newyorčanka: the blog

Ja znam da ja imam sreće. I ja to zaista cijenim. Ali, ponekad se ulovim da mi je nekad stvarno predobro u životu. Jer mene ponekad vesele neke sasim čudne stvari.

Imam sreće jer radim za fantastičnu instituciju. Postdiplomski centar njujorškog gradskog sveučilišta je jedno jako posebno mjesto. Nekadašnja rektorica (president ?) običavala je reći da ovdje ljudi razgovaraju u odlomcima. Bez obzira jesam li u liftu, na hodniku, na sastanku ili na nekom predavanju, okružena sam fantastičnim ljudima koji se bave još fantastičnijim istraživanjima.

Profesori na postdiplomskim programima (magisterijima i doktoratima) nedavno su proglašeni među najboljima u Americi. Čak deset naših doktorskih programa uvršteno je na ljestvicu najkvalitetnijih što je Graduate Center svrstalo na četvrto mjesto. Prva tri su zauzeli Harvard, Yale i Princeton.

Zašto sve to pišem? Jer sam lani na jednom blagdanskom domjenku počela pričati s jednim simpatičnim profesorom povijesti. Mike je odličan profesor. Znam da ga moji studenti koji su kod njega na dodiplomskom jako hvale. Ali Mike je i dobitnik Pulitzera 1999. zajedno s kolegom povjesničarem, Edom. I nakon što sam s njim provela gotovo sat vremena pričajući o jednoj od mojih (i njegovih) najdražih tema, New Yorku, znala sam da moram direktno doma, na Amazon, i kupiti knjigu.

Gotham: A History of New York City to 1898 (The History of New York City) je 1200+ stranica najopširnije i najdetaljnije povijesti ovog nevjerojatnog grada. Priznajem, progurala sam ih tek prvih 500. No, bez obzira na to što knjigu još nisam pročitala do kraja, znam da je ovo štivo definirtivni kandidat za knjigu mjeseca. I godine. Pa čak i desetljeća.

Dvadeset godina istraživanja daje detaljni opis grada od njegovih početaka. Mnogi urban myths dobijaju povijesni kontekst (prodaja Manhattana za $17), a čitatelj guta stranicu za stranicom nevjerojatno zanimljivog štiva.

Jedini problem s knjigom? Teška je skoro dvije kile i daleko prevelika i nepraktična za čitanje na vlaku. Zato će još malo potrajati dok je ne završim. A, najbolje od svega je da se sprema i drugi dio, od 1898. do danas.

Nagrada je spoznaja da se ljudi mijenjaju.
(NB: Pravo pogađanja nemaju oni koji su išli s menom u srednju školu i bili na ovoj maturalnoj večeri u svibnju 1993. u Varaždinu.)

Dobro mi je krenulo s predstavljanjem njujorških četvrti prošli tjedan pa nastavljam u sličnom stilu. Inspirirana jučerašnjim izlaskom u kino i na večeru u četvrt u kojoj bih najradije živjela na Manhattanu, danas je na redu TriBeCa.

TriBeCa, skraćeno za “Triangle Below Canal Street” je do ‘70-ih godina prošlog stoljeća bila industrijski dio grada, ispunjena velikim skladištima i industrijskim zgradama. Umjetnici tada počinju doseljavati u četvrt i renovirati industrijske prostore u stambene. Danas je TriBeCa najskuplja četvrt na Manhhatanu i mnoge zvijezde žive u fantastičnim loft stanovima.

Nakon 9-11, četvrt je nakratko zamrla. Na njenoj južnoj granici nalazi se World Trade Center i posljedice napada bile su očite u zatvaranju mnogih biznisa. No, danas je sve to dio prošlosti. U četvrti je mnogo novogradnje, novi restorani i dućani. Robert De Niro, dugogodišnji stanovnik četvrti 2002. pokrenuo je TriBeCa Film Festival koji svake godine predstavlja sve više filmova.

Četvrt je prepuna odlilčnih restorana: Nobu, Chanterelle i Bouley su neke od njujorških institucija zbog kojih je svakako vrijedno doći u Tribecu.

