Newyorčanka: The Blog

Već smo se u nekoliko navrata dotakli teme koliko je djevojčice ljepše i zanimljivije oblačiti. Ja bih Ameliju jednako voljela da je bila Michael, ali sam zahvalna sudbini da mi je ipak dala žensko dijete. Koje, između ostalog, ima predivnu kosu i voli u njoj nositi ukrase. Kroz godine, skupile smo lijepu kolekciju rajfova (je to hrvatska riječ?), ali uvijek muku mučimo gdje ih držati.

Za Uskrs je od gazde i gazdarice dobila lijepu košaricu u kojoj su bili pokloni i onda smo je privremeno prenamjenile za čuvanje rajfova jer je bila dovoljno velika da u nju stane većina, nakon što je kolekcija prerasla ranije kutije. Nije ni ovo bilo najsretnije rješenje jer su se svi rajfovi pleli i većinu vremena padali van iz košarice. Pa sam se ja dala u traganje.

Na Amazonu sam našla ovo pomagalo za vježbanje od plastične spužvaste mase, koristi se za Pilates. Promjera 6 inča (oko 15 centimetara) i duljine od 24 inča (oko 60 centimetara) činila se kao moguće dobro rješenje. S obzirom na cijenu od samo $14, isplatilo se probati.

Ispalo je da je promjer od 15 centimetara ipak malo prevelik za dječje rajfove pa smo sa strane morale malo odrezati par centimetara da se rajfovi ne bi previše rastegli. Osim toga, ovo je savršeno rješenje za čuvanje naše kolekcije.

Dobila sam vec tri maila i jedno pitanje na blogu, pa evo informacija o nekim od rajfova uz fotke.

Ovaj hot pink sa srčekom je iz Childrens Place od lani. Hot pink sa velikim cvijetom je iz H&M od lani. Hello Kitty je isto iz H&M, trenutna kolekcija.

Bijeli s cvjetovima i ovaj nježno roza su oba iz J Crew, naš definitivno omiljeni dućan za rajfove: J Crew Girls Hair Accessories.

Crni s točkastim cvjetićima je iz nove Gap kolekcije, vjerojarno još ima za kupiti. Crni s biserima je iz Childrens Place od par godina.

Sad se samo moramo dati u traganje za ostatkom jer tek kad smo ih sve posložile primjetile smo da nam ih dosta nedostaje. Nema sumnje, velika većina je sigurno kod tate…

Izuzetno sam sretna što mogu napisati da sam 11 dana u komadu doma na godišnjem. Inače uvijek idemo nekud i uvijek imamo velike planove, ali ovaj put je to malo drugačije. Odlučila sam ove dane provesti u relaksaciji i odmoru i baviti se stvarima koje me vesele. U planu je svaki dan jedan post!

Primjetila sam da je prekrivač koji sam napravila za Mimi izazvao jako puno interesa pa mi je to bila inspiracija za ovaj prvi post.

Amelia ima veliki krevet, to je sve radi mene jer sam mrzim male krevete. Njen je full veličina što je 140cm puta 190cm. (Moj je king, 2 metra puta 2 metra Tempurpedic divote! BTW, madraci jesu skupi, ali vam ih svima toplo preporučam. Ja imam obični model, Mimi ima malo bolji i zaista su najdivniji madraci koje možete zamisliti.)

Prekrivač je otprilike iste veličine kao i krevet, malo širi i malo dulji. Konac koji sam koristila je Peaches & Creme, boja light blue. Ja sam ga narucila na eBayu u velikim klupkama od 14oz svaka (to je 40 deka) i potrošila sam tri, znači ukupno 1.2 kg konca. Štrikala sam na okrugle igle broj 6 jer je konac worsted weight, to je dosta debelo i htjela sam da bude mekan i prozračan. Ja inače sve štrikam na okrugle igle, nedavno sam kupila komplet onih od bambusa i oduševljena sam s njima za deblje brojeve (od možda 4 na više), za tanje igle ipak preferiram metalne jer mi odgovara njihova težina da mogu bolje kontrolirati koliko čvrsto radim.

S obzirom da ja štrikam i heklam (odnosno pletem i kukičam!) cijeli život, meni ovakav projekt sam po sebi nije težak, samo je uvijek pitanje vremena. Ponosno priznajem da sam ga napravila u 6 dana, uglavnom radeći navečer nakon što je Mimi otišla na spavanje!

