newyorčanka: the blog

Za pocetak jedna konstatacija: vise nisam mlada.

Jucer sam nakon posla kod klijenta, Octopus Networking, Inc. s gazdom i jos par kolega isla na party za LogicWorks.
njihovu proslavu kupnje domene (nije mi jasna motivacije jer nemam pojma o firmi, kaj do sad nisu imali domenu?! No, nebitno…). Uglavnom, proslava za odrzavala u baru mAnhAttA u kojem me se bas sve dojmilo osim odvratno glasne glazbe. No, lijepo je provesti vrijeme s ljudima izvan ureda jer se tek tada moze vidjeti kakvi su zapravo. Glavni inzinjer nam je Francuz i meni apsolutno predivan (ja sam ga nasla pa sam onda ponosna ne sebe jer je on jako dobar u tome sto radi…) Ben, vlasnik, je totalno guba. Izgleda kao Tom Cruise kad je bio normalan, circa Top Gun, samo sto je metar devedeset. Uglavnom smo se fantasticno zabavili.

Oko 10 smo se uputili doma jer ipak svi moramo danas ici raditi. Taman sam se pozdravila, izgrlila i izljubila s Benom, prelazim cestu i cujem, “Hey, Lidija!” Kad ono, Jamey, Benov prijatelj preko kojeg sam i upoznala Bena. (Talk about six degrees of separation: Za Bena radim jer me preporucio Jamey za kojeg sam radila jer je za njega radio Matt koji je davno bio cimer jednom mojem kratkotrajnom decku i kojeg sam slucajno nakon puno godina srela u muzeju i razmjenili smo vizitke da bi ispalo da njegova firma bas trazi nekoga poput mene nekoliko tjedana kasnije.)

Jamey je bio na putu u The Bitter End, jedan od najstarijih njujorskih rock klubova u kojem je svirao bend njegovog prijatelja, Freeloader, pa me pozvao da mu se pridruzim. Bas mi je drago da jesam jer decki odlicno sviraju, Sinclair (pjevac i Jameyijev prijatelj) je cisto OK za oci, bili su jos neki njihovi prijatelji i tako smo se mi lijepo cimali uz glazbu, cakulali i zabavljali do pola 2 ujutro.

Jedini bed je da sam doma dosla u pola 3, digla se u pola 7 jer idem na cjelodnevni workshop za development professionals. A, meni se spava….

No, poslije predavanja idem po dijete u skolu i idemo u American Folk Art Museum jer ja imam kratki sastanak s njihovom direktoricom u vezi party koju tamo pripremamo za iduci tjedan nakon kojeg ce nas direktorica provesti muzejom jednom specijalnom, privatnom turom.

It’s so nice to know people in New York.

I ne, ne radi se o mojem kroničnom ludilu. To ne smatram poremećajem već mojom draži…

U zadnje vrijeme sam stalno sva neka umorna, nikakva. Mislila sam da je razlog tome činjenica da sam ja u stvarnosti zapravo lijena i da me cijelo ovo “radim cijele dane” jednostavno umara do boli. Možda da, a možda i ne.

Naime, dobila sam rezultate vađenja krvi za policu životnog siguranja i sva sam normalna (ha?!) osim šećera u krvi. On je abnormalno nizak. 40 mg/dL. A najniži bi trebao biti 70 mg/dL. Kao što je rekla moja mama, ‘ko još ima niski šećer, svi imaju visoki?! Sva sam naopačke.

Juliere je u pravu. O politici nije vrijedno polemizirati. Nek’ se politicari njom bave, a mi mozemo uzivati svatko u svom svijetu. Ionako je to jedino vazno.

Nego, je to samo kod mene, ili Google jutros nije radio?? Za dorucak sam pekla waffles i nisam mogla naci recept bas za one jedne koje sam htjela i Google nije radio i ja nisam mogla peci bas te waffles. Pa sam pekla za one za koje imam recept. Ali, to me malo uzrujalo, moram priznati! Ja na Google jednostavno racunam da uvijek radi. Jer ja uvijek nesto trazim. I Google mi uvijek da odgovor. I onda, jedan utorak ujutro, Google ne reagira. Server timed out. Hm.

To me dovodi do onog vaznijeg pitanja: kako smo nekad zivjeli bez interneta?

