem lokalnom velnesu (čujem da se to sad tak zove u Hrvata), koji uključuje voskanje svega i svačega (*blush*), masažu, manikuru i pedikuru. Njam. Puno slika postam na Photoblog kad se vratim doma. To, naravno, ne uključuje slike tretmana kojima se podvrgavam…

Sutra je rođendan Amelijinoj (američkoj) baki. Žena koja ima sve što si poželi, uključujući puno stila i profinjen ukus. Skoro pa da je i izazov tražiti poklon za nju. Nešto nakita iz Londona, lokalni šal (da ne ispadne da New York ne valja…). I jedna briljantna ideja.

Ako vam netko ikad kaže da je kopirati Warhola u Photoshopu čas posla, nemojte mu vjerovati. Jer nije. I onda ćete pola noći biti budni i završavati nečiji poklon.

Spakirane smo i zrihtane. Vodimo danas Grammy u Central Park na piknik. Ideja je bila Amelijina. Pa se nisam mogla svađati. Ja sam je nagovarala da idemo na ručak u Boathouse Restaurant, ali dijete hoće piknik. Tko sam ja da se svađam…

Da smo imale sreće, gondole bi bile na jezeru. Ali još nisu. Pa ćemo morati same veslati čamac. Za što ja definitivno nisam. Ali, ponekad se treba malo i potruditi, ne?

U ostalim vijestima:

* Uplatila sam GMAT. $250, majku im lopovsku!

* Prvi draft mojeg eseja za prijavu u poslovnu školu je gotov. Još samo osamnaest prerađivanja i MBA, here I come!

* Prodala sam svoju prvu fotku. Sasvim slučajno. Klijentu. Krasila mi je desktop kad mu je ulovila oko. Radi na novom projektu kojem savršeno odgovara. Morala sam prodati ekskluzivno pravo. Što me malo mučilo. Ipak sam ja emotivno vezana za moj slikice. Onda sam si razmislila. 400 zelembaća za Klik! Jednu sekudnu posla. Ma, koje emocije! Za te novce, ja bi i bubreg prodala, who am I kidding?! (Bi ju ja sad postala tu, da se hvalim, ali ne smijem, prodala sam sva prava…)

* Da slučajno ne bi bila predugo u plusu, kupila sam si novu bebu. Sutra stiže. Ipak sam ja sad profesionlani fotograf, treba mi ozbiljna oprema. *okrećem očima*

(BTW, prodajem Kodak P712, divota od fotoaparata. Korišten tek tri mjeseca. Samo $400, bagatela. Poštarina besplatna. Ima bolji zum od bilo koje SLR kamere na tržištu. I slika predivne slike. Ali, nije XTi. No, niti ne košta ni približno toliko…)

* Danas idem na kontrolu k doktoru. Držimo fige da je šećer na 70. Ili možda čak 80. (Let’s get crazy!)

* Moram se sjetiti spavati ovaj vikend. Bar malo.

Jesam, za ozbiljno. U zaostatku. Sa svime. I sa životom. Pa čak i s blogom. (Iako ovisnica, izgleda da ipak znam koji su mi prioriteti kad zagusti…)

No, sve ću ja to nadoknaditi. Jako skoro. Evo, ma već možda sad. Ili malo poslije. Ali hoću. Znam da ja to mogu.
In the meantime, donesli mi jučer iz Fresh Direct meni najnovije čudo agrokulture. Broccoflower. Ime mu govori što je, mješanac između broccoli (brokule) i cauliflower (cvjetače). Znači, na hrvatskom bi to bila brokutača.

Još nisam probala skuhati, ali nisam mogla odoljeti da ne kupim. Izgleda pomalo bizarno, pomalo simpatično. Ma, na kraju krajeva, sve je ipak u percepciji.

I još, za kraj, na letu natrag iz London posli mi je za rukom snimiti cijelo spustanje u Newark. Nije Jersey u tome zanimljiv nego to da se spušta baš paralelno uz New York. Cijeli film (oko 7 minuta) je predugačak za postanje, najbolji dio je na YouTube. (Skužila sam konačno da si ne moram žderati prostor na serveru i bandwidth s ogromnim filmovima. D’uh.)

(BTW, dijete je dobro. Skoro pa zdrava, Ide danas u skolu. Dobila dozvolu od doktorice. Koja nas je jucer navecer zvala doma, samoinicijativno, da pita kako je dijete. E, sto ti je zdravstvo u Americi!)

Principessa je u srijedu navecer malo zakurila pa su jucer ona i tata bili na bolovanju dok je mama radila. Onda je dijete doslo doma jer je tata imao predavanje, ali je nastavila kuriti pa je bilo jutros vrijeme za posjetu doktoru. Dugo vec nismo bile. Pa da im ne falimo. Dijagnoza: upala sinusa. Lijek: Amoxil. Nista strasno. Barem je mama opet dobila dugi vikend…

Ovo je zadnji. Bar mi se sad tako čini. Nikad se ne zna čega se još sjetim. Konačno su i sve slike na Photoblogu.

