Ljeto 1997. bilo je prvo koje sam provela u Americi. Ovdje već dovoljno dugo da me početni kulturološki šok (ako ga je i bilo) već prošao, spremila sam se jednog vikenda na Manhattan da se sretnem s prijateljem koji je to ljeto bio u NYC u posjeti. Nedovoljno pametna da provjerim je li te nedjelje na programu jedna od tisuću parada koje svake godine krče promet, našla sam se u srcu Gay Pride Parade. Nice.
Nikad nisam imala predrasude prema drugim rasama (sve do odlaska u Englesku nisam ni imala priliku upoznati nekoga tko nije bio bjelac, a tada su mi se crnci izuzetno dopali), niti prema ljudima druge seksualne orijentacije (opće je poznato da u Čakovcu, jednako kao i u Hrvatskoj, u devedesetima i ranije homoseksualaca “nije bilo”, zar ne?). Kad sam doselila u obitelj kod koje sam provela skoro četiri godine kao au pair, gazdaričin brat koji je živio u stanu na trećem katu kuće, sa svojih 40-ak godina, solo, i u impresivnoj physical shape, postao je gotovo instantno jedan od meni najdražih ljudi koje sam ovdje upoznala. Charles je bio moja vrata u svijet svake žene u dvadesetima (i tridesetima, i četrdesetima) u New Yorku: my gay best friend.
Kad sam se na paradi odjednom našla u vrtlogu polugolih tijela i javnih i otvorenih izljeva ljubavi (?) na njujorškim ulicama, priznajem, na trenutak sam stala i zapitala se gdje sam to došla. Šok je trajao otprilike nekoliko sekundi, jednako kao kad sam prvi put na semaforu svjedočila poljupcu dvojice izuzetno lijepih muškaraca mjesecima ranije. Nekoliko godina kasnije, u jednom restoranu o kojem sam konobarila, radila je i Boi, kao bartenderica. Bila je izuzetno lijepa, mulatkinja neke vrste (je, znam, to je politically incorect naziv, ali eto…) i svakodnevno me barila, mislim da najviše zbog toga jer je vidjela da sam as straightlaced as they come. Jednom sam bivšem dečku spomenula Boi i kako iako me žene ne privlače, ona bi bila vjerojatno jedina koja bi me mogla natjerati da se predomislim, na što je on s iskrom u oku zapitao imam li još uvijek njen broj telefona. I ovdje, baš ovdje, dolazim do cijele poante ovog teksta.
Čitam svakodnevno u novinama osvrte na događanja na našoj obali. Sami novinski članci me ni ne uzrujavaju, davno sam od hrvatskih nazovi-novinara (čast izuzecima!) prestala očekivati bilo što. No, što me zaista plaši jesu komentari čitatelja. Je li zaista moguće da u 21. stoljeću još postoje ljudi koji zaista ne mogu razumijeti da homoseksualnost nije bolest? Izjednačuju homoseksualce s pedofilima, što je još i strašnije. Elementarno nepoznavanje ljudske psihe, povijesti i zapravo slijepi otpor prema svemu što se ne uklapa u njihovu viziju onoga što je “pravilo” je za njih degeneracija.
Jasno je meni je Hrvatska katolička zemlja, ali malo me brine to što su većina katolici samo kad im paše. Jer, da, crkva je protiv homoseksualaca. No, crkva je jednako tako protiv krađe, ubojstva, zlostavljanja djece (ovo samo po sebi je tema za cijeli jedan post i ne samo post nego i knjigu, ali tema trenutno nije licemjerje katoličke crvke nego glupost nekih jako glasnih homofoba), a ja nigdje ne vidim da se to sprovodi u djelo jednakom žestinom kao što se pokušava ukazati na “bolest” homoseksualnosti.
Ma, za sve postoji vrijeme i mjesto. Naravno, ne želim gledati dvojicu muškaraca koji na plaže vode ljubav, ali ne želim gledati ni dvije žene, a ni muškarca i ženu. Ovo je zapravo srž problema, jer isti ti koji su najglasniji kad se treba izopćiti homoseksualce s Hvara i iz Hrvatske općenito, problemom smatraju samo muške homoseksualne parove. Sigurna sam da vrijeme koje na internetu provode ne provode pišući stupidne komentare provode tražeći good ol’ girl on girl action photos. ZLO MI JE OD LICEMJERJA, MALOGRAĐANŠTINE I OGRANIČENOSTI!
Što me zapravo ponukalo na post je jučerašnji poetry slam održan na terasi birca u mom susjedstvu. Po mojoj slobodnoj procjeni, stotinjak LGBT gledatelja srdačno je pljeskalo svakom od desetak LGBT pjesnika koji su predstavljali svoja djela. Neki su bili toliko dobri da sam im čak i ja doma u stanu zapljeskala.
You go, gay pride!
