Jučer smo mjenjali vrijeme. Daylight Savings Time je došlo kraju. Sve dok nisam došla u Ameriku, nikad nisam mogla zapamtiti kad idemo sat unaprijed, a kad sat unatrag.
(Ni dan danas još uvijek ne znam u slučaju kationa i aniona koji su plus, a koji minus… Imam težave s takvim konceptima, kad postoje samo dvije opcije.)
No, uglavnom. Ameri su to meni pametno objasnili.
Spring forward. Fall back.
(Naravno, spring i fall stoje za godišnja doba, ali su ujedno i glagoli.)
Obožavam što mi dijete odrasta u New Yorku. Zaista obožavam. I uz sve zamjerke koje mu se mogu naći (moja jedina je zapravo to da je sve odvratno skupo…), mislim da je jednostavno fantastično da je ona još prošle zime, znači s dvije godine i sitniš, mogla prepoznati Pollocka s udaljenosti od tri galerije. Naravno, što je starija, sve je više prilika u kojima mi srce hoće puknuti od ponosa na moju malu veliku curu.
Neki dan, izađemo mi iz škole, a vani lije kiša. Moje dijete, bez puno razmišljanja, uzme me za ruku, odvede do rubnika i veli, “Let’s get a cab.”
Ili, igramo se danas u dnevnoj sobi i na zidu nam se na jednom mjestu ljušti boja. Pita me zašto, ja joj velim da moram popraviti. A, ona meni veli, “Just call the super.” (Najbolje je to da mi uopće nemamo supera, nama sve popravlja moj zmotani gazda. Ili ja.)
Kidnula sam jučer ranije s posla, uzela ju iz škole. Otišle smo u shopping, a poslije toga van na večeru. Spremamo se doma iz restorana, a ona me pita, “Did you remember to leave a tip?”
Ima stvari koje djeca (i odrasli) nauče u školi, ali ima znanje koje je daleko važnije, a to je način ophođenja u društvu, među ljudima. Kao što je njen tata neki dan napisao, “We have a very bright child who is gifted most importantly in charm and sunniness…” Način na koji se ona snalazi u društvenim situacijama meni je daleko draži i važniji od bilo kojeg testa ili izvještaja iz škole u kojem me obavještavaju o tome kako je postigla još jedan milestone nekih godinu dana ranije nego je uobičajeno.
Sasvim mi je svejedno hoće li prolaziti s tri, četiri ili s pet. Sasvim mi je svejedno gdje će ići na fakultet (a, u svakom ću je slučaju pokušati odgovoriti od legla snobizma i frustracije kakvi su Yale ili Harvard.) Sasvim mi je svejedno, sve dok je sretna i sigurna u sebe. Gade mi se roditelji koji svoje neuspjehe i frustracije iskaljuju na svojoj djeci koja se moraju iskazivati i pokazivati i postizati neke umjetne i zapravo nevažne ciljeve da bi zadovoljila ambicije svojih roditelja. Zaista mi se gade.
(BTW, dijete je bona fide njujorčanka. I got a birth certificate to prove it.)
Ili točnije, natrag među blogerima.
Konstatacija prva.
Kad god mi se čini da imam previše posla i onda se tjedan dana ubijam da bih sve stigla, to je obično gubljenje vremena i energije. Sad je sve gotovo, a ja imam dva dana kad nemam nikakvog posla.
Konstatacija druga.
U ovoj državi ne postoji jesen. Idemo iz ljeta u zimu. U vešu koji moram prati još ima ljetnih stvari (dobro, istina, mi imamo toliko krpica da u vešeraj idem jednom u pet tjedana, ali ipak…)
Konstatacija treća.
Ja nikad ništa u životu neću naučiti. Čovjek bi mislio da sam pametnija. Ali nisam. (Za sad samo toliko. Možda koji put objasnim o čemu se radi.)
Konstatacija četvrta.
PCs suck!!!! Moram popraviti totalno sve slike koje sam stavila na blog jer ih je whatever piece of crap that Gates sells totalno iskasapilo.
Konstatacija peta.
Kad Lidija cijeli dan nema posla na poslu, Lidija ide šopingirati. Na Internetu, naravno. Christmas season has now officially begun!
Je, je, karta mi je v zepu!!!
No, nije v zepu nego sam ju kupila, platila, a dosla bude s postom.
