newyorčanka: the blog

Digla sam se u 6 ujutro da bih radila jer imam nevjerojatno puno posla. Naravno, ja umjesto toga pišem blog.

Potaknuta komentarom na moj prijašnji post koji nije imao nikakve veze s postom već je mene prozvao zbog mog kvazi-prijateljstva i nedostatka prisile na kolegicu blogericu koja je odlučila prestati pisati, shvatila sam konačno kako se osjećaju celebrities kad se javnost ponaša kao da je njihov privatni život javno vlasništvo. (Naravno, na nešto manjoj skali…)

Kako se osjećam djelomično osobno odgovorna što je dotična blogerica otišla s Blog.hr ranije ove godine, dodatno sam ponukana na pisanje ovog posta. U jeku mog škandala s Jutarnjim, jedna je pametna mlada žena koja isto živi u Americi izrazila svoje mišljenje koje se pomalo slagalo s mojim. Kako mog bloga više nije bilo jer sam ga obrisala, žestoki kritičari su se svi sručili na nju. Ona je tako na neki način postala collateral damage.

Bilo mi je drago kad je, kao i ja, nastavila pisati negdje drugdje. Voljela sam je čitati, kao i mnogi drugi. Kad je nedavno odlučila prestati pisati, nagađala sam što je razlog i iako mi je bilo žao što je neće biti u blogosferi, shvatila sam zašto je to odlučila. Kako je jedva poznajem, bilo mi je teško zauzeti nekakav turbo-prijateljski stav i napasti je e-mailovima podrške, kao da smo u najmanju ruku zajedno odrasle. I to me dovodi do prave poante ovog posta, djelomično sadržane u jednom od komentara na raniji.

Znam da se ponekad granice između stvarnog života i ovog virtualnog malo pomješaju. Ponekad nam blogeri postanu jako dragi. Neke upoznamo u stvarnom životu i čak nam mogu postati pravi prijatelji. No, sve su to samo izuzeci. Pravilo je da smo mi svi samo stranci koji sa svijetom dijele jednu svoju priču. Ja u svojim postovima nikad ne lažem, ne izmišljam. Samu sebe daleko previše poštujem da bih ljudima prodavala neke pričice o bajkovitom životu koji živim, dok u realnosti možda nemam za kruh. No, s druge strane, sve ono što je zaista osobno, intimno i važno, sve što me čini osobom koja jesam, sasvim sigurno neću napisati na blogu da to čita cijeli svijet.

Vjerujem da je slučaj isti s većinom drugih blogera čiji su blogovi slični mom. Dok je internet pomalo pomaknuo, ali i obrisao neke granice, mislim da većina nas ipak ima nekakav interni reality check i jako dobro zna što je za dijeliti sa sveopćim blog čitateljstvom, a što nije. No, izgleda da su neki čitatelji izgubili taj dodir s realnosti i nađu za shodno uplitati se u živote ljudi koje uopće ne poznaju.

Ja znam da pisanjem na internetu svoje tekstove stavljam pred publiku koja mi je naklonjenja, ali i onu koja nije. Svaku razliku u mišljenju sam spremna uvažiti kad mi je netko ponudi s pristojnošću i kulturom koju bih očekivala i u razgovoru licem u lice. Kad mi anonimni komentatori ostavljaju zlobne i provokativne komentare, u prvom ih trenu poželim pobrisati i ignorirati. Uglavnom odolim. Kao i svaka druga osoba od krvi i mesa, i ja volim dobru svađu.
No, kad mi anonimci počnu pametovati o tome kako sam djetetu kupila previše poklona za Božić, kako previše novaca trošim na pretplate na časopise ili kako sam loša “prijateljica” ženi zapravo uopće koju ne poznajem, shvatim da neki korisnici interneta još uvijek ne znaju da postoji granica između realnosti i virtuale i bude mi ih žao. Jer svatko tko misli da se prijateljstvo ili ljubav mogu naći u virtualnom svijetu očajnički treba jedan ozbiljan reality check..

