newyorčanka: the blog

La Woman je izgleda bila u pravu. Kako blog.hr i dalje ne radi i nemamo sto drugo citati nego jedna drugu, sad cemo se naizmjence inspirirati.

Zapravo, ovo mi je pitanje vec jednom davno postavila jedna prijateljica, a sad me nesto u komentaru na post La Woman natjeralo da opet o tome razmisljam. Naime, zasto i kako odabiremo ljude s kojima izlazimo?

Otkad sam u Americi, a to smatram i razdobljem kad sam konacno odrasla i prestala se ‘zaljubljivati’ u ljude koje sam vidjela u prolazu na cesti, zanimali su me samo muskarci koji su bili karizmaticni, uspjesni, ambiciozni. Zahvaljujuci tome, imala sam srece izlaziti s nekim jako zanimljivim pojedincima koji su moj zivot u prvih pet godina u Americi ispunili na nacin koji nekad nisam ni mogla sanjati. Vlasnik marketinske agencije me vodio na formalne balove na Park Avenue. Kompjuterski strucnjak je imao drustveni zivot koji vodi prosjecnih osam do dvanaest osoba. Profesionalni fundraiser je zivio od trust accounta, a imali smo stan na East 72nd u srcu Upper East Side i Platinum American Express ciji je racun odlazio na adresu njegove mame.

Nakon sto sam odlucila, shvatila, sto li, da djetetov otac nije The One, neko sam vrijeme provela solo. Svi moji prijatelji su me kao slucajno pozivali na vecere, cuge, koncerte, kina, kad se uvijek pojavio i neki njihov solo prijatelj. Onda sam ja pomislila da je mozda vrijeme da se stavim natrag ‘na trziste’ i vidim sto to vani ima.

I tu je doslo do komentara moje prijateljice Susie, “Kako to da uvijek nades decke koju imaju toliko novaca?” Nije da ih trazim. Uopce. Ali, uvijek se desi da su jedan odredeni tip. Moji su uvijek pametni, ambiciozni i uspjesni. To je ono sto me privlaci. No, osobe koje su pametne, ambiciozne i uspjesne, obicno imaju i novaca. Tako da se to uvijek poklopi. Ali, zaista ne namjerno.

Danas sam sretna solo i malo uzivam u tome. Imam 31 godinu, predivno dijete, zaradujem vise novaca nego ikad prije i imam slobodu o kojoj u ni jednoj vezi ne bih mogla ni sanjati. Dala sam samoj sebi dozvolu da mi bude OK, ma sto drugi mislili o tome. Jer, da sam o tome brinula, danas bih jos uvijek sjedila u Cakovcu. A, koliko god da ga ja volim, ne vjerujem da cu se ikad tamo za stalno vratiti.

Cijela poanta ove moje tangent je bila da iako nekad mislimo da ne biramo odredeni tip ljudi, kad se malo bolje razmisli, svi mi imamo nesto sto nas privlaci na drugima. Za neke je to izgled, za neke je to nesto drugo. Ali, na kraju, najvaznije je pitanje jesmo li s tom osobom sretni. Ne, pitanje nije cini li nas ta osoba sretnima. Zaista nije. Nitko nas ne moze uciniti sretnima do nas samih.

| | | | | |