Jednosobni stanovi se iznajmljuju po $4K, dvosobni za $6K, a trosobni za $7-10K mjesečno, dok se stanovi mogu kupiti za milijun dolara na više. Zbog cijena, četvrt je puna Wall Street executives, a od holivudskih zvijezda osim De Nira ovdje žive i Gisele Bündchen, Mariah Carey, Gwyneth Paltrow, Harvey Keitel, Scarlett Johansson, Kate Winslet, Christy Turlington, Edward Burns, Josh Hartnett, M. Night Shyamalan i James Gandolfini. Naravno, jedan od nekad najpoznatijih stanovnika bio je i John F. Kennedy Jr.

Meni je TriBeCa jako lijepo mjesto za odlazak u kino i na večeru. Regal Cinemas Battery Park City Stadium 11, North End Avenue je megaplex sa 11 dvorana. Nakon kina, izbor restorana za večeru je ogroman, no jučer sam odabrala Grace restoran na Franklin Street. 12-metarni bar od mahagonija je spektakularan, ali takvi su im i kokteli. Toplo preporučam Apple Martini!

Od drugih restorana preporučam:
Sosa Borella
The Odeon
The Harrison
Dylan Prime

Le Zinc je na moju veliku žalost zatvoren.

I još filmska preporuka:

Presladak film. Odličan izbor za date movie, ali jednako dobar za odlazak u kino s prijateljicom. Hugh Grantu se konačno malo vide godine, ali je još uvijek mmm, mmm, mmm, delicious… Soundtrack je zakon, osobito Pop! Goes My Heart.

I, za kraj, prisjećanje na neko drugo vrijeme.

Slike su iz ožujka 1999. Većina ih treba ozbiljno retuširanje u Photoshopu za što nemam vremena, pa ja kvaliteta nešto lošija. Koliko god da mislim da je dobra ideja pregledati sve te stare negative, ponekad me malo rastuže. Teško je kad slike podsjećaju na nešto čega više nema…

Danas je rok za prijavu za stipendije. Studenti to znaju još od studenog. Danas me svi zovu i imaju pitanja. Danas?!

Ja znam da mnogi od nas odgađaju stvari do zadnjeg trenutka, ali mi nije jasno otkud im obraza biti bezobrazni i spuštati mi slušalicu kad im velim da mi ne mogu prijavu donijeti u ponedjeljak. Jer je rok DANAS!!!!

Kopala sam neki dan po starim negativima, sad kad već imam skener. Našla sam jednu rolu crno-bijelog filma negdje iz 1988. koji sam dala razviti, ali nikad nisam dala napraviti snimke. Tada sam imala 13 godina i bila vatrena obožavateljica Cibone. Sjećam se da mi je Dražen u nekoliko navrata dao autogram, ali na ove slike sam zaboravila.

Kad me Dražen odjednom pogledao s ekrana, sva sam se naježila.

Negativ je jako oštećen, već skoro 20 godina putuje okolo po svijetu sa mnom. Ostatak slika je na photoblogu.

Nisam meteoropata (se tak’ to zove?), ali moram priznati da sam sva kao nova sad kad je temperatura pošteno iznad nule. Možda se i snijeg sav danas otopi.

Ovaj vikend sam imala svašta u planu. Tri dana bez djeteta, svašta bi se stiglo napraviti. Onda sam se pobunila sama protiv sebe i odlučila cijeli vikend provesti u uživanciji. Prvi od kad smo se vratile iz Hrvatske. Ne treba se baš uvijek nešto raditi!

Naravno, šok povratka na posao je time veći, ali nije ni to najgore. Zapravo mi je lijepo nakon par dana odmora opet biti u uredu i ponašati se kao odgovorna osoba.

Kad sam ostala u drugom stanju, nakon četiri godine ultra-intenzivnog života (redovni studij, nekoliko poslova uz to, buran društvenu život), diplomirala sam, dala otkaz na poslu i ostala doma. Složili smo se i Tom i ja da mi je bolje doma, u miru, provesti veći dio trudnoće, šetajući psa, slušajući glazbu i čitajući knjige. I zaista je bilo predivno. Sva sam se preporodila.

