Kod mene uvijek neke bedastoće. Danas naravno opet uhapšeni neki teroristi koji su planirali u zrak poslati baš naše tunele. Majku im i njima.
Naravno, sad na podzemnoj kamere, novinari, policija s puškama i kompletnom ratnom opremom, čini se. Mene je zapravo njih više strah nego terorista…
Majke li im, Kanađanima, komplicirani su da bolje ne mogu biti.
Uplatila sam konačno naš (djetetov i moj) put u Montreal u kolovozu i sad je došlo vrijeme da ja njih molim da oni mene tamo puste. Dijete, naravno, može bez pitanja jer ima dobru putovnicu. Što se ja nisam pod boljom zastavom rodila? Stvarno smo svugdje k’o zadnje smeće.
No, ispunila sam svih tisuću papira. Poslikala se baš po propisu. Iskopirala sve moguće dokumente da im dokažem (1) da sam u Americi legalno, (2) da ću se u Ameriku i vratiti, (3) da imam povratnu kartu za Kanadu, (4) da imam u Kanadi gdje odsjesti, (5) da imam para da budem u Kanadi cijela četiri dana, (6) da ću za Kanadu dati najmanje jedan bubreg, ako ustreba.
Sad još sve to treba odnijeti na kanadski konzulat, srećom pa sam u New Yorku i svega toga kod nas ima. Barem jedna dobra vijest. Da ne moram sad nekud Bogu iza nogu još i za to.
Spava mi se, dosta mi je ispunjavanja formulara i ja bih nekud malo na pusti otok. Za promjenu.
Kad si odspavam i budem manje čangrizava slijedi Dio drugi ove litanije. O američkim vizama. Joj, to bude veselje…
Bilo je kišno. Bilo je sparno. Bio je piknik u mom stanu. Bilo je spektakularno.
U filmu možete pogledati mali dio spektakla uz “Happy Birthday, America” by Mimi. 
Možda ćemo morati piknik odraditi na zatvorenom. Ili na mojoj terasi (gdje se stignemo brzo skloniti od pljuska). Ugh.
Zapravo, finalni stadij pripema za piknik je gotov. Jer ovo sve skupa traje već tri tjedna.
Prvo je bila ideja. To je uvijek najvažnije: ideja. Meni se povremeno zalome neke koje su briljantne, no najčešće baš i ne. Uglavnom mi se zalome ideje radi kojih onda kao muha bez glave moram juriti okolo baš onaj dan kad imam najviše posla. No, ideja je važna.
Onda se radila lista. Koga bi zvali? Rodbinu uvijek zovemo. Marema i Pop Pop su na svakoj listi. Oni se uvijek i jako rado odazovu. Sutra nam dolaze s brodom. Jer bude na cesti previše prometa. Ma, nisu ni oni bedasti. Kraljica Majka nam je tu pa imamo sreće da i nju možemo pozvati. (Sad, ona je kod nas doma u posjeti pa joj je vjerojatno bilo malo nezgodno odbiti, ono tipa, joj imam neke druge planove.) Hm, koga onda još? Hoćemo prijatelje koje jako volimo, a koji budu nam uskoro otišli upstate, jer budemo onda jako tužne. Ali onda budemo im išle u posjetu pa bude nam malo lakše. I onda još neke s kojima se jako rijetko vidimo, no onda se oni ipak ne odazovu pa se i opet ne budemo vidli. I onda još neke koji inače uvijek dođu, ali ovaj put su se baš spakirali u New Mexico. Eh…
Tako smo došli do stadija koji se zove Evite. Sve se lijepo natipka, pošalje i čeka da ljudi lijepo pristojno odgovore.
Onda dva tjedna zaboravimo na cijelu stvar. K’o da nemam na kaj drugo misliti?! Tak lijepo dođe zadnji vikend prije tuluma i mene lupi da bi možda se trebalo malo trgnuti i posložiti meni, kupiti jesti, piti, salvete i ostalo. Jučer smo nas tri lijepo otišle u Bed Bath & Beyond (jer mi se do Targeta po tom suncu stvarno nije dalo klipsati) i kupile novu košaricu za piknik, dekicu za piknik, torbu za piknik, slona za piknik (ovo samo provjeravam ako ste još koncentrirani na moje umotvorine), a danas pak sam u ShopRite otišla po namirnice. Originalna namjera je bila naručiti ih od Fresh Direct, ali to se treba čak dan unaprijed sjetiti i naručiti. Eh…
Eto, dan prije velikog događaja.
