Kako godine idu…
U travnju će biti deset godina od kad sam došla u Ameriku. Deset. Sad, potpuno sam ja toga svjesna i često razmišljam o svemu što mi se lijepo (i ružno) i tih deset godina desilo. Naravno, na kraju ljepše uvijek bude važnije i da mi se nije dogodilo ništa drugo lijepo osim da sam postala mama i to bi mi bilo više nego dovoljno!
No, nije ovo post o mojem djetetu, ovo je post o nekoj drugoj djeci koja više to baš i nisu.
Dobila sam neki dan čestitku za blagdane od prve obitelji kod koje sam živjela kao Au Pair. (To je duga prica, jednom možda napišem i o prvoj i o drugoj obitelji nešto, ali ne sada…) Imali su tri klinca, dvije djevojčice (5 i 6 godina) i malog dečkića od skoro pa 2 godine. I psa, labradora. Zvao se Bruno. Žao mi je što ne mogu staviti njihove slike ovdje, ali ja eto poštujem ljudima pravo na to da im ne kradem sliku djeteta i bez dozvole stavljam na internet. 
Čestitka koju sam dobila neki dan imala je sliku troje predivnih mladih ljudi i ostavila me bez riječi. Dok racionalno, naravno, znam da cure više nemaju 5 ili 6 godina, vidjeti ih ovako odrasle i lijepe, zaista me iznenadilo. Osobito s obzirom na to da se ja, recimo, u ovih deset godina uopce nisam promjenila ili postarala…
Dobila sam i čestitku od obitelji s kojom sam u ljeto 2000. provela mjesec dana u Francuskoj, kao baby sitter. Njihova redovna babysitterica, moja prijateljica, u to doba nije imala papire pa nije mogla putovati, a poklopilo se tako da sam ja baš to ljeto imala vremena i zauvijek ću radi toga biti beskrajno sretna jer je to bilo jedno od najljepših putovanja. (Naravno, pomogla je first class ticket to Paris, luksuzni hotel, luksuzna vila u srcu Provence, i $200 na dan u kešu…)
Iako je razlika manje drastična jer oni svake godine šalju slike, i na njihova tri klinca vidi se kako rastu. Najstariji dečko (koji je u mene to ljeto bio jako zaljubljen sa svojih 7 godina, još uvijek imam sva njegova ljubavna pisma koja mi je ostavljao na jastuku…), sad je sportaš. Curica više nema 5 godina i lijepa je kao što je bilo i za očekivati, a čak i moj mali prijatelj od 2 godine više nije tako mali, ali mu je na licu još uvijek vragolasti osmijeh.
Naravno, cijelu godinu pričam da ću ih nazvati. Nismo se čuli od kad se rodila Mimi. Svake godine šaljemo čestitke, barem to. Evo, da ne ispadne da uvijek hvalim Ameriku, to je nešto što me ovdje jako smeta. Svi smo usredotočeni na svoje živote, na svoje obitelji i rijetki su kontakti i susreti s ljudima s kojima nismo direktno pozvezani. Ne krivim društvo za to, krivim sebe. Postala sam kao i oni. Družim se s ljudima samo kad radimo zajedno, kad netko promjeni posao, svi obećajemo da ćemo ostati u kontaktu, ali nitko to ne učini. Jer svatko na svojoj strani nađe novo društvo.
Sve me ovo podsjetilo na obitelji kod kojih sam živjela u Engleskoj i Italiji. Čini se kao drugi život. Jedna mala preslatka plava glava je imala 3 godine i volio me grliti i ljubiti gotovo jednako koliko i moja Mimi. On danas ima 16 godina. Baš me zanima sjeća li me se uopće. Vjerojatno ne. Ali, to je u redu. Ja se njih sjećam. Rado. Oni su me naučili kakva mama želim biti jednog dana kad narastem. Mama sam postala, držim se, a mislim da ću skoro i odrasti. Any day now…
Koliko si ti toga prošla i lijepih uspomena imaš! Ti si super mama, održavaš kontakte sa svima - znanima i neznanima kad stigneš… I NEMOJ nikad odrasti!
Comment by Dani — December 19, 2006 @ 6:23 am
@dani - usprkos nekim nedacama i poteskocama, mislim da sam imala i imam jako lijepi zivot. u mladim danima sam mozda vise grijesila, uvijek na stranu gdje sam radila stvari koje mozda bas i nisam morala. no, mislim da je daleko gore nesto ne probati i onda se do kraja zivota pitati kako bi bilo da ipak jesam. (ovo zvuci kao da propagiram koristenje droge i pljackanje banaka, ali ja zapravo pricam o nekim daleko sigurnijim i legalnim stvarima…)
imam predivne uspomene i jos ljepsu svakodnevicu i tesko je onda ne biti zadovoljan ili sretan. naucila sam davno da bas male i naizgled nevazne stvari budu te koje covjek godinama pamti i puno mu znace.
