Mala Njujorčanka
Obožavam što mi dijete odrasta u New Yorku. Zaista obožavam. I uz sve zamjerke koje mu se mogu naći (moja jedina je zapravo to da je sve odvratno skupo…), mislim da je jednostavno fantastično da je ona još prošle zime, znači s dvije godine i sitniš, mogla prepoznati Pollocka s udaljenosti od tri galerije. Naravno, što je starija, sve je više prilika u kojima mi srce hoće puknuti od ponosa na moju malu veliku curu.
Neki dan, izađemo mi iz škole, a vani lije kiša. Moje dijete, bez puno razmišljanja, uzme me za ruku, odvede do rubnika i veli, “Let’s get a cab.”
Ili, igramo se danas u dnevnoj sobi i na zidu nam se na jednom mjestu ljušti boja. Pita me zašto, ja joj velim da moram popraviti. A, ona meni veli, “Just call the super.” (Najbolje je to da mi uopće nemamo supera, nama sve popravlja moj zmotani gazda. Ili ja.)
Kidnula sam jučer ranije s posla, uzela ju iz škole. Otišle smo u shopping, a poslije toga van na večeru. Spremamo se doma iz restorana, a ona me pita, “Did you remember to leave a tip?”
Ima stvari koje djeca (i odrasli) nauče u školi, ali ima znanje koje je daleko važnije, a to je način ophođenja u društvu, među ljudima. Kao što je njen tata neki dan napisao, “We have a very bright child who is gifted most importantly in charm and sunniness…” Način na koji se ona snalazi u društvenim situacijama meni je daleko draži i važniji od bilo kojeg testa ili izvještaja iz škole u kojem me obavještavaju o tome kako je postigla još jedan milestone nekih godinu dana ranije nego je uobičajeno.
Sasvim mi je svejedno hoće li prolaziti s tri, četiri ili s pet. Sasvim mi je svejedno gdje će ići na fakultet (a, u svakom ću je slučaju pokušati odgovoriti od legla snobizma i frustracije kakvi su Yale ili Harvard.) Sasvim mi je svejedno, sve dok je sretna i sigurna u sebe. Gade mi se roditelji koji svoje neuspjehe i frustracije iskaljuju na svojoj djeci koja se moraju iskazivati i pokazivati i postizati neke umjetne i zapravo nevažne ciljeve da bi zadovoljila ambicije svojih roditelja. Zaista mi se gade.
(BTW, dijete je bona fide njujorčanka. I got a birth certificate to prove it.)
Misljenja sam da se prijateljski odnos sa kulturom moze i u zadnjem selu njegovati. Mnogo vise ovisi o roditeljima samim, nego o neposrednom zivotnom okruzenju. Ovdje se taksijem ne voze, jer to kosta pravo malo bogatstvo, ali se svi voze (meni ionako draza varijanta) na biciklu i meni je to savrseno.Je rade to i po kisi, u onim cukrneim prikolicama, ako link funkcionira onda je to ovo
http://www.quelle.de/is-bin/INTERSHOP.enfinity/WFS/Quelle-quelle_de-Site/de_DE/-/EUR/Q_DisplayProductInformation-Start;sid=M3Jr7rPUgRpr7vaQtdbSuKd4vRTF5DqO0PMHjbbt?CategoryName=50000675&AAID=100000106420&PersShop=&tr_from=pue
Samo u Nizozemskoj sam jos vidjela da ljudi kao najcesce prometno sredstvo bas bicikl imaju. Sto je vas “super”, jel to nas Hausmeister? Potpuno se slazem - nacin ophodjenja s ljudima je mnogo vazniji od strucnih znanja i statistike pokazuju da je upravo ta vjestina vise od samih kvalifikacija zaduzena za uspjeh ili neuspjeh.
Comment by JJA — October 29, 2006 @ 5:48 am
heh,nema ništa slađe od djeteta koje se sjeti nečega tako pametnog…ja sam uvijek sva nekako razdragam.ovo sa SUPEROM je presmiješno:)) puno pozdrava iz malo kišovitog zagreba
Comment by ljenchuga — October 29, 2006 @ 7:56 am
bas sam neki dan slusala nesto na radiju o social intelligence i kako je cesto podjednako vazno, ako ne cak i vaznije, imati visoku (razvijenu) social intelligence nego klasicnu inteligenciju. She’s already got both!