Onda se rodila Mimi i više se nisam morala brinuti o tome što ću sa sobom. Dani su mi uvijek bili ispunjeni i sretni. No, u tom sam razdoblju shvatila i to da nisam stvorena za domaćicu. Ja svoje dijete beskrajno volim i apsolutno sam investirana u nju. Ali, osim što sam njena mama (i što mi je daleko najvažnija uloga u životu), ja sam i kompletna osoba. To sam bila prije nje pa sam to ostala i sad kad nju imam. I onda sam shvatila da se ja moram vratiti raditi jer da sam s njom doma idućih 18 godina, ja bih izludila.

I zato i sad, kad je kod tate, iako mi beskrajno fali istog trena kad ode, ja isto tako uživam u tim trenucima kad sam sama i kad se mogu posvetiti sebi. Svaka mama zna da smo mi uvijek on-call. I kad je tata blizu, mama je uvijek ta kojoj djeca trče. I kad je tata doma, mama je ta koja kuha. I kad smo svi skupa negdje vani, mama je ta koja je in charge. Bar je to kod mene tako.

I zato sad, iako nikad nisam mislila da dijete neću odgajati s njenim ocem, zapravo se nekad ulovim da sam sretna što je ovako ispalo. Mimi ima mamu i tatu koji je beskrajno vole, a mama i tata imaju uvijek vremena za sebe pa nam je toliko lakše posvetiti se njoj kad je s nama. Jer, koliko mama ima vremena pola subote provesti u krevetu čitajući knjigu, a drugu polovicu na masaži. Nije da propagiram da se svi rastanu, daleko od toga. Samo mi nekad nije jasno zbog čega mi ljudi komentiraju, “O, jadna ti, kak ti je samoj?”

New York je predivan grad. On je velika svjetska metropola koja ima mnoštvo zanimljivih četvrti, svaka od njih puna karaktera na svoj način. Iako je teško odabrati jednu omiljenu njujoršku četvrt, SoHo je za mene definitivno na vrhu te liste.

SoHo je skraćenica za South of Houston. (Houston Street se čita haustn, ne hjustn kako me posjetitelji često uvjeravaju. Je, znam Houston u Texasu se čita drugačije, ali ovo je New York…)

Granice ove četvrti nisu dovoljno solidno definirane, tako da uvijek ovisi o tome s kim razgovarate koje ulice će imenovati kao granične. Mene je jednom davno jedan jako dragi dečko naučio da je SoHo južno od Houston Street, zapadno od Broadwaya, sjeverno od Canal Street i južno od Avenue of the Americas (aka Sixth Avenue.) Ja se i dan danas, osam godina kasnije, još uvijek toga držim.

Iako majušna četvrt od samo tridesetak četvornih blokova (manje od jedne četvrtine kvadratne milje površine), koncentracija galerija, dućana, restorana je gotovo nezamisliva. Najbolji način za zaljubljivanje u SoHo je provesti poslijepodne šetajući ulicama popločenim kockama, uz cast iron buildings i predivne izloge. Kvart je dovoljno malen da ga cijelog možete proći, a dovoljno velik da vas zaokupira satima.

Što sve SoHo ima?
- četiri muzeja
- 250 umjetničkih galerija
- stotine restorana i dućana
- moj najdraži hotel

Moja omiljena mjesta? Kako čak ni ja ne mogu voljeti baš sve u cijelom kvartu, imam i ja svoje favorite.

Apple SoHo Store (Prince & Greene Sts.) - zar zaista treba objašnjenje?!

MoMA Design Store SoHo (Spring & Crosby Sts.) - savršeno mjesto za poklone, knjige ili jednostavno uživanje u primjenjenom dizajnu. Fantastičan izbor knjiga, namještaja i nakita. Dijete obožava pribor za crtanje i knjige.

Bloomingdale’s Soho (Broadway & Broome St.) - mlađa sestra njujoške institucije, njena moderna reinkarnacija. Odličan izbor kozmetike, fantastične obleke (i impresivne rasprodaje), simpatičan kafić za pauzu u shoppingu.