Shopping u Londonu

Naravno, kao i sve druge žene (a i poneki muškarac), Mimi i ja smo s velikim guštom prošetale Londonom i razgledale dućane. Oxford Street nas se nije dojmila, gužva i poluprosječni dućani definitivno nisu naša scena. No, Regent Street (koja s Oxford Circus vodi s Oxford Street do Piccadilly Circus) je već sasvim druga priča. No, kao što je i za očekivati, velika većina dućana koje imamo i mi ovdje, jedino što su duplo skuplji. No, to nas nije spriječilo da uživamo u window shopping.

Moje otkriće ove posjete je Monsoon Kids (hvala, S.!). Dijete je dobilo ljetnu haljinu. Slično je bilo i u Next, gdje smo pokupile još dvije.

Ja sam se počastila s Longchamp torbom koju si već neko vrijeme želim jer vječito okolo nešto prenašam. Čak i Duty Free nije bila ništa jeftinija nego je kod nas. Grrrr.

Osim toga, nakupovale smo uglavnom poklone i knjige.

Ja sam se počastila posjetom Tate Modern dok je Mimi spavala u kolicima. Bilo je vrijedno čekanja sedam godina da konačno nogom kročim u ovaj predivan muzej. U civiliziranom Londonu ulaz je besplatan (u našu MoMa-u je $20!) i ja sam dobrovoljno dala 5 funti donacije. Da ne spominjemo svotu potrošenu u dućanu na knjige, igračke i nakit. Ah, ne smije se mene pustiti u dućane muzeja moderne umjetnosti…

Naravno da smo navratile u Harrods gdje si je Mimi odabrala novu torbu za školu i posjete tati.

Na kraju, inspirirana poviješću Manhattana koju upravo čitam, počastila sam se sa sličnom povješću Londona. Prvioh nekoliko poglavlja koje sam pročitala na avionu mi se nadasve dopalo. (BTW, u Londonu je knjiga koštala 15 funti, odnosno 30-ak dolara. Kod nas na Amazonu je $14. Seriously…)

Zaključak: ako idete u London, nemojte si previše guštati shopping. Ako već trošite novce, izvedite se na fini ručak ili večeru. Provozajte se taksijem za gušt, pogotovo navečer. Pogledajte sve muzeje do kojih se možete dovući, većina je besplatna. Šetajte parkovima i uživajte u arhitekturi. Jednom kad funta ne bude toliko jaka (ili dolar toliko slab!), možda se sve to promjeni. U međuvremenu, ako hoćete svašta nakupovati, spakirajte se u Ameriku. Tek sad sam shvatila koliko nam je zapravo dobro ovdje i koliko više imamo s manje novaca. Nije ni Amerika toliko loša koliko ljudi misle…

Dvije stvari:
(1) London je predivan.
(2) London je nevjerojatno skup.

No, sad kad sam to obavila, mogu dalje. Nemam namjeru pisati velike putopise o Londonu jer mislim da na Internetu ima dovoljno ljudi koji su za to daleko bolje informirani nego ja. Mojih četiri dana samo mi je potvrdilo da sam s razlogom godinama željela živjeti baš u Londonu. I iako je od moje zadnje posjete prošlo 12 (da, dvanaest!) godina, London se ni najmanje nije promjenio u stvarima koje su mene njemu oduvijek privlačile. No, priznajem, nekih promjena ima, i nisu mi sve baš pozitivne.

Ono najbolje:
- Za razliku od NYC, s aerodroma Heathrow možete doći do centra Londona jednim vlakom koji ide direktno s terminala. Heathrow Express jest skup, ali vrijedan svih tih 29 funti za povratnu kartu.
- Taksisti staju na pješačkim prelazima, čak i kad ne moraju.
- Za blesave kao ja, na cesti uvijek lijepo piše: LOOK LEFT. LOOK RIGHT. Lijepo je kad te ne tresne auto kod prelaska ceste jer kao bedak uvijek gledaš na krivu stranu.
- Parkovi su spektakularni.
- Ljudi me manje-više razumiju, a i ja njih. Za razliku od Pariza gdje slušaju moj jadni francuski i smješkaju se i misle da sam valjda malo retardirana.

Ono manje dobro:
- Ljudi prose na cesti na svakom uglu. Ne beskučnici, ljudi. Mame s djecom u kolicima, mladi, stari. Svih boja. Jako neatraktivno.
- London je u nekim dijelovima postao muslimanski grad. Ne pričam o predgrađima, pričam o strogom centru. Dok mi je Chinatown u NYC na neki način simpatičan, ovo me se u Londonu nije baš dojmilo.
- Jesam spomenula koliko je London skup?? Znam da je dolar slab (hvala, Mistr Prezident!), ali mislim da su cijene nevjerojatne.
- Gužva je grozna. Ne znam čemu Congestion Charge (osim da puni gradsku blagajnu), ali definitivno ne pomaže što se gužve tiče.
- Podzemna je abnormalno skupa i abnormalno komplicirana. Jedan vlak u istom smjeru ide po dvije različite rute. Karte se plaćaju po zonama. Jesu vlakovi lijepi i novi i sve to, ali ipak…

Opći dojam: da imam jako puno novaca, živjela bih u Londonu. Ovako mi je u NYC ipak daleko bolje. Sve dok u London mogu na odmor…

(Slike su na Photoblogu. Koliko brzo mogu.)