S obzirom da je soba dosta šarena, a i svih šest kompleta krevetnine koje ima sve imaju uzorke, nisam htjela da prekrivač bude pretjeranog uzorka. No, s obzirom da ako radim samo glatko rubovi nikad nisu lijepo ravni, odabrala sam jednostavni uzorak za borduru. Ja sam iz moderenije škole štrikanja i preferiram uzorke koji su sheme, a ne opisani riječima. To je vjerojatno jer sam vizualni tip. Imam nekih časopisa za uzorke još iz Hrvatske, a u Americi sam se pretplatila na Vogue Knitting i američko izdanje Verene. Oba časopisa su definitivno vrijedni investicije od nekih dvadesetak dolara za godišnju pretplatu!

Uzorak se radi samo s prednje strane, s krive strane se sve očice štrikaju kako dolaze na igli. Jednostavni kvadratići su u pitanju od tri očice i šest redova, s rupicom na sredini.

Inače, ja već godinama radim dekice za bebe kao poklone prijateljima i konačno sam odlučila prihvatiti njihov savjet i probati “komercijalizirati” taj moj hobi. Već cijelu godinu polako štrikam dekice i dodajem ih u dućan, a kad još ovih desetak što mi stoje u kutiji uslikam i dodam u dućan, mislim da budem spremna početi i malo ga promovirati: Lid’s Knits.

*cvatem*

(PS Nemojte nikome reći, Helene i ja smo se iskrale na jedan brzi liquid lunch…)

Nisam za na sunce. Prirodno imam boju čovječje ribice. Istina, ako cijelo ljeto muku mučim sa zaštitom i pažljivo se izlažem suncu, dobijem na kraju lijepu boju. Za otprilika osam nijansi svijetliju nego moje dijete i ostatak obitelji imaju usred zime. Gdje sam baš Talijane našla…

Nakon hladnog i kišnog tjedna, jedva smo dočekali ovaj sunčani vikend i spremili se na brod. Ja naoružana sa SPF 70, spremna na sve. Osim što sam zaboravila pročitati napomene uz lijek koji sam prošli tjedan dobila. Izaziva hipersenzitivnost na sunce. Super. To sam saznala nakon što sam došla doma pečena kao da su me cijeli dan držali na grilu. Naravno, s najvećim sunčanim naočalama koje imam. Sad se fura taj rakun stil…

Uglavnom, usprkos nezgodama na suncu i slično, gledajući fotke od nekoliko zadnjih izleta, shvatila sam da bih ako moram odabrati jedan način kako provesti ostatak života, to bilo negdje na nekoj barci. Po mogućnosti uz zalazak sunca. Iz dva razloga: (1) Zalasci su romantični i smirujući. (2) Jednom kad zalazi, sunce me više ne može inkapacitirati.

PS
Sasvim sam zaboravila na Amelijin novi prekrivač za krevet. Manje mi je trebalo da ga naštrikam nego da ga konačno zaslikam. No, evo konačno naše remek djelo:

Sad smo malo gotove s prekrivačima (sva sreća!) jer smo zaokupirane s heklanjem beretki. I kak da onda meni bude dosadno…

Iskreno, pripreme za školu traju već cijelo ljeto. One najvažnije, naravno: garderoba!

Škola nam počinje u srijedu, 8. rujna. Idu klinci u školu na dva sata da vide u kojem su razredu i koja im je učiteljica. Onda su u četvrtak i petak doma jer je Rosh Hashanah. Htjeli su gradonačelnik i načelnik za školstvo odgoditi početak škole za taj, idući ponedjeljak, ali sindikati nisu dali. Svugdje ista priča.

Mi smo na zadnji dan škole dobili doma popis pribora koji treba kupiti za školu. Knjige ni radne bilježnice ne kupujemo, to dobiju u školi. Sav ostali potrebni pribor sam kupila u jednom posjetu Staples za $50, jedino nisu imali contact paper za naljepiti na bilježnice pa sam njega naručila s Amazona. Tak je bio herzig točkasti!

Uglavnom, sa školskom garderobom smo počele negdje u srpnju s H&M:

Nastavile s J Crew:

A, završile danas s American in Paris kolekcijom u Gapu:

Nisam ni primjetila dok ih nisam sad krenula slikati da malo ove godine imamo tematsku jesen. Bar bude sve sa svim pasalo…

Jeste se vi svi pripremili za školu? Kad počinje? Koji dio vas najviše veseli?

