newyorčanka: the blog

January 31, 2007

Knjiga mjeseca - Barack Obama: Dreams From My Father

Filed under: Knjiga mjeseca — Lidija @ 12:00 am

Davno još 1995. Barack Obama napisao je memoar Dreams from My Father: A Story of Race and Inheritance. Tada vjerojatno nitko nije ni slutio da bi baš taj mladić mogao biti dio jedih povijesnih američkih predsjedničkih izbora.

Priznajem, uzbuđena sam. Čeka nas predizborna kampanja (iako je riječ samo o primaries, ne i o izborima za predsjednika) koja će biti zamimljivija i važnije nego ijedna prije. Prvi puta u povijesti Amerika bi mogla dobiti predsjednicu. Ili predjednika koji nije bijelac. Da, evo, jesam, uzbuđena sam. Koliko god da je politika igra novaca i lobija, samim time da su dva najjača kandidata za Democratic primary Hillary i Barack pokazuje koliko se američko društvo promjenilo u ovoj našoj eri. I koliko god da budu’i predsjednik ili predsjednica neće moći ispraviti sve pogreške sadašnje administracije, teško je vjerovati da promjena na vrhu neće značiti i promjenu na bolje.

Iako Barack ima noviju knjigu, The Audacity of Hope: Thoughts on Reclaiming the American Dream, koja mi je na listi čitanja, odlučila sam početi baš s ovom, prvom, u želji da o tom meni relativno nepoznatom čovjeku saznam dovoljno da mogu sa samopouzdanjem i dovoljno informacija pratiti predizborne kampanje. To je u svakom slučaju bio dobar potez.

Ovo je memoar o jednom izuzetno neobičnom djetinjstvu i životu. Barack je rođen 1961. na Havajima. Otac mu je bio student iz Kenije, crnac, majka iz bijelačke obitelji. I sve to prije Civil Rights Movement. Barack priča svoju priču kroz Havaje, Indoneziju, Harvard, Chicago i Keniju. Nikad prije nisam pročitala knjigu koja je ovoliko snažno opisala pripadanje u dva različita svijeta. I nikad prije nije mi bilo ovoliko kristalno jasno koliko je važno djeci iskreno barem pokušati objasniti svijet koji ih okružuje.

Senator Obama, prvi crni predsjednik Harvard Law Review i jedan od najmlađih senatora u svakom je slučaju zanimljiva ličnost, bez obzira na dolazeće predsjedničke izbore. Memoar, pisan daleko prije njegovog dolaska na nacionalnu političku scenu nije jedan od onih steriliziranih, savršenih političkih manifesta koje političari obično pišu. No, bez obzira na sve to, namjeravam pročitati i njegovu novu knjigu. A, kad sam već pročitala njegove, moram i Hillary dati šansu. Što znači da ću konačno pročitati i Billovu. I tako to uvijek počne. Srećom da imam nove police…

Za kraj, moj najdraži odlomak iz knjige u kojem Barack opisuje lekciju naučene za vrijeme njihovog boravka u Indoneziji.


“Honesty — Lolo should not have hidden the refrigerator in the storage room when the tax officials came, even if everyone else, including tax officials, expected such things. Fairness — the parents of wealthier students should not give television sets to the teachers during Ramadan, and their children could take no pride in the higher marks they might have received. Straight talk — if you didn’t like the shirt I bought you for your birthday, you should have just said so instead of keeping it wadded up at the bottom of your closet. Independent judgment — just because the other children tease the poor boy about his haircut doesn’t mean you have to do it too.”

January 30, 2007

Crtice

Filed under: Ja — Lidija @ 9:49 am

Posla je puno, vremena malo, zato u kratkim crtama ono što bi moglo biti svako post za sebe da dan ima barem 38 sati.

Crtica Prva.
Kupila danas novi album na iTunes. Norah Jones: Not Too Late. Odličan! Njezin glas me cijelu otopi, makar je vani minus deset.