Ne sjećam se tko me jednom pitao zašto ne stavim listu knjiga koje čitam na blog s kratkim opisima, čisto da čitatelji vide što čitam. Ideja je sama po sebi jako zanimljiva i dobra, ali ja sam daleko prealjkava da bih što takvo redovno radila. Ja blog pišem kad imam vremena i inspiracije. Nekad je to osam puta na dan, a nekad daleko manje. I koliko god bih rado imala nekakve redovne teme, znam unaprijed da od toga ništa.

No, kako se bliži kraj godine i vrijeme je da se rezimira što smo lijepo i pametno radili, pomislim da je možda dobra ideja navesti listu deset najboljih knjiga koje sam ove godine pročitala. Čini mi se kao dobar kompromis.

Buford, Bill: Heat: An Amateur’s Adventures as Kitchen Slave, Line Cook, Pasta-Maker, and Apprentice to a Dante-Quoting Butcher in Tuscany
Kako ne voljeti knjigu u kojoj jedan od mojih omiljenih autora (definitivna preporuka je i Among the Thugs o njegovom životu s nogometnim navijačima!), piše o mom omiljenom kuharu. Još je bolje to da sam ih obojicu imala prlike osobno upoznati. Bill Buford bio nam je gost na predavanju koje nam je jedan semestar držao gostujući Philip Gourevitch, autor knjige We Wish to Inform You That Tomorrow We Will be Killed With Our Families: Stories from Rwanda i urednik literarnog časopisa The Paris Review. Mario Batali je genijalni kuhar koji stoji iza nekoliko jako uspješnih restorana, meni najdraži je Babbo, a Maria sam imala prilike jednom upoznati čekajući na šanku gore navedenog restača prijateljicu koja je kasnila. On je odjednom izronio iz kuhinje u bermudama i narančastim klompama usred zime, sjeo kraj mene, počastio me čašom krasnog talijanskog crvenog vina i zabavljao me dok prijateljica nije došla. Skoro pa mi je i bilo žao kad se konačno pojavila. Uglavnom, knjiga i jednog i drugog opisuje s toliko brutalne iskrenosti da je za mene bila jedno od najljepšhih čitalačkih iskustava.

Didion, Joan: The Year of Magical Thinking
Spomenula sam u nekoliko navrata da je jedan od defining moments u mom životu bio kad je 1990. umro moj tata. Ja sam imala 15 godina i pomalo sam se izgubila. Joan Didion, koju sam također imala prilike upoznati na New York University prije puno godina, napisala je memoar koji opisuje smrt njenog surpuga i prvu godinu njenog života nakon toga. Knjiga je prepuna emocija, ponekad okrutno bolna, ali je jedini tekst koji sam ja u ovih 16 godina pročitala koji mi je zaista pomogao. Svatko tko je izgubio voljenu osobu zna kolika je bol i tuga i koliko je ponekad nemoguće normalno funkcionirati. Joan Didion je sve te osjećaje kao i uvijek majstorski pretočila u riječi.

Gladwell, Malcom: Blink: The Power of Thinking Without Thinking
Kao veliki ljubitelj pop-psychology, ovu sam knjigu “progutala” u jednom danu. Gladwell je za mene genije samo radi toga jer piše na način koji je naočigled nezahtjevan, a zapravo prepun dubine i čitanje njegovih knjiga je za mene uvijek put u razmišljanje, razmišljanje, razmišljanje. Volim autore koji tektove prezentiraju na način koji je pristupačan, ali tjeraju na razmišljanje. Ne volim filozofiranje i nazovi duboke misli od kojih me boli glava, a nakon čitanja od teksta mi ne ostaje baš ništa.