Comment by jaca — October 29, 2006 @ 10:09 am
obična inteligencija: check! socijalna inteligencija: check! jedino da ne bude uljenjena ko ja i mala je iduća predsjednica države!
Comment by ribac — October 29, 2006 @ 11:36 am
Ne znam je l’ to istina, ali čula sam to negdje, pa da te pitam.. Je l’ istina da kod vas konobari ne dobivaju plaću, već su im plaća samo napojnice koje dobiju?
Btw, sumnjam da dijete čiji je roditelj sretan i siguran u sebe, neće biti isto takvo
Comment by flip-flops — October 29, 2006 @ 12:24 pm
Lidija uživala sam čitati ovaj post. Ma mogu si ju zamisliti u tim situacijama, mala newyorčanka. Slažem se sa svime što si napisala, znaš i sama koliko se ja mučim s odnosima s ljudima.
Comment by maja — October 29, 2006 @ 4:10 pm
Dijete je predivno. Pametno, preslatko, zdravo i sretno. Sve sto svima treba a na njoj sve to jednostavno zraci. I znas, nebi bilo tako da joj takvi niste ti i tata. Sve najbolje
Comment by pupa — October 30, 2006 @ 4:30 am
@jja - mi se isto puno navazamo s biciklom, ali kao svakodnevno sredstvo prijevoza on nama ovdje jednostavo nije opcija. (najgore od svega je to da se na manhattanu biciklom ne smije voziti po plocniku, vec samo po cesti — s onim ludim taksistima?! i don’t think so…)
@jaca - pa, ja na vlastitom primjeru to svaki dan vidim. ja jesam bistra, ali nisam neki wunderkind. no, imam people skills, imam su socal intelligence (gdje sam ju pobrala, samo nebo zna) i opcenito mi je daleko lakse postici neke stvari. pa nisam ja toliko sposobnija nego drugi ljudi, nego sam samo bolja u komunikaciji i ophodenju s ljudima, a to je kljuc.
@ribac - e, u tom zecu lezi grm! jer je genetski predodredena da bude mala ljencina. zapravo, nismo mi toliko lijeni koliko smo procrastinators. (kako se to veli na hrvatskom? odgadamo neizbjezno?)
@flip-flops - kao iskusna konobarica i koliko je meni poznato, konobari uvijek imaju neku simbolicnu placu ($3-10 na sat), ali su napojnice te gdje se zaradi vecina novca. sve to ovisi o restoranu. ja nikad nisam cula za mjesto gdje bi ljudi radili bez satnice, ali to ne znaci da to ne postoji. u svim restoranima u kojima sam ja radila, ja sam uvijek bila placena i po satu.
@maja & pupa - znam da je moja, ali je definitivno najslade dijete na svijetu!
Comment by Lidija — October 30, 2006 @ 7:23 am
Uf Lidija otkud im to cudno pravilo? Ovdje je zabranjeno izvan biciklistickih staza ali one su ionako po cijelom gradu, ama u svakoj ulici i to za oba smjera i ispada da bi podzenom isla pola sata a biciklom po stazi odjurim za 10-15 minuta…ovdje su biciklisti bolje zasticeni od lickog medvjeda.
procrastinators = kampanjci
I opet se slazem za socijalnu inteligenciju - dapace firme sve vise zele imati ljude koji znaju s drugim ljudima, sto ce im neka hodajuca enciklopedija,koja ne lovi nikad vibru s ostatkom tima..
Comment by JJA — October 30, 2006 @ 9:20 am
divna je. uvijek me obraduju fotke. pozdrav za obje…
Comment by Bojana — October 31, 2006 @ 2:50 pm
@jja - vjerojatno jer je na plocnicima daleko previse pjesaka da bi se gurali jos i biciklisti…
Comment by Lidija — November 1, 2006 @ 11:54 am