Vidim da je ovdje prometno pa da se telegrafski javim.

Sretno smo stigle, s ogromnim kasnjenjem. Sto radi vremena u Londonu, sto radi tehnickih problema s vratima na avionu, sto zbog guzve kod Newark zracne luke, umjesto u 6 popodne stigle smo u 11 navecer. Srusile se na krevet i zaspale. Dijete jos spava, ja (ovisnik) visim na internetu. Ah…

Bilo je krasno, bilo je predivno, bilo nam je jako lijepo. London je fantastican (iako uzasno skup!) i imamo puno slika i dojmova za podijeliti. Samo ne bas sad odmah. Ali za sigurno danas. Ja da ne bih!

Sva sreca da postoji Apple! Javljanje uzivo s Regent Street. Obozavamo London i uzivamo.

Došao je i taj dan. Mi smo spremne za London, nadam se samo da je i London spreman za nas!
Po prvi put u valjda deset godina nekud gdje neću imati ni mobitel (jer Palm Treo ne radi u Europi), ni internet (jer namjerno ne nosim laptop sa sobom.) Nadam se da će ovo kratko odvikavanje proći bez ozbiljne apstinentske krize.

No, iako ne nosimo laptop, obje kamere putuju s nama pa ću idući tjedan imati više nego dovoljno posla s postanjem slika.

Pusa.

Sve je počelo sasvim bezazleno. Tražila sam na internetu dramu Harolda Pintera, onu koja počinje s krajem i onda je svaki idući čin zapravo prethodni. Volim Harolda Pintera. Jako. I oduvijek. Ne samo radi Nobela. Ali mi je drago za njega.

Uglavnom, lutajući prostranstvima interneta, klikajući na link za linkom, našla sam se na listi Best Modern Plays Everyone Should Read neke studentice iz Engleske. Letimično sam preletjela listu imena da nađem Harolda, kad je iskočilo pred mene jedno poznato ime. Ne poznato tipa je, čitala sam ga već ranije, nego poznato tipa nekad smo skupa radili. I sad, da je ime nešto tipa John Smith, ne bih se uzbudila, ali s njegovim imenom i znajući da je nekad davno bio glumac, a da je u doba kad smo zajedno predavali engleski u školi stranih jezika u Čakovcu pisao dramu, srce mi je brže zakucalo. Ma, je li to moguće?!

Brzinom svjetlosti sam ga guglala. Naravno, iskočili su linkovi na sve strane. Objavio je dvadesetak drama, pokupio brdo nagrada, a hvale ga kao jednog od najboljih modernih dramaturga u Engleskoj. Predstave mu se redovito izvode i sve kritike koje sam vidjela bile su pozitivne.

Na web stranicama njegovog izdavača bila je i njegova e-mail adresa. Odlučila sam poslati mail.

Podsjetila sam ga na dane kad je jadan kao vegetarijanac u Čakovcu davne 1994. redovno nailazio na ljude koji su ga uvjeravali da mljeveno meso nije meso. I kad mu je moja mama svako malo kuhala fino povrće za ručak kod nas nedjeljom. I na one lude provode na Pohorju kad smo popili flasu rakije i skoro se ubili na snijegu i ledu od hotela Areh do Ruške koče gdje smo mi bili smješteni.

Čestitala sam mu na uspjehu i napisala koliko mi je bilo drago pročitati da ga svi toliko hvale. I da namjeravam u Londonu potražiti njegove knjige i da jedva čekam da ih pročitam, iako već godinama nisam pročitala ni jednu knjigu beletristike.

Nisam se nadala odgovoru. Zapravo sam mislila da poruke idu izdavaču i da on moj mail neće ni vidjeti.

Pola sata kasnije došao mi je odgovor. Skoro sam ciknula od sreće.

Živi u malom gradiću blizu Škotske jer je London preskup. Oženio je nekadašnju curu koju sam upoznala kad ga je posjetila u Čakovcu i imaju dva sina. Poslao mi je i sliku. Malci su predivni, dečki od jedne i pet godina. I na kraju mi je napisao da na jesen njegova najnovija drama dolazi u New York i da se zaista veseli da se vidimo, odemo na cugu i napričamo za svih ovih 12 godina što nismo bili u kontaktu.

Znate što? Mene je to učinilo sretnijom i više mi značilo nego kad sam izašla iz Burberry dućana s vrećicom. Jer, koliko god to možda nije očito onima koji me ne poznaju u stvarnom životu, ja zaista nisam površna osoba kojoj stvari znače više od ljudi. Baš suprotno.

(BTW, našla sam i Pinterovu dramu. Zove se Betrayal. Naravno, sjetila sam se čim sam pročitala naslov…)

- - - - -

Ovo pak sam nasla kod Ribaca pa mi je bilo simpaticno. Koliko god da obicno te testove ne smirglam puno, ovaj je relativno precizan. Ili mi se jednostavno dopalo kakva sam ispala…