Gore, Al: An Inconvenient Truth: The Planetary Emergency of Global Warming and What We Can Do About It
Da Al Gore može imati personality transplant, bio bi mi najomiljeniji političar na svijetu. Pametan je. Srce mu je na pravo mjestu. Film još nisam pogledala, ali knjiga je snažna. Vjerujem da će je kritičari zvati propagandom, ali to je njihov gubitak. Dok nacije dijele njihovi politički sustavi, vjera, društveni sustav, jedino što nam je svima zajedničko je ova planeta. Žalosno je što nitko ne želi pereuzeti odgovornost i napraviti pravu stvar, iako to neće biti lako.

Grogan, John: Marley & Me: Life and Love with the World’s Worst Dog
Nisam pretjerani ljubitelj pasa, mislim da sam cat person, ali ovaj memoar o psu je jedna od najljepših priča ikad napisanih. Josh Grogan je novinar za Philadelphia Inquirer, a njegov labrador Marley je jedan jako poseban pas. Ljubitelji pasa će čitanjem ove knjige još trostruko zavoljeti svoje ljubimce, a i za nas ostale, to je priča o prijateljstvu kakvo se rijetko nalazi. Upozorenje, knjiga nije uopće sentimentalna na način na koji bi očekivali. Zapravo je jedna od rijetkih knjiga koja me totalno iznenadila.

Harris, Sam: The End of Faith: Religion, Terror, and the Future of Reason
O ovoj knjizi sam već pisala. Religija i vjera se danas, više nego ikad, koriste kao sredstvo, opravdanje, razlog većine sukoba u svijetu. Harris analizira vjeru i smatra je najopasnijim djelom modernog društva.

Pinker, Steven: How The Mind Works
I o ovoj knjizi sam već pisala. Pinker je profesor na MIT-u i naša ljubav je počela još davno kad sam pročitala njegovu knjigu The Language Instinct za research paper iz Persuasion na trećoj godini komunikologije. On je neuroscientist i na taj način i analizira ljudski mozak i njegov rad. Knjiga je duhovita i zanimljiva i na svoj jedinstveni način i pristupačna.

Prose, Francine: Reading Like a Writer: A Guide for People Who Love Books and for Those Who Want to Write Them
Davne 1997. upisala sam na New School for Social Research jedan semestar iz Personal Essay Writing i imala sam nevjerojatnu sreću jer je baš tada kao predavač gostovala Francine Prose. Njeni eseji su moje najdraže štivo sa kišne dane, a ova knjiga — djelomično udžbenik, djelomično vodič za čitanje djela velikih autora — me podsjetila zašto sam obožavala Čehova, Dostojevskog i Jane Austin u dane kad sam još čitala beletristiku. Kao što nikad nisam povjerovala onima koji su tvrdili da se jezik može naučiti bez da se nauči gramatika, ne verujem da se može postati dobar pisac bez da se uči o tehnici. A, od koga je bolje učiti nego od najboljih autora?

Surowiecki, James: Why the Many Are Smarter Than the Few and How Collective Wisdom Shapes Business, Economies, Societies and Nations
Surowieckog čitam već dugo u New Yorkeru gdje piše o finacijama, tako da je ova knjiga bila gotovo trenutno favorit. Kritičari kapitalizma i osobito Amerike ovu će knjigu mrziti do bola, ali mislim da sadržava baš onu najvažniju razliku između američkog i eurposkog pristupa radu: a Americi je rad timski, a Surowiecki objašnjava da grupa uvijek zna više nego pojedinac jer se spajaju različiti izvori znanja i svaki od članova grupe ima drugačiji prilog rješavanju problema. Ljubitelji game theory će ovu knjigu pročitati u jednom dahu.

