Joj, da su mi Logaritamske tablice!!! (Jesu još uvijek onak plave?)
Ako je godišnja kamata 20% koliko je odgovarajuća mjesečna kamata? (Računa se mjesečno, ne dnevno.)
Please help!
- - - - - - - - -
Ovo sam ja dobila pjeske u Excelu. Ajde, ekonomisti, da vas cujem!!!
$10,000 1.01531
$10,153.10 1
$10,308.54 2
$10,466.37 3
$10,626.61 4
$10,789.30 5
$10,954.49 6
$11,122.20 7
$11,292.48 8
$11,465.37 9
$11,640.90 10
$11,819.12 11
$12,000.08 12 $12,000
Znaci mjesecna kamata je 1.531%. Je li?
Ali nemam upalu pluca!
Prema tome, ova je godina bolja od prosle. Ove godine sam cak i na vrijeme isla doktoru, dobila Zithromax (hvala, Pliva!) i sad budem za pet dana zdrava k’o dren.
(BTW, po cemu je to dren zdrav? Kad smo vec kod toga, kaj je to dren???)
_ _ _ _ _ _ _
Nesto kasnije…
Ovo mi je sad uljepsalo dan. Kad pijem Plivin lijek, ima odmah da mi bude bolje. Cak i u Americi bez Hrvatske se ne moze! (Istina, sad je to americka firma, ali ipak… mi znamo da je to hrvatsko!)
BTW, koji sam JA pacijent. Kao da nemam pametnijeg posla, vratim se iz Duane Reade i onda slikam s Treom Zithromax, posaljem si fotku na e-mail da bi ju mogla uploadati na server da bi ju mogla postati na blog. Ali, za stvarno…
BTW 2, jako sam dobre volje jer sam sad prve lijecnicke preglede obavljala s novim zdravstvenim osiguranjem. Najbolji od svega je prescription plan: $5 copay po receptu!!! (Na bivsem je bilo $15-40.) I love being in a union!
Vani je hladno. Smrc. 
Vani je dovoljno hladno za nove cizme. Jedne, druge ili trece. Nice!!! 
(Da, sram me bilo, zivim u New Jerseyiju, a NY Times web site mi je podesen na New York City. Joj, samo da me nitko ne spota zbog toga! Cudim se da me nisu vec zvali iz Timesa i rekli: Gospodicna, po vasoj pretplati za TimesSelect vidimo da zivite u Jersey Cityiju i kak si vi dozvoljavate da na nasim stranicama imate New York City podesen kao lokaciju. Smjesta to maknite i nemojte zavaravati ljude da zivite gdje ne zivite!)
Ja si ovo malo slatko jednostavno moram kupiti…
iPod Shuffle
Probudim se ja jutros u mom stanu u Jersey City, New Jersey i pogledam kroz prozor, a vani kisa. Nista, spremila sam se na posao, prehodala tih par blokova moje ulice u Jersey City, New Jersey do vlaka. Nisam isla na njujorsku podzemnu jer je kod mene nema, ovo je New Jersey pa sam na posao isla PATH vlakom koji spaja New Jersey s New Yorkom. I sad tu nesto malo ko fol radim i skoro ce biti vrijeme da idemo doma. Znate, u Jersey City, New Jersey. Jer tamo ja zivim. Da, Jersey City. To je preko rijeke, u drzavi New Jersey.
Jabuko, ljubim te u celo, hvala na ideji. Od danas sam Jersey Girl. Please update your bookmarks accordingly.
Svim mojim dragim anonimnim komentatorima, kiss my ass. Kaj, nema Citibank nikakvu postu danas za razvrstavati? Or is it lonely in the shadow of no towers?
OK, special events planning je fantasticno super posao. Ali, da u jednom mjesecu bas moram planirati tri, to isto nije istina.
Jedan je gotov. Prosao fantasticno.
Drugi je u pripremama. Proci ce fantasticno. Jos da mi se uzvanici na vrijeme odazovu, kako je i red, to bi bilo krasno.
Treci, treci je secer na kraju!!! Treci je treci rodendan mojeg malog bombona. Danas sam potpisala ugovor s restoranom. Narucena je klopa. Na meni je da pribavim vino (mmmmm…). I da ispecem tortu. I jos tri vrste kolaca. I kupim djetetu haljinu (jer je ona koju sam prvobitno narucila odjednom Out Of Stock). I nadem usred jeseni njezno ljubicasto cvijece za vazice (jer ne volim kicaste ukrase). I pripremim 14 vrecica s poklonima za malce u skoli. I napravim malo cascenje za malene u skoli. I isprzim CD-e s glazbom za tulum (jer ne mogu samo ustekati iPod, smrc!) I nadem poklon od mame. I nadem poklon za mamu :-). I napravim knjigu za poruke uzvanika za slavljenicu (jer su sve kupljene kicaste). I dizajniram zahvalnice (jer su, naravno, sve kupljene kicaste).
Ma, ja uopce vise do studenoga ne moram ici spavati.
I am Super Mommy to the rescue!
NY Times
The address of the building is 524 E. 72nd Street — a 50-story condominium tower built in the late 1980s and located near Sotheby’s Auction House.
Ja sam tek prije koju godinu zivjela na 515 East 72nd Street. Right across the street.
Ovaj tjedan mi je projurio da se nisam ni snašla. Danas imam veliki program u American Folk Art Museum pa je na poslu bilo napeto. Naravno, u isti tjedan mi se uguralo jos šesnaest drugih malih projekata koji su stvarno mogli pričekati, ali što možeš danas ne ostavljaj za sutra. Jer sutra će se već naći nešto drugo za napraviti i prekosutra opet nešto novo i tako unedogled.