Sto ja sve radim online? (nije nekim redoslijedom vaznosti, vec kako mi pada na pamet)
1. Kontaktiram s obitelji i prijateljima (pod ovo racunam i blog, naravno, jer odavno vise ne pisem mailove…)
2. Vodim svoje osobno bankarstvo, placam racune, tutto completo
3. Kupujem, sve od knjiga, odjece, karata, glazbe, putovanja, do speceraja
4. Planiram drustveni zivot (za sebe i za malenu)
5. Radim bilo kakav research koji mi je potreban (ne sjecam se kad sam zadnji put u knjiznici kopala po arhivi strucnih casopisa…)
6. Pronalazim posao, puno poslova i radim preko Interneta (na primjer prevodenje, nikad ih nis’ vidla, nemam pojma ‘ko su, oni meni salju dokumente, ja njima prijevode, oni meni novcice…)
7. Citam dnevne novine (cak ni vikendom vise ne kupujem NY Times)
8. Telefoniram (thank you, Vonage!)

Kako sam samo prije deset godina funkcionirala?

Znam da mi ovo nije pametan potez, ali ne mogu si pomoći.

Zbog čega mnogi hrvatski blogeri (a pretpostavljam i mnogi Hrvati) u istom dahu mogu reći: “Amerikanci su najgluplji narod na svijetu. (…) Joj, kako bi ja u Ameriku!” Neću nikoga imenovati jer nema potrebe. Samo hoću reći da ja neki narod smatram toliko glupim (a, kako je uopće moguće cijeli narod smatrati glupim mi je totalno nejasno), meni sasvim sigurno ne bi bila životna ambicija da odem posjetiti ili živjeti u njihovu državu.

Zašto Hrvati misle da su Amerikanci toliko glupi? Radi li se o neadekvatnim obrazovnim programima? Hrvatska ima 15% stanovništva koje je nepismeno. Ja ne vidim Amerikance da hodaju okolo i pričaju: joj, ti Hrvati su tak glup narod, 15% ih je nepismeno, samo 6% ih ima završeni faks, ali ja bi tak u Dubrovnik na odmor…

Ako su Amerikanci toliko glup narod, zašto se svi toliko očajnički žele furati na njihovu spiku? Što to govori o onima koju su koljevka europske kulture, da su za McDonalds i Paris Hilton voljni prodati tisućljetnu kulturu?

(NB: Nek’ se ne osjećaju prozvanima oni koji imaju dovoljno common sense da znaju da svako društvo ima prednosti i nedostatke. Ja znam da svi Hrvati se misle isto i ne trpam ih u isti koš.)

Također, argumenti tipa: “joj, svi mrze Ameriku jer nas stalno filaju s glupostima kao da je Amerika najvažnija na svijetu i to nam ide na živce” mi ne drže vodu. Mediji (i korporacije) prezentiraju što masa traži:

(1) Da ljudi ne gledaju glupu reality television, ona se ne bi snimala. No, to ne znači da ja to moram gledati. Ja sam čovjek, a ne ovca, i imam sposobnost izbora. Moj izbor je da je Survivor smeće i da ga neću gledati.

(2) Da ljudi ne trpaju u sebe McDonaldsovu plastičnu ranu, oni je ne bi prodavali. Moj izbor je da ne jedem te gluposti, nego kuham doma.

(3) Da ljudi nisu glupi i ne truju se cigaretama, Philip Morris ih ne bi proizvodio. Moj izbor je da se ne želim trovati katranom i ostalim krasnim sastojcima. (Da, i ja sam u srednjoj školi propušila jer nisam znala bolje.)

(4) Da svi ne trče Americi kao svjetskom policajcu, oni ne bi imali ovu beskrajnu moć koju imaju. (I koja, nadam se, polako nestaje.) Ako nekome daš za pravo da bude najjači igrač na igralištu, onda se ne možeš čuditi kad se taj isti ponaša bahato ako mu to paše.

Američka je tržišna ekonomija. Jednostavno. Oni imaju proizvod. Za proizvod postoji tržište. Proizvod se proda. Oni zarade novac. To im je jedino važno. Ako imate nešto protiv toga, NEMOJTE KUPOVATI AMERIČKE PROIZVODE. Kupujte Hrvatsko!

Bilo je fantastično!