Klonim se političkih tema već dulje vrijeme jer izazivaju dvije vrste reakcija. Jedna je većine, istomišljenika ili onih koji znaju kulturno raspravljati iako nam se mišljenja razlikuju. Druga je manjine, obično anonimne i pune mržnje i vrijeđanja, koje onda moram brisati jer ne dozvoljavam osobne napade na sebe ili autore drugih komentara. Nemam ja ništa od toga: oni koji se slažu već sve znaju, a oni koji mrze, i dalje će mrziti bez obzira na to što ja ovdje napišem. A ja ću i opet ostati razočarana i tužna.

Već danima ne želim napisati osvrt na proteste protiv gradnje Cordoba instituta na Park Place, ulici nekoliko blokova sjeverno od nekadašnjeg World Trade Centra. Na lokaciji odavno zatvorene trgovine jeftinom odjećom. Valjda godinama nisam bila u tom dijelu grada, ali baš prije nekih tjedan ili dva bile smo Amelia i ja na ručku s njenim tatom čiji je ured na susjednom bloku kad su me šokirale promjene na bolje koje su se u međuvremenu dogodile. Tribeca, koja je uvijek bila predivan kvart, danas je živa i vibrantna na način na koji nije bila nikada ranije.

Ja sam četiri godine radila na Chambers Street, još nekoliko blokova sjevernije od Park Place. Nakon napada na 9/11, mjesecima sam na posao odlazila silazeći s podzemne stanicu ranije i onda hodajući najdužim mogućim okolnim putem da zaklonim pogled na ruševine koje su tinjale. U napadu je poginula jedna moja draga prijateljica, a za neke od prijatelja danima nismo znali jesu li živi. Ulice su bile prazne, čak i stotinjak blokova dalje na istočnoj 72. ulici gdje sam tada živjela. New York je privremeno prestao živjeti.

Jednom me netko pitao osjećam li da sam Njujorčanka i odgovorila sam da jesam. Ja sam u srcu postala Njujorčanka na taj sunčani utorak prije deset godina. Godina nakon napada bila mi je najteža u životu. Strah i nesigurnost koje su napadi donijeli bili su previše za mene. Dijagnosticirana mi je klinička depresija i bilo je perioda kad sam sasvim izgubila želju da nastavim živjeti. I mrzila sam one koji su me doveli do tog stanja, bez sumnje.

Muslimani nisu napali Ameriku. Muslimani nisu srušili WTC. Muslimani su tim napadima bili jednako pogođeni kao i svaki drugi stanovnik New Yorka i Amerike i svijeta.

Retorika mržnje koju američka desnica prosipa zadnjih nekoliko tjedana pod krinkom patriotizma i pijeteta prema žrtvama napada je odvratna, ali i prozirna. Da bi se postigli jeftini politički bodovi, “bijelu” se i “kršćansku” Ameriku straši groznim Muslimanima koji su tu da nas pokore. Gradnjom “džamije” na mjestu napada isti ti Muslimani koji su nas napali slaviti će “pobjedu”.

Svakome tko sije mržnju te riječi idu na dušu.

Jučer je na Manhattanu napadnut vozač taksija jer je Musliman.

Danas sam čitajući vijesti osjetila da mi je srce potonulo. Baš kao i onda jednom kad sam u nevjerici na ekranu gledala toranj — na vrhu kojeg sam tek koji mjesec ranije održala trijumfalni govor na svečanoj večeri kao najbolja studentica na fakultetu — kako se ruši u oblaku prašine. Obuzela me ona ista neopisiva tuga. Jer je u mom voljenom gradu opet netko napadnut zbog vjerske netrpeljivosti.

Ja ne razumijem kako bi ubijanje iz mržnje ikada moglo biti drugačijeg značenja ovisno o boji i vjeri onih koji mrze.

Ova je nacija izgrađena na temeljima religijske slobode. Slobode za sve, a ne samo one koji nose križ na lančiću. Nek se srame svi koji svoju netrpeljivost i mržnju pokušavaju legitimizirati lažnim suosjećanjem.

Ja sam Njujorčanka i meni ne treba nitko da me brani od mojih prijatelja i sugrađana Muslimana.

Ja sam sva za napredak. I za razvoj. I moderniziranje. Sve pet. No, kad sam jučer navečer pročitala članake o prijedlogu nove zgrade na mjestu Pennsylvania Hotela na uglu 33. Ulice i 7. Avenije, došle su mi suze na oči. Naravno, u svakoj priči postoje dvije strane. (Ili tri.)