Scholastic Store Soho (Broadway bet Prince & Spring Sts.) - osim što prodaju najbolje i najkvalitetnije dječje edukacijske knjige i materijale, ovaj dućan je raj za malce. Interaktivne postave i igre koje je moguće isprobati garantiraju zabavu za najmanje cijelo poslijepodne. Česti su i programi za klince.

Prada Flagship Store (Broadway & Prince St.) - ne zato jer si mogu priuštiti šoseke za $4,000 nego zato je je prostor arhitekturalno predivan, a odjeća još ljepša. Interijer je vrijedan muzeja.

Kirna Zabete (Greene Street bet Prince & Spring Sts.) - i opet, ne zato jer si mogu priuštiti obleku nego zato jer je ponekad lijepo maštati o tome što bih sve kupila da imam puno novaca. Zanimljiv interijer i predivna odjeća. Kupovina moguća samo za fashionistas sa jako puno novaca.

Da ne ispadne da hodam samo po dućanima:

Children’s Museum of the Arts (Broome & Lafayette Sts.) - najbolji dječji muzej u gradu s mnoštvom hands-on izložaka. Upozorenje: djecu je gotovo nemoguće izmamiti van iz muzeja.

Walter De Maria: “The Broken Kilometer” (u izlogu na West Broadway bet Broome & Spring Sts.) - onaj gore spomenuti dečko doveo me ovdje na jednom od prvih spojaka i kao pravi doktor povijesti umjetnosti održao mi malu privatnu turu. Iako je Morgan već odavno postao dio prošlosti, rado se ponekad sjećam tih dana jer sam tada prvi put imala priliku upoznati New York kojeg nemamo svi prilike vidjeti.

Kako sva ta šetnja izmuči i izgladni posjetitelje, najbolje mjesto za ručak je Mercer Kitchen u sklopu Mercer Hotela (Mercer & Prince Sts.) Genijalna hrana Jean-Georges Vongerichtena i ležerna atmosfera su odlična kombinacija. Vikendom preporučam rezervacije, dok je tjednom moguće dobiti stol za kasni ručak bez čekanja.

Za posljepodnevnu kavu ili koktele prije izlaska, obavezna je posjeta mom najdražem njujorškom hotelu, SoHo Grand. Na drugom katu ovog ultramodernog i ultrahip hotela je Grand Bar & Lounge sa izuzetno udobnim foteljama i odličnom kavom ($6 za latte) i savršenim koktelima ($12-20). Uvijek dobar odabir za prvi spojak ili druženje s prijateljicom.

Kao i uvijek, najavljivali su snijeg kao da će smak svijeta. U dućanima navala na namirnice, panika i veliki planovi. Nakon 12 sati padanja, evo što nas je jutros dočekalo:

OK, treba priznati, vani je odvratno. Pada ledena kiša i puše vjetar i proći čak i nekoliko blokova je avantura. Desilo mi se nešto što još ni ne mogu vjerovati. Već pred zgradom posla, na 34. ulici i 5. aveniji zapuhao je jaki vjetar i okrenuo mi kišobran. Po licu me ošibala ta ledena kiša i sve me zapeklo. Kad sam došla do ureda i srela se s kolegicom, pitala me što mi je na licu. (?!) Odem do WC-a i imam što vidjeti: najmanje desetak malih ogrebotina koje sve pomalo krvare… Napala me ledena kiša!

Valentinovo smo proslavile. Svima sve najbolje. (Valentinovo, baš kao i Halloween i Thanksgiving, mi kao praznici nikad nisu prirasli srcu…)

Potpuno nevezano uz sve drugo, tražeći nešto sasvim drugo jučer navečer, našla sam ovu sliku. Pa se razveselila.

Dio jednog od najvećih urbanih javnih prijevoznih sustava, njujorška podzemna je također jednostavna, brza i relativno jeftina.

Dok pogled na kartu može uplašiti svakog potencijalnog posjetitelja NYC, prava je istina da od 26 postojećih linija, nitko u jednoj posjeti NYC neće koristiti više od njih nekoliko. Heck, ja koja svakodnevno putujem Manhattanom do klijenata ne koristim više od nekoliko linija. Osim toga, mnoge linije koje prolaze Manhattanom putuju istim rutama bez obzira na različite nazive, dok je razlika u smjerovima tek kad izađu s Manhattana. No, polako. Da krenem od početka.