Tjedan ukratko:
Došao je Božić. Kako znam? Jer je izašla Neiman Marcus Christmas Book.
Klijent mi je ponudio da prijeđem k njemu u firmu full time. Za sad sam pristojno odbila. Firma još raste i hoću pričekati da vidim kako ćemo funkcionirati na kraju ove godine (u kojoj smo se udvostručili!) Rast je dobra stvar, ali pitanje je koliko dobro se firma s tim rastom nosi i može li ga podržavati na istom stupnju kvalitete kao što je to bilo ranije.
Mimi je u školi imala svoj prvi Show & Tell. Morale smo spakirati neke stvari od doma koje je htjela podijeliti s prijateljima u školi. Dijete se malo zaneslo i spakiralo dovoljno stvari za omanji kamion pa sam morala ja to malo srezati. Nosila je svoju prvu igračku, malog drvenog Haba klauna kojeg joj je tata kupio na njeno prvo Valentinovo kad sam bila nekih dva tjedan u drugom stanju. Nosila je dvije najdraže knjige, jednu na hrvatskom i jednu na engleskom. Nosila je Hlapića i Gitu. Nosila je sliku s ultrazvuka kad je bila samo mala točkica i kad ju je tata zvao My Little Pearl. (Te sam godine za rođendan dobila bisere u raznim reinkarnacijama…) Nosila je slike Jasmine (tatinog psa) i Pika (našeg maačka). Još je nosila mali vlakić koji smo kupile u Poreču i jednu školjku iz Rovinja. Tata je donio Where the Wild Things Are i započeo novu tradiciju u školi jer je došao na njen Show & Tell i klincima pročitao knjigu. Uglavnom, Mimi je uživala kao dijete tjedna!
Ja sam otišla u Pradu u utorak da dobijem nekakve ideje što obući na dodjelu nagrada koju pripremam za kraj mjeseca. Jedina stvar koja mi se zaista dopala je bio jedan svileni šos. Cijena? Prava sitnica! $4,000. Što me natjeralo na razmišljanje. Koliko novaca bih morala zarađivati da mi šos od $4K bude pristupačan. Danas mi je potpuno prihvatljivo na nešto takvo potrošiti do $100. S malo matematike došla sam do brojke od $20 milijuna. Da zarađujem $20mil godišnje, mirne duše bih mogla kupiti taj Pradin šosić. Ovako ću vjerojatno u Banana Republic!
S obzirom na to da sam sad nova osoba i imam štednu knjižicu i pokušavam se kontrolirati s trošenjem, odlučila sam si odabrati nekakve posebne stvari koje si zaista želim i onda si ih kupiti kao poseban treat umjesto da stalno kupujem nešto. Prvo na listi: Burberry trench coat. Želim si ga već dugo. Pravi, klasični, kratki. Možda mi to bude poklon za Amelijin rođendan. (Da, ja dobijam poklone na njen rođendan. S obzirom na to što sam morala proći da se ona rodi, mislim da sam zaslužila!)
Dijete je dobilo haljinu za rođendan (poklon od Bake) i pripreme su se totalno zahuktale. Izgleda da bude 30-ak gostiju. Kaj ja mogu kad imamo puno prijatelja???
Ljubav je to koja traje vec godinama. Od ‘93, da budem precizna. Moje prve Marte bile su crvene, kupljene u Engleskoj i kostale 35 funti, moju cijelu tjednu placu. Ponekad mi nedostaje taj osjecaj beskrajne srece kad si kupim nesto toliko posebno i toliko vazno. Danas nema vise stvari koje bi mi toliko znacile i bile toliko nedostizne kao sto su nekad bile te moje prve Marte.
Iako ne volim jesen i ne volim kisu i ne volim carape, a ne volim ni cipele, volim prvi dan jeseni kad je dovoljno hladno da obujem Marte. I danas je taj dan. Sa svojom trideset i jednom godinom, djetetom i nekakvom karijerom, ja se jos uvijek razveselim kad se pogledam u ogledalu, a na nogama mi cipele koje su godinama mojoj garderobi, a tu i ostaju. Imam prijatelja koji me uvijek kad me vidi u Martama pita je li moguce da ih jos uvijek nosim. Danas sam putem na Manhattan, vodeci Ameliju u skolu razmisljala koji je najmanji broj Marti koji se proizvodi. Kad cu djetetu mocu kupiti njen prvi par Doc Martensica? Vec se unaprijed veselim!
Trenutni par imam vec dosta dugo, kupila sam ih u Hrvatskoj daleke 2001. Ne nosim ih cesto kao nekada, valjda su zato jos i zive. Podsjecaju me na godine koje su prosle i zabavlja me pomisao da su bas cipele te koje su jos uvijek u mom zivotu, a toliki ljudi su dosli i otisli. I zabavlja me pomisao da su mi i dalje najdrazi par cipela koje imam. Mozes djevojci dati Manolice, ali su joj ipak Marte u srcu.
Godišnja doba uvijek dođu brzo, bez pripreme. Jedan dan smo u sandalama i onda preko noći temperature padnu i odjednom je jesen. Najčešće me ta spoznaja ulovi kad perem veš i vidim da odjeća koju sam nosila prije tek nekoliko dana više nije prikladna za vremenske prilike.
Ne volim kišu.
Ne volim 1. listopada. Ne volim ga već 16 godina kad je taj ponedjeljak počeo kao predivan, sunčani jesenski dan i pretvorio se u noćnu moru koja je moj život promjenila zauvijek.
Ne volim da sam se jutros probudila sama. Trebaju mi jedne male ručice oko vrata da me podsjete da je dobro da život ide dalje.