Crtica Druga.
Iako bi mi bilo zadnje na svijetu da o tome pišem, komentari zadnjih tjedana me tjeraju na to. Naime, svako malo mi netko tko me zna godinama u zadnje vrijeme veli da sam svake godine sve ljepša. Ovaj vikend su pale usporedbe s Rebeccom Romijn (I wish!), a danas sam dobila Julienne Moore (I double wish!!) od čovjeka s kojim sam nekad davno radila, a danas sam ga slučajno srela tu na poslu. Lijepe žene su kao dobro vino vele, ne?! (BTW, mislim da to nema nikakve veze s ljepotom ili izgledom nego s tim koliko je žena sretna. Jer sreća čini ženu daleko ljepšom nego bilo koja garderoba, šminka ili dijeta…)

Crtica Treća.
U nedostatku pametnijeg posla, odlučila sam unijeti boju u moju garderobu. Prije nego uzbuđenje postane nesnošljivo, sivoj, crnoj i bijeloj sam odlučila dodati… smeđu. Nisam baš toliko pukla pa da dodam žutu! Sve je to počelo jer sam neki dan na rasprodaju našla predivne smeđe cipele. Žena koja nema pametnijeg posla je jako dobra za ekonomski rast države.

Crtica Četvrta.
ZIMA JE!!!

Crtica Peta.
Nema više, samo me zabavlja pisati crtica. :-D

January 28, 2007

Ovaj tjedan iz NYC (3): Hooked on Starbucks?!

Filed under: Ovaj tjedan iz NYC — Lidija @ 8:10 am

Venti non fat no foam latte, please.

Neki sam se dan ulovila izgovarajući ovu svakodnevnu rečenicu i zapitala kada sam postala jedna od njih.

Prvu polovicu boravka u ovoj zemlji, hodala sam okolo pitajući se zašto ljudi na cesti piju kavu. Nije mi bilo jasno zašto je svatko ne popije doma, kako je i red. (Jednako se tako i danas pitam zašto se neke žene šminkaju na podzemoj, ali to je tema za svoj post!)

Onda sam se polako i sramežljivo, natjerana činjenicom da sam se prekasno probudila i nisam stigla doma složiti kavu, i ja pridružila zombijima koji svaku jutro (a nekad i popodne) bauljaju cestom s papirnatim šalicama punim kofeina.

Počela sam s uličnim prodavačima jer je njhova daleko najjeftinija. $1. Kava je najčešće odvratnog okusa, ali kad na pola spavaš, a predavanje počinje za 10 minuta važno se probuditi, a ne i uživati u napitku. Bar sam tako onda mislila. Ah, mladost ludost!

Onda sam krenula na McDonalds kavu. (U to sam doba za ručak obavezno jela McFlurry with M&Ms.) Cijena otprilike ista, mali pomak na bolje u kvaliteti. Uslijedio je period Dunkin Donuts. Ne znam točno kada i kako, vjerojatno zahvaljujući nešto višim primanjima nego u prošlosti, ja sam potiho i ni ne znajući postala ovisnik o Starbucksu.

Ne znam što je to u njihovoj kavi, ali kad mi barista složi moju latte, onako svršeni omjer kave i mlijeka, tek trag pjene na vrhu, moj dan odmah postane bolji! At five bucks a pop, it should do my dishes, too…

Lanac Starbucks potječe iz Seattlea i danas u NYC ima skoro 200 lokacija. Jednostavna zelena slova na pročelju lako je primjetiti iz daljine od čak dva bloka, a kako su najčešće na uglovima, izloženi su pogledima i s ulica i s avenija. (Čak i moja mala, obožavateljica njihove hot chocolate, s udaljenosti od par blokova skuži, uperi prstom i ponosno veli, “Starbucks!”)

Kava nije jeftina. Ali je fina.

Sad, za naručivanje kave u Starbucksu neki tvrde da je prekomplicirano. Ma, nije, nego se oni samo furaju na svoj lingo.

