newyorčanka: the blog

U New Yorku sve izleda kao da je neki običan dan. A nije. Pet godina kasnije još uvijek se teško nosim s 9-11 i tragom koji je ostavio na gradu i na ljudima.

Čitala sam u zadnjih par tjedana dosta članaka o posljedicama terorističkih napada i stanju svijesti ljudi u Americi. Izgleda da su svi izvan NYC lakše zaboravili što se dogodilo i danas ih daleko manje brine novi teroristički napad nego nas ovdje. Priznajem, jučer sam s Amelijinim ocem opet vodila onaj mučni razgovor: Što ako dođe do novog napada? Gdje ćemo se sresti?

Ne volim to što radim direktno preko puta Empire State Building. Semestar nakon 9-11 bila sam intern u Human Rights Watch čiji su uredi baš u toj zgradi. Iako svi tvrde, pa čak i ja tako mislim, da idući napad neće biti neka očita meta i neka očita metoda, nervoza izazvana gotovo svakondevnim evakuacijama budila je osjećaj u želucu kojem se teško othrvati.

Drago mi je da je Amelia u školi na Manhattanu. U svako je doba s iste strane rijeke kao ja. Bez obzira što krenulo po zlu, ja sam tek 10-ak minuta pješke udaljena od nje. Sve ostalo je ionako manje važno.

- - - - -
Samo mali dodatak: ni na koji nacin ne zelim reci da je to sto se dogodilo u Americi veca tragedija nego sto se svaki dan dogada u Iraku, Afganistanu, Sudanu i mnogim drugim djelovima svijeta. No, zeljela bih istaknuti jedno: kad su pali blizanci i poginuli mnogi neduzni ljudi, mnogi su se tome veselili. Cak i danas, pet godina kasnije, citam komentare mnogih Hrvata koji likuju nad tim da su Amerikanci kaznjeni za svo zlo koje rade. Moram reci samo jedno: svima koji toliko mrze Ameriku i Amerikance i drze se najpravednijima i najpametnijima na svijetu, JA NIKAD NI JEDNOG AMERIKANCA NISAM CULA DA SLAVI JER SU POGINULI NEVINI CIVILI. Sad tko je tu glup, ogranicen, neobrazovan, necovjek; kome je ispran mozak; tko je zasluzio svo zlo koje ga je zadoslo… To svatko neka prosudi sam.

Moram prije posla na lječnički. Kupila sam još životnog osiguranja (kad već nema neke financijske koristi od mene za života, da bar dijete zbrinem u slučaju da me stvarno jednog dana lupi auto na cesti jer preglasno slušam iPod.) Sve im priznam i sve im dam. Samo mrzim kad me pikaju u prst.

Kad mi vade krv kak’ spada, iz ruke, to me uopće ne dira. Pola litre ako treba. Čak sam i jednom u životu davala krv. Od onda mi više neće uzeti jer imam preniski tlak. Ma, kaj je 80/60 među prijateljima?! No, i s tim sam se pomirila pa sam onda volontirala u soup kitchen. To zapravo nema nikakve veze s mojim ne voljenjem kad me pikaju u prst.

I najgore od svega je da ja to moram gledati. Car crash mentality. Naravno da moram usporiti da vidim svaki detalj. Izvade ono malo oštro iz paketića, približe mojem jadnom prstiću, pritisnu jagodicu i… YIKES!!!!

I onda kad je gotovo i daju mi vaticu i pošalju me s milim Bogom, ni onda još nije gotovo. Još me onda cijeli dan boli prst. Svaki put kad krenem nešto tipkati, boli me prst. Kad držim olovku (što je sve rijeđe i rijeđe - o tome sam htjela pisati jednom jedan poseban post: se vama dogodilo kao i meni da vam je pisanje rukom postalo totalno neprirodno i pomalo nezgrapno? Dok na mobitelu možete poruku natipkati u rekordnom roku?).

Već vidim da me od straha lovi sindrom poremećenog toka svijesti pa se radije idem spremati. Da budem lijepa kad me pikaju.

