newyorčanka: the blog

Imam jako pametno dijete. Još je k tome i lijepa i šarmantna i izuzetno vesela. Sve zna i sve može sama. Sama se oblači, sama jede, u stanju je prehodati pola Manhattana. Jedino nas je dugo mučila pelena.

S nekih 17, 18 mjeseci, ona je samoinicijativno počela hodati na kahlicu. Kako je to dobro krenulo, ja sam mislila da će joj trebati tjedan-dva i već ćemo van iz pelene. Onda ju je to naglo pustilo i odjednom je bilo: No, put my diaper back on!

Dudu sam jedan dan uzela i više joj nisam dala. Jednom je pitala za nju, onda zaboravila i to je bio kraj priče. S pelenom je bilo malo teže.

No, od prošlog četvrtka, naša mala predškolka se zauvijek oprostila s pelenama. Po danu i po noći. Do sad nije bilo nesreća, čak ni ove četiri noći koje je spavala bez pelene (jednu kod tate). Ne znamo tko je ponosniji, ona ili mama!

Moj križni put s klima uređajem danas je dobio novi nastavak. U noći je uređaj počeo proizvoditi čudne zvukove i danas ujutro je dijagnoza bila: mrtav. Srećom, uskočio je Amelijin tata, odveo me u dućan po novi, instalirao ga (sve za vrijeme pauze za ručak s posla) i sad uživamo u blaženoj hladnoći.

Danas sam jako ponosna na sebe.

Obožavam cvijeće. Odrasla sam okružena predivnim sobnim biljkama, moja mama je uvijek na balkonu imala najljepše muškatle u cijelom kvartu. Od mog prvog samostalnog stana u Americi, prvi korak da bi se stan osjećao kao dom je da u njega donesem biljke.

Danas sam na tempraturi od tisući stupnjeva i odvratnoj sparini iz Home Depot na Manhattanu doma vukla novih šest tegli jer sam nakupovala novo cvijeće koje je trebalo presaditi. (Imam mušice, imam jako puno mušica. Jedne od mušica su te da mi sve tegle moraju biti prave ciglene. Mrzim plastične tegle!)

Čim sam došla doma, ogulila sam sa sebe haljinu (note to self: tema za novi post, otkrila sam novi model haljine koji mi fantastično stoji) i bacila se ne presađivanje biljkica.

Najviše sam ponosna na moje kale. Obožavam kale. Amelijin tata je jedne godine za Valentinovo prošao cijeli grad da bi mi kupio bijele kale i nigdje ih nije uspio naći. Na kraju sam dobila buket plastičnih iz MoMA-e. Kad sam rodila Mimi, moja je mama bila kod nas u posjeti i čim smo je nazvali da je princeza rođena, žena se spakirala na podzemnu i došla k nama u bolnicu. Putem je htjela kupiti bijele kale, ali ih nije našla. Kad sam se vratila doma iz rodilišta, naručila sam lukovice kala kao poklon od nje i posadila ih. Bile su predivne! To sam ljeto otišla u Hrvatsku i Tom je bio zadužen za brigu o cvijeću. Kad sam se vratila: orhideje - mrtve, kale - mrtve. Naravno, muško i zalijevanje cvijeća!

Kad sam išla prekopavati tegle u kojima su nekad živjele moje kale, našla sam nekoliko lukovica. Presadila sam ih, pazila na njih, brinula se, i danas su sve u svojim lijepim velikim novim teglama i spremne za cvjetanje. A, ja pak sam radi toga jako sretna.

Dijete vec vise od tjedan dana u igri ponavlja rijeci: “Bu-he, bu-he…” dok rukama izvodi neku cudnu verziju havajskog plesa. U nekoliko sam je navrata pokusala ispitati o cemu to ona prica, no neuspjesno. Sve do jucer!