Kao što postoje party boats za velike, nedavno sam otkrila da postoje i za malene. Kiddie Cruise je idealan način da se zabavi, a da nije totalno uobičajeno. Traje malo više od dva sata, imaju finu zdravu klopu i napitke, brdo zabave za mališane, sve to na brodu koji plovi rijekom Hudson. Mi smo se ludo zabavile i uskoro će slikice na Amelijin blog.

Definitivna preporuka za roditelje s djecom od 2 do 6 godina!

Odbrojavanje: 32 dana do rođendana! Naravno, radi se o djetetovom trećem, o kojem već mjesecima priča i sad je na mami da pripremi zabavu godine.

Prošle godine sam tulum radila kod nas u stanu. On je malecki, ali sam pretpostavila da će biti OK za 20-ak ljudi. Pa sam ih pozvala 30 i nešto računajući na to da neće svi doći. Ne lezi vraže, došli svi! I bilo je ludo i zabavno, ali nikad više. Em treba sve pripremiti, em treba poslije sve pospremiti. Zato je ove godine došlo do ozbiljne promjene plana.

U prizemlju naše zgrade je predivan mali kafić, jedno od onih anti-Starbucks mjesta koja odišu karakterom i posebnošću. Vlasnici su veliki poklonici male princeze i svako malo nažica nekakav muffin od njih. Tako ja pala odluka da fešta bude kod njih. Danas sam konačno rezervirala termin, počela planirati menu (oni će raditi hranu, sve samo appetizers, puno vrsta, ja ću raditi kolače — kad se već toliko hvalim da jako fino kuham!).

Za vikend radimo pozivnice (ne mogu se prisiliti i koristiti kupljene pozivnice, zahvalnice, čestitke, jer mislim da ih sama daleko bolje napravim) i već znam da nas čeka jedan jako ljepljiv dan. No, dijete ove godine pomaže u ljepljenju i ukrašavanju jer ipak je ona velika cura.

Sad me još čeka da napravim Party Playlist za nano jer kad god je pitam kakvu zabavu za rođendan si želi, veli mi da glasnu. S puno plesa.

Lista gostiju je već gotova. Manje više. Tatu sam masirala još prije mjesec dana da mi trebaju imena i adrese rodbine i prijatelja s njihove strane, a svoje još nisam ni mentalno poredala, a kamoli stavila na listu. Oh, well…

Zadnji, i skoro pa najvažniji zadatak je pronaći haljinu za principessu. Nagledala sam si jednu Soniu Rykiel, ali još se dvoumim koliko je opravdano potrošiti na haljinu za trogodišnje dijete.

- - - - -

Evo, pozivnice:

Ove godine je sve lila i bijelo. (Mašnica je prava, svilena.)

Općenito se smatram relativno uspješnom osobom. Pametna sam, obrazovana, načitana. Vrijedna sam, imam dobru radnu etiku, sposobna sam. Imam mnogo interesa i hobija, bavim se zaista različitim stvarima i gotovo sve što želim mogu relativno lako i uspješno postići.

Jedno ne mogu.

Ja ne mogu štediti. Novac. Jednostavno ne mogu.

Probala sam svašta. Posebne račune. Planove i procese. Ideje i zamisli. Na kraju sve dođe na isto. Ja novac uštediti ne mogu.

Nikad u životu nisam imala previše novaca. Uvijek ih je bilo dovoljno ili gotovo dovoljno. Nisam oskudijevala ni u čemu, ali jednako tako od mladih dana naučila sam vrijednost rada i vrijednost novaca. Ne žalim se, uopće, jer mislim da je to rezultiralo mojim današnjim entuzijazmom i sposobnostima.

U tridesete sam ušla u nešto drugačijoj situaciji. Odjednom je sve nekako sjelo na mjesto. Ni sad nemam previše novaca, još uvijek moram paziti kako i na što trošim, ali ne na isti način kao nekada. Standard mi je zasigurno daleko viši nego što je bio kad sam bila studentica. Stvari koje danas uzimam zdravo za gotovo nekad su mi bile luksuz. Ne mjerim svoj uspjeh novcem, već srećom. Mislim da je daleko preciznije mjerilo. Novac garantira samo platežnu moć. Kupovanje i posjedovanje ne grantiraju sreću. No, ovo ionako nije lamentacija na tu temu.

