Našla sam u zadnje vrijeme par stvari u dućanima koje su me totalno oduševile. S obzirom da je nedjelja ujutro, vani pada odvratna kiša, meni se ne da klipsati u teretanu, a o nečemu moram pisati, evo da to podijelim s vama.
Crayola Bathtub Tints
Trideset tabletica (žute, crvene i plave boje) koje se ubace u vodu za kupanje i oboje je. Dijete obožava birati boju vode svaki dan, a najbolje od svega je da uči kako se od primarnih boja dobiju ostale.
Nike Free patike za malenu.
Nevjerojatno su lagane. Vjerojatno je to već na tržištu sto godina, samo što ja nemam pojma. (Zadnji put sam patike za sebe kupila prije, hm, sigurno pet godina.) Ove su idealne za klince za ljeto jer su lagane i prozračne, a ipak solidne i kvalitetne. Stojim iza toga da se djeci ne smiju kupovati jeftine cipele. Odrasli nek’ se sami brinu za svoje noge (a na mom vlastitom primjeru se vidi da mi je važno da je cipela lijepa, ali ne i udobna. No, gotovo nikad nije jeftina…)
Biolage Ultra-Hydrating Balm
Ovo je zakon sa sve s kosom. Dugom. Zapravo ne znam, već dugo nisam imala kratku kosu. Ali, ovo je najbolji balzam za kosu ikad. Gusti je, gotovo želatinast, ali kad ga stavim na kosu, osjetim koliko joj vrati vlagu i sjaj. Jučer sam kupila novi John Frieda proizvod, Brilliant Brunette. Ako me impresionira, rado ću to podijeliti.
L’Oreal Natural Match
Ne znam je li to nešto novo (s obzirom da je najskuplja vrsta koje se trenutno može kupiti, mislim da jeste), ali ova boja za kosu mi se sviđa. Sad kad sam opet brineta, vidim da mi je teže naći smeđu boju koja mi se sviđa nego plavu (L’Oreal Preference Champagne Blonde). Ova linija proizvoda je ammonia-free i radi tako da naglasi prirodnu boju kose. Možete odabrati hladnije ili toplije nijanse. S obzirom da je meni dosta da mi stalno izbija nešto crveno, ja sam se odlučila na najhladniju opciju. Liking it.
Simpatično. Jako slično Madagascaru. Ja na kraju ipak preferiram Pixar. Mala je uživala. Njoj je važno da životinje zuje okolo i da ima bar jedna dobra pjesma da si ona malo otpleše.
Dijete je “usput” dobilo četiri para cipela. No, dobro, jedne patike, jedne cipele i dva para sandala. I neke krpice. Kad je već lijepa, nek’ je i zrihtana.
Imam osjećaj da sam u ovih devet godina u Americi proživjela gotovo jednako toliko života, nekih ljepših, nekih manje lijepih. No, najvažnije da je ovaj moj pravi život moj American Dream…
Spomenula sam već, dolazi nam Kraljica Majka u posjetu ovo ljeto. Angažirala se žena u Hrvatskoj i našla najpovoljniju kartu koje se nudi.
$805.
Zvala ja agenciju u Astoriji. Našli oni najpovoljniju kartu. Isti let kao i ovaj malo prije.
$720.
Utipkala ja Zagreb i Newark u Expediu. Isti let kao i ova dva ranije navedena.
$620.
?!?!?!?
Crvena sam. Crvena. Kao rak. Iako zapravo ne znam jesu li rakovi crveni. Nikad ni jednog nisam vidjela uživo. Samo u crtićima. A, tamo su uvijek crveni. E, pa tako sam danas i ja.
Na terenu od pola 9 ujutro do 7 navečer, na pamet mi nije palo da se namažem kremom za sunce (do prije tjedan dana smo hodali u zimskim kaputima!) i naravno da na moju put boje “umirem za tjedan dana ili manje” se ovo proljetno sunce žestoko zaljepilo. Ako Bog da, bude prošlo bez temperature.
BTW, par fotki Hobokena. Tek toliko.
Evo, dugo sam izdržala i sad sam konačno posustala pred zahtjevima. Zapravo, drago mi je je zbog toga, ali ipak moram napisati ovaj kratki post. Inače bi me grizlo…
Nakon nekoliko mjeseci na vlastitom serveru, mnogi su me vjerni čitatelji nastavili čitati jer sam ih obavijestila o novoj adresi. Neki su me našli preko linkova ostavljenih u komentarima. Neki su me našli pomoću Google-a. Ovi zadnji su obično bili razočarani što ih nisam obavijestila ranije da i dalje pišem. I mnogi su se pitali što na stari blog ne stavim link na ovaj.