Stala je na sredinu dnevne sube, ispruzila ruke i opet pocela: “Bu-he, bu-he…“, a i baka i ja smo se morale pridruziti cudnovatom plesu. Opet sam je pitala gdje je to naucila, da bi mi konacno odgovorila: “Dora taught me that!”

U tom zecu lezi grm! Dora the Explorer je crtic za predskolce. Dora je mala spanjolka neke vrste (Mexico, Puerto Rico, Dominican Republic, whatever) i pomalo prica na spanjolskom.

Ja, ne budi lijena, izvucem svoj spanjolski rjecnik i potrazim push. Naravno, rijec je empuje. Dora je pomagala gurati brod natrag u vodu kad se nasukao na obalu.

S dvije godine i tri cetvrt ona mene tjera da konzultiram spanjolski rjecnik. Ajme meni, sto me jos ceka?!

“Bu-he, bu-he…”

Jedan od gradova o kojima razmišljam i koje trenutno istražujem je i Douglaston (crvena zvijezdica u sredini…)

Nalazi se na obali Little Neck Bay uz sjevernu obalu Long Islanda. Dio je Queensa, no na samoj granici s Nassau County, Long Island.

Neki od poznatih stanovnika bili su Joe McEnroe, Ginger Rodgers i Fred Astaire.

Sličice su posuđene s interneta, no čim poslikam svoje, postam i njih.

Douglaston Manor

Škola

Little Neck Bay

A, sad stvarno moram ići malo raditi!!!

Nenaviknuta na ovakvu popularnost i čitanost *blush* ovim putem pozdravljam sve nove čitatelje, a osobito komentatore i ovdje odgovaram na pitanja. Jedina stvar koju ne volim kod Movable Type jest to da nema opcije da komentari budu prikazani nakon teksta, već treba otvoriti svaki pojedini post da bi se oni prikazali. Mislim da su komentari i diskusije u njima jednako važan dio bloga kao i sam post. No, nije to ovdje tema.

lidija, divim ti se kako si uredila zivot. imas dijete, ne zivis s ocem djeteta, a opet zajdnicki donosite odluke o vasim “odvojenim zivotima”. znam da bi to inace tako trebalo biti, ali nazalost u vecini slucajeva nije… ukoliko je preosobno, ne trebas odgovoriti - no, jako me zanima je li ti komplicirano biti samohrana majka u stranoj zemlji (citaj, tamo gdje nemas nikoga svoga za pomoc 12 mj na godinu)? kada si shvatila da cete svako na svoju stranu, je li te bilo strah?
Posted by: stepfordska

Iskreno, odluka nije bila jednostavna, ali ne iz razloga koje bi ti možda očekivala. U Hrvatskoj je sigurno daleko teže donijeti ovakvu odluku jer zakoni, točnije njihova primjena, ne štite samohranu majku kao što je štite ovdje. Bez obzira na moj status u državi (čak i da sam ovdje ilegalno, imala bih ista prava), zakon o obitelji osigurava sva prava djeteta bez iznimaka. Na primjer, očevi koji bježe od plaćanja child support ne mogu dobiti putovnicu i ne smiju izaći iz države dok ne podmire dugovanja.

No, kod Toma i mene nikad nije bilo takvih problema. Mi smo oboje odrasli, pametni, obrazovani i nadasve kulturni ljudi koji su odlučili da zajedno jednostavno nisu sretni. Mi jednako tako beskrajno volimo naše dijete i oboje se trudimo pružiti joj najbolji i najsretniji mogući život. Sretan život za dijete ne ovisi o tome spavaju li mama i tata u istom krevetu. Stašno je vidjeti ljude koji svoje frustracije iskaljuju na vlastitom djetetu. No, to je znak nezrelosti, sebičnosti i nespremnosti da se bude roditelj. Negdje sam u jednom komentaru na sličnu temu već napisala nešto slično ovome: ne smijemo voziti auto bez vozačke dozvole, ne smijemo pecati ribu bez odgovarajuće dozvole, ne smijemo nekome raditi pedikuru bez da smo završili tečaj, kako to da možemo biti roditelji samo zato jer si to poželimo?