Mala čaša se zove tall, srednja grande, a velika venti.

Kava ima obična (ona s filterom) koja može biti i decaf. Kava još može biti i espresso u različitim reinkarnacijama (uključujući moj latte.)

Za sve koji ne vole kavu, a vole čaj, bez brige i za vas ima svašta. Prije par godina počeli su raditi chai latte. Chai čaj ima kofeina, ali postoji i decaf verzija, naravno. Starbucks nudi i cijelu liniju svojih čajeva, Tazo mnogo vrsti, moje omiljene su Calm i Passion (vidi me što sam suprotna sama sebi!)

Cijene? Hm. Venti latte je $4.34. Grande regular coffee je $2.08. Tall Calm tea je $1.67.

Kako znam da sam ovisnik? Kad sam prošli puta išla za Hrvatsku letjela sam preko Londona. Kad sam na Heathrowu ugledala Starbucks usred terminala, srce mi je poskočilo od veselja. Sad kad sam zadnji put isla u Hravatsku letjela sam kroz Frankfurt. Kad nisam našla Starbucks na aerodromu, srce mi je potonulo, makar samo na trenutak.

Stalno čujem ljude koji kokodaču: Joj, kak možeš piti tak skupu kavu? Joj, znaš koliko novaca možeš uštediti da ne kupuješ kavu kod njih? Znate što im ja odgovorim? It’s my freakin’ money to waste!!!

(Ne, za ozbač: ne pijem, ne pušim, ne drogiram se, nemam auto, kaj sad baš na svemu moram šparati?!)

January 27, 2007

U karanteni

Filed under: Ja — Lidija @ 12:49 pm

Kad vi imate jako puno posla i brdo rokova za ispostovati, kako se vi uspijete orhrvati drazima bloganja i interneta opcenito?

Naime, ne mogu iskljuciti modem jer je veliki dio posla koji moram napraviti online. Samokontrole skoro pa da i nemam. Razmisljam o nekakvom programu nagradivanja: za svaki sat kad ne odem surfati bez veze dobijam poklon bon od $x za Banana Republic ili za svakih tri sata kad odolim iskusenju, iduci vikend dobijam masazu ili facial

Ne znam.

Samo znam da imam brdo posla i sad tu trkeljam umjesto da radim.

January 26, 2007

Nemam riječi

Filed under: Svašta — Lidija @ 6:00 am

Samo mi se plače…

January 24, 2007

MBA: Trnovit je put do zvijezda

Filed under: MBA — Lidija @ 1:07 pm

Iako zaista nemam vremena i stvarno pisem usput dok se pripremam za vecerasnju orijentaciju za nove studente, s obzirom da sam zadnjih dana toliko pisala u obrazovanju u Americi, ne mogu a ne podijeliti s vama da sam konacno stisnula zube i prestala se ponasati kao mala beba i pocela raditi na prijavi za jesenski semestar u MBA programu.

Lidija bude isla na MBA. Nevjerojatno, ali istinito.

Iako MBA (ili Masters in Business Administration) definitivno nije na cijeni kao na primjer prije nekih 10 ili 15 godina, jos uvijek je relativno priznata poslovna diploma. Od standarnog magisterija je razlikuje to da je daleko prakticnija i primjenjivija i zaista je fokus na “business” aspektu, a ne na akademskom.

Prvi korak kod odluke koji magisterij upisati bilo je odluciti sto zaista zelim studirati, sto mi zaista lezi, i cime se zelim baviti nakon zavrsenog magisterija.

Pisala sam vec ranije da sam bila upisala doktorat iz politickih znanosti (s magisterijem en route.) Dok sam medunarodnu politiku zaista zeljela studirati i dok mi to lezi, nikad nisam htjela biti profesor i baviti se (akademski) politickim znanostima. Tako sam na kraju prve godine odlucila upisati pauzu i ne dalje gubiti vrijeme i novac radeci na necemu sto zapravo ne zelim.