Od danas je na starom blogu redirect na ovaj.
Sa starog bloga sam otišla s razlogom. Pišem radi sebe, a ne radi toga da se netko može izživljavati nad mojom životom ili me koristiti kao statistiku za povećanje vrijednosti svojeg proizvoda. Kad sam shvatila da mi administracija portala ne namjerava pomoći u zaštiti maloljetnog djeteta, odlučila sam kao što bi i svaka druga majka, da to učinim sama. Njen web site i dalje postoji, ali samo za obitelj i prijatelje. Ovaj blog je nastavak onog koji sam ondje ugasila.
Zašto sam ga ugasila? Iz mnogo razloga. Onaj koji me najviše zapalio je činjenica da je u trenu objave članka u Jutarnjem na blogu i web siteu bilo preko 1000 fotografija na kojima je ona odjevena od kojih je Jutarnji iskoristio baš onu u kojoj je ona polu gola, na plaži. Jesam, pukla sam na to. I uopće se ne namjeravam opravdavati radi toga. Bila sam naivna i očekivala da su svi ljudi jednako dobri i pošteni kao što se ja trudim biti. Bedasta Lidija, bedasta. No, barem sam nešto naučila.
Svi vi koji ste nanovo ovdje, dobro došli. I vi ste meni nedostajali…
OK, popustila sam nagovorima prijatelja (koji tvrdi da sam postala too elitist u odabiru knjiga koje čitam) i kupila sam ovo navodno remek djelo. Šest poglavlja i još mi uvijek nije jasno kak je to postalo best seller. No, ne odustajem, možda me sedmo poglavlje iznenadi… Nije čudno da već godinama ne čitam fiction. Ako je ovo jedna od najboljih knjiga, čisto me strah kakve su one lošije. Publicistika, ljudi, publicistika.
Kvazi-selebriti. Onaj frajer koji u Wedding Singer-u glumi nesuđenog muža Drew Barrymore. Navodno mu je ime Matthew Glave. Morala sam ga guglati. Sjedio je kraj nas u crkvi. Simpa. Iako izuzetno nizak. Svi ti glumci su mali k’o kepci. Nije mi to jasno.
Kad sam već kod crkve i mise. (Ne mogu si pomoći. Jer samo amerikanke mogu biti tako blesave.) Na Uskrs, na glavnoj misi, žena koja skuplja novčiće (ne znam više kak se to zove, ono kad hodaju s košaricama okolo), obučena u trenirku koja joj visi do pola guzice i iz koje joj naravno ispada tanga. Mislim, nije da je u večernjoj haljini morala doći, ali ipak…
Zbog čega me francuska salata uvijek asocira na blagdane? Nezamisliv mi je Božić ili Uskrs bez nje. Evo, beć je pripremljena i hladi se za sutra. Vjerojatno sam je sad drugi puta u životu pripremala. To je zapravo najčudnije od svega. Kao dijete, sjećam se da je bila nešto posebno. Nešto što se pripremalo samo za posebne prilike. Danas bih je mogla pripremati svaki dan ako baš zaželim. A, ja je i dalje smatram nečim jako posebnim, štedim je i ne pada mi na pamet da je pripremim za neki obični utorak, nekog običnog tjedna.
Vani je predivan dan, 24 stupnja, pravo ljeto. Iako je sad tek došlo proljeće. Vremenska doba nisu kakva smo mi učili nekad davno. Barem ne ovdje. Prešli smo iz zimskih kaputa u ljetne haljinice. I tako je svake godine.
Ja sam izuzetno vrijedna. Ujutro smo već bojale jaja. Dijete je otišlo s ocem na neku farmu na Easter Egg Hunt, a meni nije preostalo ništa drugo nego da se primim posla. Već sam obavila teretanu (prvi puta nakon mjesec dana, yikes!) i onda očistila stan. To je bio prizor i pol jer sam ga čistila u novim Manolicama koje sutra imam namjeru premijerno obuti u crkvu, a rado bih da se ne razbijem po putu pa sad vježbam hodati u njima. Koji me vrag tjerao kupiti skupe cipele u kojima se još sad mučim?! Jesmo mi žene bedaste…
Sad me čeka još dobrih deset sati posla koje moram ugurati u šest. Ugh.