Vlasnici Empire State Buildinga su protiv svake opcije koja bi dozvolila izgradnju građevina visoke gotovo kao Empire State Building:

Izvor: NY Times

Developeri naravno žele najveću zgradu što ju je moguće napraviti (već su dobili dozvolu da sagrade 56% veću zgradu nego je inače dozvoljeno radi zakona koji dozvoljava odstupanja od dozvoljenih gabarita ako se zgrada radi u blizini velikog transportnog centra što je u ovom slučaju Penn Station):

Izvor: NY Times

Možda sam ja samo nepopravljivo zaljubljena u New York, ali meni ova nova zgrada ni iz jednog kuta ne pripada gdje bi je oni stavili. Sorry.

Više informacija za zainteresirane:

New York Times: A Fight on New York’s Skyline

Gothamist: Developers, ESB Butt Heads Over 15 Penn Plaza

Ovo je jedan od onih postova bez glave i repa. Ali, vrijeme je tmurno, vikend se čini jako daleko, dosadnog posla koji najmanje volim i kojeg moram raditi samo dva puta godišnje je preko glave. Pa ne može ni post biti drugačiji nego što bude.

Dijete je kod bake i djeda tri dana ovaj tjedan. Dobro se zabavljaju i lijepo provode pa sam ja odlučila da je i na meni red da se malo opustim i zabavim. Ponedjeljak je bio jedan od onih dana na poslu koji se vuče kao kišna glista. U 4 smo kolegica i ja odlučile da je vrijeme da se iskrademo kroz stražnja vrata i uputimo u omiljeni Irski pub preko ceste. Lijepi mladi bartender Seamus radi tjednom smjenu za ručak pa ga je trebalo uhvatiti prije nego u 6 zbriše doma.

Helene i ja smo iskusne žene, osobito što se posjeta barovima tiče. Mi znamo da se ne smije alkohol konzumirati na prazan želudac. Pa smo analizirale meni da vidimo što se nudi. I za oko mi je odmah zapela Shepherd’s Pie. Ilitiga Pastirska pita. Moj omiljeni recept naučen u Engleskoj!

Kako se u pravom Irskom pubu mora kuhati autentična hrana, s veseljem sam pitala mladog Seamusa koriste li Marmite kao što to pravi recept traži. S razočaranjem moram konstatirati da je odgovor bio ne. S veseljem moram konstatirati da smo idućih sat vremena raspravljali o vrijednostima i nedostacima ovog izuzetno Britanskog dodatka jelima. Koje samo oni mogu jesti namazanog na kruh.

Što je Marmite?

Marmite je extrakt kvasca, namaz, gust i slan. Prema njemu ne možete biti indiferentni: ili ga volite ili mrzite. Ja spadam među ove druge. Ali, iz meni nekog nepoznatog razloga, Pastirska pita ga mora imati jednu žličicu. Inače to nije to.

Nisam Marmite vidjela ni okusila od Engleske, ima tome sad više od 15 godina. Mladi Seamus bio je jako potresen kad je to saznao. Pa mi je obećao donijeti jednu flašicu. Čemu ja nisam davala previše pažnje. Sve dok me jutros nije dočekala telefonska poruka na poslu. Idući put kad odlučim ranije pobjeći s posla na zasluženi Absolut&Cranberry, za šankom me čeka i Marmite. *cvatem*

Stavila sam već post na FB, ali da pitam i ovdje: jel ima tko video snimku barem djelića koncerta od neki dan da podijeli sa mnom da si na trenutak barem zamislim da sam tamo? Unaprijed zahvaljujem. *trepće okicama*

- – - – -

I <3 Zvjezdana!

- – - -

A, Sanja mi je na FB stavila Prvu ljubav i ja se sva raspekmezila i rasplakala. Što samo po sebi ne bi bilo problem, ali izlazim večeras poslije posla, a nisam stavila vodootpornu maskaru…

Zadnji put sam mini golf igrala negdje 2000. na plaži u Rhode Islandu.

U međuvremenu me Amelijin djed pokušao u nekoliko navrata zainteresirati za golf. Djelomično što mi je “sport” dosadan, djelomično što u najboljem slučaju lopticu lupim do tri i pol metra, nikad se nisam zagrijala. Dijete, s druge strane, ima opasan zamah i obožava odlaziti na driving range i lupati po lopticama do mile volje.

Najmanje deset puta svake godine spremimo se na neki mini golf i onda uvijek nešto iskrsne, planovi se promijene, mi ne odemo. Pričala sam neki dan s prijateljicom o tome (naša gazdarica, odnosno vlasnikova zaručnica) i dan kasnije dobila sam od nje na poklon rundu mini golfa za Mimi i mene. Nije to uopće najbolji dio. Gdje je to igralište? Totalno u našem susjedstvu, desetak minuta pješke od naše kuće!

Sad već kujemo plan da tamo slavimo sedmi rođendan…