Tannen, Deborah: You’re Wearing That?: Understanding Mothers and Daughters in Conversation
Svaka kćer koja ima mamu zna da taj odnos može biti prepun konflikata samo zato jer svaka od njih na svoj način interpretira verbalnu komunikaciju druge. Tannen, poznata po knjigama o komunikaciji, analizira odnos i objašnjava uzroke krive interpretacije. Ako mi bilo koja kćer ili mama koje pročitaju ovu knjigu kažu da se nisu u njoj našle, ja im jednostavno ne bih mogla povjerovati.

(Abecednim redom prema autoru.)

Update

Za one koji se srame pitati na blogu pa salju mailove :-), da, imam listu knjiga koje zelim procitati. Na tristo razlicitih mjesta. Najvjerojatnije je da cu prvo procitati ove koju su mi vec na Amazon Wishlist. Neke sam vec procitala, ali ih toliko volim da ih hocu i imati doma na polici. Cesto uzmem knjige iz knjiznice, osobito kad nisam sigurna hoce li mi se svidjeti ili jesu li korisne za imati. Za veliku vecinu odlucim da jesu. Naravno.

Izgleda da u ovo doba godine svi pisu o statistikama. Zanimljiv clanak.

Čula sam neki dan kako Will Smith u jednom razgovoru kaže da (parafraziram), Jada and I don’t necessarily believe in organized religion. I was raised Baptist, though, and my Grandma would raise from her grave if I became a Scientologist. Naravno, bio je to odgovor na nagađanja da se i on preobratio s obzirom da je bliski prijatelj Tom Cruisea.

Baš negdje u to vrijeme, dijete i ja smo se spremale Djedu Mrazu i pričale o Božiću. Pitala me zašto kitimo bor. Pitala me zašto dobijamo poklone. Ja sam se našla u ozbiljnoj dilemi.

Tradicionalno odgajana u katoličkoj obitelji, davno sam se prestala smatrati vjernicom i pripadnicom crkve. No, kad sam rodila dijete, njen otac i ja (oboje iz tradicionalno katoličkih obitelji), nismo ni malo dvoumili hoćemo li je krstiti i, naravno, jesmo. Činilo se to kao jedina prava odluka. No, nekoliko godina kasnije kad smo nedavno razgovarali o školi, oboje smo kategorički odbili opciju da ide u privatnu katoličku školu.

Ja sam u crkvu išla kad se “nije smjelo”. Kad u školi nismo pričali o tome da idemo na vjeronauk. Mislim da mi se sve zapravo smučilo kad je odjednom postalo in ići u crkvu i najveći vjernici su postali baš oni koji prije toga nikad u crkvi nisu bili. Mislim da je kap koja je prelila čašu bila smrt mog tate jer nema tog Boga koji je pravedan i dobar, a djetetu od 15 godina uzme roditelja. Tu smo se crkva, vjera i ja nekako razišli.

Argumenti da nam je u ovom životu teško i Bog nas stavlja na kušnju da bi nam u životu vječnom bili lijepo mi uopće ne pale. Nisam sigurna postoji li taj vječni život, a znam da ovaj sad postoji i da je jedan i da ga namjeravam živjeti prema svojim pravilima, a ne po pravilima crkve koja ih sama ne može poštivati. Uvijek sam se rukovodila time da je ponekad neophodno biti sebičan i brinuti o sebi jer ako nećeš sam, nitko drugi neće. U mlađim danima možda sam nekad malo pretjerala pa je sve to graničilo s hedonizmom, a ponekad i glupošću. No, s druge strane, sve sam to davno izbacila iz sistema i danas mogu biti sretna, mirna i račune polagati samo sebi i svojoj savjesti. Jer mislim da veći autoriet ne postoji.

Kad sam djetetu počela, iz čiste navike, pričati priču u malom Isusu, ni prve riječi nisam mogla izgovoriti. Osjećala sam se kao najveći licemjer na svijetu. Nikad joj ne lažem i nikad neću. Na neka pitanja nije lako odgovoriti jer ona sa tri godine neke stvari ne može shvatiti, ali uvijek odgovaram iskreno i ponekad vidim na njenom licu da odgovore ne shvaća. S vremenom hoće. Nemam joj namjeru lagati zato jer ne može razumijeti. To nije opravdanje za laž.