U meduvremenu je trebalo zaraditi novac. Brzo sam se snasla u ovom ogromnom svijetu consulting services i nasla svoju niche. Vecina nas nismo neki genijalci i vunderkindi. No, svatko od nas ima (ili mora poraditi na tome da ima) neke specificne sposobnosti koje ga cine razlicitim od drugih, nesto u cemu sam ja jako, izuzteno dobra, dok vecina ljudi nije. Kod mene se tu radi o financijama, financijskim sustavima, internoj kontroli. Pocelo je oprezno i razvilo se u krasan biznis. Cinjenica da jos k tome sve to mogu i na Macintoshu, ucinila me neodoljivom mnogim malim biznisima koji uglavnom rade na Macu (dizajneri, kreativci, umjetnici), a njihovi accountants smekaju samo Windows.

I sve je to lijepo i divno i krasno. Ja vrijedno radim, oni me lijepo placaju i svi sretni i zadovoljni. Pa, ne bas. Naime, dok ja radim mnoge stvari i znam mnoge stvari koje rade CPAs (Certified Public Accountants ilitiga valjda ovlasteni racunovode?), ja nisam CPA i niti mogu raditi kao da jesam i niti mogu naplacivati kao da jesam. Eto, tako sam ja odlucila postati CPA. Draz MBA in Accounting jest u tome da u istom potezu obavim dvije stvari: MBA i CPA.

Jednom kad sam odlucila koji magisterij upisati, prvi korak sam uspjesno napravila. Koji je drugi? Naci program koji zelim upisati. Kako sam to odlucila? Nastavak slijedi…

January 23, 2007

U borbi protiv spama

Filed under: Svašta — Lidija @ 7:42 am

Kad pokusate komentirati, primjetiti cete da je dodano jedno polje u kojem se trazi da upisete rijec “jabuka.” To je samo filter da se eliminira spamere. Dojadilo mi je brisati junk komentare cijele dane. Smeca na internetu ne za vjeorvati…

January 22, 2007

Dodatak: Diplome u Americi

Filed under: Ovaj tjedan iz NYC — Lidija @ 9:40 am

Vidim da je tekst o studiju u Americi zainteresirao mnoge, ali i da neke stvari nisu sasvim jasne. (BTW, djeca, i na blogu smijete postavljati pitanja, ne morate mi slati mailove…)

Nisu svi fakulteti isti, postoje male razlike, ali je princip jako sličan pa ću ja na principu onog što znam (CUNY) pokušati ukratko objasniti kako se ovdje studira.

Postoje dvije vrste fakulteta: community colleges, gdje se dobija Associate’s diploma (vjerojatno ekvivalent našoj diplomi više stručne spreme), dok senior colleges i universities dodjeljuju Bachelor’s. Neki senior colleges daju i Associate’s, ali to se sve više izbjegava jer je prava namjena junior ili community colleges da ispune tu svrhu.

Kod prijave na fakultet, bira se smjer (major). Za razliku od hrvatskih fakulteta koji su organizirani po područjima, u Americi većina fakulteta nudi sve smjerove (ili više njih) pa je moguće studirati kemiju na istom fakultetu s nekim tko studira povijest.

U tijeku studija je jednostavno promjeniti major ili deklarirati dva, tako da mnogi od nas završavaju fakultete s dvije diplome, što ne znači da smo završili dva fakulteta (kako to neki pametnjakovići prezentiraju!), nego da smo odabrali dual majors.

Da bi se dobila Bachelor’s Degree, potrebno je skupiti 120 kredita. Svaki predmet (svi obično u trajanju od jednog semestra) nose određeni broj kredita, kod nas je to najčešće 3. Znači, da bi se bilo redovni student potrebno je upisati najmanje 12 kredita (4 predmeta), a najviše 18 (6 predmeta), dok je za 19 i više potrebna posebna dozvola. Znači, sve skupa, do diplome treba odslušati 40 predmeta.