Prva podzemna linija je u NYC otvorena još 1904. godine. Početkom stoljeća podzemnom su željeznicom upravljale dvije tvrtke pa se i danas još negdje mogu naći natpisi koji podsjećaju na to. BRT i IRT bile su privatne tvrtke kojima je grad iznajmljivao infrastrukturu. U 30-im godinama prošlog stoljeća osnovana je i IND kojom je upravljao grad. U 50-im je osnovana Metropolitan Transit Authority koja je ujedinila sav javni prijevoz u NYC (uključujući podzemnu, autobuse i željeznički promet) i kao takva postoji i danas.

Pogled na kartu pokazuje da kao i svi veliki gradovi sa sličnim sustavima i NYC ima podzemne linije označene bojama, ali i slovima i brojevima. Crvena 1, 2, 3 spaja Brooklyn s Bronxom i to Sedmom avenijom na Manhattanu. Zelena 4, 5, 6 takođe spaja Brooklyn s Bronxom, ali istočnom stranom Manhattana. Plava A, C, E spaja Brooklyn s Manhattanom i Queensom. Gotovo sve linije prolaze Manhattanom osim G vlaka koji spaja Brooklyn i Queens bez dolaska na Manhattan. Njujorčani vlakove nikad ne nazivaju po njihovoj boji već samo po brojevima/slovima.

Na Manhattanu je najveća koncentracija linija i stanica podzemne i uvijek je relativno lako naći stanicu (koje su odlično obilježene). Uvijek je važno znati u kojem se smjeru krećete jer su linije obilježene smjerom: uptown ili downtown, Queeens-bound, Brooklyn-bound. Sjednete li kojim slučajem na krivi vlak, pričekajte do iduće stanice na kojoj je moguće presjesti na vlak u suprotnom smjeru.

Sve linije podzemne imaju express i local vlakove. Tako je 6 lokalni vlak koji staje na svakoj stanici, dok su 4 i 5 ekpresni vlakovi koji staju samo na većim stanicama. Uvijek je važno slušati najave preko razglasa jer su česte promjene pa lokalni vlakovi mogu voziti ekpres ili obratno. (To je kao garancija da nam nikad nije dosadno!)

Cijena podzemne karte je jedna od nižih među svjetskim metropolama. Pojedinačna vožnja je $2. Mguće je kupiti MetroCard za pet vožnji i tada je šesta besplatna, ili za deset vožnji kada besplatno dobijete još dvije. Naravno, postoje i tjedne i mjesečne karte koje omogućavaju neograničeno korištenje svih vlakova i autobusa u sustavu. Za turiste je najbolja opcija 1-Day Fun Pass koja za samo $7 omogućava cjelodnevno neograničeno korištenje svih vlakova i autobusa. Gotovina i tokeni se više ne mogu koristiti već je potrebno kupiti MetroCard s magnetskom trakom za prolazak kroz turnstiles. Mnoge veće stanice su wheelchair accessible.

Kako radnim danom podzemnu koristi oko 5 milijuna ljudi (prema navodima MTA), gužva je neminovna. Najvažnija smernica: na pokretnim stepenicama, ako namjeravate stajati, stanite s desne strane. Time ostavljate prostora ljudima koji žele hodati i to čine s lijeve strane. Kad stanete s lijeve strane na pokretnim stepenicama, možete očekivati da vas netko jako bezobrazno napadne. Osobito ako je vrijeme špice. Sorry.

Podzemna je na Manhattanu sigurna, čak i noću. Ona je vjerojatno sigurna i izvan Manhattana u gluho doba noći, ali je ja nikad nisam (i nikad ne bih!) u to doba sama koristila. Zdravi razum i opreznost su uvijek neophodni, kao u i svakom velikom gradu.

Nemam i nemam i nemam vremena koliko bih htjela da mogu napraviti sve projekte koji su mi na listi. Nemam. Ali, danas sam malo nadoknadila.