I tako sam se ja našla na jednoj od većih raskrsnica kao roditelj. Hoću li se držati tradicije i učiti je o Božiću kao danu rođenja Sina Božjeg (u što ne vjerujem) ili slaviti sekularni Božić? Živimo u multikulturalnom društvu u kojem mi svakako dijete neće šikanirati jer jedina u razredu ne hoda na vjeronauk. Ljudi oko nas slave različite blagdane i svatko ima pravo na to. Zašto se odreći principa radi tradicije? Nije li vrijeme započeti novu tradiciju?

Jučer je došla doma iz škole pjevajući Dreidel, dreidel, dreidel, I made you out of clay… i pričala mi o tome da je Hanukkah festival svijetla. Idući tjedan uče o Božiću, a tjedan nakon toga o Kwaanzi. I ne uče o tome kako je samo jedna religija prava, a sve ostale pogane. Nije li to jedino pravo učenje religije? Ja ne mogu vjerovati u Boga koji je pravedan samo prema onima koji u njega vjeruju. Ja hoću vjerovati u ljude, poštenje i dobrotu. A, za to mi ne treba ni zgrada, ni knjiga, ni poslanik. Za to mi treba samo moja savjest i srce.

I, da, imamo bor. Za sad su na njemu samo žaruljice. Čekamo do Božića da ga kitimo. Za razliku od većine Amerike, koji su borove počeli kititi još u rujnu…

I, da, ja ne podržavam rezanje i uništavanje jadnih jelkica da bi tjedan dana stajale u sobi. Pa imamo Norfolk Pine u tegli da nam stan krasi cijelu godinu.

Prije nekoliko tjedana tražeći jednu stvar, našla sam neku sasvim drugu, ali ta druga se pokazala daleko korisnijom od one koju sam prvobitno tražila. Dok sam i ja sama kriva što uglavom na blogu pišem zbrda zdola, odlučila sam tekst koji sam pročitala za posao ovdje podjeliti sa svekolikim pučanstvom jer svakodnevno imam priliku vidjeti da ljudi jako loše pišu.

Ne radi se ovdje u pravopisu. Ja, priznajem, gotovo nikad više nisam sigurna je li ‘ije’ ili ‘je’, dok ‘č’ i ‘ć’ još uvijek najčešće točno napišem. Naravno, važno je pisati ispravno jer takve greške umanjuju kredibilitet i odvode pažnju sa sadržaja teksta. No, kad je tekst sam po sebi loše napisan, ni apsolutna pravopisna ispravnost tu zaista ne pomaže.

Rudolf Flesch, poznat je kao autor Flesch-Kincaid Readability Test o kojem smo mi svi učili na fakultetu: broj riječi podijeljen sa brojem rečenica minus broj slogova podijeljen sa brojem riječi, rezultat od 90-100 je na nivou djeteta u petom razredu osnovne. Što je manji broj, to je teži tekst. Word ga ima kao funkciju (Tools: Options: Spelling & Grammar).

Uglavnom, njegova knjiga “How to Write, Speak and Think More Effectively” zajedno s “The Elements of Style” koje je autor William Strunk, morala bi se nalaziti u posjedu svakoga tko na engleskom (a mislim da je puno toga primjenjivo i na hrvatski) piše i komunicira sa svojom publikom, nadređenima, podređenima, klijentima…

Iako bi bilo dobro pročitati cijelu knjigu, evo osnovnih misli.