Ja bih rado da mogu uštediti nekakav ozbiljni novac. Sve one ideje o odvajanju 10% svake plaće za štednju za mene su čista utopija. Čak i kad se najozbiljnije odlučim na štednju jer imam zaista dobar razlog, sve to padne u vodu odmah na početku. Nisam pretjerano ogorčena na sebe, ali ponekad se pitam zašto ne mogu malo stisnuti zube i možda si ne priuštiti baš svaku stvar koju poželim. Onda se tješim da je konačno došlo moje vrijeme da malo uživam u plodovima mog rada pa prestanem brinuti o petogodišnjem planu. Čak i dvogodišnji postane nebitan.

Zar nije važnije uživati u trenutku nego se odricati za neki budući trenutak za koji ni ne znamo hoće li doći?

Dijete je kod tate i on je sprema za doktora (idemo na konzultaciju očnom kirurgu u vezi moguće operacije). Ja se kad sam ujutro sama spremim za posao u otprilike sedam minuta i sad ubijam vrijeme jer sam, naravno, budna od šest ujutro.

Prošlo je već dva mjeseca otkako sam počela raditi puno radno vrijeme i bez obzira na moje konstantno zanovijetanje jer moram svaki dan ići raditi, prava istina je da obožavam svoj posao. S obzirom da je dijete u školi sretno i uživa, nemam razloga ne raditi pet dana u tjednu jer sasvim sigurno neću sjediti doma besposlena dok je ona u školi.

Što ja to radim?

Zadržala sam dva klijenta iz mojih dana slobodnjaštva i dalje radim za njih kao controller (aka CFO). U pitanju su male korporacije koje nemaju potrebe za nekoga da im nadzire financije puno radno vrijeme stoga radim s njima jedan dan tjedno.

Jedna tvrtka bavi se grafičkim dizajnom i radi na velikim projektima u transportu (znakovlje na podzemnoj željeznici, u zračnim lukama i slično). Druga tvrtka bavi se IT Networking Support (i da hoću ne znam to prevesti na hrvatski!) i djelomično zahvaljujući mom stručnom vođenju prerasli smo iz tvrtke s dva zaposlena i mrežom slobodnjaka u tvrtku koja zapošljava šest inžinjera i ima godišnji godišnji rast od oko 40%.

U obje tvrtke odgovorna sam za sve aspekte financija i nadzor nad sredstvima. Najvažnije je to što me klijenti cijene. (I što na vrijeme plaćaju monthly retainer bills... Hm, to je možda zato jer ih sama plaćam, ali eto!)

Povremeno još uvijek prihvatim izvanredni projekt bivših klijenata ili njihovih dobih prijatelja jer ‘oni to jednostavno ne mogu bez mene napraviti’, tako sam i jučer dan provela pripremajući due diligence report za bivšeg klijenta. (U procjeni sam navela da će mi trebati 20 sati posla, oni su to prihvatili. Meni je na kraju trebalo tek malo više od 8. Pitam se, pitam, koliko ću naplatiti…)

Moj novi posao, onaj na fakultetu je nešto drugačiji. Kao Coordinator of Scholarships, Alumni Affairs, and Special Events radim nekoliko jako različitih stvari unutar jednog posla.

Administracija stipendija slična je poslu koji radim s klijentima. Odgovorna sam za nekoliko fondova za stipendije, za koordinaciju sa studentima (provjera ispunjavanja uvjeta za stipendije) i za obradu njihovih čekova. To je jedini administracijski dio posla.

Kao koordinator odnosa s diplomantima i donorima, do izražaja dolaze moje komunikacijske sposobnosti. Imamo nekoliko postojećih velikih donora, no sad radimo na razvoju novih stipendija i novih izvora financiranja nađih studenata.

Program u kojem radim je specifičan u City University of New York. Naime, naši studenti sami kreiraju svoje dodiplomske programe (naravno, uz nadzor akademskih savjetnika i mentora) i mogu predmete slušati na bilo kojem od 17 fakulteta unutar sustava, a i na postdiplomskim školama. Program je malen i ekskluzivan, no zaista vrijedan truda.