Za razliku od studija u Hrvatskoj, ovdje se nastava održava slično našim srednjim školama. Grupe su većinom male (kod mene je u prosjeku bilo 15-ak studenata u grupi), predavanja se održavaju jednom ili dva puta tjedno, obavezno je dolaženje, a tijekom cijelog semestra se rade zadaće, projekti, slični zadaci, ovisno o predmetu. U svakom semestru ima najčešće dva ispita: midterm (u sredini semestra) i final (na kraju semestra). Na osnovu svih ovih provjera, profesor daje ocjenu već na kraju semestra i nema izlaženja na ispite mjesecima nakon što su predavanja odslušana.

Ovisno o smjeru koji ste upisali, morate upisati određeni broj predmeta iz svake od grupa. Većina fakulteta i programa ima slične predmete za prve dvije godine studija, dok se ovisno o smjeru upisuju stručni predmeti treće i četvrte godine. No, vi predmete možete upisivati bilo kojim redoslijedom koji želite pa se lako naći sa studentom prve godine na predavanju iz Osnova sociologije dok ste već na četvrtoj godini. Nije moguće upisivati više stupnjeve predmeta ako niste prvo odslušali osnovne (npr. prvo treba odslušati Algebra da bi se upisalo Calculus.)

Nazivi predmeta obično nose brojeve koji ih razlikuju. Tako svi predmeti koji počinju sa brojem 1 su osnovni ili početni (ENG 101, MTH 101, PSY 101). Napredniji nose broj 2, dok stručni predmeti koji upisujete za smjer i diplomu nose brojeve 3 i 4. (Kod nas specijalne sekcije i honors sekcije nose broj 5, predmeti s magisterija 6 i 7, s doktorata 8.)

Za diplomu je potrebno skupiti 120 kredita, ali treba i udovoljiti ostalim uvjetima (distribucija se razlikuje od programa do programa). Nema diplomskog rada, osim ako to student sam ne odabere (kao što sam to na primjer ja radila, ali ja sam htjela diplomirati s honors u oba moja smjera, a interdisciplinary honors thesis je bio jedini način da se to postigne.)

Ocjene su naravno slova, ali imaju brojčanu vrijednost. A je 4, A- je 3.7, B+ je 3.3, B je 3. Prosjek se računa tako da uzmete broj kredita (npr. 3), pomnožite s brojčanom vrijednosti ocjene (npr. 4), sve ih zbrojite i podijelite s ukupnim brojem kredita. Ne nose svi predmeti tri kredita (ima ih koji nose 4, ali ih ima i koji nose 1 ili 2.) Ovisno o ukupnom prosjeku ocjena, kod diplome dobijate Latin Honors. S prosjekom višim od 3.8 dobijate Summa Cum Laude, s prosjekom 3.50 do 3. 79 dobijate Magna Cum Laude, a s prosjekom od 3.20 do 3. 49 dobijate Cum Laude.

Ako sam što zaboravila, sorry. Barem sam si dala truda…

January 21, 2007

Ovaj tjedan iz NYC (2): Njujorški fakulteti

Filed under: Ovaj tjedan iz NYC — Lidija @ 7:14 am

Vjerojatno najčešće pitanje koje dobijam u e-mailovima od čitatelja jest o studiju u Americi. Što, kako, gdje… i koliko to košta? Nemoguće je odgovoriti na sva pitanja, ali moguće je bar započeti.

Najvažnije je znati da u Americi postoje javni i privatni fakulteti. Najveća razlika među njima je u cijeni jer se javna sveučilišta djelomično financiraju iz gradskih ili državnih proračuna te su time daleko pristupačnija. Titula “privatnog” sveučilištu nikako ne garantira kvalitetu i kao kod svake druge velike odluke, važno je dobro provjeriti i istražiti opcije.

