U travnju će biti deset godina od kad sam došla u Ameriku. Deset. Sad, potpuno sam ja toga svjesna i često razmišljam o svemu što mi se lijepo (i ružno) i tih deset godina desilo. Naravno, na kraju ljepše uvijek bude važnije i da mi se nije dogodilo ništa drugo lijepo osim da sam postala mama i to bi mi bilo više nego dovoljno!
No, nije ovo post o mojem djetetu, ovo je post o nekoj drugoj djeci koja više to baš i nisu.
Dobila sam neki dan čestitku za blagdane od prve obitelji kod koje sam živjela kao Au Pair. (To je duga prica, jednom možda napišem i o prvoj i o drugoj obitelji nešto, ali ne sada…) Imali su tri klinca, dvije djevojčice (5 i 6 godina) i malog dečkića od skoro pa 2 godine. I psa, labradora. Zvao se Bruno. Žao mi je što ne mogu staviti njihove slike ovdje, ali ja eto poštujem ljudima pravo na to da im ne kradem sliku djeteta i bez dozvole stavljam na internet. 
Čestitka koju sam dobila neki dan imala je sliku troje predivnih mladih ljudi i ostavila me bez riječi. Dok racionalno, naravno, znam da cure više nemaju 5 ili 6 godina, vidjeti ih ovako odrasle i lijepe, zaista me iznenadilo. Osobito s obzirom na to da se ja, recimo, u ovih deset godina uopce nisam promjenila ili postarala…
Dobila sam i čestitku od obitelji s kojom sam u ljeto 2000. provela mjesec dana u Francuskoj, kao baby sitter. Njihova redovna babysitterica, moja prijateljica, u to doba nije imala papire pa nije mogla putovati, a poklopilo se tako da sam ja baš to ljeto imala vremena i zauvijek ću radi toga biti beskrajno sretna jer je to bilo jedno od najljepših putovanja. (Naravno, pomogla je first class ticket to Paris, luksuzni hotel, luksuzna vila u srcu Provence, i $200 na dan u kešu…)
Iako je razlika manje drastična jer oni svake godine šalju slike, i na njihova tri klinca vidi se kako rastu. Najstariji dečko (koji je u mene to ljeto bio jako zaljubljen sa svojih 7 godina, još uvijek imam sva njegova ljubavna pisma koja mi je ostavljao na jastuku…), sad je sportaš. Curica više nema 5 godina i lijepa je kao što je bilo i za očekivati, a čak i moj mali prijatelj od 2 godine više nije tako mali, ali mu je na licu još uvijek vragolasti osmijeh.
Naravno, cijelu godinu pričam da ću ih nazvati. Nismo se čuli od kad se rodila Mimi. Svake godine šaljemo čestitke, barem to. Evo, da ne ispadne da uvijek hvalim Ameriku, to je nešto što me ovdje jako smeta. Svi smo usredotočeni na svoje živote, na svoje obitelji i rijetki su kontakti i susreti s ljudima s kojima nismo direktno pozvezani. Ne krivim društvo za to, krivim sebe. Postala sam kao i oni. Družim se s ljudima samo kad radimo zajedno, kad netko promjeni posao, svi obećajemo da ćemo ostati u kontaktu, ali nitko to ne učini. Jer svatko na svojoj strani nađe novo društvo.
Sve me ovo podsjetilo na obitelji kod kojih sam živjela u Engleskoj i Italiji. Čini se kao drugi život. Jedna mala preslatka plava glava je imala 3 godine i volio me grliti i ljubiti gotovo jednako koliko i moja Mimi. On danas ima 16 godina. Baš me zanima sjeća li me se uopće. Vjerojatno ne. Ali, to je u redu. Ja se njih sjećam. Rado. Oni su me naučili kakva mama želim biti jednog dana kad narastem. Mama sam postala, držim se, a mislim da ću skoro i odrasti. Any day now…
Do we truly listen to each other and fairly consider one another’s ideas and complaints?