Comment by Lidija — December 19, 2006 @ 6:32 am
200 dolara na dan?! Bolje nego bankari ovdje
I ja sam bila kratko cuvalica jednom prelijepom andjelu 
nasa ljubav traje i dan danas, ta obitelj mi je tad ukazala beskrajno povjerenje (na opci uzas ostalih njihovih poznanika) a iskazuje mi ga i dan danas kad malena smije sa mnom preko vikenda u deseti grad i znaju da cu brinuti kao da je moja, i jos vise zapravo. Najljepsi poklon mi je kad smo bili na njenom prvom dnau u skoli, to su joj roditelji priredili iznenadjenje i kad nas je vidjela rasplakala se od srece, ta fotka mi sad visi u uredu :-)Hvala na tekstu koji me naveo da sad posegnem za telefonom i ugovorim sljedeci vikend kod nas 
Comment by JJA — December 19, 2006 @ 6:53 am
Kao prvo, želio bih se zahvaliti na predivnoj čestitki
I nadam se da će se naši rasporedi poklopiti, makar ja morao voziti stotinjak kilometara 
A da odrastaju - to je meni čak ponekad i bolna istina, prebrzo im to ide
Comment by ddadd — December 19, 2006 @ 6:58 am
Ke lijepo….pozdrav
Comment by Toni iz Šibenika — December 19, 2006 @ 9:47 am
kad sam na ljeto isla doma nisam mogla prepoznati mog malog rodaka kojem je bilo 8 godina kad sam krenula ovamo. On je sad pravi teenager, 17 mu je godina, moje je visine, a bio mi je do pojasao i plakao kad sam odlazila na avion. Tek sam onda skontala koliko je vremena u stvari proslo i kako je brzo proslo.
Comment by Jaca — December 19, 2006 @ 11:20 am
Vrijeme leti, a da se čovjek i ne okrene. Deset godina je stvarno puno, a vjerojatno ti je proletilo. Meni je preostala još jedna godina faksa pa sam odlučila da ću se kada zavržim počastiti jednim putovanjem u Ameriku. Nevezano za temu, još bi se jednom htjela ispričati zbog svog djetinjastog komentara i što sam izazvala toliku pomutnju. Pozdrav
Comment by LaW fan aka Rahela — December 19, 2006 @ 7:40 pm
Wow, svaka cast na uspijehu odrzavanja svih tih veza (pa makar to bile i samo cestitke) kroz godine. Ja sam puno gora u tome, i vec sada, nakon samo 2 godine u Americi pomalo zaboravljam javljanje poznanicima u Nizozemskoj, a i u HR. Ponekad se cujemo, ali sve je to malo… srecom, jos se nisam ulijenila sto se tice prijatelja, no nikad se ne zna kod mene…
Comment by Mirela — December 19, 2006 @ 8:02 pm
Izgleda da si, za razliku od mene, imala jako dobra iskustva sto se tice cuvanja djece. Ja sam obozavala mog malog Jimmyja i jos jednu curicu, u ostalim obiteljima djeca su mi bila samo djeca - ne mozes da ih ne volis - koje mi je uglavnom bilo zao jer su im roditelji bili u komi. Totalno disfunctional families, bila bi sretna da ih vise ne vidim, da me ne zanima sto je s djecom. Da, i ja sam puno naucila od njih - eto to nam je zajednicko iskustvo.
Comment by Atlantik — December 20, 2006 @ 1:50 am
Toliko sam puta rekla da ću s nekim ostati u kontaktu, ali s nikim s bivših poslova se ne čujem, s faxa s rijetkima, s njih par iz srednje…Ponekad me uhvati grižnja savjesti, ali iskreno ni oni se nešto ne trude previše pa me prođe.
Comment by Maja — December 20, 2006 @ 2:38 am
Ovo je najljepsi post koji sam do sada na tvojemu blogu procitala.:)Sto se tice kontakata, nije niti u Europi bolje (Hrvatsku i Italiju i Spanjolsku ne racunam).
Na zalost, zivot nam je skoncentriran na posao i usku obitelj. Jos kada dodas hobby, nemas vise vremena za ostale stvari. Socijalni kontakti su sve rjedji, a covjek se sve vise otudjuje. 
Comment by Sandy — December 20, 2006 @ 6:32 am
@rahela - ja se sad osjecam kao complete jerk jer si ocito ti ni kriva ni duzna nastradala. kad dodes u ameriku i ako si u new yorku, moras se javiti da te odvedem nekud na veceru. deal?
@all - sad mi je malo lakse jer vidim da nisam jedina kojoj je ponekad tesko odrzavati konstantne kontakte s ljudima. ne da me to opravdava…
Comment by Lidija — December 20, 2006 @ 9:24 am