Valentinovo

Moje dijete se jako veseli Valentinovu pa ćemo u ponedjeljak (s obzirom da je opet praznik, Lincoln’s Birthday, pa smo doma) izrađivati čestitke za njezine prijatelje u školi. Ja sam danas nabavila sve materijale, a i ponešto poklona za Mimi. Hm, da, “ponešto.” Da, ostajem pri tome.

Kako ona voli bojati, napravila sam joj opet novu bojanku. Skužila sam da najviše voli kad od mene dobije papire za bojanje. Onda ja na internetu nađem printables. Isprintam ih i složim u tematske komplete (slova, brojevi, životinje, srčeka…), kao zadnju stranicu dodam jedan karton, sve to upakiram u report cover (koji se naravno može opet koristiti kad se ovi papiri popune, zaklamaju skupa, na njih se napiše datum kad su popunjeni i odlože se u kutiju s ostalom arhivom…) i jedinstveni poklon gotov. A, dijete sretno!

La Mollla

U Hrvatskoj me jedna prijateljica pitala odakle mi jedna ogrlica koju sam imala. Tada se nisam mogla sjetiti. Danas sam konačno našla dizajnericu na internetu. La Mollla je naziv koji je dizajnerica Tiziana Redavid odabrala jer je molla talijanska riječ za oprugu (? spring, ono u madracu…). Ja imam Tiziana necklace n°1, kupljena je u Museum of Modern Art, ali je više nema u ponudi i ne znam gdje se trenutno može kupiti. Ako je tko nađe za znatno manje od $250 dolara, molim da mi javi jer bih ja rado kupila jos koji komad.

Slike na Photoblogu

Iako nisam imala vremena za slike u mjeri u kolikoj sam htjela, bila sam malo u šetnji i malo slikala okolo. Novi postovi:

Novi Jersey City
Jersey City Waterfront
Moji omiljeni pogled
Pelham, NY (ovo su fotke od lani, ali sam ih dodala i ondje da se ne izgube)

Lustracija

Kaj to znači??? Riječ koji nikad prije nisam čula, a u zadnjih par mjeseci ju svudje čitam. Odakle to? Čini mi se da je netko izletio s terminom, pokupili ga svi probisvijeti i sad se razbacuju s velikom riječi. (Jedno je vrijeme riječ mjeseca bila floskula.)

Ostalo

Još sam nešto jako važno htjela napisati, ali sam zaboravila. Idem popijem Ginko, možda se sjetim!

* * * * *

Sjetila sam se! (A, nisam pila Ginko Bilobu…)

Muzika

Jučer smo Mimi i ja imale jako uspješan dan na iTunes. Ja sam si kupila novi single Joss Stone, Tell Me ‘Bout It. Kao i uvijek s tom curom: Love it!

Mimi pak mi već tjednima dolazi doma iz škole i pjeva pjesmice koje ja ne znam. Pokušala sam se naučiti od nje, ali nije išlo. Tako smo krenule u potragu za dvjema pjesmicama, Baby Beluga i Mr. Sun. Završile smo s dva albuma, 32 pjesme. Raffi rules!

Special Events Planning

Iako još uvijek ne znam kako se to zove na hrvatskom, jako sam uzbuđena zbog razvoja događaja. Kad sam počela raditi na faksu, napravila sam si listu stvari koje želim postići. Neke su bile kratkoročne i manje-više sve sam već postigla. Postojala je i lista dugoročnih planova, koju bi bilo točnije opisati kao, Yeah, I wish!

Well, you’d better be careful what you wish for ’cause it just might come true!

U petak smo uspješno prezentirali (moj akademski direktor i ja) i dobili odobrenje (i financijsku podršku!) za organizaciju prve ikad svečane večere u svrhu prikupljanja donacija za stipendije za naš program (trapavo sam to napisala, ali ja ne znam kako drugačije objasniti foundation fundraising dinner.) U idućih nekoliko mjeseci ja ću intenzivno raditi na pripremama večere za 500-injak gostiju i proračunom od oko $150,000!!! Nema sumnje, o napretku ću jako rado pisati baš ovdje…