Rules of Effective Writing:
1. Write about people, things, and facts.
2. Write as you speak.
3. Use contractions.
4. Use the first person.
5. Quote what was said or written.
6. Put yourself in the reader’s place.
7. Don’t be too brief.
8. Plan a beginning, middle, and end.
9. Go from the rule to the exception and from the familiar to the new.
10. Use short forms of names.
11. Use pronouns rather than repeating nouns.
12. Use the active voice.
13. Use small, round figures.
14. Be specific. Use illustrations, cases, and examples.
15. Start a new sentence for each new idea.
16. Keep sentences and paragraphs short.
17. Use direct questions.
18. Underline for emphasis.
19. Make your writing interesting to look at.

Nije neka velika mudrost, jel’ da?! No, uzmite jedan svoj tekst. S bloga, svoj esej za fakultet, svoj izvještaj s posla. Prođite kroz njega i pogledajte koje od ovih točaka su vam promakle. Ja znam da meni promiču mnoge. Najviše od svega ona gdje treba imati početak, sredinu i kraj. Jer se ja volim zanesti mojim tokom svijesti pa krenem na jug, a završim na sjeveroistoku.

Zbog čega ovo pišem? Djelomično profesionalna deformacija. Studij komunikologije ostavio je traga. Više od toga spoznaja koliko je važno dobro komunicirati, posebno pisati. Često dobijem mailove od srednjoškolaca i studenata koji me pitaju kako da se pripreme za karijeru kakva je moja, što sam ja učila na fakultetu da bih sad radila ovaj posao. Nema jednog odgovora i uglavnom se radi o malo pameti i puno sreće. Ako postoji jedan čarobni sastojak onda je to sposobnost komunikacije. Uzalud sva pamet na svijetu ako je ne možete ili ne znate prodati.

Ako je za vjerovati ovoj ilustraciji iz Jutarnjeg lista, u jos jednome smo prestigli Ameriku…

Kad su već zemljaci u dijaspori, Atlantik i Darkowski tako lijepo načeli ovu temu, ne mogu a da se ne osvrnem na neke detalje.

Neću razglabati o onome što je već rečeno. Naravno, Darkowski lijepo zapaža da o Americi najviše znaju oni koji ovdje nikad nisu bili. Naravno, Atlantik lijepo zapaža kako je opća kultura u Americi na zavidnom nivou i navodi primjer kako nitko ne bi parkirao na mjesto za invalide iako je parkiralište u potpunosti puno. Za više komantara, pogledajte njihove postove.

Što je meni upalo u oči jesu kometari (onih koji u Ameriku nogom kročili nikad nisu!) kako je američko obrazovanje loše, kako škole ne valjaju, kako ih nitko ne završava… Sad, ja jesam moju diplomu dobila u Americi, a i dvije godine doktorata naučile su me jedno: argumente treba nečim podržati. Svi ovi pametnjakovići koji znaju bolje jer su se škovali na najboljim svjetskim fakultetima u Hrvatskoj, taj dan kad se učilo argumentirano raspravljati su valjda zaspali na predavanje.

Kad sam izvukla statistike sa zadnjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj 2001. nisam mogla vjerovati svojim očima.

Postotak stanovništva starog 15 i više godina bez završene osnovne škole: 2.86
Postotak stanovništva starog 15 i više godina s nezavršenom osnovnom školom: 15.76
Postotak stanovništva starog 15 i više godina sa završenom osnovnom školom: 21.75
Postotak stanovništva starog 15 i više godina sa završenom srednjom školom: 47.06
Postotak stanovništva starog 15 i više godina sa završenom višom školom: 4.08
Postotak stanovništva starog 15 i više godina sa završenim fakultetom/akad./mr./dr. : 7.82

Matematika iz prvog osnovne je dovoljna da se ovo malo zbroji. Pamet je potrebna da se analizira i razmisli prije nego se ide busati u prsa ponosom u obrazovanje naroda.

40.37% stanovništva u Hrvatskoj ima završeno najviše osnovnu školu!

Sve dok ta brojka postoji, kao narod, zaista se nemamo čime ponositi, a još manje bilo koji drugi narod prozivati zbog neobrazovanosti.