Chicken salad. Done. Potato salad. Assigned. Crudite. Done. Hummus. Done. Ajvar. Check. Cheese. Check. Crackers. Check. Dip. Done. Tortillas. Check. Cherries. Check. Apples. Check. Husarski. Assigned. Iced tea. Done. Water. Check.
Hm. Kaj mi još treba? (I za sve one koji budu velikodušno ponudili odgovore tipa pamet, koncentracija, novi tok svijesti — a BTW ima ljudi koji moj tok svijesti izuzetno vole, mada ga zovu tooooook svijesti — čekajte malo, čisto sam zaboravila kaj sam zapravo htjela napisati…)
Ljudi, ja sam jako dobre volje. Ne mogu si pomoći. Bude me možda prošlo do jeseni.
- nadopunjeno i prošireno izdanje -
Kako se principessa bliži tri godine, došlo je vrijeme da ona krene natrag u školu. Liječnici misle da je sad dovoljno velika i da febralnih konvulzija više neće biti pa sam se ja sad dala u traženje.
Po mom mišljenju, postoji pet kategorije škola/vrtića za trogodišnjake.
Standarna daycare.
Vode je tete španjolke koje ne znaju beknuti engleski. Uopće ne dolazi u obzir. Cijena je u prosjeku oko $150 tjedno za full time boravak.
Javne preschools
U sklopu javnih škola. Dok to funkcionira u malim gradovima i predgrađima, urbane javne škole obično su siromašne, imaju problema sa sigurnošću i u našem slučaju uopće nisu opcija. Naravno, one su besplatne.
Subvencionirane privatne preschools.
Grad subvencionira predškolske programe za djecu od 3 do 6 godina. No, mi zarađujemo previše da bi se kvalificirali za to. Osim toga, sva mjesta su popunjena s onima koji se kvalificiraju, a ja niti neću da mi dijete ide u školu sa socijalnim problemima. Pa nek’ si sad svatko misli što hoće, ali ja za svoje dijete hoću najbolje što joj mogu priuštiti. A, u ovoj se državi sve svodi na obrazovanje.
Religious preschools
Administrira ih crkva (katolička, protestantska, židovska itd.) i dok su obrazovni programi OK, ni njen otac ni ja dijete ne želimo u katoličkoj školi jer smatramo da joj treba sekularno obrazovanje. Ove škole uglavnom imaju školarinu od oko $7K godišnje naviše.
Privatne preschools.
Sad smo došli do prave dileme. Privatnih predškola ima nekoliko.
Automatski eliminiram Montessori jer mi njihova filozofija ne klapa. Dijete će (na oca) imati nedostatak fokusa, pa joj treba program koji ima strukturu. BTW, Montessori za tjedan od tri poludnevne posjete naplaćuje $300. Onda još babysitter za ostatak vremena po $10/sat i eto nas kod cifre od oko $650/tjedno.
Privatna predškola u kojoj je dijete bilo prije nego smo je izvukli i ostavili doma, River School, je odlična, no ima listu čekanja dugačku kilometar. Sve tete imaju diplome iz predškolskog odgoja, grupe su od 12 klinaca i imaju četiri tete. Cijena je oko $300/tjedno.
Opcija o kojoj trenutno razmišljam je Tutor Time, lanac centara koji postoji u cijeloj Americi. Prostori su im ogromni i odlčno opremljeni. Djecu dijele na manje grupe po godinama starosti (Infant, Toddler, Twaddler, Prepper, Preschool, Pre-Kindergarten, Private Kindergarten, Before and After School Education Program) i imaju izuzetno visoke standarde sigurnosti, obrazovanja, brige, odgoja i obrazovanja. Naravno, sve se to plaća i cijena je oko $450/tjedno.
- - - - -
Srećom, njen tata i ja dijelimo troškove škole za malu i onda sve to postaje daleko pristupačnije. No, razmišljam o tome koliko to zapravo nije fer da od samog početka djeca čiju roditelji zarađuju više imaju prednosti nad djecom čiji roditelji zarađuju manje. I to je jedna stvar koja mi se u Hrvatskoj daleko više sviđa. Naravno, nemaju sva djeca jednake mogućnosti i ne nose sva istu robu i ne hodaju svi na iste odmore. No, kad se radi o školi, sva imaju jednake mogućnosti da dobiju obrazovanje. Bez obzira na to koliko novaca im obitelj ima. U Americi djeca imućnijih od samog početka budu gurnuta na put koji je lakši i vjerojatno će završiti uspješnija. Siromašnija djeca još uvijek imaju prilike uspijeti, no za to se trebaju truditi deset puta više. To nije fer.