Još jedna česta miskoncepcija je da između university i college postoji kakva razlika u visini ili kvaliteti obrazovanja, što je apsolutno netočno, kao i tvrdnje koje sam imala prilike pročitati da je B. Sc. bolja diploma od B. A. Razlika između Bachelor of Science i Bachelor of Arts je u broju Liberal Arts and Sciences kredita. Za B. A. student mora skupiti najmanje 90 LAS kredita, dok ih je za B. Sc. potrebno najmanje 60. Liberal Arts se obično definiraju kao predmeti koji uče i proučavaju teoriju (književnost, matematika, povijest, biologija), dok predmeti koji uče praktičnu primjenu nisu Liberal Arts (strojarstvo, komunikacija, tjelesni).

I, da, diploma iz matematike nije uvijek B. Sc., ona je nekad B. A. (N.B. Zbog komentara, kratko objasnjenje. Cista matematika je B.A. Primjenjena matematika je B. Sc.)

Za prijavu na studij je uglavnom potrebno priložiti slične dokumente na svim školama. Ako se prijavljuje kao freshman (bez ikakvog prethodnog studentskog iskustva), obično je potrebno nešto više informacija nego ako se prijavljuje kao transfer student.

Što treba za prijavu?
Rezultat na SAT (Scholastic Assessement Test)
Srednjoškolske diplome (zapečaćeni originali i ovlašteni prijevod ako originali nisu na engleskom)
Rezultati na TOEFL (Test of English as Foreign Language) ako je srednja škola završena u govornom području koje nije englesko
Esej
Lista izvanškolskih aktivnosti, priznanja, uspjeha
Ispunjen Application Form
Application Fee (u rasponu od $50 do $120)

Sveučilišta u NYC? Izbor je ogroman! Evo nekih od najvećih:
Columbia University
Fordham University
New York University
New School For Social Research
St. Johns University
Pace University
Yeshiva University

I, naravno, za nas s nešto plićim džepom, javna njujorška sveučilišta:
The City University of New York (moja alma mater, poznat kao poor man’s Harvard)
State University of New York

Dok je Columbia daleko najprestižnije sveučilište u New Yorku i njegova jedina ivy league school, ostale privatne škole nalaze se na različitim mjestima na ljestvici kvalitete. NYU, sa školarinom od oko $34,000 sve se češće kritizira zbog party school atmosfere. Pace University, nakon što su (po mom mišljenju potpuno neopravdano i potpuno neutemeljeno) digli cijenu školarine na oko $30,000 imaju problema s premalim brojem upisanih studenata i prijete im protesti da se smjeni dekana zbog megalomanskih namjera.

Kao javno sveučilište, City University i njegovih 17 fakulteta (šest ih je community colleges koji daju Associate’s diplome, a jedanaest ih je senior colleges gdje se dobija Bachelor’s) je daleko jeftinija opcija sa školarinom od $4,000 na godinu (za međunarodne studente i studente koji žive izvan NYC, školarina je $360 po kreditu, znači malo više od $8,000 na godinu za redovni studij), s nekim izuzetno kvalitetnim školama kao što su Hunter College, Baruch College ili Queens College.

Pitanja su, kao i uvijek, dobrodošla!

Ponosna mama (dio samoneboznakoji)

Filed under: Prinicipessa — Lidija @ 7:08 am

Evo, za dva dana slavimo tri godine i jednu četvrtinu i dijete je odlučilo početi pisati. Cijele dane samo speluje i vježba pisanje.

Prije nego me uopće netko to pita, ja ju ni na koji način ne forsiram na to, ona to radi samoinicijativno. Nisam od hiperambicioznih roditelja koji bebačima od tri mjeseca počinju pokazivati flash cards koje ih uče osnovnim matematičkim operacijama.

Ja sam od vrste kojoj je daleko važnije da je dijete dobilo zagrljaja, da se nasmijala, da smo si rekle Volim te

Newer Posts »

Copyright Lidija Markes