Kao koordinator naših special events (kako se to zove na hrvatskom?) planiram i organiziram neke specijalne programe za naše studente, ali i našu promociju koja se održava u lipnju. Trenutno su u planu dva velika programa za listopad pa zato i imam daleko manje slobodnog vremena na poslu za pisanje blogova. (So unfair…)

Prvi program je druženje u malom muzeju (čija je direktorica supruga novog akademskog direktora i ponudila nam je prostor) koje će se održati početkom listopada. Pozivamo sve trenutne studente, donore, administraciju, ali i bivše studente. Ovo je nešto novo i po prvi puta organiziramo takav networking event jer želimo studentima i donorima dati priliku da se druže i zabave u neobaveznoj atmosferi. Moj plan je napraviti nešto slično svaki semestar.

Drugi program koji pripremam je ceremonija dodjela nagrada naše najveće stipendije (30 do 40 studenata godišnje) koja će se održati krajem listopada. Ovo je već dobro uhodana mašina jer je ovo već 12. takva ceremonija pa je planiranje daleko lakše i ne zahtjeva toliko domišljatosti. Moja trenutno najveća briga je koju ću od tri nove haljine obući za ceremoniju…

Evo, nadam se da ovo barem malo objašnjava mnogima koji me često pitaju što ja to ipak radim.

Pretplaćna sam na brdo časopisa. Iako ih mnoge mogu čitati online, volim ih dobijati poštom, listati, čuvati, vraćati se njima kad naleti inspiracija. Do prije nekoliko godina i New York Times sam obavezno kupovala vikendom jer mi ga je bilo nezamislivo čitati na internetu. Na to sam već sad navikla, iako bih rado da je Book Review posebno izdanje i da samo njega mogu svaki vikend kupiti na kiosku.

Redovno mi u poštanski sandučić dolazi nekoliko vrsta časopisa: (1) oni sa roditelje i djecu (New York Family, Parenting, Time Out New York Kids, Cookie, Martha Stewart Kids), (2) kompjuterski (Macworld, Wired), (3) oni o međunarodnoj politici (Foreign Affairs, Foreign Policy), (4) oni koje je najlakše opisati kao lifestyle magazines (New Yorker, New York Magazine, Time Out New York, Martha Stewart Living) i na kraju, oni koji su me inspirirali na ovaj post, (5) o kuhanju (Cook’s Illustrated, Gourmet, Food & Wine, Bon Appetit, Cooking Pleasures). Naime, ne samo da volim kuhati, već zaista obožavam isprobavati nove recepte.

Prije nekih godinu dana, Fresh Direct počeo je dostavljati i u Downtown Jersey City i mojem oduševljenju nikad kraja. Mogućnost da iz svoje fotelje u bilo koje doba dana i noći prošvrljam njihovim virtualnim isles i odaberem namirnice koje su toliko krasne i svježe da im se svaki puta jednostavno divim, za mene je jedna od stvari koje moj život čine kvalitetnijim. Od prije par tjedana, na svoje stranice dodali su i recepte za razna jela, čije se sastojke može odmah staviti u košaricu, a recept na dan kupnje stigne e-mailom.

Tako smo jučer Mimi i ja isprobale recept za Zucchini Pancakes kao prilog za losos sa grila (za sve one koji ga još nemaju: George Foreman Grill!). Čista petica.

Da nam ne propadnu banane koje smo još prošli tjedan kupile, ali izgleda da nisu došle na red, jutros smo ispekle Banana Muffins, a za večeru ćemo ispeći piletinu s Grilled Soy-Sesame Asparagus, oba recepta s www.AllRecipes.com. Ja za sutra pripremam Linguine with Artichokes and Leeks, također s Fresh Direct stranica. Kako tjednom imamo daleko manje vremena za puno kuhanja, za vikend si dajemo oduška.

Sad se spremam prolistati novi broj Martha Stewart Living i već znam da ću naći barem tri recepta koje moram isprobati. Uskoro će i oni na blog s receptima…

I, kao što kaže poruka na kamionima Fresh Direct: Our food is fresh; our customers are spoiled.

Znate onaj osjećaj kad je život dobar? Kad na kraju dana sjednem i na licu mi osmijeh jer je život jednostavno dobar. Jednostavno. Bez velikog napora, bez velike drame, bez uspona i padova. Dan za danom, sve je dobro.

E, takvi su meni sad dani.

Dijete je medeno. Posao je fantastičan. Krasni planovi su u različitim stadijima razvoja. Ja sam se konačno prestala pitati kad će nešto poći po zlu. Jer neće. Jer ne mora.

Život je lijep.