To od početka mog života u Americi vidim na mom primjeru. Ja sam došla u Ameriku sama i bez ičega. Sa $100 u novčaniku. Sve što imam danas stekla sam sama, svojim radom i pameću. Ali sam se krvavo naradila. S druge strane, mnogi moji prijatelji koje su roditelji financirali i poslali u dobre škole, trenutno su u sličnoj poziciji kao ja, ali bez puno drame, bez puno neprospavanih noći jer su do 1 ujutro konobarili u restoranu, od 2 do 6 učili za ispite i onda krenuli na predavanje u 8 ujutro da bi do 2 bili gotovi i išli na popodnevnu šihtu u restoran. Jel’ me ima nešto manje zbog toga? Ne. Jel’ mi pala kruna s glave? Ne. Jel’ hoću da se moje dijete ubija radeći tri posla dok redovno studira (na punoj stipendiji) da bi mogla preživjeti? HELL NO. I ako to znači da će njena predškola koštati više od mojeg magisterija, so be it.
Vidim da mi moju jadnu Lorraine napadnu svaki put kad pohvali Ameriku, pa da se ja unaprijed ogradim.
U Americi sam već jako dugo. Meni je ovdje jako lijepo. Imam predivan život. Ne tvrdim da teče med i mlijeko, ali meni je jako dobro. Ne namjeravam nikoga uvjeravati da je ovo obećana zemlja, ali jednako tako, ne želim da se mene uvjerava da zapravo meni nije tako dobro kao što ja to mislim da jeste. Za sve one nastrojene protiv Amerike, ovdje gubite vrijeme. JA VOLIM AMERIKU. (Iako mrzim trenutnog predsjednika. I mislim da puno stvari ne funkcionira. Ne tvrdim da je savršeno, samo da je bolje od većine ostalih opcija.)
Tako.
Sad dalje s postom.
Jedna od meni najdražih aktivnosti u slobodno vrijeme je shopping. Mislim da redovne čitatelje to neće iznednaditi. Još bolje od redovne, obične kupnje je kupnja u outlet mall. Jedna od meni najbližih je Jersey Gardens gdje smo Kraljica Majka i ja danas provele dan. Ma, uživancija!
Čim uđem, navratim u Old Navy. Danas je pala samo jedna jaknica s kapuljačom, sportska, jer je ona iz Expressa od prije osam godina prestala davati znakove života. Tamo obično kupujem oblekice za po doma, za po vani, one za svaki dan. Jeftini su da je strašno, a za jednu sezonu čisto OK.
Nakon toga brzi pogled u Victoria’s Secret. Bila je raspodaja (čitaj: pomahnitale žene razvlače gaće i grudnjake u potrazi za nečim, ne znam čim.) Ja za to živaca nemam, kako mi je već godinama sav veš njihov, ja ga kupujem online jer veličine znam, a iskustvo je daleko civilizirnije.
Onda kratka posjeta Ann Taylor. Danas ništa zanimljivoga, na jesen kupujem par novih odijela (jedno crno, jedno sivo, jedno prugasto crno-sivo… uh, baš sam šarena!)
Nakon toga hodočašće u Banana Republic, the mother load. Sva garderoba za posao mi je uglavnom njihova. Srećom, ne moram svaki dan biti totalno u odijelu, ali ne mogu baš ni hodati obučena kao trećerazredna prostitutka. Osim toga, mrzim odjeću koja izgleda jeftina, pa mi dućani tipa H&M, Forever 21 ili Club Monaco ne dolaze u obzir. No, danas u Banani nije bilo ničega što već nemam pa je ekspedicija završila povoljno za MasterCard.
Onda još Gap (američki klasik!), Benetton (koji je u prosjeku barem na pola jeftiniji nego u Hrvatskoj), Neiman Marcus (gdje sam odoljela paru Ralph Lauren sandalica od $400 na rasprodaji za $90!). Ubola sam konačno veliku bijelu kožnu torbu (u koju mi stane PowerBook), sniženu sa $190 na $80 i onda još na $40. Ma, to se trebalo proslaviti. Pa sam kupila dvoje cipele, da nadoknadim.
Naravno, Kraljica Majka je isto dobro prošla, a jednako tako i veći dio sjeverozapadne Hrvatske koje smo imale na listi za kupovanje poklona.
Na putu doma smo pokupile Mexican za večeru, čekamo dijete da se vrati iz posjete tati i onda ostatak večeri samo uživamo. I isprobavamo nove oblekice. Dijete (koje već ima više odjeće nego stane u jedan osrednji dućan!) je dobilo još ponešto. A, nisam ja kriva da u Benettonu ništa nije koštalo više od $5!
Copyright Lidija Markes