Počelo je u petak. Ujutro sam dijete vodila doktoru. Nije se isplatilo prije toga ići raditi. Srele smo se s ocem kod njegova ureda i zajedno smo odšetali u Chinatown. Sve se već zna, sve je prošlo OK. No, kako je za pregled trebalo ukapati one kapljice koje prošire, hm, pupils, (zjenice?) doktorica je preporučila da dijete ne ide u školu. Tata se ponudio da je odvede sa sobom u ured, ali meni nije teško palo da uzmem slobodan dan. Ipak je to bio petak!

Malo prase mi je zaspalo na rukama na vlaku doma i dok sam je fino doteglila doma, nju i njenih 18 kila, ona se lijepo istog trena probudila i rastrčala po stanu. Veli mi mama da sam ja radile iste stvari kao mala pa si mislim da mi je to sad kazna. Ah, neka.

Imale smo cijelo popodne vremena jer je tata dolazio po nju u 6 navečer pa smo odlučile složiti tiramisu. Mala je prava kuharica, mjeri, važe, mješa, maže. Ma, gušt ju je gledati.

Ja sam petak navečer provela prevodeći. Znam, svaki put velim to isto, dobro je plaćeno, ali je dosadno do zla Boga. Poludim.

Kako je Ernesto polago dogurao do nas u petak navečer, svi planovi za subotu koji su uključivali vanjske aktivnosti su na naglo nestali. I, što mi je drugo preostalo nego shopping?? Srećom mi je frizerka imala vremena pa sam ugurala i šišanje, a ostatak dana sam se motala po robnoj kući i kupovala izuzetno neophodne stvari (kao na primjer French Maid-like komplet iz Victoria’s Secret, na nekakvoj ogromnoj rasprodaji.) Baba je baba.

Subota je popravila prosjek kišnog tjedna. Prvo film (Barnyard - cute!), onda shopping, onda ručak, onda spavanje i onda cijelo popodne na biciklu. Kad smo se vraćale doma i Mimi je rekla da je umorna od tolike vožnje. Sirota moja mala, mora da je naporno sjediti u sjedalici i gledati okolo.

Jutros smo zamjesile kruh i tijesto za pizzu. Odradile još jednu turneju biciklom. Složile pesto za ručak. Dijete je konačno zaspalo, a ja se pitam hoću li ikad naučiti: zašto, o zašto uvijek friško nalakiram nokte i onda idem pisati blog?!

Brown’s syndrome, also known as superior oblique tendon sheath syndrome, is characterized by restriction of eye elevation in adduction. (…)

As originally demonstrated by Brown, normal elevation of the eye into adduction increases the distance between the trochlea and the superior oblique insertion as the eye moves up and into adduction. A tight or inelastic superior oblique tendon muscle complex would restrict ocular elevation in adduction. Many theories for the cause of the tight or inelastic tendon exist. (…)

Medical Care: Spontaneous resolution of Brown syndrome rarely occurs; if it does, it is more likely in nontraumatic acquired cases. Because of the possibility for late spontaneous recovery, a conservative approach to management is justified, especially for patients with nontraumatic acquired cases. (…)

Surgical Care: The most important indications for surgery are the presence of chin elevation and severe limitation of elevation in adduction, which significantly interferes with the quality of life. Acquired nontraumatic cases should be observed conservatively, because spontaneous resolution may occur. Consider surgery for long-standing cases.

Nije ništa strašno, no nije ni nešto što će proći samo od sebe. Doktorica kod koje smo bili danas misli da samo oko ostavimo kako je. Mi smo odlučili tražiti second opinion. Dijete ima savršeni vid. Nema nikakvih problema s depth perception, 3D vision, color blindnss.

Bila je medena kod doktorice. Pošto s tako malima ne mogu koristiti abecedu da provjere vid (mogli bi s njom, ali recimo nekih 70% abecede…), doktorica je pokazivala sličice autića, torte, konja, ptice i sličnih stvari. Mimi je sama sjedila u stolici i totalno surađivala, a tata i ja smo samo ponosno promatrali s drugog kraja ordinacije. Naša velika mala cura!