Za sve zainteresirane, u Hrvatskoj smo od 28.12. do 8.1. Karte za prije Bozica se nisu spustale na razine ispod $3K, tak da sam odlucila da bude nama Bozic nekoliko dana kasnije. A, ovak budem cak i doma za rodendan moje najdraze necakinje kojoj na rodendanu nisam bila vec pet godina. Eto, tako.
BTW, za sve koji trebaju kupovati karte za Hrvatsku, najbolja agencija u NYC je Pan Adriatic, 718-777-0555.
We’re a little busy…
Kad dijete zaspi popodne, mozda stignem posloziti slike. Osim ako se budem ja igrala s novim igrackama…
Sretan treci rodendan, Mimi!!!
Znate one knjige koje kupite sa svim mogućim djecjim tortama u kojima vam oni na sličicama i u riječima pokažu kak’ je to zapravo jednostavno?
Lažu, lažu k’o psi!!!
Jučer sam se tri sata natezala s marcipanom i finalni rezultat je bio toliko loš da mi ga je bilo neugodno gledati. Sve sam bacila u smeće. Imali budemo ice-cream cake…
Sve ostalo ide po planu i večeras ili možda sutra ili prekosutra idu sličice na njen blog. (Je, znam, treba password. Dajem ga po upitu na e-mail, a totalno po nekom unutarnjem osjećaju. Blogeri imaju bolje šanse jer znam tko su. Ne-blogerima odgovaram totalno po subjektivnoj procjeni. Sorry. Ipak je to moje dijete u pitanju.)
Hvala JJA da mi je skrenula paznju na neprikazivanje komentara na blogu. Naime, ja sam neki dan “popravljala” junk mail filter i sad su svi komentari redovno zavrsavali gdje? U Junk Mail folderu…
Oy.
Kad sam počela raditi na ovom poslu, dakle negdje početkom srpnja, zatražila sam da mi ovu veš mašinu od kompjutera zamjene nečim što ima procesor koji neće krahirati svaki put kad pokrenem Photoshop, što ima DVD burner da mogu velike grafičke dokumente staviti na njih da bi ih u Reprographics mogli naštampati i što ima flat monitor jer mi ovo čudo zauzima cijeli radni stol.
U srpnju.
Danas, kad imam toliko posla da ne znam gdje mi je glava, danas mi dolaze instalirati novi kompjuter.
Ako ih pošaljem natrag u njihov podrum, onda mogu još tri mjeseca opet čekati. Grrrrr….
Ovo vjerojatno nije najbolje vrijeme za razmišljanje o dijeti s obzirom na to da ovaj tjedan planiram ispeći nekih pet vrsti kolača, ali kako imam problema sa šećerom u krvi, vrijeme je da počnem malo ozbiljnije shvaćati prehranu i moju opću neodgovornost što se tiče iste.
Spominjala sam već da su mi kod krvne slike za životno osiguranje našli da mi je glukoza u krvi daleko preniska. Bila sam kod doktora i prvi nalazi su to potvrdili. S obzirom da mi nema mojeg doktora (bila sam kod partnerice u njegovoj praksi) odlučila sam s daljnjim testovima pričekati dok se on ne vrati. No, u općenitom razgovoru s ovom drugom liječnicom naglo je postalo jasno zbog čega ja moguće imam problema s preniskim šećerom.
Ja jedem k’o bedak. Ujutro popijem dvije kave, gotovo nikad ne doručkujem. Najčešće ni ne ručam. Ako sam baš neka nikakva, onda si popijem još jednu kavu. Možda pojedem jabuku. Navečer, e navečer mi je baš OK jesti. I onda se čudim da mi šećer padne… Naravno, za vikend, kad je Mimi doma, onda se jede tri obroka, kak’ spada, i još i marendica. I nikad navečer nisam gladna.
Uglavnom, doktorica je predložila da se malo informiram o Zoni. Naime, ne radi se toliko o dijeti koliko se radi o promjeni načina života, načina na koji se hranim. Jedan jako dragi bloger mi je neki dan na chatu potvrdio iz vlastitog iskustva jako pozitivne rezultate koje mu je Zona donijela. Naručila sam knjigu i baš me zanima. Malo sam na internetu čitala i čini mi se logično i manje drastično nego neke druge opcije. Na kraju, ipak se mora raditi o trajnoj promjeni navika, a ne o nekoj ludoj dijeti na kojoj se nakon tjedana popikava od gladi i grize sve oko sebe od živčanosti.
NY Times Opinion
Copyright Lidija Markes