(Usporedbe radi, Wikipedia kaže da u Americi 85% stanovništva ima završenu srednju školu, a 27% stanovništva i fakultet.)

Dovoljno sam dugo na blog sceni da bih primjetila (a vjerujem da je to očito i svima ostalima) kako se najžešći kritičari uvijek skrivaju iza zavjese anonimnosti.

Iako je blog relativno anoniman sam po sebi, osim ako autor sam otkrije svoj identitet (kao na primjer ja, koja ga pišem na domeni koja nosi moje ime), mnogi blogeri se ne usuđuju ni tako ostavljati negativne i provokativne komentare na drugim blogovima, već ih ostavljaju kao anonimci. Nije rijetkost vidjeti ni blogove koje su “anonimci” otvorili samo da bi sijali negativne komentare.

Svatko od nas tko piše blog dulje od pola sata, vjerojatno je imao slučaj kad je neki “dobronamjernik” došao anonimno sijati pamet. Svatko od nas tko je ikad bio na bilo kojim stranicama dnevnih novinama koje imaju omogućeno komentiranje članaka mogao je pročitati odvratne komentare. Iako nikad nisam sudjelovala ni na jednom od foruma, čula sam od nekih drugih korisnika priče o sličnim problemima.

O čemu se radi?

Jesu li ljudi hrabriji kad su anonimni pa se usude reći ono što inače ne bi? Ili misle da pod okriljem anonimnosti mogu svoje stavove dogurati do ekstrema?

Zbog čega se neki ljudi boje stati iza svojih riječi?

U proteklih nekoliko mjeseci, dvije su holivudske zvijezde upale u nevolje zbog komentara izrečenih pod utjecajem alkohola ili ljutnje. Naravno i Gibson i Richards tvrde da to nisu njihovi stvarni stavovi, da nisu ni antisemiti ni rasisti. Odakle onda sva ta zloba? Je li zaista istina da ako uklonimo kontrole koje smo naučili kao pripadnici civiliziranog društva, da je svatko od nas ksenofob i mrzitelj? Bi li se svatko od nas tako ponašao da se nađe u sličnoj situaciji?

Često pročitam stvari na internetu, posebice na blogu, za koje znam da su neistine. Ponekad reagiram, najčešće ne. Nikad ne reagiram anonimno. Ako imam nešto za reći, ili ću to reći i stajati iza toga, ili ću šutjeti. Neki ljudi lažu da bi sebe uvjerili da im je bolje nego im zapravo je. Neki ljudi lažu jer su patološki lažljivci. Ni u jednom, ni u drugom slučaju nemam ni vremena ni volje ukazivati im na to da lažu. Anonimno ili ne.

Na žalost, mnogima je internet postao izlaz za frustracije i nezadovoljstvo vlastitim životom. Skriveni velom anonimnosti, oni barem negdje mogu biti jaki. Iako me to ponekad razljuti, najčešće duboko udahnem, razmislim i shvatim da je na kraju dana ipak najvažnije da je svatko iskren pred sobom. Jer svo ovo piskaranje je iznošenje samo jednog dijela istine, onog dijela koji želimo podijeliti sa svijetom. Ta priča niti je potpuna, niti je važna, niti je stvarna. Svi smo mi samo projekcije.

NB
Nisam ovo napisala jer je meni netko ostavio friški anonimni komentar. Mislim da su me pacijenti konačno ostavili na miru i maltretiraju neke druge. Ovo je napisano kao općenita opservacija na temu…

Čak i bolesno, dijete me totalno iznenadi svojom svestranošću. Slika ona nešto, fljacka, mislim ja. Digne glavu s papira i veli, “Look, Mommy, it’s the Statue of Liberty!”

U originalu je prava nijansa zelene. Samo mi tu ne paše s color scheme.

Kašljemo, kišemo, a po malo i temperaturu imamo. Mrzim kad smo bolesne…