kakvo je stanje na HR trzistu rada u NY? ja sam HR psychologist.
Posted by: petra

U Americi (barem je to slučaj u ovom dijelu Amerike) za rad u struci psiholozi trebaju najmanje magisterij, s time da je doktorat norma. S visokom stručnom spremom (što pretpostavljam da ti imaš), mogla bi raditi neke svari djelomično vezane uz struku, ovisno o interesu i sposobostima (writing, editing, marketing, advertising, etc.). S hrvatskim diplomama je uvijek nešto teže naći posao jer je poslodavcima teže procjeniti kvalitetu obrazovanja, mada mi to nije pravilo. Ja osobno bih na tvom mjestu razmislila o magisteriju (ili Second Bachelors) u Americi nakon kojeg bi ti bilo daleko lakše pronaći posao, u struci ili izvan nje.

Zbog čega ja baš ne želim otići? Da vi živite ovdje, bi li se veselili odlasku?

Marina uz naselje uz koje smo živjeli kad sam bila trudnica s Mimi.

Pogled na Manhattan sa šetališta oko tog istog naselja.

Nikada mi ovaj pogled neće dosaditi!

“The Lady with Ice-Cream in her Hand”

Jel’ se malo ponavljam? Vam je dosadno?

Zgrade u kojima smo živjeli kad se Mimi rodila (lijevi toranj, s pogledom na Manhattan, staklo od stropa do poda…)

Pogled na Jersey City.

Ajde, još jednom za kraj…

Nakon dugo traženja, uspoređivanja, čitanja i razgovora, konačno smo odabrali školu za malu princezu i od 14. kolovoza ona kreće u pravu pravcatu predškolu. Prvobitno je trebala biti u mlađoj grupi, no prema njenim verbalnim i inim sposobnostima, odlučili su je staviti u stariju grupu, iako je četvrt godine mlađa od početne dobi od 3 godine.

Istovremeno, njen otac i ja smo morali progutati ozbiljnu cifru školarine za tu preškolu koja je nešto manje od $20K na godinu. Kad smo dobro razmislili i porazgovarali o svemu, shvatili smo da ako tako nastavimo, ne gine nam bankruptcy oko njenog trećeg razreda pa smo morali donijeti još jednu ozbilju odluku: vrijeme je za selidbu!

Kako želimo i dalje živjeti u istom susjedstvu (kao i do sad), da bi se princeza i njen tata mogli što lakše i češće družiti, a njemu najam ističe na proljeće (ja se mogu iseliti kad mi paše, to je dio prvobitnog dogovora s mojim gazdom), iduće godine oko svibnja, mi ćemo lijepo u Queens. Zašto Queens? Jer District 26 ima najbolje public schools u New York City. Kako su nekretnine užasno skupe, a real estate taxes daleko previsoke, mi za sada ništa ne kupujemo već ćemo i dalje iznajmljivati. Ja sam sad, naravno, odmah počela gledati stanove i da se mogu sad preseliti, ovo je kuća u koju bih se selila.

‘Ko će sad čekati do proljeća?!

Dijete je neki dan išlo s bakom i djedom i tatom ploviti po njujorškoj luci. Došla je doma i ponosno mi rekla da je išla gledati the lady with ice-cream in her hand. Srećom mi je baka prije toga objasnila da su napravili krug oko Kipa slobode.

No, nije bilo tak jako strašno. Ljudi u Astorijii su već šest dana bez struje. Ja bih se već odavno čekirala u hotel da se nama to dogodi. I am a creature of comfort!

Treo mi je do daljnjeg jedina veza sa svijetom (dok i njemu ne ispraznim bateriju.) Srecom pa je dijete danas kod tate (koji, iako tek nekoliko blokova od nas, ima struju.) Srednji vijek, here we are!!!!.